RECENZIJA: Need for Speed (2014)

Automobil je prije svega sredstvo koje služi da bi se stiglo od točke A do točke B. Međutim, za veliki dio ljudi u današnjem svijetu je on nešto više. Tako ga mnogi drže sastavnim dijelom vlastitog identiteta, sredstvom koje ih simbolički ili stvarno iz sfere sirotinjskih gubitnika smješta u srednju klasu te im, barem u trenucima kada se nađu na volanom, daje iluziju da gospodare univerzumom ili omogućava stvari koje bi bez automobila bile teško ostvarljive ili nepraktične (a što se, između ostalog, najbolje vidjelo prilikom seksualne revolucije u prošlom stoljeću). Za druge je automobil katalizator onog najgoreg u ljudskom biću, s obzirom da odgovorne i savjesne građane pretvara u homicidalne manijake, potiče seksizam i materijalizam, te svojim štetnim plinovima ugrožava pingvine i polarne medvjede i tako izaziva Gajin bijes koji će uništiti čovječanstvo. S obzirom da većina kritičara pripada art-snoberajskom establishmentu koji je potonje shvaćanje automobila proglasio “politički korektnim”, nije teško shvatiti kako filmovi o automobilskim utrkama, koji prema “čeličnim ljepotanima” po defaultu imaju pozitivan stav, u tim krugovima neće uživati neku naročitu popularnost. Još je teže zamisliti da će kod kritičara dobro proći filmovi temeljeni na video-igrama, koje, s obzirom na brojna neugodna iskustva, prezire čak i njihova ciljana publika. Stoga i ne iznenađuje da je Need for Speed, ekranizacija popularne serije video-igara o utrkama “bijesnih” automobila, unaprijed bila osuđena na kritičarski ekvivalent streljačkog stroja. 

Need for Speed se u prethodna dva desetljeća, usprkos određenih varijacija u brojnim nastavcima, nije mogla pohvaliti nekim naročitim likovima ili zapletom. To je tvorcima njihove ekranizacije dalo prilično kreativne slobode da ispune tu prazninu. Scenarij Johna Gatinsa (poznatog po sportskom SF-filmu Pravi čelik) početak radnje smješta u provincijski gradić u državi New York gdje protagonist, bivši vozač auto-utrka Tobey Marshall (Paul) očajnički pokušava zadržati očevu automehaničarsku radnju koja se našla u financijskim problemima. Zbog toga je spreman progutati vlastiti ponos i pristati obaviti posao dotjerivanja “bijesnog” Ford Mustanga za Dina Brewstera (Cooper), njegovog bivšeg suparnika koji se obogatio i oteo mu djevojku. Posao je savršeno odrađen, ali na kraju Tobey ne može odoljeti Dinovom izazovu i pristaje na utrku “Koenigsegg Agerama” u kojoj na kraju pogine njegov prijatelj Pete (Gilbertson). Iako je Dino skrivio nesreću, Tobey završi na dvije godine u zatvoru. Po izlasku je, žedan osvete, spreman uključiti se u spektakularnu ilegalnu utrku koju u Kaliforniji organizira misteriozni i karizmatski VJ Monarch (Keaton). Prije nje, međutim, mora riješiti niz problema – pronaći sponzora i vozilo te ga nekako prevesti na drugi kraj države, dok su mu za petama policajci koji ga traže zbog kršenja uvjetnog otpusta.

Nije teško pretpostaviti kako je glavni poticaj za snimanje Need for Speed, barem u ovom obliku, bio uspjeh serije filmova Brzi i žestoki, koja je pokazala kako postoji globalna publika gladna automobilske akcije na velikom ekranu. Novi film u nekim stvarima očigledno nastoji oponašati formulu svog uzora, a to je možda najprimjetnije u tome da protagonistu pomaže etnički i rasno raznovrsna ekipa. S druge strane, iako se Brzi i žestoki nisu mogli pohvaliti naročito “dubokim” zapletima i likovima, Need for Speed ide još pliće. To se prvenstveno odnosi na protagonista, kome od velike pomoći nije inače talentirani Aaron Paul (poznat po Na putu prema dolje). Glumac je, u usporedbi s macho ikonama kao što su Vin Diesel i pokojni Paul Walker, jednostavno previše nizak i izgleda kao njihov loš “ersatz”; pokušaji da to nadoknadi glasom Clinta Eastwooda film pretvaraju u nenamjernu samoparodiju. Need for Speed je najgori upravo u scenama koje bi trebale biti ozbiljne, odnosno u kojima se po količini patetike bezuspješno natječe s istočnoazijskim “heroic bloodshed” akcijadama (iako u filmu, s obzirom na PG-13 rejting, ima zapravo prilično malo nasilja i skoro nimalo prolivene krvi). A ni akcijske scene, ma koliko bivši kaskader Scott Waugh kao režiser u njih uložio vlastitog iskustva, jizgledaju premalo spektakularno u usporedbi s apokaliptičnim kaosom Brzih i žestokih. Razočaranje predstavlja i Dakota Johnson kao protagonistova bivša djevojka te sugerira kako će 50 nijansi sive, u kojima tumači glavnu ulogu, biti bolne za gledanje.

Srećom – i usprkos originalnom traileru koji je sugerirao šekspirijansku tragediju – Need for Speed u svojih 130 minuta dozvoljava dovoljno sporednih sadržaja da ga se može gledati i kao akcijsku komediju. To se ne može najbolje vidjeti u liku Tobyevog pomoćnika koga tumači Scott Mescudi, s obzirom da se on malo previše trudi biti comic relief. Scena u kojoj jedan od Tobeyevih pomoćnika nevoljko pristaje napustiti svoj “dosadni” posao kako bi se vratio njegovoj družini, pak, može funkcionirati kao film u filmu. Veteran Michael Keaton se, pak, prilično zabavlja tumačeći lik koji je nešto najbliže grčkom zboru u suvremenom hollywoodskom filmu, ali također oboružan i nekim od najzanimljivijih replika. Ipak, najveći adut filma je i njegovo najveće otkriće – britanska glumica Imogen Poots. Njoj je pripala nezahvalna uloga “udice” na koju se mora upecati muška publika, odnosno obavezni ženski lik. Ona se s tim zadatkom hrabro suočila, pokazavši izuzetni komičarski talent i nadvladavši ne samo scenaristička ograničenja, nego i nedostatak “kemije” sa zlosretnim Paulom. 

Need for Speed u mnogim svojim detaljima, ponekad i prilično eksplicitno, evocira hollywoodske automobilske akcijade 1970-ih, kada su se spektakularne jurnjave i masovno razbijanje lima na cestama miješale sa lepršavim hedonističkim humorom. Možda je u tome i njegov kobni nedostatak, s obzirom da mu nedostaju talenti Burta Reynoldsa i Sally Field u Smokeyu i Banditu, ali i autentični anarhistički duh zahvaljujući kojem su “baby boomeri” u cestovnim krstaricama nekoć pokazivali srednji prst starijim generacijama i autoritetu oličenom u policiji. U današnja vremena, kada počinje nestajati mnogo toga što se 1970-ih uzimalo zdravo za gotovo, Need for Speed se doima kao ne baš najuspjeliji relikt prošlosti. No, ako kojim slučajem suvremenu publiku potakne da baci oko na nekadašnje klasike, opravdat će se svoju svrhu postojanja.

NEED FOR SPEED

uloge: Aaron Paul, Scott Mescudi, Dominic Cooper, Imogen Potts, Ramon Rodriguez, Michael Keaton, Rami Malek, Harrison Gilbertson

scenarij: George Gatins

režija: Scott Waugh

proizvodnja: Touchstone/Dreamworks/Electronic Arts, SAD, 2014.

trajanje: 130′

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *