S obzirom na to koliko se krvi prolilo (a nešto se prolijeva dan-danas) kako bi neki dio svijeta postao dio Zapada i Europe, dobro se podsjetiti kako su prije nekoliko stoljeća ti pojmovi značili isto što danas znači “Treći svijet”, odnosno bili sinonim za siromaštvo, primitivizam i zadrtost s kojima prosvijećeni ljudi i narodi nemaju niti smiju imati ikakve veze. Ne može se reći kako takvih podsjećanja nema u današnjem globaliziranom svijetu, kao ni da njih, s vremena na vrijeme, nije znao koristiti ni Hollywood. Međutim, rijetki su filmovi koji podsjećaju na civilizacijska dostignuća ne-europskih kultura a da se to ne pretvori u iritantnu “politički korektnu” propovijed. Stoga ne iznenađuje da film koji nastoji, i uglavnom uspijeva, izbjeći tu klopku dolazi ne iz Hollywooda, nego iz Njemačke. Nastao kao Der Medicus, u hrvatskim kinima se našao pod naslovom Iscjelitelj, a temelji se na romanu američkog književnika Noaha Gordona.
Radnja filma započinje godine 1021. u Engleskoj, gdje je odrastao protagonist Robert Cole (Payne), mladić koji posjeduje zlokobni dar da dodirom spozna kada će neka osoba umrijeti od bolesti. Cole ga je otkrio u djetinjstvu na najgori mogući način, kada mu je majka umrla od “trbušne bolesti”, za koju tada nije bilo nikakvog lijeka, pogotovo ne od putujućeg brijača (Skaarsgard), čije se medicinske vještine svode na zašivanje rana, amputacije, puštanje krvi i namještanje kostiju. Usprkos toga mladi Cole postaje njegov šegrt i marljivo prima njegovo znanje prije nego što upozna grupu putujućih Židova, uključujući kirurga koji izliječi majstorovu sljepoću. Cole je time duboko impresioniran i odlučuje steći iste vještine. Pri tome ga neće obeshrabriti to što je njihov izvor na sasvim drugom kraju svijeta – u perzijskom gradu Isfahanu gdje je učenjak Ibn Sina (Kingsley) podigao uglednu medicinsku školu. Coleu je kao kršćaninu, pak, zapriječen ulaz u islamski svijet, ali on taj problem rješava izdajući se za Židova. Nakon što dođe u Isfahan, kojim vlada tiranski ali prema znanosti i umjetnosti blagonakloni šah (Martinez), Cole će se suočiti s brojnim iskušenjima kao što su zabranjena ljubavna veza sa lijepom židovskom nevjestom Rebekom (Rigby), epidemijom kuge, ali i prijetnji koju Isfahanu predstavljaju krvoločni seldžučki osvajači, kao i lokalni mule koji šahovu toleranciju prema Židovima i “poganskoj” znanosti vide kao neoprostivi grijeh.
Iscjelitelj, koji je predstavljao veliki hit u Njemačkoj, predstavlja ne samo jedan od danas rijetkih njemačkih filmova koji se nekako uspio prošvercati do naših kino-dvorana, nego i za njemačku kinematografiju danas relativno rijedak primjer povijesnog spektakla (ako se ne računaju bezlične hollywoodske koprodukcije). Njegova neobičnoat se ogleda i u tome da svoj žanrovski identitet iskazuje na staromodan način; vrlo malo se koristi CGI i umjesto toga se iščezli svjetovi srednjovjekovne Europe i Bliskog istoka dočaravaju kroz raskošnu kostimografiju, setove i marokanske lokacije. U tome se Iscjelitelj odaje dojam “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi, odnosno oslanja se na tradiciju predratnog njemačkog filma kada su se takvi spektakli u režiji Fritza Langa i drugih velikana stvarali u legendarnim berlinskim studijima tvrtke UFA (čije ime, ne slučajno, nosi i jedno poduzeća na Iscjeliteljevoj špici). Još manje tipičnim se čini i protagonist, jedan od rijetkih koji se umjesto nasilja i ubijanja posvetio spašavanju života, kao i to da povijesna ličnost koja fiktivne junake “sidri” sa stvarnim događajima bezazleni intelektualac koji sve vrijeme provodi čitajući rukopise pod svijećom ili vodeći filozofske rasprave, odnosno aktivnosti koje su na filmskom platnu manje atraktivna od mačevanja i konjičkih juriša.
Iako je scenarij Jana Bergera u znatnoj mjeri skratio i izmijenio (u Njemačkoj) popularni književni predložak, likovi i zaplet se doimaju složenijim, realističnijim i “životnijim” u odnosu na današnje hollywoodske spektakle. Iscjelitelj na prvi pogled postavlja snažan kontrast između primitivne, ruralne, siromašne i zadrte Europe na jednoj, i bogatog, prosvijećenog, urbanog i kozmopolitskog Orijenta na drugoj strani. Međutim, s vremenom gledatelj postaje svjestan i da među Židovima i muslimanima zadrtost može biti isto tako izražena kao kod kršćana, odnosno da i oni mogu zaglaviti u srednjovjekovnom mraku. Najživotnijim i najzanimljivijim od svih likova se tako čini šah, koga tumači gotovo nekadašnji francuski filmski zavodnik, a ovdje gotovo neprepoznatljivi Olivier Martinez. Na samom početku filma je prikazan kao tipični orijentalni despot, da bi se tek kasnije otkrilo da je riječ o inteligentnom vladaru, koji je bolno svjestan da su civilizacija i blagostanje njegovih podanika na izuzetnom krhkim temeljima.
Iscjelitelj je takve teme i motive obradio na mnogo inteligentniji i uspješniji način od Amenabarove Agore, posljednjeg filma koji je kroz povijesni spektakl nastojao reći neku ozbiljnu riječ o filozofiji, znanosti, religiji i toleranciji. Pozitivnom dojmu doprinosi i dojmljiva i prilično raspoložena glumačka ekipa na čelu sa Skaarsgardom i Kingsleyem (koji likove povijesnih ikona poput Gandhija i Lenjina može odglumiti zavezanih očiju), kao i relativno nepoznati mladi Britanac Tom Payne. Na žalost, neki od podzapleta se čine klišejiziranim, pogotovo protagonistova ljubavna veza. Kao i kod mnogih drugih filmova takvog tipa, najveći problem predstavlja završnica koja je istovremeno predvidljivo melodramatska, a isto tako i kaotična, dijelom i zbog prevelikog negativaca koji nisu dovoljno istaknuti ili profilirani. S obzirom da je Iscjelitelj istovremeno bio snimljen i kao televizijska mini-serija u produkciji ARD-a, lako je zamisliti kako su ti problemi već bili riješeni u scenama ostalim na montažnom stolu. No, čak i bez njih Iscjelitelj predstavlja jedan od neobičnijih ostvarenja današnjeg kino-repertoara, pa i samo zbog toga zaslužuje publiku.
ISCJELITELJ
(THE PHYSICIAN)
(DER MEDICUS)
uloge: Tom Payne, Emma Rigby, Ben Kingsley, Stellan Skaarsgard,
scenarij: Jan Berger
režija: Philip Stölzl
proizvodnja: UFA, Njemačka, 2013.
trajanje: 150 ‘
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
