New York, metropola koja se, opravdano ili ne, smatra najvažnijim gradom u današnjem svijetu, ovih dana, zahvaljujući globalnoj pandemiji i njenim ekonomskim efektima, prolazi kroz vjerojatno najgore trenutke svoje povijesti. Sve do 2020. godine su, pak, status najgoreg razdoblja za građane Velike Jabuke predstavljale 1970-e, desetljeće u kojem je grad s najvećom koncentracijom financijskog kapitala i moći bio opterećen politički inertnom administracijom, nesposobnim gradskim službama, ekonomskom krizom i socijalnim problemima koji su se, između ostalog, odrazili i na dotada nepojmljivu eksploziju kriminala, pa je prosječni Njujorčanin imao više razloga brinuti da ga netko ubije na ulici nego građanin oružanim sukobima opterećenih Belfasta i Bejruta. Fear City: New York vs Mafia, trodijelna miniserija u režiji Sama Hobkinsona, nastoji prikazati kako je svemu tome ne naš malim dijelom kumovala tada neupitna hegemonija italoameričke mafije te kako je stavljanje te organizacije na njeno pravo mjesto bio početak puta prema jednom mirnijem, pristojnijem, uređenijem i sretnijem New Yorku kakav će postojati sve do proljeća ove godine.
Početak Fear Cityja prikazuje kako je njujorška mafija svoju hegemoniju nad ulicama najvažnije svjetske metropole temeljila ne toliko na mnogobrojnosti svojih članova, sklonosti ekstremnom nasilju, vrhunskoj organizaciji, čvrstoj disciplini ili briljantnoj strategiji koliko na vještom korištenju jedne prozaične činjenice. Pojedinačni mafijaši su mogli “pasti” i završiti u zatvoru zbog iznuda, pljački, prodaje droge i sličnih zločina, ali je sama organizacija ostajala nedodirljiva, jer se bosovima nije moglo dokazati neposredno sudjelovanje u tim ilegalnim djelatnostima. Početkom 1970-ih je donesen znameniti zakon poznat po skraćenicom RICO, a koji je u američko kazneno pravo uveo koncept sličan onome koji je na ovim prostorima poznat kao “zločinačka organizacija”, te omogućio da vođe mafije odgovaraju za zločine za koje su posredno ili neposredno dali svoj blagoslov. Trebalo je, doduše, proći nekoliko godina da se grupa agenata FBI, kao i uz njih vezani federalni tužitelji, sjete iskoristiti RICO kao alat s kojim će napasti dotada nedodirljive vođe pet njujorških “obitelji”. Pri tome im je od nemale pomoći bio i razvoj suvremene tehnologije koji je omogućio da se intenzivnim prisluškivanjem zaobiđe “omertu” i tako doznaju najstrože čuvane tajne najpoznatije kriminalne organizacije na svijetu. Kako godine prolaze, tako prikupljeni podaci omogućavaju federalnim tužiteljima da konačno pokrenu postupak koji će sredinom 1980-ih dovesti do spektakularnog suđenja i smještanja vođa mafije u zatvor.
Fear City je prilično zanimljivo osmišljen, pri čemu je bila najvažnija odluka autora da se snime samo tri epizode, pa tako gledatelji cijelu priču mogu vidjeti u “bindžanju” kroz jednu večer. Druga stvar koja Fear City čini različitim od većina serija i filmova slične tematike jest u tome što mafiju gotovo uopće ne prikazuje iz perspektive samih mafijaša, nego gotovo isključivo iz perspektive federalnih agenata i tužitelja koji su se protiv nje borili. To je istovremeno i prednost i mana serije, s obzirom da gledatelji znaju ili imaju razloga pretpostaviti o ishodu sukoba, pa i nema neke naročite napetosti, a jedina stvar koja bi se mogla zvati “akcijom” jest ponekad domišljato, ali uglavnom prozaično postavljanje skrivenih uređaja za prisluškivanje u automobile i kuće mafijaša. To ne znači da u Fear City nema na trenutke zanimljivog sadržaja, ali se sve uglavnom svodi na suhoparna svjedočenja umirovljenih državnih službenika u sedmom ili osmom desetljeću života, koja tek tu i tamo nastoje “začiniti” ponekom zabavnom anegdotom. Toga su na trenutke svjesni i autori, pa sebi dozvole poneku digresiju, poput spominjanja Trumpa u kontekstu građevinskog buma u New Yorku 1980-ih, kada je budući predsjednik kao poduzetnik u djelatnosti prožetoj organiziranim kriminalom morao voditi računa o tome kako će se postaviti prema mafiji. Ironičnim spletom okolnosti, jedan od glavnih protagonista ove serije je bivši federalni tužitelj Rudy Giuliani, koji je donio optužnice protiv mafijaša i tako sebi postavio temelje za gradonačelničku karijeru, a koji upravo ovih dana puni naslovnice kao kontroverzni Trumpov odvjetnik u tužbama zbog navodne izborne prevare. Kada se mora prikazati kako su svi ti događaji izgledali iz mafijaške perspektive, autori se koriste intervjuima sa mafijašima koji danas nisu završili sa višedesetljetnim zatvorskim kaznama i koji su, po prirodi, bili “sitne ribe”.
Najvažniji nedostatak Fear Cityja je, pak, sadržaj koji je, zapravo neadekvatan za ovu priču. Serija jednostavno završava prebrzo, odnosno ne prikazuje događaje koji su se zbili nakon suđenja i koji su federalnoj akciji uklanjanja nedodirljivih šefova mafije trebali dati kontekst. U potpunosti je zanemarena generacija novih, mladih mafijaša koja je zamijenila utamničene ostarjele “donove” i među kojima se našao John Gotti, šef obitelji Gambino koji će u samo nekoliko godina postati medijska zvijezda te predmet mase biografskih filmova, TV-serija, pa čak i reality showa posvećenog njegovom potomstvu. U usporedbi sa drugim ostvarenjima koja su se bavila mafijom, bilo da je riječ o fikciji poput Kuma, ili čak dokumentarcima poput Mob Inc. koji je 1980-ih bio prikazivan na ex-YU televizijama, Fear City izgleda razočaravajuće poput podgrijane sarme.
OCJENA: 4/10
