Jedna od najčešćih zamjerki drugoj sezoni Pravog detektiva je bila ta da je Nic Pizzolato zagrizao više nego što je mogao progutati, odnosno da je u nju utrpao previše likova, podzapleta i drugih sadržaja za osam epizoda. To je također i najčešće objašnjenje za njihovu frustirajuću nejasnoću, površno oblikovanje i prikazivanje, te zbog čega je čak i pažljivijim gledateljima bila nužna dubinska analiza i naknadno guglanje da shvate što se u Pravom detektivu zapravo događa i što je pjesnik htio reći. Izgleda da je dio tih zamjerki dopro i do samog Pizzolata, odnosno da je HBO shvatio da finale sezone, ako se želi spasiti do tog trenutka uglavnom razočaravajući dojam, mora biti nešto drukčije od prethodnih sedam epizoda. Zato je pronađeno “elegantno” rješenje koje istovremeno daje više prostora i vremena za razrješavanje komplicirane radnje, a vjerno je formatu sezone od osam epizoda – posljednja epizoda tako ima trajanje cjelovečernjeg filma. Gledateljima sklonima bingeanju to neće mnogo značiti, ali će kritičari druge sezone imati svojevrsnu zadovoljštinu u spoznaji da je čak i HBO priznao da je “nešto trulo u državi Danskoj”.

Finale sezone je kao posljednja prilika da se popravi dojam o sezoni moralo biti nešto posebno. Ta prilika, međutim, nije iskorištena. Omega Station se u odnosu na prethodne epizode razlikuje prije svega po kvantitetu, a ne kvalitetu. Dakle, gledateljima se servira jedno te isto. Pizzolatov scenarij, nakon što je počinitelje i motiv Caspereovog ubojstva razotkrio u prethodnoj epizodi, odnosno ukazao na zastrašujuće razmjere političko-tajkunsko-kriminalne zavjere kojoj su protagonisti stali na žulj, na kraju tek odrađuje rutinski posao prikazivanja prilično predvidljivih posljedica tog sukoba, čiji je ishod daleko bliži onome što bi se dogodilo u stvarnom životu nego u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. Jedino kakvo-takvo iznenađenje je to da Leonard “Lenny” Osterman, fotograf sa filmskog seta koji je Casperea ubio kako bi osvetio svoje roditelje ubijene u pljački 1992. godine, u najgorem mogućem trenutku otkriva kako je Caspere u stvari njegov biološki otac, kao i da je njegova sestra Laura bila od njega seksualno iskorištavana. Taj detalj, koji je možda najčišći element pulpa u cijeloj radnji, je međutim, potrošen u sceni kada takvo otkriće izazove Leonardovu bijesnu reakciju u najgorem mogućem trenutku za protagoniste,  odnosno oružani obračun koji će ušutkati kapetana Hollowaya, kolovođu pljačke i glavnog svjedoka zavjere, odnosno uništiti uređaj za snimanje kojim je Ray pokušao dobiti priznanje zavjerenika.

Taj događaj predstavlja ključan trenutak kada Pravi detektiv prestaje biti detektivska priča u klasičnom smislu riječi, odnosno kada Ray posljednji put pokušava riješiti svoj problem u okviru zakona; pri tome je karakteristično i to da Ani, koja je uz njega preživjeli član detektivske trojke, epizodu uglavnom provodi skrivajući se. Druga polovica epizode prikazuje rasplet žanrovski bliži klasičnom gangsterskom filmu, odnosno kako Ray i Ani slijede Frankov primjer te, umjesto da se bore protiv zavjere, od nje nastoje pobjeći. Ray i Frank pri tome posljednji put djeluju kao saveznici, odnosno sudjeluju u zajedničkom napadu na Osipa i njegove poslovne partnere, prilikom koga će pokazati neočekivanu vojničku vještinu te likvidirati nekoliko prilično iskusni tipova s oružjem i, na kraju, prikupiti dovoljno novaca za više nego lagodan život u izbjeglištvu. Ta je scena, kao i mnogi detalji u prethodnim epizodama, površna, ali i zavaravajuća – Pizzolato se naime od samog početka odrekao svega što bi moglo sličiti na konvencionalni hepi end.

Sudbina Raya i Franka je tako bila unaprijed zapečaćena. Ray, prije nego što će pobjeći na sigurno, mora posljednji put doći vidjeti svog voljenog sina, i to, naravno pruža njegovim progoniteljima da ga lociraju i konačno likvidiraju u inače rutinskoj sceni oružanog obračuna kojoj tek impresivno okružje tisućljetnih kalifornijski sekvoja čini posebnom. Ta je scena, s druge strane, bila i ostvarenje proročanstva koje izriče lik Rayevog oca u sceni snoviđenja na početku treće epizode.

Frank, koji je u cijeloj seriji bio daleko čvršće izgrađeni i u mnogo čemu simpatičniji lik, također na kraju umire, ali na daleko impresivniji način. Prije toga se ispostavilo da ga njegova supruga Jordan, usprkos svih indicija koje je Pizzolato ubacivao u prethodnim epizodama, iskreno voli te je treba ozbiljno nagovarati da ga ostavi i ode na sigurno. Na kraju Franku glave dolazi ne zavjera, nego njegovi meksički gangsterski kolege, koji poput njega ozbiljno shvaćaju etički kodeks, i koje je izigrao spektakularnom gestom paljenja kockarnica koje im je prethodno bio obećao. Franka otimaju i vode u pustinju gdje će posljednju šansu da se izvuče živ prokockati prkosnom gestom. Uboden nožem i ostavljen u pustinji, Frank počinje hodati ostavljajući iza sebe trag krvi koji prate lešinare, a potom postaje okružen vizijama iz prošlosti prije nego što mu se ukaže vizija Jordan te tako zaokruži jednu od dojmljivijih scena umiranja u suvremenoj televizijskoj produkciji.

Epilog koji slijedi nakon toga se doima prilično banalnim, ali i odaje Pizzolatovu konceptualnu konfuziju. Tako s jedne strane smrt protagonista slijedi prikaz potpunog trijumfa zlikovaca – korumpirani policijski poručnik Burris tako sudjeluje na svečanosti otkrivanja spomenika Woodrougha, policajca koga je bio ubio, a svodnik Tony Chessani, nakon što je prigodno uklonio svog oca, nasljeđuje njegovo gradonačelničko mjesto. Da stvari ipak ne bi bile toliko crne, i da bi gledatelji dobili nekakvu utjehu, ispostavlja se kako je Chad ipak Rayev sin, a na kraju se prikazuju i scene Aninog izbjeglištva u Venezueli gdje se ona zajedno sa Jordan brine o djetetu koga je dobila zajedno sa Rayom, a tu je i obavezno pružanje dokumenata i drugih dokaza usamljenom novinaru koji će ih jednog dana možda objaviti kako bi istjerao kakvu-takvu pravdu.

Epizoda, koju je inače prilično solidno režirao John Crowley, je tako u mnogo čemu sadržavala sve što je loše u drugoj sezoni. Nastojanje da se mračan sadržaj prve sezone nadmaši s još mračnijim se iskazalo i kroz soundtrack kojim dominiraju ultradepresivne pjesme Lere Lynn (koja se, kao zaštitni znak sezone, i ovdje pojavljuje kao pjevačica u baru), ali još više kroz likove koji su ozbiljno poremećeni. Nitko od njih, zapravo, nije bio “pravi detektiv”, odnosno policajac koji bi svoj posao obavljao razumno i efikasno; gotovo sve je Pizzolato opteretio motivom očinstva i odnosa s očevima, učinivši ih gotovo parodijski disfunkcionalnima i antipatičnima. Komplicirani zaplet i mnoštvo likova je, pak, ostavio malo vremena da se svi ti motivi adekvatno iskoriste, a gledateljima su se, barem neki od njih, počeli sviđati tek kada je bilo prekasno. Ljubavna veza Ani i Raya, koja bi možda mogla funkcionirati da se razvila ranije, ovdje izgleda kao melodramatska karikatura.

Ako se Pizzolato na kraju odluči za treću sezonu, iz neuspjeha druge bi morao izvući nekakve pouke. A one bi mogle biti u tome da se više poradi na kvaliteti, a manje na kvantiteti. To znači da se mora ili smanjiti broj likova i podzapleta ili seriju učiniti dužom, kako bi se oni adekvatno predstavili publici te ju potaklo da za protagoniste brine onako kako je brinula za Cohlea i Harta iz prve sezone. To se, s obzirom na visoki kvalitet prve sezone, možda čini teškim zadatkom, ali učiniti treću sezonu boljom od druge se čini mnogo lakšim.