Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle potrebe za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jonah Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Opasnost iz dubine (The Shallows, 2016)

Velike i korisne stvari mogu nastati iz pobuda koje bi mnogi, proglasili najblaže rečeno, trivijalnima. Tako se priča da je Internet Movie Database, danas vjerojatno najvažniji i najpouzdaniji izvor podataka o filmskoj djelatnosti na svijetu, prije četvrt stoljeća nastao tako da su geekovi na tadašnjem primitivnom Internetu (koji su u 99,99 % slučajeva bili mladi i napaljeni muškarci) počeli raspravljati koja je od popularnih filmskih glumica ljepša te počeli organizirati podatke radi referenci i boljih argumenata za raspravu. Slične stvari se događaju i ova, navodno prosvjećenija i politički korektnija vremena. Argument za to bi mogao predstavljati The Shallows (doslovno “Plićak”), hollywoodski film čiji su naslov naši distributeri s uobičajenom dozom “produhovljenosti” i preciznosti preveli kao Opasnost iz dubine. Iako je nezahvalno špekulirati o tome kako je taj film nastao, postoji velika vjerojatnost da je njegov začetak bilo ideja o cjelovečernjem filmu čiji je protagonist mlada i privlačna žena koja se skoro sve vrijeme na ekranu nalazi odjevena u bikini.

Heroina filma, koju tumači Blake Lively, je Nancy Adams, američka turistica koja je došla u Meksiko, prije svega zato da pronađe usamljenu skrivenu plažu o kojoj je pričala nedavno preminula majka, a na kojoj je bila doznala da je trudna. Nancy je također strastvena surferica te je oduševljena s plažom gdje joj valovi omogućavaju da uživa u svojoj omiljenoj aktivnosti. No, dojam kvari dolazak lešine uginulog kita koja kod sebe privlači galebove, ali, na kraju, i neke mnogo veće i opasnije primjerke oceanske faune. Nancy to shvati tek kada je napadne i ugrize velika bijela psina, od koje će tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti uspjeti pobjeći te pronaći utočište na jednoj hridi. To je, međutim, tek početak problema, s obzirom da do kopna odakle bi trebala potražiti pomoć treba doplivati, a što morska neman strpljivo čeka kako bi dovršila svoj posao. Nancy je prisiljena koristiti svu svoju domišljatost i snagu volje kako bi pokušala preživjeti, a osim morskog psa se mora suočiti sa žeđi, dehidracijom i iscrpljenošću.

Scenaristu Alexanderu Jaswinskom se mora odati priznanje zbog toga što je ideju, koja na prvi pogled izgleda tek kao izgovor za cjelovečernji modni foto session Sport Illustrateda, uspio pretvoriti u punokrvni i, može se komotno reći, efektni triler o preživljavanju. Misao vodilja pri svemu tome je trebala biti jednostavnost, a tome se priklonio i španjolski režiser Jaume Collet-Serra, specijalist za žanrovska ostvarenja. Nancy je jedini lik u filmu, i gotovo sve vrijeme se zbivanja i radnja prate iz njene perspektive. Izuzetak je sam početak, odnosno scena u kojoj se pronađe GoPro kamera sa snimkama čiji sadržaj, u najboljoj tradiciji found footagea, sugerira završnicu daleko od konvencionalnog hepi enda. Collet-Serra odmah nakon toga potpuno mijenja ton, odnosno Nancyn dolazak i boravak na plaži prikazuje kao idiličan izlet, bez ikakvih lažnih najava opasnosti i užasa; umjesto toga vrlo inteligentno koristi priliku da gledatelje upozna za geografskim okolnostima koje će igrati izuzetnu ulogu u završnici, isto kao i time da je Nancy atletski sposobna, ali i kao bivša studentica medicine opskrbljena određenim znanjem i vještinama koje će joj omogućiti preživljavanje. Filmofilima će posebno u oči upasti posvete Spielbergovim Raljama; to uključuje i znamenitu početnu scenu pa se tako Opasnost iz dubine može shvatiti i kao pokušaj odgovora na pitanje što bi bilo da je završila drukčije, odnosno da je zlosretna kupačica uspjela pronaći privremeno utočište na plutači. Kao zanimljivo rješenje se javljaju i Nancyini monolozi, koji na prilično efektan i uvjerljiv način publici pokazuju njeno razmišljanje, odnosno pomažu da shvate kako pokušava riješiti svoj problem jednom kada se nađe sama samcata na hridi.

Problemi za film, međutim, nastaju u drugom dijelu filma, kada se Nancy suoči s nemani, čiji se postupci – nastojanje da se vreba i pojede relativno sitan živi plijen kada u blizini pluta hrpa kitovog mesa – ne čine previše uvjerljivima. Horor i drugi klišeji se javljaju i u likovima nekolicine zlosretnih Meksikanaca koji će se, poput junakinje, naći na istom mjestu, ali će doživjeti bitno različitu sudbinu, odnosno kao scenarističko topovsko meso demonstrirati što čeka Nancy ako počini kobnu pogrešku. Pomalo nepotrebnim se čini i podzaplet koji Nancy opisuje kao traumatiziranu preranom smrću majke, odnosno cijelu pustolovinu svodi na njeno nastojanje da metaforički pobijedi svoje demone, ponovno pronađe sebe i nastavi prekinuti studij medicine. Najgora od svega je, pak, završnica koja se pretvara u orgiju specijalnih efekata i koja svojom neuvjerljivošću kvari dojam. Srećom, ne toliko bitno da potpuno pokvari druge kvalitete, pa se zbog svoje kratkoće, jednostavnosti i neotkrivanja tople vode Opasnost iz dubine može preporučiti čak i onim gledateljima koji previše ne mare za prizor Blake Lively u kupaćem kostimu.

OPASNOST IZ DUBINE
(THE SHALLOWS)
uloge: Blake Lively
scenarij: Anthony Jaswinsky
režija: Jaume Collet-Serra
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Labirint: Kroz spaljenu zemlju (Maze Runner: The Scorch Trials, 2015)

Ekranizacije danas u Hollywoodu izuzetno popularnih omladinskih distopijskih SF-romana u pravilu dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri naslova (koji se temelje na pravilu i takvi romani dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri knjige). Još jedno pravilo kaže da drugi film iz tog ciklusa, temeljen na drugoj knjizi iz trilogiji, mora biti lošiji od prvog. Ali, netko će uvijek reći da pravila postoje da se krše. Da li je to bila iskrena namjera autora ciklusa temeljenog na romanu Maze Runner Jamesa Dashnera nije poznato. U svakom slučaju, oni su prošle godine prikazanim filmom Labirint: Kroz spaljenu zemlju to pravilo prekršili.

To, zapravo i nije bilo tako teško, s obzirom da prethodni film, Labirint: Nemogući bijeg, i nije bio posebno dobar. A što se pogotovo odnosi na zbrzanu i konfuznu završnicu u kojoj se protagonistu Thomasu (O’Brien) i njegovim drugovima koje je uspio izvući iz podzemnog labirinta nastoji objasniti zašto je tamo bio završio i što ga čeka na površini. Organizacija WCKD (ili, u hrvatskom prijevodu, ZLOPAK) je Thomasa i društvo koristila kao pokusne kuniće kako bi pronašla lijek za neizlječivi virus zvan Baklja koji je opustošio solarnom erupcijom ionako opustošenu Zemlju. Novi film počinje u trenutku kada je završio stari – kada grupa naoružanih ljudi protagoniste vodi na sigurno od ZLOPAK-a. No, Thomas postane sumnjičav prema svojim dobročiniteljima na čelu sa Jansonom (Gillen), a te se sumnje opravdaju kada se ispostavi da njegove drugove otimaju i podvrgavaju nekakvom neobičnom postupku, odnosno da je Janson u stvari ZLOPAK-ov čovjek. Thomas ponovno organizira bijeg, ali se ispostavi da ga osim progonitelja u uništenom svijetu čekaju ne samo glad, žeđ, oskudica, loše vrijeme, nego i žrtve Baklje koje je bolest pretvorila u krvoločne i opasne zombije. Thomasu jedinu nadu vidi o pričama o pokretu otpora zvanom Desna ruka koji se krije negdje u planinama. Na dugom i opasnom putovanju će im pomoć pružiti grupa preživjelih na čelu sa Jorgeom (Esposito).

Wes Ball, koji je režirao prethodni nastavak, je u novom imao bitno lakši zadatak, a isto se može reći za scenariste. Nakon što je pitanje o čemu je, zapravo, u filmu riječ i kakav je svijet gdje se odvija radnja odgovoreno, Kroz spaljenu zemlju se može gotovo u potpunosti posvetiti praktičkim pitanjima. To znači da, nakon što se za nekih 15-20 minuta odigra “iznenadni” obrat koji su i oni manje iskusni gledatelji mogli naslutiti, ostaje manje-više rutinski posao u prikazu kako se Thomas i društvo trebaju izvući iz nevolje u kojoj su se našli. Ballu je posao lakši utoliko što mjesto radnje više nije ograničeno, odnosno što ima malo više slobode da stvori budući distopijski svijet. Ni tu, međutim, nema nekog velikog otkrivanja tople vode – uglavnom se sve svodi na uobičajene vizualne klišeje vezane uz pustinju, gomile pijeska i ruševine nekadašnjih megalopolisa. Ipak, tu i tamo se može pronaći poneki svijetli trenutak. Prije svega se to odnosi na to da su protagonisti prisiljeni kretati se unutar ruševina, te ih upravo tamo vrebaju najveće opasnosti u liku mutanata. Poznavatelji video-igara će, pak, u vizualnim i drugim rješenjima Spaljene zemlje pronaći prilično snažan utjecaj hvaljene post-apokaliptičke igre The Last of Us. Stoga se ovaj film, dijelom isto i zbog određenih scenarističkih rješenja, može shvatiti i kao njen svojevrsni remake ili barem homage, te kao takav funkcionira čak i ako se u obzir uzmu daleko manje prostačkog rječnika ili eksplicitnog nasilja uzrokovanog neumitnim cenzorskim obzirima filma namijenjenog tinejdžerskoj publici.

Završnica filma, pak, donosi veliki oružani obračun koji, pak, neće riješiti ništa, nego će tek dodatno zakomplicirati stvari i umjesto raspleta stvoriti novi cliffhanger koji se, očekivano, mora razriješiti u trećem nastavku. No, cijela je stvar ovdje daleko manje konfuzna i isforsirana nego na kraju Nemogućeg bijega, te će gledateljima manje ići na živce. Kada se još tome doda da mladoj i često bezličnoj, i ne previše talentiranoj glumačkoj ekipi društvo prave njihovi stariji, iskusniji i mnogo efektniji kolege. To se, prije svega kada je u pitanju Esposito, odražava kroz daleko višu kvalitetu glume, Kroz spaljenu zemlju bi se u kontekstu današnjih hollywoodskih distopijskih franšiza mogla shvatiti i kao jedno od rijetkih ugodnih iznenađenja.

LABIRINT: KROZ SPALJENU ZEMLJU
(MAZE RUNNER: THE SCORCH TRIALS)
uloge: Dyan O'Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Giancarlo Esposito, Aidan Gillen, Ki Hong Lee, Patricia Clarkson
scenarij: T. S. Nowlin
režija: Wes Ball
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.
trajanje: 131 min.
OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Milijarde (Billions, sezona 1, 2016)

Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.

Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.

Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.

Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.

Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.

OCJENA: 6/10

Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1, 3

Čak i u našem Zlatnom dobu televizije važi pravilo da se i najbolje serije s vremenom pretvaraju u sapun. Talent i kreativnost mogu pomoći jedino u tome da se taj proces što duže odgodi, odnosno serijama omogući da prestanu na dostojanstven način. Pri tome je najkritičniji trenutak prijelaz iz prve u drugu sezonu, kada su autori pod strahovitim pritiskom da iskušaju nešto novo. Jedan od primjera bi mogao biti Preljub, hvaljena serija u produkciji kablovske kuće Showtime. Da je pritiska bilo, možda najbolje svjedoči to što je Hagai Levi, jedan od njenih tvoraca, otišao iz scenarističkog tima, prepustivši kormilo u potpunosti svojoj štićenici Sarah Treem.

Kompleksna narativna struktura iz prve sezone je, pak, ostala zadržana. Okvirni zaplet se događa u sadašnjosti i prikazuje kako se njujorškom književniku Noahu Sollowayu (Dominic West) sudi za nehotično ubojstvo motornim vozilom, dok sadržaj svake epizode prikazuje događaje iz prošlosti koji su doveli do tog incidenta. To se u drugoj sezoni odnosi na posljednice preljubničke veze sa Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson), konobaricom iz Montauka, turističkog gradića na Long Islandu gdje je Solloway bio došao provesti praznike zajedno s obitelji. Kao rezultat su se raspala dva braka – Noah je napustio svoju suprugu Helen (Maura Tierney), a Alison svog supruga Colea (Joshua Jackson). Kao i u prvoj sezoni, i u drugoj je gotovo svaka epizoda podijeljena u dva dijela, od kojih svaki prikazuje događaje iz perspektive različitog lika; u prvoj sezoni su to bili Noah i Alison, dok su im se u drugoj sezoni pridružili Helen i Cole.

Ako je Sarah Treem htjela da druga sezona pruži nešto novo, može se reći da je u tome uspjela. Dijelom zbog banalne činjenice da je preljubnička afera završena, a Montauk previše malen da bi se u njemu mogla odigravati glavna radnja bez sapunskih intervencija, serija se zajedno sa dvoje glavnih likova uglavnom preselila u New York. To sa sobom donosi nešto veći raspon likova i mogućih novih podzapleta, a što se najbolje vidi u scenama koje se tiču Colea i koje se uglavnom odvijaju u Montauku, te koje predstavljaju gore dijelove sezone. Najveći problem je u Coleu, liku koga je prethodna sezona najmanje mazila, te koji je, ostavši bez supruge, imanja, a na kraju i obitelji, velikim dijelom zaslužio simpatije publike. Scenaristi, međutim, to prilično otežavaju time što najveći dio sezone prikazuju njegovo autodestruktivno tavorenje u alkoholu, drogi i samosažaljenju, prije nego što će mu u jednom prilično “nadahnutom” trenutku prvo namjestiti utjehu u obliku napaljene buržujke s kojom dijeli scenu kao da je ispala iz porno-filma, a na kraju i “redovnu”, odnosno pristojnu djevojku iz radničke klase. Nju, pak, tumači kolumbijska glumica Catalina Sandino Moreno, čiji angažman rješava problem nedostatka “političke korektnosti” bilo kroz razbijanje WASP-ovske uniformnosti u castingu, bilo kroz toga da njen lik ekvadorske ilegalne imigrantice američku publiku u predizbornoj godini podsjeća na gorući politički problem. Jedina stvar koja Colea drži iznad vode, odnosno njegov lik čini podnošljivim za gledatelje, jest glumački talent Joshue Jacksona, koji će mu omogućiti da zadrži određenu dozu humanosti i u najmračnijim trenucima.

A čak i da nije tako, ono što je druga sezona Preljuba uprskala sa Coleom je više nego nadoknađeno s Helen. Promovirana iz druge violine u prvoligašku članicu glumačke postave, Maura Tierney jednostavno briljira u prilično kompleksnom liku žene koja odavno nije u najboljim godinama, ali je prisiljena u potpunosti promijeniti život. Ona uspijeva sačuvati simpatije gledatelja čak i nakon scena u kojima se ponaša jednako autodestruktivno, a u nekim slučajevima po druge likove opasnije od samog Colea. Može se komotno reći da upravo Helen, stalno rastrgana između želje da prigrli prednosti novog života (uključujući seksualne veze kojih je bila lišena u braku) i želje da se na kraju priče ipak vrati svom mužu, ne samo najbolje napisani i odglumljeni, nego i najsimpatičniji od svih likova.

To se sada teško može reći i za Alison i za Noah, velikim dijelom zato što su egzistencijalne dileme to dvoje likova manje-više riješene; za bivšu konobaricu iz provincijskog gradića teško naći valjani razlog da napusti uspješnog književnika s kojim živi u luksuznom njujorškom stanu; tako je i za njega, koji je, prema vlastitim riječima, prvi put sretan u životu, teško zamisliti da će to ugroziti, čak i kada ga počnu proganjati napaljene novostečene obožavateljice ili mu se kao na pladnju nudi njegova atraktivna agentica (koju tumači Brooke Lyons). Da bi se taj, po prirodi stvari stabilan i gotovo simbiotski odnos između Alison i Noah učinio zanimljivim, nužno ga je ugroziti podzapletima i scenarističkim intervencijama koje možda ne izgledaju kao preskakanje morskog psa, ali se u tom smislu mogu shvatiti i kao uzimanje zaleta. A također se, s druge strane, nekako mora opravdati to da je druga sezona dvije epizode duža od prve. Tako se za Solloweyevog adolescentskog sina Martina (koga glumi Jack Sicilliano) ispostavi da je boluje od jedne prilično rijetke bolesti čiji su simptomi dovoljni za zaplet desetaka rutinerskih TV-filmova. Najgori primjer za “sapunjanje” Preljuba pruža deveta epizoda, jedina gdje nema podjele perspektiva, odnosno gdje se sva zbivanja prikazuju na konvencionalan način; u njoj jedna olujna noć, poput one u petparačkim gotskim romanima, pokreće cijeli niz melodramatskih slučajnosti.

Međutim, kulminaciju svega predstavlja završna epizoda, u kojoj konačno doznajemo kako je i zašto je skončao zlosretni Scott Lockhart (koga tumači Colin Donnell), koji predstavlja vjerojatno najiritantniji lik serije i nešto najbliže negativcu u pravom smislu riječi. Odgovor na to pitanje je, međutim, dan u obliku spletu melodramatskih slučajnosti koja na kraju sirotog Noaha stavlja pred još jednu tešku dilemu koju će riješiti na najgori mogući način, stvorivši cliffhanger još iritantniji od onog kojim je završila prva sezona. Poslovično dobra gluma i poneki lucidni scenaristički trenutak (poput Noahove seanse sa terapeuticom koju tumači Cynthia Nixon) znatno popravlja dojam, ali se teško oteti dojmu da je Sarah Treem na kraju druge sezone sebi dala zadatak za koga nije izvjesno da će ga uspjeti izvršiti u trećoj.

OCJENA: 6/10

Quod non licet Dan Rather…

Najnoviji skandal, vezan uz navodne suvremene krivotvorine koje se u ionako kontroverznom dokumentarnom filmu Jasenovac – istina publici serviraju kao autentični povijesni izvor, će one s malo dužim pamćenjem podsjetiti na sličan skandal koji je 2004. godine koštao karijere Dana Rathera, jednog od najuglednijih američkih novinara, TV-voditelja i opinion makera. Nisam baš siguran da će o svemu tome, kao u slučaju Rathergatea, Hollywood snimiti film gdje, s malo duže povijesne distance, Jakov Sedlar prikazuje kao heroj i mučenik borbe za istinu kome su “namjestili” i gdje ga tumači ljepotan nalik na Roberta Redforda, ali određene sličnosti sa tim skandalom su frapantne. Dolje je tekst koji sam u vrijeme izbijanja skandala originalno napisao na svom, sada hiberniranom, blogu Draxblog 2, koja o svemu daje povijesni i politički kontekst:

Predsjednička kampanja u SAD se zahuktava. Iako treba proći još nekoliko tjedana prije nego što će se znati da li će slijedeće četiri godine u ijeloj kući sjediti Bush ili Kerry, rezultat danas izgleda malo izvjesnije nego prije nekoliko tjedana, kada su oba kandidata bila manje-više izjednačena. Kerry očigledno nije uspio iskoristiti konvenciju svoje stranke kako bi povećao popularnost, dok Bush jest. I dok su mnogi ispočetka držali kako je riječ o prolaznom fenomenu i da će Kerry u slijedećim danima i tjednima ipak nekako uspjeti uhvatiti “priključak”, najnovije ankete pokazuju kako Bush ne samo što još uvijek drži prednost koju je stekao nakon konvencije nego ju je još i neznatno povećao. 

I dok mnogi drže kako se taj fenomen može objasniti očiglednom slabošću Kerryjeve kampanje, najnoviji razvoj događaja se pripisuje skandalu koji je po uvriježenom običaju već dobio specifično ime – “Rathergate”.

Cijela je priča nastala zahvaljujući tome što su demokrati za svog predsjedničkog kandidata izabrala Johna Kerryja, čija je prošlost odlikovanog vijetnamskog veterana potpuna suprotnost Bushu koji je ratne godine proveo na sigurnom, kao pilot teksaške Nacionalne garde. Problem za Kerryja je u tome što se nedugo po povratku iz Vijetnama izjasnio kao žestok protivnik rata i to tako što je pobacao sva odlikovanja i svoje suborce javno proglasio silovateljima i ubojicama. Mnogi mu to nisu nikada oprostili i izborna kampanja 2004. godine je poslužila kao izvrsna prilika za odmazdu. Opskurna, ali prilično dobro organizirana i financijski potkožena skupina Swift Boat Veterans For Truth je lansirala seriju TV-oglasa u kojima dovodi u pitanje Kerryjevu reputaciju ratnog junaka i njegovo domoljublje. Kerry je ispočetka taj napad ignorirao, ali su ankete pokazale da ga dio neodlučnih glasača shvaća ozbiljno.

Demokrati su, s druge strane, imali daleko više prilike u napadima na Bushovu vijetnamsku prošlost. Javna je tajna da je mladi Bush mjesto u Nacionalnoj gardi dobio na isti način kao i stotine drugih tatinih sinova u to vrijeme – zahvaljujući vezama i vezicama svog oca, tadašnjeg kongresmena i budućeg predsjednika Georgea H.W. Busha. Svemu tome treba dodati da Bush u Gardi nije ostavio bog-zna-kakav dojam i već mjesecima prije službenog početka kampanje su se pojavile optužbe da je bio nediscipliniran, da je svako malo napuštao bazu bez dozvole i da su se tatica i njegovi moćni teksaški prijatelji brinuli da za to ne bude odgovarao.

Takve optužbe su bile u kategoriji “rekla kazala” sve do trenutka kada se nije pojavio službeni memorandum pukovnika Killiana, Bushovog pretpostavljenog koji se žali na Bushevu nedisciplinu i pritiske od strane političara. Memorandum je postao glavnom atrakcijom CBS-jevoj emisije 60 Minutes koju vodi legendarni voditelj Dan Rather. Memorandum je bio krunski dokaz da je trenutni američki predsjednik prevario američku javnost po pitanju svoje ratne prošlosti.

Stvari nisu izgledale previše dobro po Busha, ali samo nekoliko sati. Na nekolicini desničarskih blogova su se pojavile skromne, ali s vremenom sve glasnije špekulacije o autentičnosti memoranduma. Previše blogera je primijetilo kako je famozni memorandum napisanim proporcionalnim fontom, odnosno da je kopiju memoranduma u stanju napraviti svatko tko raspolaže s MS Wordom i printerom.

Problem je, dakako, u tome što je memorandum napisan 1972. godine, u doba kada jednostavno nije bilo ni word processora. Za memorandume i sličnu dokumentaciju su se koristili mehanički pisaći strojevi, a IBM-ovi električni pisaći strojevi su koristili sasvim drukčije fontove.

Nekoliko sati kasnije špekulacija se iz blogosfere preselila u službene medije. ABC, NBC i mnogi američki dnevni listovi su gotovo odmah pozvali stručnjake da se izjasne o autentičnosti memoranduma i zaključak je gotovo jednoglasan – riječ je o prilično sirovoj i krajnje neuvjerljivoj krivotvorini. CBS i Dan Rather su, pak, nekoliko dana uporno tvrdili kako su dokumenti autentični da bi nakon nekoliko dana, suočena s drastičnim padom rejtinga, CBS-ova uprava kapitulirala i najavila internu istragu. Mnogi drže da je ova afera prilično žalostan kraj karijere 72-godišnjeg Dana Rathera, jednog od legendi američkog novinarstva.

S druge strane, mnogi blogeri, čak i oni koji nemaju baš previše simpatije za Busha, se osjećaju ponosnim što pripadaju zajednici koja je, barem na trenutak, pokazala svoju superiornost prema službenim medijima.

Kerryjeva kampanja, iz sasvim razumljivih razloga, nije previše sretna zbog cijelog slučaja. Neki vodeći članovi Demokratske stranke su već izjavili kako je sve to maslo republikanaca koji su Ratheru i CBS-u namjerno podmetnuli lažni dokument kako bi izazvali skandal i tako automatski diskreditirali svaki dokaz o Bushovim prljavštinama koji bi se eventualno mogao pojaviti tokom kampanje, bez obzira imao on veze s istinom ili ne.

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2, 3

U vrlom novom svijetu Zlatnog doba televizije čak i najbanalniji sadržaji, koji bi ne tako davno završili kao otirač pred vratima scenarista latinoameričkih sapunica, danas su u stanju izgledati zanimljivo i cool. Nestanak prijašnjih kreativnih ograničenja omogućio je da intrigantnima izgledaju zapleti i likovi koje smo vidjeli mnogo puta prije, odnosno da i nešto što bi u svim drugim okolnostima izgledalo kao podgrijana sarma odjednom izgleda kao straobalno inovativna televizijska produkcija. Možda se najbolji primjer takvog fenomena može pronaći u američkoj TV-seriji Preljub, koja je usprkos ne baš previše originalnog zapleta dobila izuzetno povoljne kritike i postala jedan od, uvjetno rečeno, “jačih” televizijskih događaja u posljednje vrijeme.

Iza serije je stajao tandem koji čini Hagai Levi, izraelski TV-režiser i producent poznat kao tvorac Bi Tipul, dramske serije koja će postati svjetski brend Na terapiji (koji uključuje hrvatsku verziju) te Sarah Treem, relativno mlada američka autorica koja je zajedno sa Levijem za HBO radila na američkoj verziji In Treatment. Radnja prve sezone, koja je svoju premijeru imala na kablovskom kanalu Showtime u drugoj polovici 2014. godine, započinje kada Noah Solloway (Dominic West), njujorški profesor književnosti i autor nedavno objavljenog romana, zajedno sa suprugom Helen (Maura Tierney) i četvoro djece odlazi provesti ljetni odmor u gradiću Montauk na obali Long Islanda gdje Noahov tast Bruce Butler (John Doman), inače daleko uspješniji pisac, posjeduje luksuznu kuću. Noah na putu slučajno sreće Allison (Ruth Wilson), atraktivnu konobaricu koja je udana za Colea Lockharta (Joshua Jackson), vlasnika lokalnog ranča. Niz slučajnih susreta, koje je u malom mjestu prilično teško izbjeći, ih sa vremenom uvjere da jedno prema drugom osjećaju duboku privlačnost te ih vodi do neumitnom prepuštanju strasti. Noahovi napori da svoje preljubničke aktivnosti i odsutnost iz doma, koju krije pod krinkom pronalaženja građe za novi roman, sakrije od obitelji koincidiraju sa otkrićima da živopisni turistički gradić ima mračno naličje, kao I da su Allisonin brak i život pod sjenom nedavne tragedije od koje se uopće nije oporavila.

Kod Preljuba će pažljivijim gledateljima kao jedna od prvih stvari u oči upasti to da je osnovna narativna struktura posuđena od prve sezone Pravog detektiva. Zbivanja se prikazuju u flashbacku, odnosno kroz izjave koje Noah i Allison mjesecima kasnije daju policijskom detektivu Jeffriesu (čiji lik tumači Victor Williams), te se postupno daje do znanja da je njihovo ljubovanje vjerojatno imalo nasilne, odnosno po nečiji život kobne posljedice. Time se stvara dodatna napetost, a održava se čak i nakon što se, nekoliko epizoda prije kraja sezone, otkrije tko je žrtva.

Međutim, daleko se originalnijim čini to što je svaka epizoda strukturirana u obliku “rašomona”, odnosno što se zbivanja u njoj prikazuju iz dvije sasvim različite perspektive, odnosno što se svaka od njih sastoji od dva dijela, koji ponekad jedan te isti događaj prikazuju na sasvim različit način, odnosno prikazuju događaje za koje nije jasno da li su se uopće dogodili. Primjer za to se može vidjeti već u prvoj epizodi, kada neugodni incident u zalogajnici Allison u njenoj vlastitoj priči pretvara u heroinu, odnosno kada prilikom večernjeg susreta sa Noahom na plaži u Noahovoj priči nosi prilično kratku haljinu i nimalo ne krije zavodničke namjere. Taj se pristup, uz manje ili veće varijacije, nastavlja sve do završne epizode u kojoj potencijalno najdramatičniji trenutak serije, odnosno jedini u kome se koristi vatreno oružje, prikazuje na sasvim različite načine u Noahinoj i Allisononoj verziji (i gdje je, za razliku od većine sličnih slučajeva, Noah bolje prošao u tuđoj nego u svojoj priči).

Preljub se, osim forme, može pohvaliti i kvalitetnim sadržajem, pa tako naizgled jednostavna priča o preljubu sadrži i dodatne motive. To se može reći i za socijalnu komponentu koja velikim dijelom upravlja motivima protagonista. Noah je tako frustriran ne samo svojom nesposobnošću da napiše “pravi”, odnosno uspješni roman koji bi zadovoljio njegove ambicije, nego i time da je egzistencijalno ovisan o svom daleko bogatijem i uspješnijem tastu, pa zato njegovo nastojanje da svoju preljubničku vezu sakrije od obitelji, odnosno pokuša je okončati, ima i dodatni poticaj. Allison je, s druge strane, frustrirana ne samo osobnom tragedijom, nego i realnošću života u malom gradu gdje svi znaju svakoga i gdje njen poslodavac, koga je upoznala još kao školarka, koristi svaku priliku da bi je podsjetio na neke ne baš pohvalne detalje iz prošlosti, a Coleova majka (koju tumači Mare Winnigham) kao gotički matrijarh nastoji po svaku cijenu sačuvati obiteljsku čast, dok istovremeno njen sin inzistiranjem na očuvanju tradicije kompenzira svoj duboki prijezir prema bogatim i razmaženim turistima od kojih je prisiljen živjeti.

Uz dobar scenarij, ključan element za uspjeh Preljuba jest i vrlo dobar casting. Tu su se autori, kao i mnogo puta dosad, koristili britanskim glumačkim talentima, i to upravo onima koji su slavu stekli zahvaljujući mediju televizije. Dominic West, najpoznatiji kao baltimorski detektiv McNulty iz popularne Žice, je sjajan kao muškarac sputan frustracijama i osjećajem dužnosti, a vrlo zanimljivim se čini i angažman Domana koji je u Žici tumačio njegovog neprijateljski nastrojenog šefa. Ruth Wilson je, pak, gledateljima upala u oči ulogom sociopatske žene-ubojice koja ima neobičan odnos sa naslovnim protagonistom BBC-jeve serije Luther. Ovdje ona tumači daleko normalniji, ali svejedno isto tako upečatljiviji lik. I ostatak glumačke ekipe je dobar, bilo da je riječ Jacksonu, bivšoj tinejdžerskoj zvijezdi koja kao Cole sugerira zlokobnu komponentu nečega što bi inače izgledalo kao savršen muškarac, te Tierney u ispočetka nezahvalnoj ulozi supruge i majke.

Prva sezona Preljuba će u svojih desetak epizoda gledateljima pružiti više nego dovoljno razloga da budu sretni što televiziju gledaju danas, a ne prije deset ili dvadeset godina. Međutim, teško da bi se mogla nazvati savršenom. Mane upadaju u oči već kada se čuje naslovna pjesma Fione Apple, jedna od najneugodnijih i najpretencioznijih u povijesti televizije. Pred kraj sezone, pak, postaje očito da autori nisu bili skroz načisto kako bi cijelu stvar završili – da li da sve zaokruže u jednoj sezoni i od svega naprave antologiju nalik na Pravi detektiv ili da se ide na “sapunskije” i komercijalnije rješenje. Odgovor dolazi u obliku iritantnog cliffhangera na kraju sezone koji postavlja daleko više pitanja nego što daje odgovora. Gledateljima je tada jasno da ih čeka druga sezona u kojoj bi njeni tvorci trebali uložiti dodatni napor da stvari ne samo učine, nego i održe zanimljivim, te Preljub ne počne izgledati kao prevara koja ih vraća neka “stara dobra” televizijska vremena.

OCJENA: 7/10

Postapokalipsa nekad i sad

Postapokalipsa nekad i sad

Malo koji se film u posljednje vrijeme morao susresti s toliko visokim očekivanjima, a još manje ih je – barem ako je suditi prema gotovo jednodušnim reakcijama relevantih kritičara – ispunio kao što je to slučaj s novim nastavkom filmske sage o Pobješnjelom Maxu. Kada se kritičarski hvalospjevi stave i u kontekst izuzetno dobrih rezultata na kino-blagajnama, Divlja cesta također predstavlja i jedno od onih rijetkih ostvarenja čiji se autori mogu pohvaliti da su oduševili i art-snobove i gledateljsku “raju”. Zbog toga možda i ne izgleda tako nevjerojatna čak i ideja da bi četvrti film o Pobješnjelom Maxu mogao nešto očekivati i u utrci za Oscare.

U gotovo univerzalnom prihvaćanju Divlje ceste jedna stvar ipak pomalo bode oči. Naime, malo je kritičara koji svoje ocjene o najnovijem Millerovom filmu daju u kontekstu cjelokupne serije ili, preciznije, njenog najpoznatijeg i najuspješnijeg nastavka – Pobješnjelog Maxa 2, na ovim prostorima svojevremeno prikazivanog pod naslovom Drumski ratnik. A upravo je taj film iz 1981. godine ne samo najpoznatiji iz cijele serije, nego i jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih filmova svog vremena. Naime, njegov naslov, odnosno ime glavnog junaka, uspjelo je postati svojevrsnim sinoninom za cijeli postapokaliptični žanr, odnosno izraz “svijet Mad Maxa” postaje najefektniji opis onoga što će se dogoditi ljudskom društvu ako kojim slučajem nestane moderna civilizacija.

Postoje dva moguća objašnjenja zašto se kritičari ustručavaju uspoređivati Divlju cestu s Drumskim ratnikom. Najjednostavnije je ono prema kome je u ovdje riječ o krušakama i jabukama. To su dva sasvim različita filma, odnosno Divlja cesta nije nastavak nego reboot, odnosno remake originalne serije. Nastojanje da se novi Mad Max ocjenjuje u kontekstu starog ima isto onoliko smisla koliko uspoređivati Spidermana koga tumači Andrew Garfiled sa Spiedermanom koga je tumačio Tobey Maguire, odnosno Nolanovu trilogiju o Batmanu s onom koju je 1989. započeo Tim Burton. I u tome gotovo nikakvu važnost nema to što je novog Mad Maxa režirao autor starog. I sam George Miller je izjavio da se u posljednjih trideset godina – od trećeg filma gdje je Melu Gibsonu partnerica bila Tina Turner – mnogo toga promijenilo. Promijenio se svijet, promijenila se publika, promijenio se način na koji se proizvode i distribuiraju filmovi.

A promijenio se i sam Miller, a to je u svemu ovome i najvažnije. Australski filmaš je već duže vremena odavao dojam da se ugodnije osjeća u svijetu fantazije gdje praščići i pingvini publiku nastoje potaknuti da prigrle vegetarijanstvo, prava životinja i borbu protiv globalnog zatopljenja nego u ultransilnim postapokalipčnim pustarama gdje je čovjek čovjeku, htio to ili ne, vuk. Taj novi, brižniji i nježniji Miller se također daleko više trudio biti politički korektan, odnosno jednu od nekoć kontroverznih akcijskih franšiza učiniti “društveno odgovornim” medijem preko koga će se publici izaslati neke pozitivne poruke.

U slučaju Divlje ceste je to bio feminizam, na kome se inzistiralo s potpunim nedostatkom bilo kakve suptilnosti. Tako je Eve Ensler, radikalna feminsitica poznata kao autorica Vagininih monologa, angažirana kao stručna savjetnica pri izradi scenarija. To se, između ostalog, odrazilo ne samo kroz prikaz matrijarhalne komune kao jedine nade za kakvo-takvo blagostanje i sreću žitelja postapokaliptične pustinje nego i kroz radikalno degradiranje naslovnog protagonista u “drugu violinu”. Max, samim time što je muškarac, ne može biti glavni junak filma. Zbivanja u Divljoj cesti pokreće Imperator Furiosa, vozačica tegljača kojoj ni to što je žena, a niti to što joj nedostaje dio ruke ne smeta da se više nego ravnopravno suprotstavi gomili negativaca koji su, dakako, svi muškarci. Dio antifeministički raspoloženih fanova originalnog filma je ovakav Millerov potez protumačio kao izdaju, a što je dovelo do novog kulturnog rata na Twitteru iz koga su izašli krvavog nosa te Millerovom filmu ne samo donijeli besplatnu reklamu, nego ga i velikim dijelom “cijepili” na sve druge zamjerke.

Lako je zamisliti da je i to jedan od razloga zbog čega se Drumski ratnik vrlo malo spominje u kontekstu Divlje ceste. Novi film izgleda “politički korektnijim” ako se uzme u obzir da je prethodne tri inkarnacije glavnog lika dao Mel Gibson, glumac koji se zbog seksističkih, homofobnih i antisemitskih ispada smatra antitezom “političke korektnosti” te koji danas u Hollywoodu uživa istu onu sudbinu kakvu su uživale “ne-osobe” u Orwlellovoj Oceaniji. Podsjećanje na Drumskog ratnika je podsjećanje na prošlost koju bi mnogi, pogotovo u Hollywoodu koji se danas voli prikazivati kao savjest globalnog društva, voljeli zaboraviti.

Međutim, razlog za ignoriranje najvažnijeg od svih Maxova se može naći i u tome da je malo vjerojatno da će novi Millerov film imati isto onakav efekt kao što je imao Drumski ratnik. Čak i ako se zanemari pitanje kvalitete, odnosno iskustva s dvije trilogije Ratova zvijezda te usporedbe Hobita s Gospodarom prstenova koje prednost uvijek daju ranijim ostvarenjima, teško je zamisliti da će Divlja cesta za nekih dvadeset ili trideset godina biti proglašavana za klasik žanra. Dijelom se to može objasniti i objektivnim okolnostima koje nisu morale imati nikakve veze s Millerovim talentom i inspiracijom. Kada se 1981. godine Mel Gibson pojavio u postapokaliptičnoj pustari, tadašnjoj publici, koja je još uvijek u svježem sjećanju imala naftne šokove 1970-ih, ali osjećala i bojazan zbog nanovo eskalirajućeg hladnog rata, je takva vizija predstavlja ne samo blisku, nego i zastrašujuće izglednu budućnost. To s Divljom cestom, ma koliko se divili Millerovoj redateljskoj vještini u scenama bjesomučne potjere, neće biti slučaj. Za razliku od Ratnika, koji je bio trijumf spartanske jednostavnosti i koji, poput protagonista, publici nije ništa osim onog što je bilo nužno potrebno, Divlja cesta sadrži detalje koji se, poput gitare-plamenobacača, možda na prvi pogled čine cool, ali koji cijeli film previše usmjeruju prema campu i otežavaju da ono što je Miller htio reći shvatimo ozbiljno. Divlja cesta se u tom smislu previše ne razlikuje od tipičnih hollywoodskih blockbustera, iako je svojom općom kvalitetom daleko iznad njih.

RECENZIJA: Trumbo (2015)

TRUMBO
uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Louis C.K., Elle Fanning, John Goodman, Michael Stuhlbarg, Helen Mirren
scenarij: John McNamara
režija: Jay Roach
proizvodnja: Bleecker Street SAD, 2015.
trajanje: 124 min.

Pokušati ostvariti karijeru kao scenarist u Hollywoodu znači pomiriti se s položajem na dnu hranidbenog lanca američke filmske industrije, odnosno time da vlastito djelo u većini slučajeva glumački ego, režiserska kreativnost, producentska pohlepa i cenzorsko licemjerje mijenjaju do neprepoznatljivosti. Da bi netko kao scenarist stekao bogatstvo i slavu, potrebna je, stoga, izuzetna količina talenta i sreće. Stvari postaju još teže kada bi na netko temeljem scenarističke karijere trebao postati predmetom biografskog filma. S obzirom da je pisanje krajnje ne-filmična, a samim time i neatraktivna, djelatnost, scenaristi dostojni filmske inkarnacije su ličnosti koji se moraju dodatno isticati “zanimljivom” biografijom. I to “zanimljivom” u istom onom smislu kojom Kinezi šalju kletve “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”. Jedno do takvih “zanimljivih” razdoblja u Hollywoodu je bila druga polovica 1940-ih kada je američka filmska industrija postala predmetom jedne od najmračnijih i najkontroverznijih epizoda povijesti SAD. Jedna od ličnosti koja je upravo zahvaljujući njoj došla na naslovnice bio je scenarist Dalton Trumbo, o kome je 2015. godine snimljen biografski film u režiji Jaya Roacha.

Na samom početku Dalton Trumbo (Cranston) uživa ugled kao jedan od najtalentiranijih hollywoodskih scenarista, čiji su tekstovi postali podlogom za brojne hitove i klasična ostvarenja, donijevši mu poštovanje brojnih glumaca, režisera, ali i studijskih mogula. Pri tome problem nije predstavljalo to što je Trumbo bio samodeklarirani član Komunističke partije Sjedinjenih Država i otvoreno promovirao socijalizam usprkos uživanja u novčanim blagodatima kapitalizma koja su stvorila više nego lagodan život za njega i njegovu obitelj. Međutim, nakon što je izbio Hladni rat, na američke komuniste se počinje gledati kao na sovjetsku petu kolonu koju treba ukloniti, a taj stav počinju dijeliti i brojne hollywoodske ličnosti desničarske orijentacije, a među kojima se posebno ističe utjecajna trač-kolumnistica Hedda Hopper (Mirren). Uslijed njene kampanje je Trumbo zajedno sa nekoliko svojih kolega pozvan svjedočiti o svojim komunističkim aktivnostima pred Kongresom. Tamo, inzistirajući na ustavnim načelima o slobodi mišljenja, odbija suradnju i za svoj principijelni stav bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dodatni, i daleko veći problem za Trumba i njegove drugove je taj što su ga hollywoodski studiji kao komunista stavili na novostvorenu crnu listu te im je zapriječen rad. Trumbo je nakon puštanja na slobodu prisiljen zarađivati za život pišući scenarije za niskobudžetne trash-filmove pod pseudonimom. Usprkos toga, neki od njegovih tekstova pronalaze put do velikih studija te će tako čak dvaput osvojiti “Oscare” pod lažnim imenom.

Trumbo na prvi pogled izgleda kao tipični “dajte mi Oscar” film. S jedne strane nastavlja trend evociranja “zlatne” hollywoodske prošlosti kojom se eksploatira nostalgija gerontokratskih glasača losanđeleske Akademije, a s druge strane se kroz medij biografskog filma gotovo u potpunosti temelji na pojedinačnoj glumačkoj izvedbi. Trumbo u tome, međutim, ne može biti uspješan kao drugi primjeri istog žanra. Prije svega, “zlatno” razdoblje o kome se govori je zapravo bilo prilično mračna epizoda na koju se Hollywood nije imao razloga osvrtati s nekim velikim ponosom. Podsjećanje na priču o hollywoodskoj crnoj listi bi tako bilo podsjećanje da je američka filmska industrija bila velikim dijelom sastavljena od pobornika (barem donedavno) potpuno odbačene i u “pristojnom društvu” neprihvatljive totalitarne ideologije, odnosno da su nekada veliki zagovornici slobode govora i drugih uzvišenih liberalnih vrijednosti bili spremni radi straha, konformizma, pohlepe ili čiste zlobe pristati na progon temeljen na drukčijem mišljenju odnosno licemjerno se odreći prijatelja i kolega koji su im bili donosili slavu i bogatstvo. Drugi razlog zbog čega Trumbo ne funkcionira kao “oskarovski” film je i u nastupu Bryana Cranstona, jednog od najvećih karakternih glumaca današnjeg Hollywooda, ali čije nastojanje da oživotvori živopisni lik Daltona Trumba jednostavno blijedi nakon neumitnih usporedbi s Walterom Whiteom, protagonistom Breaking Bada. Tako mnogo bolji dojam odaje Elle Fanning u inače nezahvalnoj ulozi Trumbove buntovne kćeri-tinejdžerice kroz čiju se sudbinu nastoje ilustrirati žrtve koje je Trumbovo principijelno inzistiranje na vlastitim stavovima izazvalo kod njegove obitelji.

Režiser Jay Roach, otprije poznat po seriji komedija o Austinu Powersu, je u posljednje vrijeme izgradio reputaciju na političkim dokudramama kao što su Recount i Game Changer. I Trumbo, mada radnjom smješten u relativno daleku prošlost, također ima određenu političku komponentu i odaje ljevičarsku orijentaciju, odnosno da su simpatije na strani Trumba, a da je glavna negativka Hedda Hopper. Roach se dobro snašao sa relativno niskim budžetom, te dobro rekonstruirao nekadašnji hollywoodski glamour, ali i povijest kombinirajući igrane scene sa dokumentarnim scenama iz nekadašnjih crno-bijelih žurnala.

Glavni i ironični nedostatak Trumba je upravo u onome što je bio najveći adut njegovog protagonista – scenariju. Ono što je napisao John McNamara, najblaže rečeno, ne može držati svijeću klasicima koje je bio napisao naslovni protagonist. Svijet koji opisuje film je od današnje publike udaljen barem pola stoljeća, te se trebalo daleko više truda uložiti da ga se barem malo približi. Osim par rečenica u uvodnim titlovima, nije se pokušalo dati nikakvo objašnjenje zbog čega su Trumbo, a i mnogi tadašnji američki intelektualci i umjetnici, prihvatili komunizam, a još manje se pokušava dati objašnjenje zbog čega su makartistički progoni nakon nekog vremena odjednom postali “out”, a Trumbo od nedodirljive “ne-osobe” ponovno došla na tron najuglednijeg hollywoodskog scenarista. Dijelom se to može objasniti autohagiografskim pristupom tako karakterističnim za Hollywood, pa se tako za početak progona gotovo isključiva krivica svaljuje na Hopper (koju u Hollywoodu ionako iz razumljivih razloga nisu previše voljeli), a potpuno odrješuju moguli koji su za progone imali daleko više financijskih i drugih interesa, s obzirom da je eliminacija dotada etabliranih ljevičara značila dolazak novih, poslušnijih i jeftinijih kadrova i daleko manje problema sa sindikatima. Možda najintrigantniji motiv scenarija – suradnja protivnika kapitalizma sa vulgarnim i pohlepnim samodeklariranim proizvođačem celuloidnog dreka (koga tumači uvijek poizdani John Goodman) – nije iskorištena.

To, dakako, ne znači da nema publike koja u Trumbu neće moći uživati ili barem cijeniti neke od njegovih elemenata. Roacheovo ostvarenje će prije svega zadovoljiti tvrdokornije filmofile, prvenstveno one koje zanima “dobri stari” Hollywood, pri čemu je odana počast ili korištene reference na brojna klasična ostvarenja ili se kao likovi pojavljuju neka od najvećih imena zlatnog doba američkog filma. Pri tome je zanimljivo vidjeti kako se Roach prilikom castinga nije previše vodio računa o fizičkoj sličnošću (s izuzetkom novozelandskog glumca Deana O’Gormana koji gotovo savršeno “skida” Kirka Douglasa u Spartaku), pa tako treba nešto vremena da bi se shvatilo kako Michael Stuhlbarg tumači lik Edwarda G. Robinsona. S druge strane je David James Elliott (poznat kao Harmon Rabb u popularnoj TV-seriji JAG) gotovo u potpunosti promašen u ulozi Johna Waynea. Pred sam kraj filma se zanimljivim čini nastup njemačkog glumca Christiana Berkela, specijalista za uloge nacista, koji tumači austrijskog režisera Otta Premingera koji se često navodi kao jedna od ličnosti najzaslužnijih za slom crne liste. Preminger je, međutim, isto tako poznat i po tome što je nekako u isto vrijeme uspješno potkopao jednako tako zloglasni cenzorski Haysov kodeks, te se postavlja pitanje ne bi li on, isto kao i Dalton Trumbo, zaslužio film, možda upravo s Berkelom u glavnoj ulozi.

Trumbo postaje još veće razočarenje kada ga se usporedi s istoimenim igrano-dokumentarnim filmom snimljenim osam godina ranije, a koji je Trumbov sin Christopher režirao po vlastitoj drami. U njoj je priča o živopisnom scenaristu i njegovim nevoljama ispričana kroz njegova pisma, na možda manje atraktivan, ali daleko intimniji i autentičniji način. Taj film nije dobio “Oscare”, kao što ih vjerojatno neće dobiti ni ovaj Trumbo. Međutim, onaj najvažniji Trumbo – Dalton – je na kraju priče ipak dobio “Oscare” koje zaslužuje.

OCJENA: 5/10