Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Oblik vode (The Shape of Water, 2017)

OBLIK VODE
(THE SHAPE OF WATER)
uloge: Sally Hawkins, Michael Shannon, Richard Jenkins,
Doug Jones, Michael Stuhlbarg, Octavia Spencer
scenarij: Guillermo del Toro & Vanessa Taylor
režija: Guillermo del Toro
proizvodnja: Fox Searchlight Pictures, SAD, 2017.
trajanje: 123 min.

1970-ih se današnje doba, barem kod optimista spremnih da isključe nuklearni holokaust, ekološku kataklizmu i enegertski kolaps, zamišljalo kroz vizije u kojima bi normalna stvar bili leteći automobili ili turistički izleti do Marsa i Venere. Većina tih optimista su najčešće bili poklonici znanstvene fantastike. No, među njima je vjerojatno bio malen broj koji je mogao zamisliti da će upravo u ovo vrijeme Oscar za najbolji film osvojiti ostvarenje tog žanra. Oblik vode Guillerma del Tora ne samo da je prvi SF-film koji se može pohvaliti najprestižnijim zlatnim kipićem, nego i ostvarenje koje ima besprijekoran žanrovski pedigre. Del Torov film je, naime, nastao kao svojevrsni remake ili alternativna verzija Čudovišta u crnoj laguni, klasičnog crno-bijelog B-filma Jacka Arnolda iz 1954. godine čiji je naslovni lik humanoidni vodozemac iz amazonske džungle koji iz nekog neobjašnjivog razloga osjeća slabost prema znanstvenici koju tumači Julie Adams. Del Toro je, prema vlastitim riječima, bio razočaran time što je film završio u skladu s očekivanjima publike i tadašnjim cenzorskim standardima, te je Oblik vode nastao kao pokušaj da se sličan zaplet i slični likovi iskoriste za ljubavnu priču.

Radnja filma je smještena u Baltimore 1962. godine, a protagonistica je Elisa Esposito (Hawkins), žena koja je zbog nikad razjašnjene rane na vratu od djetinjstva ostala nijema, te koja radi kao čistačica u tajnom vladinom laboratoriju. Živi sama u stanu, i jedini prijatelji su joj Zelda (Spencer), crna kolegica s posla, te Giles (Jenkins), sredovječni gej ilustrator i susjed koji služi kao narator filma. Jednog dana u laboratorij ambiciozni pukovnik Strickland (Shannon) dovodi tajanstveno humanoidno stvorenje (Jones) iz amazonske džungle, za koje je on, kao i njegovi pretpostavljeni, uvjeren da će Americi donijeti prevagu nad Sovjetima u Hladnom ratu. Elisa stjecajem okolnosti upozna tajanstveno stvorenje i s njim se s vremenom sprijatelji, pronašavši u njemu srodnu dušu, dijelom i zbog toga što oboje imaju problema s ljudskom komunikacijom. Prijateljstvo Elise i vodozemca, međutim, ugrozi Stricklandov plan da stvorenje, koje je prije bio podvrgavao mučenju elektroškovima, podvrgne vivisekciji. Doznavši za to, Elisa se odluči na opasan plan da svog prijatelja izbavi iz laboratorija i pokuša sakriti u svom stanu, a pri čemu će pomoć dobiti od Gilesa, Zelde, ali i dr. Hoffstetlera (Stuhlbarg), u laboratoriju zaposlenog znanstvenika koji nije ono za što se predstavlja.

Iako Oblik vode pripada SF-u, za očekivati je da će biti čistunaca koji bi mu rado oduzeli to žanrovsko određenje, odnosno rađe smjestili u vode “čistog” fantasyja. Tome će, svakako, u prilog ići i riječi samog del Tora, koji je svoj film opisao kao svojevrsnu “bajku za odrasle”. No, del Tora takvi meta-detalji poput žanra, pa i zapleta, nisu toliko zanimali koliko kao prilika da još jednom sebi i publici dokaže kako može napraviti vizualno upečatljivo ostvarenje. U Oblik vode je uložen za današnje hollywoodske standarde prilično skroman novac, radnja je prostorom i vremenom relativno ograničena, ali svejedno će biti malo gledatelja kojima u oči neće upasti izuzetna briga za scenografiju, kostimografiju, kao i izuzetna maštovitost pri stvaranju scena. Ona se može vidjeti na samom početku, kada naizgled banalan Elisin stan postaje čarobno mjesto u njenom snu, gdje ga vidi potopljenog. Takvih i sličnih primjera ima i drugim scenama filma, pri čemu se najviše ističe scena gdje Elisa zamišlja sebe kao zvijezdu hollywoodskog mjuzikla i kojoj izuzetan doprinos daje “Oscarom” nagrađena glazba Alexandrea Desplata. No, del Toro uz svoj koncept “bajke za odrasle” nadopunjuje i sadržajima za odraslu publiku, što uključuje kako scene mučenja, sakaćenja i eksplicitnog krvorprolića, tako i one u kojima se protagonistica pojavljuje gola, odnosno zadovoljava svoje seksualne potrebe, bilo sama, bilo na način koji bi u doba Crne lagune bio proglašen “sudbinom gorom od smrti”.

Oblik vode je lijep i izuzetno privlačan film, a tome svoj doprinos daje i raznovrsna i raznolika glumačka ekipa. Među njom se najviše ističe Sally Hawkins, koja, osim toga što mora tumačiti osobu koja sve vrijeme šuti, ima dodatni zadatak da privlačnom učini lik koji, najblaže rečeno, ne odgovara današnjim standardnim parametrima ženske ljepote. Hawkins to itekako uspijeva, te su ona i Jones, specijalist za uloge ne-ljudskih i sličnih likova pod maskom, jedan od najimpresivnijih ljubavnih parova koje je u posljednje vrijeme stvorio Hollywood.

Sav je taj trud, međutim, kompromitiran time je u Oblik vode uloženo previše truda u svrhu pribavljanja “Oscara”, te čak ni nesumnjiv del Torov talent ne može sakriti gotovo samoparodijske klišeje i formule. Da je cilj osvojiti zlatni kipić postaje jasno inzistiranjem na nostalgiji za “dobrim starim vremenima” koja uvijek pali kod gerontokratskih članova Akademije, kao i likovima koji se, usprkos truda talentiranih glumaca, ponekad doimaju ispunjavačima “politički korektne” kvote, a što uključuje kako glavni lik (žena, invalid), tako i sporedne (homoseksualac, Afroamerikanka, ilegalni imigrant). Shannon se, pak, još jednom našao u prilično nezahvalnoj ulozi lika koji bi zbog svojeg rasizma, sadizma i sklonosti izopačenom seksu trebao biti demonski negativac, ali umjesto toga izgleda kao parodijski stereotip. Dobrom dojmu o filmu odmaže i scenarij, koji se zbog nekoliko nedovoljno iskorištenih podzapleta, doima nedovršenim. Nepotrebnim se čini i podzaplet o sovjetskim špijunima koji bi, valjda, u skladu s Novim hladnim ratom ustanovljenim propagandnim imperativima u Hollywoodu, trebao gledatelje podsjetiti da su Rusi loši momci, odnosno da njihovi agenti potkopavaju Ameriku i slobodni svijet. Oblik vode je, usprkos toga, više nego gledljiv film, mada se teško oteti dojmu da bi njegovo “oscarovsko” dostignuće bilo manje sporno da je kojim slučajem napravljeno prije dva desetljeća ili ranije.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Zvjezdane staze: Discovery (sezona 1, Star Trek: Discovery, 2017 – 2018)

Mnogima se danas teško pomiriti s time da je od nastanka Zvjezdanih staza prošlo više od pola stoljeća. To, dakako, ne znači da Zvjezdanih staza više nema, nego prije to da su u međuvremenu narasle nove generacije trekkieja, da su svijet i ciljana publika danas bitno drukčiji nego u drugoj polovici 1960-ih i, konačno, da su se same Zvjezdane staze promijenile. Televizijskoj mreži CBS je, pak, prilikom pokretanja nove inkarnacije Zvjezdanih staza od svih tih promjena najvažnija bila ta da uspjeh jedne takve serije više ne ovisi o američkom tržištu, kao i da američkoj publici na raspolaganju stoji daleko veći asortiman sadržaja od tri vodeće mreže koje su tada bile u stanju nekoliko mjeseci servirati epizode u redovnim terminima prije nego što im oglašivači ili Nielseonov rejting kažu da se ostave ćoravog posla. Danas je publika, kako u SAD tako i u ostatku svijeta, daleko razmaženija nakon nekoliko godina života u onome što se zove Zlatno doba televizije, odnosno u situacijama kada se u svakom trenutku može bindžati na stotine televizijskih serija od kojih će barem neka biti bolja ili barem isto onoliko dobra kao i najambiciozniji i najrazvikaniji televizijski događaj. Discovery, najnovija TV-serija iz ciklusa Zvjezdanih staza, se stoga unaprijed morala suočiti s potrebom da publici, pa čak i onoj trekkiejevskoj, dostavi nešto posebno. Jedina sretna okolnost koja je pomogla marketinškoj kampanji je, ironično, bio neuspjeh posljednje serije Enterprise, čije je gašenje 2005. godine najtežim trekkiejevskim ovisnicima izazvalo krizu dugu dvanaest godina. To je stvorilo hype o kojem mnoge druge serije mogu samo sanjati, a CBS-u mogućnost da Netflixu za prikazivačka prava nabiju cijenu kojom je glatko pokriven budžet koji se danas na televiziji mogu hvaliti superteškaši poput HBO-ve Igre prijestolja.

Radnja se odvija sredinom 23. stoljeća, otprilike deset godina prije radnje originalne TV-serije prikazane 1960-ih. Protagonistica je Michael Burnham (Sonequa Martin-Green), stručnjak za egzobiologiju koja na brodu USS Shenzhou služi kao prva časnica zapovjednice Philippe Georgiou (Michelle Yeoh). Prilikom misije na granici Ujedinjene Federacije Planeta sa klingonskim dijelom svemira nabasaju na brod kojim upravla T’Kumva (Chris Obi), karizmatski Klingonac koji nastoji ujediniti stoljećim zavađene klanove i obnoviti Klingonsko Carstvo. Burnham zbog svojih nastojanja da zaustavi sukob, ironičnim stjecajem okolnosti, dolazi u sukob sa svojom pretpostavljenom te joj otkazuje poslušnost, ali će njen postupak imati izuzetno destruktivne i tragične posljedice, odnosno izazvati krvavi rat između Federacije i Klingonaca, Burnham je zbog svega degradirana i osuđena na doživotni zatvor, ali je, svejedno, zbog svoje stručnosti privremeno raspoređena kao ispomoć na USS Discovery, znanstveni brod pod zapovijedanjem kapetana Gabriela Lorce (Isaacs), a čija se strogo povjerljiva misija tiče eksperimenata sa revolucionarnim pogonom koji bi trebao omogućiti gotovo trenutno putovanje u svaki dio svemira, te tako Federaciji donijeti prevagu u sve krvavijem ratu.

Da je Discovery nastao u Zlatnom dobu televizije može se najbolje vidjeti po tome što su tvorci serije Bryan Fuller i Alex Kurzmann preuzeli danas popularni format u kome više nema pojedinačnih, odnosno radnjom međusobno nevezanih epizoda, nego sve one čine čvrsto povezanu cjelinu koja traži da se svih 15 epizoda pogleda u komadu. Druga bitna novina jest i da je nova serija, za razliku od cjelovečernjih filmova i ranijih TV-serija, neopterećena cenzorskim standardima, a što posebno dolazi do sadržaja u prikazu nasilja, odnosno scena mučenja, sakaćenja i krvoprolića primjerenijeg nekadašnjim eksploatacijskim slasher hororima. S druge strane je, po “dobrom starom” hollywoodskom običaju, briga o osjetljivijoj publici mnogo izraženija kada je u pitanju kočijaški rječnik (mada se jednom od likova omakne u Roddenberryjevoj eri nezamisliva psovka), golotinja ili seks, Ovo potonje se koristi tek onda kada Discovery mora i posljednjeg “tukca” među gledateljima uvjeriti da je “cool”, progresivna i politički korektna, pa tako relativno važan dio sadržaja prikazuje gej ljubavna veza između znanstvenog časnika Stametza i brodskog ljekara dr. Kulbera koje tumače Anthony Rapp i Wilson Cruz, glumci, koji su, za svaki slučaj, istospolne orijetnacije i u stvarnom životu. Seksualno najeksplicitniji sadržaji je, pak, rezervirana za sam kraj gdje jedan od likova prakticira seks utroje.

Discovery je među dijelom trekkieja izazvala bijes manje zbog tih “paprenih” sadržaja, koliko zbog toga što je svojim općim tonom predstavljala gotovo potpuni zaokret od Roddenberyjeve utopijske idealističke vizije budućnosti oličene u Federaciji i Zvjezdanoj floti. Svemir 23. stoljeća u viziji Fullera i Kurtzmana je mnogo mračnije i nasilnije mjesto, odnosno bliže svemu onome što su Zvjezdane staze trebale nadvladati. To se prije svega odnosi na rat s Klingoncima, koji je prikazan kao ultranasilan, apokaliptički događaj koji će mnoge od likova, ali i samu Federaciju natjerati da odustane od svojih uzvišenih ideala, odnosno tjerati da pokažu svoje najmračnije lice, odnosno umjesto miroljubivog rješenja sukoba pokušaju sprovesti “konačno rješenje” klingonskog problema. Iako su se Zvjezdane staze sličnim moralne dilemama bavile i prije, prije svega u hvaljenoj seriji Deep Space Nine, ovdje je nasilje i koketiranje naših junaka s “mračnom stranom” tek izgovor da se sadržaj svake epizode napuni sa scenama borbe i nasilja, odnosno stvori koliko-toliko uvjerljivi okvir za masovno smicanje likova koje bi u svakoj epizodi trebalo pružiti nekakav “šokantni” obrat. To samo po sebi nije problem da svi ti obrati i šokovi s vremenom postanu predvidljivi, kao i da na njih publika ogugla pa s vremenom postanu sličiti na nehotičnu parodiju Zvjezdanih staza. Jedan od takvih primjera su i scene kanibalizma koje izazivaju isti efekt kao znameniti skeč u kojem su se montipajtonovci početkom 1970-ih sprdali s krvoprolićem u filmovima Sama Peckinpaha.

No, možda najveće razočaranje Discoveryja predstavlja glavna protagonistica. Nju tumači inače talentirana Sonequa Martin-Green, ali su svi njeni napori kompromitirani loše napisanim i osmišljenim likom. Tvorcima je tu politička korektnost bila najvažnija, pa su joj nadjenuli uniseks, odnosno “trans-friendly” ime Michael, ali je svejedno mora tumačiti žena i crnkinja. Iako Burnham seriju započinje kao prva časnica, odnosno Discovery je prva serija Zvjezdanih staza, u kojoj glavni lik nije zapovjednik, gledateljima se sugerira da je ona svojim intelektom i moralnim kvalitetama superiorna svima ostalima, te joj povjereno da u posljednjih deset minuta serije dostavi još jedan deus ex machina obrat i odjednom obnovi mir, slobodu, prosperitet, bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti Ujedinjene Federacije Planeta. Sve to ne bi bio problem da se Burnham svojim djelima dokaže kao mesijanska spasiteljica univerzuma, odnosno da se na njoj odražavaju neopisiva iskušenja kojima je izložena. Umjesto toga su joj producenti nadjenuli vulkanski odgoj, odnosno odbacivanje emocija i inzistiranje na čistoj logici, što znači da od neke glume nema ništa; njena veličanstvenost se uglavnom odražava kroz replike i komentare drugih likova. A svi ti likovi su obično daleko upečatljiviji od nje, bilo da je riječ o kelpijanskom prvom časniku Saruu kojeg pod kilogramima šminke sjajno tumači Doug Jones, dr. Stametzu koji će prilično lako osvojiti simpatije gledatelja ili moralno ambivalentnog Lorce kojeg tumači poslovično dobri britanski glumac Jason Isaacs. Najbolje napisani i odglumljeni lik je mlada kadetkinja Tilly, koja je jedina koja kroz seriju evoluira i postaje uvjerljivi i zaokruženi lik; nju tumači Mary Wiseman, koja usprkos atipičnog i nimalo glamuroznog izgleda osvaja simpatije za svoj lik te je sebi osigurala zvjezdanu budućnost.

Ta budućnost, međutim, možda i nije tako svijetla za Zvjezdane staze, barem ako je suditi o podacima o ne baš blistavoj gledanosti na američkom i nizu drugih strateških tržišta koje cure kroz medije. Discovery će prilikom druge sezone, koja bi se na ekranima, prema dosadašnjoj praksi, trebala ukazati tek 2020. godine, biti u nešto drukčijem svijetu gdje će kriteriji za uspjeh biti još stroži i gdje će se publiku, kako trekkiejevsku tako i onu redovnu, morati zadovoljiti na primjetno drukčiji način.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek Beyond, 2016)

ZVJEZDANE STAZE: S ONE STRANE
(STAR TREK BEYOND)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Karl Urban, Zoe Saldana, John Cho, Simon Pegg, Anton Yelchin, Idris Elba, Sofia Butella
scenarij: Simon Pegg & Doug Jung
režija: Justin Lin
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2016.

trajanje: 122 min.
O tome da li su Zvjezdane staze najpopularnija serija u povijesti televizije se može raspravljati, ali ne i o tome da li su njeni poklonici najzagriženiji. Fanatizam trekkieja se u posljednjih pola stoljeća znao odražavati na razne, često bizarne načine, ali nijedan ne može izazvati toliko divljenja i sjete kao cijeli niz projekata u kojima su sudjelovali glumci i drugi hollywoodski profesionalci spremni da potroše gomilu novaca, znoja i vremena nastojeći snimiti vlastite filmove iz univerzuma Zvjezdanih staza, a da su unaprijed znali da zbog nemilosrdnih zakona o autorskim pravima za to ne mogu očekivati niti jedan jedini cent. No, postoje i slučajevi kada trud, novac i vrijeme za koji tvorci Zvjedzanih staza očekuju materijalnu kompenzaciju ne ostvari svoj cilj. Jedan od takvih primjera i S one strane, treći po redu nastavak rebootane filmske serije koji je iznenađujuće podbacio na kino-blagajnama i za kojeg se vjeruje da će barem neko vrijeme biti posljednji film temeljen na popularnoj franšizi.

Radnja filma počinje u trenutku kada kapetan James T. Kirk (Pine), nakon tri godine na mjestu zapovjednika USS Enterprise počinje osjećati umor te počne razmišljati o tome da preuzme čin viceadmirala i zapovijedanje golemom svemirskom postajom Yorktown. Njegove planove će, međutim, privremeno odgoditi misija čiji je cilj pronaći i spasiti vanzemaljski brod na planetu Altamid, smještenom u nepristupačnoj maglici. Prilikom dolaska USS Enterprise tamo postaje metom napada roja malih, ali opasnih letjelica koji će izazvati havariju i raspad broda. Kirk i ostatak preživjele posade pokušava pronaći utočište na površini planeta, ali istovremeno izbjeći zarobljavanje od strane vanzemaljaca koje vodi tajanstveni Krall (Elba), i za kojeg se ispostavi da je Enterpriseu postavio zasjedu. U tim nastojanjima će Kirku pomoć pružiti vanzemaljka po imenu Jaylah (Boutella).

S one strane se u kontekstu Zvjezdanih staza može protumačiti kao svojevrsni povratak, ili barem pokušaj povratka korijenima franšize. Za razliku do prethodna dva filma, koje je režirao J. J. Abrams a scenarij napisali njegovi stalni suradnici Roberto Orci i Robert Kurtzman, scenarij za treći je napisao Simon Pegg, ugledni britanski scenarist i glumac koji se u filmovima, pa i u ovom, pojavljuje u ulozi brodskog inženjera Scottyja. Scenarij se trudi staviti manje naglaska na akciju, a više na prikaz likova na Enterpriseu i njihovog međusobnog odnosa. Pri tome Kirk prestaje biti bahati i neodgovorni kauboj koji se ponaša poput pijanog tinejdžera za volanom Lamborghinija, nego se više ponaša onako kako se ponašao Kirk u tumačenju Williama Shatnera, odnosno kao ozbiljan i vrijedan zapovjednik. Još je važnije što u S one strane posada Enterprisea funkcionira kao tim, odnosno što svaki od likova više ne služi kao nositelj popularnog imena i “fan service” za likove, nego uistinu ima što raditi u filmu i pokazivati svoje vještine.

Rezultati Peggovog truda su, međutim, unaprijed ograničeni time da je i ovaj treći film o Zvjezdanim stazama zamišljen kao spektakularna akcijska slikovnica, odnosno što hollywoodske glavešine očekuju da u njega uložene stotine milijuna dolara budu vraćene privlačenjem publike koje zanimaju eksplozije i akcija, a manje “duboki” sadržaji. U tu je svrhu za režisera angažiran Justin Lin, poznat po uspješnim naslovima iz serije Brzi i žestoki. On je film nastojao napuniti dinamičnim akcijskim scenama od početka do kraja, a neke od njih se doimaju prikladnijim njegovoj ranijoj franšizi, uključujući onu u kojoj Kirk vozi motocikl dok kao glazbena podloga trešti Sabotage grupe Beastie Boys. Sve to, koliko-toliko, funkcionira, ali i ne krije slabosti filma, prije svega u loše napisanom negativcu kojeg, kao u prethodnom nastavku motivira želja za osvetom i koji je, isto kao u prethodnom nastavku, nastoji sprovesti uz pomoć uređaja Sudnjeg dana. Jedan od rijetkih osvježavajućih elemenata filma je lik Jaylah, koju prilično impresivno tumači francuska plesačica Sophie Boutella, sakrivena pod tonama bijele šminke. Na žalost, veliki dio trekkieja će film gledati u kontekstu tragedije koje je zasjenila premijeru – smrti glumca Antona Yelchina, zbog koje je malo izvjesno da će se u novom nastavku, barem u ovoj reboot inkarnaciji, pojaviti lik Pavela Čehova. S one strane je također prvi film napravljen nakon smrti Leonarda Nimoya, čiji je lik Spocka postao ikona popularne kulture; za mnoge će ovaj film biti podsjećanje da Zvjezdane staze mogu imati svijetlu budućnost, ali budućnost koja će se morati natjecati sa svijetlijom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Deadpool (2016)

DEADPOOL
 uloge: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Ed Skrein, T.J. Miller,
 Gina Carano, Briana Hildebrand, Stefan Kapičić, Leslie Uggams
 scenarij: Rhett Reeese & Paul Werrick
 režija: Tim Miller
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2016.
 trajanje: 108 min.

Ako postoji institucija čije ime asocira na zasićenje kod filmskih (a odnedavno i kod televizijskih) gledatelja, onda je to Marvel Comics. Njegovi stripovi, najčešće vezani u zaokruženi univerzum koji omogućava bezbrojne crossovere popularnih junaka, poslužili su kao predložak ne samo za jednu, nego čak i dvije prilično uspješne filmske franšize koje matičnim studijima donose hrpu novaca, i pri tome, što je u cijeloj stvari najtragičnije, otklanjaju potrebu za nekom naročitom krativnošću filmaša. Što znači da će svi ti filmovi i superjunaci s vremenom početi sličiti jedan na drugi i neće značiti ništa osim najzadrtijim fanovima ili dječici koju roditelji dovlače u multiplekse kako bi nepuna tri sata gledali CGI eksplozije i tipove u čudnim kostimima. Isto to, s druge strane znači, da će svaki od filmova iz te franšize koji makar u najmanjoj mjeri skrene s te formule biti nešto uistinu posebno – ili financijska kataklizma nakon koje će se etablirani kritičari i pratitelji hollywoodskih zbivanja pitati “što su to šefovi studija pušili u uredu prije nego što su dali greenlight” ili, što je daleko rjeđi slučaj, nešto što se publici željnoj nekakve promjene toliko svidi i stvori oduševljenje koje takvo ostvarenje objektivno možda i ne zaslužuje. Deadpool, koji se u kino-dvoranama pojavio u prvoj polovici 2016. godine i postao jedan od najvećih sleeper hitova u posljednje vrijeme, se smješta među potonje slučajeve.

Film pripada X-Menima, drugoj Marvelovoj franšizi, temeljenoj na seriji stripova o superherojskim mutantima koje, za razliku od Marvelovog filmskog univerzuma, umjesto Disneya još uvijek drži 20th Century Fox. Ta je franšiza, pokrenuta daleke 2000. godine, mnogo starija, ali i manje uspješna od Disneyeve, te je nakon trećeg filma X-Men: Početak: Wolverine zbog komercijalnog podbačaja umalo bila ugašena. U tom zlosretnom filmu se kao jedan od sporednih likova pojavio mutant-plaćenik Wade Wilson, poznatiji pod nadimkom Deadpool, a čiji je lik tumačio Ryan Reynolds. Kanadski glumac se, usprkos toga što je njegov lik u Početku negativac koji na kraju pogine, zaljubio u svoj lik, a pogotovo njegovu originalnu stripovsku inkarnaciju u kojoj su mu zaštitni znak bili sarkastični komentari i neposredno obraćanje ćitateljima. Reynolds je počeo žestoko lobirati 20th Century Fox da Deadpool dobije vlastiti film u kojem će on igrati glavnu ulogu i u tome je, nakon dosta peripetija, uspio pri čemu je ključno bilo “curenje” test-snimki na Internet, koje je izazvalo lavinu oduševljenja među stripovskim geekovima čija je riječ u današnjim hollywoodskim studijima često doima posljednjom. Deadpool, s druge strane, nije imao potpuno povjerenje Foxa, a što je i razumljivo, s obzirom na Reynoldsovo sudjelovanje u superherojskoj katastrofi zvanoj Green Lantern; to se odrazilo na relativno skroman budžet od samo nekoliko desetaka milijuna dolara, ali i više kreativne slobode, te je Deadpool postao jednim od rijetkih superherojskih filmova na koji je udaren stroži cenzorski rejting “R”.

Da Deadpool definitivno nije tipičan superherojski film se može vidjeti na samom početku, koji nas in medias res baca u spektakularnu akcijsku scenu u kojoj se naslovni maskirani protagonist katanama, wakizashijima i sličnim hladnim oružjem na nadvožnjaku krvavo obračunava s hordama teško naoružanih zlikovaca. Osim što se pri tome prolijevaju rijeke krvi i izgovaraju niz nepristojnih riječi, atipičnost Deadpoola se vidi u tome što se on obraća gledateljima i počinje im objašnjavati kako je došao do te točke. Nakon toga slijedi flashback u kojem upoznajemo Wadea Wilsona kao bivšeg elitnog specijalca koji radi kao plaćenik u New Yorku. Jednom prigodom upozna prostitutku Vanessu (Baccarin) i s njom započne strastvenu ljubavnu vezu te je na kraju zaprosi. Bračnu sreću mu poremeti liječnička dijagnoza nakon koje je mu je rečeno da će uskoro umrijeti; ne želeći time traumatizirati Vanessu, napušta ju. Kada mu, pak, ponude sudjelovanje u tajnom eksperimentalnom programu koji bi mi mogao produžiti život, Wilson pristaje i dolazi u tajni laboratorij koji vodi Francis Freeman alias Ajax (Skrein), i čiji je cilj stvoriti armiju mutanata kroz izuzetno složen, dug i izuzetno bolan proces poticanja mutacije. Wilson, koji je bio izložen stalnom mučenju od strane Ajaxa, na kraju bježi iz laboratorija, ali shvaća da je uz produženi život i nove nadljudske moći dobio groteskno ružan izgled, te odlučuje na sebe staviti masku i prozvati se “Deadpool”. Pronavaši utočište kod slijepe stare crnkinje Al (Uggams), počinje planirati osvetu Ajaxu, ali mu pri tome stvari zakomplicira intervencija “službenih” X-Mena koje predstavljau Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) i Colossus (Kapičić).

Deadpool se ne može svrstati među filmove koji će se pamtiti zbog fascinantnih likova, intrigantnog zapleta ili važnih tema o kojima govori, ali mu se, s druge strane, ne može osporiti da svoj sadržaj publici dostavlja na izuzetno zabavan i često domišljat način. Za Reynoldsa je očigledno da beskrajno uživa u ulozi za koju zna da će sa njega sprati svu ljagu Green Lanterna, i dio tog užitka se može prenijeti i na gledatelje, koji imaju rijetku priliku vdijeti svojevrsnu antitezu i parodiju tipičnog hollywoodskog superheroja. Parodijski i neozbiljan karakter filma se može vidjeti u scenama koje svojom eksplicitnošću po pitanju “nepristojnih” aktivnosti podsjećaju na “paprene” komedije Judda Apatowa (uključujući jednu nakon koje će muški gledatelji proslave Dan ažena gledati sasvim drugim očima). Njemu svoj doprinos daju i brojne reference na pop-kulturu, kao i ikonoklastički pristup marvelovskom univerzumu, koji se najbolje ističe u izboru dvoje “redovnih” superheroja – Negasonic Teenage Warhead, koja je toliko opskurna da i najzagriženiji strip geekovi zbog nje trebaju posegnuti za Internet tražilicama, i koja u filmu uglavnom šuti i ne radi ništa; te Colossala koji predstavlja “normalnog” i “društveno odgovornog” superheroja koji Deadpoola, uglavnom bez nekog uspjeha, pokušava “izvesti na pravi put”. Da sve u Deadpoolu nije savršeno se pobrinula kombinacija strukturno ne baš najispeglanijeg scenarija i nedostatka budžeta, koja najviše dolazi do izražaja u antiklimaktičkom završnom obračunu, a ni glavni negativac, kojeg tumači Ed Skrein, nije lik koji će ostati u sjećanju. Zbog svega toga Deadpool je vrlo dobar film, ali koji ostavlja razloga za brigu da će neizbježni nastavak, koji u kino-dvorana dolazi u svibnju, po dobrom starom hollywoodskom običaju sve upropastiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Prijelomni čas (Darkest Hour, 2017)

PRIJELOMNI ČAS
 (DARKEST HOUR)
 uloge: Gary Oldman, Kristin Scott Thomas, Lily James, Stephen Dillane, 
 Ronald Pickup, Ben Mendelsohn
 scenarij: Anthony McCarten
 režija: Joe Wright
 proizvodnja: Working Title/Focus Features, UK, 2017.
 trajanje: 134 min.

Joe Wright svoju reputaciju jednog od najvećih britanskih filmaša današnjice velikim dijelom duguje svojem filmu Okajanje, koji se danas manje pamti po ulozi njegove muze Keire Knightly, a više po izuzeno upečatljivoj sceni koja prikazuje kaos na plažama Dunkerquea za vrijeme znamenite savezničke evakucije na početku Drugog svjetskog rata. Wrightov film, međutim, danas nije najpoznatiji prikaz tih događaja, i to najviše zahvaljujući spektaklu pod naslovom Dunkirk kojeg je deset godina kasnije snimio njegov mnogo uspješniji i popularniji kolega Christopher Nolan. Taj je film u mnogo čemu predstavljao jedan od ambicioznijih Nolanovih pokušaja da sebi pribavi dugo željene zlatne kipiće. Wright, čija se filmografija velikim dijelom temelji upravo na takvim “dajte mi Oscar” filmovima, je stjecajem okolnosti jedan novi takav pokušaj režirao u obliku filma koji će se baviti istom temom, iako s malo manje budžeta i iz sasvim drukčije perspektive.

Dok je Dunkirk te događaje prikazivao kroz oči običnih, anonimnih, britanskih vojnika, Prijelomni čas to čini iz perspektive ličnosti koji je u prošlom desetljeću u BBC-jevoj anketi proglašen najvećim Britancem svih vremena. Radnja započinje 9. svibnja 1940. godine kada je Winston Churchill (Oldman), konzervativni političar poznat po izuzetno dugoj, burnoj, živopisnoj ali obično ne naročito uspješnoj, karijeri na pragu toga da ostvari svoj životni san te kao premijer stane na čelo Ujedinjenog Kraljevstva i Britanskog Imperija. Dosadašnji premijer i vođa konzervativaca Neville Chamberlain (Pickup), poznat po politici popuštanja Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, se smatra odgovornim što je Britaniju istovremeno uveo u rat, kao i to da ona za njega nije bila adekvatno spremna, a što se vidjelo u velikom neuspjehu saveznika prilikom pokušaja da zaustave njemačku Invaziju Norveške, te je izgubio podršku u Parlamentu. Iako bi kao svojeg nasljednika više volio vidjeti ministra vanjskih poslova lorda Halifaxa (Dillane), koji je dijelio svoje stavove, Chamberlain je pod pritiskom oporbenih laburista kao kompromisno rješenje prisiljen za čelnika velike koalicijske vlade predložiti Churchilla. Povijest se, međutim, pobrinula da Churchill svoj životni cilj postigne u najgorem mogućem trenutku, jer sljedećeg dana, kada preuzima dužnost, Nijemci, koji su od početka gledali kako Britanci i Francuzi, usprkos nadmoći u ljudstvu i broju tenkova ne rade ništa osim što sjede na Maginotovoj liniji, pokreću ofenzivu koja će ostati upamćena kao najbriljantnije izvedena vojna operacija Drugog svjetskog rata. Samo tri dana nakon što su napadom na neutralnu Belgiju i Nizozemsku tamo privukli glavninu britanskih i francuskih snaga, munjevitim tenkovskim prodorom kroz navodno neprohodne ardenske šume probijaju slabo branjene francuske položaje na rijeci Meuse i izbijaju u pozadinu savezničkih snaga. Zbog sveopćeg kaosa i rasula je izgledno da će Francuska uskoro kapitulirati, a britanskim ekspedicijskim snagama, koje se povlače prema obali La Manchea, prijeti potpuno uništenje. U takvim okolnostima, kada se čini izglednim da će Britanija ostati bez vojske, saveznika i izložena invaziji dotada nepobjedive nacističke ratne mašinerije, lord Halifax nudi “elegantno” rješenje problema kroz prihvaćanje ponude Hitlerove saveznice i tada još neutralne Italije da posreduje pri sklapanju mira koji bi nacistima donio vlast nad Europom. Churchill se suočava s time da mnogi njegovi ministri dijele stav da bi to u postojećoj situaciji bila najbolja od svih loših alternativa, ali i vlastitim sumnjama, te će morati pronaći posljednje atome moralne snage, govorničkog i političkog umijeća kako bi sebe, vladu i narod nagovorio da nastave naizgled beznadni rat.

Posljednji čas se često uspoređivalo s Lincolnom, biografskim filmom kojim je Spielberg prije pet godina pokušao još jednom nagrabiti “Oscare”. Određene sličnosti itekako postoje, prije svega u tome što se radnja događa za vrijeme epskog sukoba čiji se karakter i ishod smatra dobrim, odnosno da je glavni protagonist gotovo neupitna nacionalna ikona, te da se bavi filmašima uglavnom nezanimljivim, ali svejedno fascinantnim političkim spletkama u pozadini. Čini se izglednim da će i Posljednji čas po tom pitanju završiti kao i Lincoln, odnosno da će Wright najvjerojatnije izgubiti rat i ostati bez “Oscara” za najbolji film, ali da će se utješiti barem jednom dobivenom bitkom, odnosno “Oscarom” za najboljeg glumca. To će bez svake sumnje biti zasluga Garyja Oldmana, glumca koji je izgradio reputaciju jednog od najvećih imena među od Hollywooda tako rado korištenog britanskog glumišta. Ovdje se on suočio s zahtjevnim, ali nezahvalnim zadatkom da tumači jedan od najčešće glumljenih likova u britanskim i ne samo britanskim dokudramama i povijesnim likovima, odnosno da pokuša nadmašiti starije i često hvaljene kolege, pri čemu istovremeno mora biti autentičan Churchill a publici istovremeno pružiti nešto novo. Oldman pri tome ulaže izuzetan trud, pri čemu mu je od velike pomoći izuzetno kvalitetna maska od lateksa, te uvjerljivo rekonstruira kako Churchilla iz filmskih žurnala, tako i Churchilla kakvog su opisali njemu najbliži – čovjeka kome su politička dalekovidnost, književni i govornički talent išli ruku pod ruku s vojnim neuspjesima, ekscentričnim životnim stilom, “morskim” idejama, napadima depresije te nezdravim životnim navikama vezanim uz duhan i enormne količine alkohola. Oldmanov je nastup uistinu dojmljiv i “Oscar” bi se u njegovom slučaju mogao doimati sasvim opravdanim.

Međutim, Odlman sam po sebi ne može nositi film. Još uvijek je potreban scenarij koji bi pružio dramu dostojnu jedne takve uloge. Srećom, svibanj 1940. je bio najdramatičniji trenutak u britanskoj, a može se reći i svjetskoj, povijesti, te usporedbi s teretom na Churchillovim ramenima ono što je mučilo protagonista tematski i vremensko-prostorno bliskog “oskarovskog” pobjednika Kraljev govor izgleda kao perce. Scenarij Anthonyja McCartena, poznatog po ne baš najimpresivnijem biografskom filmu Teorija svega, u najvećem dijelu uspješno balansira između inzistiranja na povijesnoj autentičnosti, nastojanja da se kabinetske rasprave učine dramatičnim kao i potrebe da se u povijest neupućenoj publici kontekst zbivanja pruži na efikasan i ekonomičan način. Prijelomni čas se također može pohvaliti i zbog toga što svemu tome dodaje i određenu notu tipično britanskog humora, koji nekako funkcionira čak i u kontekstu zbivanja koja se na prvi pogled čine za to najmanje primjerenim.

U svemu tome je, dakako, od velike pomoći i Wright, koji ovdje pokazuje sklonost “razmetanju” u kadriranju, ali i izuzetan talent da sve to ukomponira kroz relativno nizak budžet. Prijelomni čas se uglavnom odvija u interijerima; rat, koji se odvija na dalekom, a opet tako bliskom Kontinentu, je rekonsturiran tek kroz nekoliko kratkih ali upečatljivih scena. Prijelomni čas bi se zbog toga mogao nazvati jednim od najboljih ostvarenja Wrightove karijere. Pod pretpostavkom da se ignorira za ovakvu vrstu filmova ponekad kobno spielbergovsko grcanje u patetici koje se dogodi pred sam kraj, kada Churchillov lik traži unutarnju snagu za donošenje prave odluke i pronalazi je među običnim narodom, odnosno putnicima u vagonu londonske podzemne željeznice. Ta scena se čini isforsiranom i previše “hollywoodskom”, a posebno nakon što se među putnicima nađe osoba crne boje kože. Taj detalj, međutim, valja razumjeti u kontekstu “oskarovske” politike, odnosno Wrightovog nastojanja da izbjegne optužbe za navodni rasizam koje je njegov suparnik Nolan doživio zbog toga što su svi važniji likovi u Dunkirku bijeli muškarci. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Prijelomni čas predstavlja jedan od kvalitetnijih, a s obzirom na neke ne baš ohrabrujuće trendove u današnjem svijetu, i aktualnijih prikaza razdoblja povijesti koje je, kao i sam film, imalo mračne i svijetle trenutke.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Tunel (The Tunnel, sezona 1, 2013)

Tokom posljednjih nekoliko godina publika, bilo književna, bilo ona televizijska, imala je brojne prilike upoznati talent danskih, norveških i švedskih pisaca kriminalističkog žanra, a što je rezultiralo time da su brojni autori iz tih zemalja stekli slavu o kojoj se donedavno moglo samo sanjati. Isti su trend prepoznale i tamošnje televizijske kuće, stvorivši niz izuzetno popularnih TV-serija koje su mogle ravnopravno na megdan s najrazvikanijim kriminalističkim serijama BBC-ja i američkih mreža. Jedan od najuspjelijih primjera tog fenomena, danas poznatog kao nordic noir, je Most, švedsko-danaska serija iz 2011. godine. Priča o tandemu policijskih detektiva prisiljenih rješavati bizarni i morbidni slučaj ubojstva na Øresundskom mostu koji preko mora spaja Dansku i Švedsku je stekla izuzetnu popularnost, a ekscentrična švedska detektivka Saga Norén jedan od najupečatljivijih televizijskih likova u posljednje vrijeme. Zbog svega toga je bilo neizbježno da će Most dobiti inkarnaciju u obliku nekoliko remakeova – američkog, ruskog i britansko-francuskog.

Britansko-francuska verzija se od svog uzora razlikuje prije svega po tome što radnja umjesto na mostu započinje u tunelu, i to onome koji je u mnogo čemu isto tako impresivan spomenik moderne građevine i ispunjenje višestoljetnih snova ispunjenih tek kada se razvoj tehnologije poklopio s određenim političkim okolnostima. Eurotunel koji spaja Britaniju s Francuskom i ostatkom evropskog kontinenta, međutim, postaje poprište stravičnog zločina nakon što se točno na polovici otkrije truplo francuske antiimigrantske političarke koje je prerezano napola. Istragu zajednički započinju Elise Wasserman (Clémence Poésy), kapetanica francuske kriminalističke policije i britanski inspektor Karl Roebuck (Stephen Dillane). Iako je pitanje nadležnosti solomonski riješeno, na istragu će utjecati razlike u karakterima – Roebuck je mnogo stariji, iskusniji i politički “potkovaniji” muškarac, dok je Wasserman, iako mlađa i fizički atraktivna žena, pogođena ozbiljnim poremećajem ličnosti koji se ogleda u nesnalaženju u društvenim situacijama i od koje ga spašava tek izuzetna inteligencija i od pretpostavljenih prepoznat detektivski talent. Wasserman i Roebuck se s vremenom stječu međusobno poštovanje i povjerenje, a to se pokaže važnim s obzirom da je slučaj daleko ozbiljniji nego što se činilo na prvi pogled. Za drugu polovicu prerezanog trupla se ispostavi da pripada britanskoj prostitutki, a taj spektakularni zločin je samo prvi u nizu sve brutalnijih i bezobzirnijih. Tajanstveni počinitelj, koji raspolaže s izuzetnim tehničkim znanjem, počinje preko ljigavog britanskog novinara Dannyja Hillera (Tom Hiller) i Interneta komunicirati s javnošću i tvrditi da njegova ubojstva nastoje upozoriti na licemjeran odnos društva prema starcima, djeci i imigrantima. Istraga, koja iščeprka neke neugodne pikanterije vezane uz mutne poslove europskih bogataša, političara i tajnih službi, međutim, počinje ukazivati na jedan mnogo osobniji motiv.

Prva sezona, koja se sastoji od 10 epizoda, je zaplet uglavnom preuzela od švedsko-danskog originala, ali je anglo-francuski scenaristički tim svemu dodao određenu dozu političke angažiranosti, i to, kao što se moglo očekivati, s lijeve hemisfere. Tako se Roebuck i Wasserman moraju nositi ne samo s izopačenim, ali izuzetno inteligentnim i opasnim ubojicom, nego i s posljedicama globalne ekonomske krize koje su s obje strane La Manchea stvorile opasnu kombinaciju siromaštva, kriminala i ogorčenja s jedne, dok je s druge strane veliki projekt evropskog ujedinjenja dobio svoje naličje u obličju korumpiranih eurokrata, bahatih tajkuna i stvaranja mračnih paravojnih formacija koje trebaju čuvati uzdrmani poredak. U svjetlu kasnijih događaja, odnosno donedavno nezamislivih političkih zbivanja koje se tumače kao posljedica tih trendova, prva sezona Tunela dobiva izuzetno mračan ton. Serija, kao i mnogi drugi primjeri nordic noira, će i bez toga uznemiriti mnoge gledatelje spremnošću scenarista da brutalno likvidiraju brojne likove za koje bi se moglo pretpostaviti da će preživjeti posljednju epizodu, ali i scenama koji prikazuju mučenje i nasilje među čijim žrtvama se nalaze i djeca.

Iako je raznovrsna glumačka postava izuzetno raspoložena, te tako egzotična Poésy briljira u prilično složenoj ulozi žene koja s jedne strane mora biti briljantni detektiv, a istovremeno ima manire slona u staklarskoj radnji. Dillane, poznat kao Stannis Baratheon iz Igre prijestolja, je također vrlo dobar kao naizgled macho, ali emocionalno ranjivi policajac koji se, za razliku od svoje partnerice, snalazio sa suprotnim spolom, ali iza sebe ostavio seriju propalih brakova i ne baš najfunkcionalniji obiteljski život. Izvrsna gluma će, s druge strane, tek djelomično kompenzirati određene scenarističke propuste, a koji se tiču nedovoljno razrađenih likova i podzapleta, kao i klišeja koji će čak i oni u različite Mostove neupućeni gledatelji prepoznati s kilometra udaljenosti. Tako će identitet ubojice biti lako telegrafiran čim se u jednoj sceni naizgled slučajno pojavi karakterni glumac specijaliziran za uloge negativaca, a i naoko emotivna završnica previše podsjeća na završnicu Fincherovog Sedam. Taj kraj ipak stvara jednu zaokruženu cjelinu, te je za pretpostaviti da će sljedeće dvije sezone, u kojima bi autori mogli malo više otići od nordijskog predloška, biti nešto originalnije i donijeti novo svjetlo na kraju Tunela.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Velika igra (Molly’s Game, 2017)

VELIKA IGRA
 (MOLLY'S GAME)
 uloge: Jessica Chastain, Idris Elba, Kevin Costner, Michael Cera, 
 Jeremy Strong, Chris O'Dowd, Bill Camp
 scenarij: Aaron Sorkin
 režija: Aaron Sorkin
 proizvodnja: Huay Brothers, SAD, 2017.
 trajanje: 140 min.

Kraj prošle i početak godine je, onima koji prate ideološke sukobe na hrvatskom dijelu Interneta, obilježio neuobičajeno žestok okršaj između vlasnika dvaju portala koji se vole deklarirati kao liberali. Nominalni povod za obračun navodnih istomišljenika je bilo dijametralno suprotno shvaćanje osobnih sloboda, prije svega onih vezanih za raspolaganje vlastitim tijelom i novcima, i to u situacijama na koje se konzervativni dio javnosti mršti, a onaj liberalniji ih smatra “zločinom bez žrtve”. Igrom slučaja, u hrvatskim kino-dvoranama se nekako u isto vrijeme pojavio film koji se bavi sličnim temama. Molly’s Game, naslov koji su domaći distributeri s uobičajenom maštovitošću preveli kao Velika igra, će, s druge strane, pažnju manje privući po svojoj priči nego po onome tko i kako je priča.

Priča o kojoj govori Velika igra se temelji na skandalu nalik na one koji su nekoliko desetljeća ranije znali poticati snimanje nekoliko suparničkih TV-filmova na američkim mrežama. Godine 2013. je američki FBI u jednoj od najspekatkularnijih akcija razbio zločinačku organizaciju koja se bavila vođenjem ilegalnih partija pokera. To samo po sebi ne bi izazvalo veliku pažnju da među igračima nisu bile hollywoodske superzvijezde poput Tobeya Maguirea i Bena Afflecka, odnosno vrhunski sportaši te oligarsi sa Wall Streeta i Silikonske doline. Još veće zanimanje je izazvalo to što je osoba koju su američke federalne vlasti navele kao glavni mozak te prljave rabote bila Molly Bloom, relativno mlada i privlačna žena koju su mediji odmah nadjenuli nadimak “Poker princeza”. Ona je, dijelom u namjeri da sebi nekako namakne novac za suđenje, odlučila svoja iskustva predočiti javnosti u autobiografiji koja je postala bestseler i privukla pažnju Aarona Sorkina, jednog od najuglednijih hollywoodskih scenarista, čiji su prethodni scenariji također bile biografije poslovnih ljudi kao što su Mark Zuckerberg i Steve Jobs.

Naslovnu heroinu tumači posljednjih godina prilično aktivna Jessica Chastain. Kao narativni okvir je prikazano njeno hapšenje, odnosno dolazak kod odvjetnika Charlieja Jaffeya (Idris Elba) kojeg pokušava nagovoriti da je zastupa i kome u tu svrhu prepričava svoju životnu priču. Odrasla je kao kći uglednog psihologa (Costner) u Coloradu koji je svoju djecu poticao da ulažu svu svoju energiju u uspjeh; jedan brat je postao ugledni liječnik, a drugi olimpijski pobjednik u skijanju. Molly je također pokušala postati olimpijskom pobjednicom u slobodnom skijanju, ali je za vrijeme kvalifikacija za Olimpijadu u Salt Lake Cityju ozlijeđena te prisiljena sport zamijeniti nekom drugom karijerom. Put ju je odveo u Los Angeles gdje je kao konobarica u elitnom noćnom klubu Viper Room privukla pažnju jednog od gostiju, koji ju je prvo angažirao kao tajnicu, a potom kao ispomoć pri organiziranju poker igara. Molly ispočetka nema pojma o igri, ali zahvaljujući Googleu se pretvori u vrhunsku profesionalku te vlastitim šarmom uspije osigurati najelitnije klijente spremne za dijeljenje najizdašnijih napojnica. To joj osigura ne samo lagodan život, nego i kapital da, nakon što je šef otpusti, započne operaciju u vlastitom aranžmanu. Nakon Los Angelesa se preseli u New York gdje organizira sličnu, još rafiniraniju i unosniju operaciju, ali, stjecajem okolnosti, se među klijentima i potencijalnim poslovnim partnerima nađu “ugledni poslovni ljudi” koji, zapravo, pripadaju ruskoj mafiji.

Sorkinu, koji je u svojoj karijeri surađivao s nekim od najrazvikanijih režiserskih imena, upravo je Velika igra predstavljala režijski debi. U mnogo čemu ovaj film predstavlja “sorkinovsko” ostvarenje, odnosno čak i oni koji previše ne obraćaju pažnju na imena na špici mogu prepoznati kako je riječ o autoru iza kojeg stoje naslovi kao što su Malo dobrih ljudi ili Zapadno krilo. Dakako, riječ je o dijalozima koji su najintrigantniji, najinventivniji i najatraktivniji dio scenarija, te koji će publici pružiti zadovoljstvo čak i ako nakon nekog vremena postane jasno da je verbalna gimnastika kojom barataju likovi onakva kakvu ne koristi gotovo nitko u stvarnom životu. No, to je zadovoljstvo jedan od rijetkih aduta filma čiji je scenarij na samom početku kompromitiran ozbiljnim nedostatkom. Zaplet, naime, nije naročito intrigantan. Prvo, prikazuje se kroz flashback, odnosno od trenutka kada je Molly glavna preokupacija kako se spasiti od višegodišnje robije, a glavna dilema koliko je u svemu tome spremna “drukati” svoje nekadašnje partnere i prijatelje Ujka Samu te im tako uništiti živote. To znači da sve što se događa prije toga, a što uključuje susrete i druge oblike interakcije s pijandurama, kockarskim ovisnicima i raznim vrstama kriminalnog šljama, po našu heroinu neće imati tako drastične posljedice zbog kojih nekoliko godina kasnije ne bi u glamuroznom izdanju pozirala na naslovnicama. Drugi, mnogo ozbiljniji, problem jest taj da je Mollyna dilema – da li “pjevati” federalcima ili ne – po njenim vlastitim riječima motivirana tvrdnjama da želi spasiti tuđe karijere i brakove, a ne, kao što bi neki pronicljiviji gledatelji mogli zaključiti, opravdanim strahom da na sebe navuče bijes “uglednih poslovnih ljudi”. Sorkin u potpunosti preuzima Mollynu verziju i u tome nije previše uvjerljiv. Stvar postaje još gora kada Molly pad svog poslovnog carstva nastoji objasniti time da ju je njegovo održavanje nagnalo da se okrene raznim dostignućima moderne kemije. Motiv ovisnosti i uz njega vezane loše poslovne i životne odluke je, međutim, tek prepričan i gotovo ignoriran, vjerojatno zato jer je Sorkin sumnjao da bi dobro pasao njegovoj priči o feminističkoj heroini koja je uspjela, barem neko vrijeme, ostvariti karijeru u nečemu što je eksluzivna domena muških šovinističkih svinja.

Strukturni i sadržajni problemi Velike igre su postali još gori s obzirom na to da je Sorkin kao režiser možda naučio nešto od ljudi kojima je bio bio pisao scenarije, ali da pri tome nije naučio zauzdati svoj ego. Ili, da budemo precizniji, bio je previše zaljubljen u svoje djelo, prije svega svoje replike, da bi dozvolio nekome da ih se riješi na montažnom stolu. Zbog svega toga je Velika igra jednostavno preduga, te oni gledatelji koji ne spadaju u najzagriženije Sorkinove fanove imaju razloga da čekaju distribuciju ovog filma na medijima gdje bi imali opciju ubrzanog premotavanja. To sve, dakako, ne znači da u nepunih dva i pol sata nema nekih zbilja zanimljivih scena. Pri tome su najbolje one u kojima Molly kao naratorica pokušava neupućenima na atraktivan i zanimljiv način predočiti neke fascinantne detalje široj javnosti relativno opksurnih djelatnosti kao što su skijanje ili poker. Gluma je, dakako, na visini, mada će hiperproduktivna Chastain gledateljima daleko više ostati u sjećanju po tome što najveći dio filma paradira u dubokom dekolteu. Costner je daleko više napravio u prilično nezahvalnoj ulozi Mollynog oca, uključujući čak i emocionalnu scenu pred završetak koja se doima napisanom za pecanje “Oscara”. Ostatak ekipe je solidan, pri čemu posebno valja istaći irskog komičara Chrisa O’Dowda kao jednog od Mollyinih najživopisnijih klijenata.

No, možda je najžalosnije kod Velike igre to što Sorkin svoj talent nije uspio iskoristiti da kroz ovu fascinatnu priču ukaže na ono što predstavlja stvarni problem u Americi i svijetu. A to definitivno nije nedostatak bontona ili kavalirskih manira kod financijski potkoženih “kitova” koji sebi mogu priuštiti da u jednoj noći na kartama izgube ono što obični smrtnici zarađuju desetljećima. Pravi je problem, a to u jednoj sceni čak i priznaje protagonistica, što američke federalne vlasti raspolaganje vlastitim novcem na način koji uključuje igre na sreću smatra zločinom. I to takvim da zbog njega administracija jednog tako “cool” i progresivnog predsjednika Obame (za čijeg predsjednikovanja se odvija radnja) na jednu usamljenu nenaoružanu ženu šalje odred specijalaca koji bu se mogao obračunati s ISIS-ovom ćelijom. Isto kao što su federalnim vlastima pod parolom borbe protiv organiziranog kriminala dane ovlasti da se konfiscira nečija imovina, odnosno da ljudi doslovno preko noći mogu ostati bez ičega, a pri čemu svrha nije zaustavljanje nekakvog stvarnog kriminala, nego tjeranje tako stvorene sirotinje da “otkucava” prave i krive, na način nimalo različit od onog kojim se nekoć slalo na Goli otok i gulage. I pri čemu su, kao u Životinjskoj farmi, neki “drugovi” po pitanju rizika takve sudbine “manje jednaki od drugih”, a o čemu govori replika Molly da je ono što je navodno bila dužna Ujka Samu ništa u usporedbi što svake sekunde pljačkaju igrači na Wall Streetu. Zbog toga što publiku, barem na trenutak, podsjeća na taj problem, Velika igra, iako u mnogo čemu predstavlja razočaranje, zaslužuje preporuke.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: American Gods (sezona 1, 2017)

Kada se budu tražili razlozi zbog kojih je Zlatno doba televizije kvalitetom zasjenilo sve što Hollywood dostavlja na velike ekrane kao putokaz bi moglo poslužiti to da je televizijska serija kao medij daleko bolje od cjelovečernjeg filma može zadovoljiti publiku koju kvalitetan sadržaj zanima daleko više od lijepih sličica i zvukova. Kada se malo promisli, najpopularnije TV-serije našeg doba u pravilu nisu izgledale niti izgledaju bitno atraktivnije od niskobudžetnih egzistencijalnih drama koje osvajaju nagrade na festivalima nezavisnog filma. Međutim, s obzirom na hiperprodukciju igranih televizijskih sadržaja, bilo je pitanje dana kada će netko odlučiti prkositi tom zaključku, odnosno nastojati stvoriti televizijsku seriju koja bi trebala biti isto tako spektakularna kao i najambiciozniji ljetni blockbuster. Pri tome je, dakako, razumljivo da će takav trud biti ili barem izgledati opravdan ukoliko je riječ o djelima SF ili fantasy žanra, gdje i najčudesniji svjetovi moraju izgledati koliko-toliko uvjerljivo. Tom idealu se, ironičnim stjecajem oklonosti, najbliže približila TV-serija Američki bogovi čiji je osnovni koncept, zapravo, utemeljen na naizgled prozaičnoj stvarnosti koju gledatelji, barem oni koji žive u Americi, imaju prilike iskusiti čim se malo odmaknu od televizora.

Serija se temelji na Američkim bogovima, romanu Neila Gaimana, britanskog književnika i jednog od najuglednijih ličnosti fantasy žanra, čiji je dječji roman Zvjezdana prašina prije deset godina poslužio kao predložak za uspješan film. Američki bogovi, koji predstavljaju njegovo najpoznatije i najpopularnije djelo, imaju zaplet temeljen na prilično zanimljivoj ideji o tome što bi se dogodilo sa božanstvima Starog svijeta, odnosno ličnostima nordijske, slavenske, grčko-rimske, slavenske, egipatske, arapske i afričke mitologije da se kojim slučajem nađu u Novom svijetu, odnosno kako bi mu se prilagodili i kako bi se suočili s novim božanstvima koje je stvorio moderni svijet. Seriju je producirao Starz, kanal poznat po inzistiranju na “paprenim” sadržajima, a kao izvršni producenti su poslužili Bryan Fuller, poznat kao tvorac Star Trek: Discovery, i Michael Green, scenarist nekoliko zapaženih filmova ove godine.

Protagonist, čiji lik tumači engleski glumac Ricky Whittle, je Shadow Moon, sitni kriminalac koji nakon višegodišnje robije iz zatvora izađe nekoliko dana ranije nego što je bilo planirano. Razlozi za to su tragične prirode, odnosno smrt voljene supruge Laure (Emily Browning) u prometnoj nesreći. Shrvanom i zbunjenom Shadowu se obrati tajanstveni Mr. Wednesday (Ian McShane) i ponudi mu posao tjelohranitelja. Njih dvojica putuju Srednjim zapadom i posjećuju neobične lokacije s neobičnim ličnostima, te svjedoči mnogim bizarnim, morbidnim i fantastičnim događajima koje Shadow ne zna protumačiti, a Wednesday mu se pretjerano ne trudi objasniti. U međuvremenu se u pozadini događaju još fantastičnije i neobičnije stvari, a iza svega stoji predstojeći veliki obračun starih bogova sa novim bogovima, stvorene na vjeri u svemoć američke tehnologije.

Američki bogovi nas već od samog početka nastoje uvjeriti kako nije riječ o tipičnoj TV-seriji nego o nečemu posebnom. A ta posebnost se prije svega odražava u ogromnoj količini novaca potrošenoj u svaku epizodu, od čega najviše odlazi na vinjete, obično na početku svake epizode, koje opisuju pojedino božanstvo i način na koje je ono došlo u Ameriku. Pri tome se ne štedi na specijalnim efektima i drugim metodama kojima se rekonstruiraju različiti kontinenti ili različita vremenska razdoblja, te se serija ističe nizom dojmljivih scena. A neke sugeriraju “filmski”, odnosno karakter “veći od života” i korištenjem formata slike 2:35. Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti Starzovo korištenje formule isprobane još početkom desetljeća u Spartacusu, odnosno ogromne količine izuzetno eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje i, dakako, seksa. Iako je publika već pomalo oguglala na TV-serije koje u ovom potonjem nastoje “pomaknuti granice”, u Američkim bogovima su to pokušali učiniti sa scenom u kojoj djinn. arapski demon koga glumi Mousa Kraish, usprkos tvrdnji da ne ispunjava želje, arapskom trgovačkom putniku (Omid Abtahi) čovjeku pruži prilično prilično eksplicitno iskustvo sodomije. Tvorci serije su svjesni da po tom pitanju ne smiju zapostaviti predstavnike konvencionalnijih seksualnih orijentacija, pa tako serija ima i nekoliko scena u kojima lik božice ljubavi Bilquis (koju tumači nigerijska glumica Yetide Badaki) sudjeluje u masovnim orgijama. A i svi oni koje je zanimalo kako Emily Browning izgleda u rođendanskom kostimu će također doći na svoje.

Svi ti detalji, pa i izuzetno dopadljivi soundtrack Briana Reitzella (među kojima se ističu pjesme “Media Bowie” i “Tehran 1979”), ne mogu sakriti ozbiljan i možda čak i koban nedostatak ove serije. Iako je prva sezona relativno kratka s osam jednosatnih epizoda, gledateljima će se učiniti mnogo duža i to zbog jednostavnog razloga da se u njoj, zapravo, ništa ne događa. Veliki obračun starih i novih bogova je tek naznačen u cliffhanger završnici koja sugerira drugu sezonu, a zbivanja se uglavnom prate iz perspektive protagonista koji nikako ne uspijeva niti želi shvatiti što se to u stvari događa. Fuller i Green su toliko razigrani da sebi dozvoljavaju gotovo cijele epizode u kojima se prilično eksplicitno komentiraju aktualna politička zbivanja, i to, dakako, s hollywoodskih salonskoljevičarskih pozucija, a što je najeksplicitnije u sceni u kojoj su pobornici prava na držanje oružja gotovo doslovno prikazani kao nacisti. Iako je glumačka postava na visini, uloge koje tumače manje izgledaju kao punokrvni likovi, a više kao stilske vježbe. U tome je možda najkarakterističniji primjer Gillian Anderson koja bez nekih naročitih razloga pruža imitacije nekoliko pop ikona 20. stoljeća. Svega toga su, možda bili svjesni i glavešine u Starzu čije je inzistiranje da se zavrne budžetska pipa i produkcija dovede pod kontrolu natjerali Fullera i Greena da napuste projekt. Druga sezona će morati napraviti nešto drukčije, inače Bogove čeka sumrak.

OCJENA: 5/10