PRIJELOMNI ČAS (DARKEST HOUR) uloge: Gary Oldman, Kristin Scott Thomas, Lily James, Stephen Dillane, Ronald Pickup, Ben Mendelsohn scenarij: Anthony McCarten režija: Joe Wright proizvodnja: Working Title/Focus Features, UK, 2017. trajanje: 134 min.
Joe Wright svoju reputaciju jednog od najvećih britanskih filmaša današnjice velikim dijelom duguje svojem filmu Okajanje, koji se danas manje pamti po ulozi njegove muze Keire Knightly, a više po izuzeno upečatljivoj sceni koja prikazuje kaos na plažama Dunkerquea za vrijeme znamenite savezničke evakucije na početku Drugog svjetskog rata. Wrightov film, međutim, danas nije najpoznatiji prikaz tih događaja, i to najviše zahvaljujući spektaklu pod naslovom Dunkirk kojeg je deset godina kasnije snimio njegov mnogo uspješniji i popularniji kolega Christopher Nolan. Taj je film u mnogo čemu predstavljao jedan od ambicioznijih Nolanovih pokušaja da sebi pribavi dugo željene zlatne kipiće. Wright, čija se filmografija velikim dijelom temelji upravo na takvim “dajte mi Oscar” filmovima, je stjecajem okolnosti jedan novi takav pokušaj režirao u obliku filma koji će se baviti istom temom, iako s malo manje budžeta i iz sasvim drukčije perspektive.
Dok je Dunkirk te događaje prikazivao kroz oči običnih, anonimnih, britanskih vojnika, Prijelomni čas to čini iz perspektive ličnosti koji je u prošlom desetljeću u BBC-jevoj anketi proglašen najvećim Britancem svih vremena. Radnja započinje 9. svibnja 1940. godine kada je Winston Churchill (Oldman), konzervativni političar poznat po izuzetno dugoj, burnoj, živopisnoj ali obično ne naročito uspješnoj, karijeri na pragu toga da ostvari svoj životni san te kao premijer stane na čelo Ujedinjenog Kraljevstva i Britanskog Imperija. Dosadašnji premijer i vođa konzervativaca Neville Chamberlain (Pickup), poznat po politici popuštanja Hitleru i nacističkoj Njemačkoj, se smatra odgovornim što je Britaniju istovremeno uveo u rat, kao i to da ona za njega nije bila adekvatno spremna, a što se vidjelo u velikom neuspjehu saveznika prilikom pokušaja da zaustave njemačku Invaziju Norveške, te je izgubio podršku u Parlamentu. Iako bi kao svojeg nasljednika više volio vidjeti ministra vanjskih poslova lorda Halifaxa (Dillane), koji je dijelio svoje stavove, Chamberlain je pod pritiskom oporbenih laburista kao kompromisno rješenje prisiljen za čelnika velike koalicijske vlade predložiti Churchilla. Povijest se, međutim, pobrinula da Churchill svoj životni cilj postigne u najgorem mogućem trenutku, jer sljedećeg dana, kada preuzima dužnost, Nijemci, koji su od početka gledali kako Britanci i Francuzi, usprkos nadmoći u ljudstvu i broju tenkova ne rade ništa osim što sjede na Maginotovoj liniji, pokreću ofenzivu koja će ostati upamćena kao najbriljantnije izvedena vojna operacija Drugog svjetskog rata. Samo tri dana nakon što su napadom na neutralnu Belgiju i Nizozemsku tamo privukli glavninu britanskih i francuskih snaga, munjevitim tenkovskim prodorom kroz navodno neprohodne ardenske šume probijaju slabo branjene francuske položaje na rijeci Meuse i izbijaju u pozadinu savezničkih snaga. Zbog sveopćeg kaosa i rasula je izgledno da će Francuska uskoro kapitulirati, a britanskim ekspedicijskim snagama, koje se povlače prema obali La Manchea, prijeti potpuno uništenje. U takvim okolnostima, kada se čini izglednim da će Britanija ostati bez vojske, saveznika i izložena invaziji dotada nepobjedive nacističke ratne mašinerije, lord Halifax nudi “elegantno” rješenje problema kroz prihvaćanje ponude Hitlerove saveznice i tada još neutralne Italije da posreduje pri sklapanju mira koji bi nacistima donio vlast nad Europom. Churchill se suočava s time da mnogi njegovi ministri dijele stav da bi to u postojećoj situaciji bila najbolja od svih loših alternativa, ali i vlastitim sumnjama, te će morati pronaći posljednje atome moralne snage, govorničkog i političkog umijeća kako bi sebe, vladu i narod nagovorio da nastave naizgled beznadni rat.
Posljednji čas se često uspoređivalo s Lincolnom, biografskim filmom kojim je Spielberg prije pet godina pokušao još jednom nagrabiti “Oscare”. Određene sličnosti itekako postoje, prije svega u tome što se radnja događa za vrijeme epskog sukoba čiji se karakter i ishod smatra dobrim, odnosno da je glavni protagonist gotovo neupitna nacionalna ikona, te da se bavi filmašima uglavnom nezanimljivim, ali svejedno fascinantnim političkim spletkama u pozadini. Čini se izglednim da će i Posljednji čas po tom pitanju završiti kao i Lincoln, odnosno da će Wright najvjerojatnije izgubiti rat i ostati bez “Oscara” za najbolji film, ali da će se utješiti barem jednom dobivenom bitkom, odnosno “Oscarom” za najboljeg glumca. To će bez svake sumnje biti zasluga Garyja Oldmana, glumca koji je izgradio reputaciju jednog od najvećih imena među od Hollywooda tako rado korištenog britanskog glumišta. Ovdje se on suočio s zahtjevnim, ali nezahvalnim zadatkom da tumači jedan od najčešće glumljenih likova u britanskim i ne samo britanskim dokudramama i povijesnim likovima, odnosno da pokuša nadmašiti starije i često hvaljene kolege, pri čemu istovremeno mora biti autentičan Churchill a publici istovremeno pružiti nešto novo. Oldman pri tome ulaže izuzetan trud, pri čemu mu je od velike pomoći izuzetno kvalitetna maska od lateksa, te uvjerljivo rekonstruira kako Churchilla iz filmskih žurnala, tako i Churchilla kakvog su opisali njemu najbliži – čovjeka kome su politička dalekovidnost, književni i govornički talent išli ruku pod ruku s vojnim neuspjesima, ekscentričnim životnim stilom, “morskim” idejama, napadima depresije te nezdravim životnim navikama vezanim uz duhan i enormne količine alkohola. Oldmanov je nastup uistinu dojmljiv i “Oscar” bi se u njegovom slučaju mogao doimati sasvim opravdanim.
Međutim, Odlman sam po sebi ne može nositi film. Još uvijek je potreban scenarij koji bi pružio dramu dostojnu jedne takve uloge. Srećom, svibanj 1940. je bio najdramatičniji trenutak u britanskoj, a može se reći i svjetskoj, povijesti, te usporedbi s teretom na Churchillovim ramenima ono što je mučilo protagonista tematski i vremensko-prostorno bliskog “oskarovskog” pobjednika Kraljev govor izgleda kao perce. Scenarij Anthonyja McCartena, poznatog po ne baš najimpresivnijem biografskom filmu Teorija svega, u najvećem dijelu uspješno balansira između inzistiranja na povijesnoj autentičnosti, nastojanja da se kabinetske rasprave učine dramatičnim kao i potrebe da se u povijest neupućenoj publici kontekst zbivanja pruži na efikasan i ekonomičan način. Prijelomni čas se također može pohvaliti i zbog toga što svemu tome dodaje i određenu notu tipično britanskog humora, koji nekako funkcionira čak i u kontekstu zbivanja koja se na prvi pogled čine za to najmanje primjerenim.
U svemu tome je, dakako, od velike pomoći i Wright, koji ovdje pokazuje sklonost “razmetanju” u kadriranju, ali i izuzetan talent da sve to ukomponira kroz relativno nizak budžet. Prijelomni čas se uglavnom odvija u interijerima; rat, koji se odvija na dalekom, a opet tako bliskom Kontinentu, je rekonsturiran tek kroz nekoliko kratkih ali upečatljivih scena. Prijelomni čas bi se zbog toga mogao nazvati jednim od najboljih ostvarenja Wrightove karijere. Pod pretpostavkom da se ignorira za ovakvu vrstu filmova ponekad kobno spielbergovsko grcanje u patetici koje se dogodi pred sam kraj, kada Churchillov lik traži unutarnju snagu za donošenje prave odluke i pronalazi je među običnim narodom, odnosno putnicima u vagonu londonske podzemne željeznice. Ta scena se čini isforsiranom i previše “hollywoodskom”, a posebno nakon što se među putnicima nađe osoba crne boje kože. Taj detalj, međutim, valja razumjeti u kontekstu “oskarovske” politike, odnosno Wrightovog nastojanja da izbjegne optužbe za navodni rasizam koje je njegov suparnik Nolan doživio zbog toga što su svi važniji likovi u Dunkirku bijeli muškarci. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Prijelomni čas predstavlja jedan od kvalitetnijih, a s obzirom na neke ne baš ohrabrujuće trendove u današnjem svijetu, i aktualnijih prikaza razdoblja povijesti koje je, kao i sam film, imalo mračne i svijetle trenutke.
OCJENA: 8/10
