Kategorija: Kultura

RECENZIJA: The Alienist (2018)

Zasićenost sadržajima je jedan od problema s kojim će se, prije ili kasnije, morati suočavati tvorci serija u Zlatnom dobu televizije. A čini se da će se taj fenomen najprije manifestirati u kriminalističkom žanru, koji je, kao jedan od najstarijih akumulirao daleko više specifičnih likova, motiva i zapleta nego ijedan drugi žanr. Njegovim tvorcima je, dakako, sve teže osmisliti nešto originalno, pa možda ni ne iznenađuje što veliki broj današnjih kriminalističkih serija predstavljaju remakeove serija koje su već bile napravljene na nekom relativno ograničenom tržištu. U takvoj situaciji ne iznenađuje da se, nastojeći pronaći nešto originalno, ili barem dovoljno različito da privuče pažnju razmažene publike, scenaristi sve češće odlučuju na odlazak u prošlost, računajući da će neke danas banalne priče i zapleti izgledati bitno drukčije ako ih se prikaže kroz prizmu davno prohujalih desetljeća i stoljeća. Na prvi pogled bi se reklo da bi jedan takav pokušaj predstavljao The Alienist, kriminalistička miniserija u produkciji američke TV-kuće TNT,

Serija se temelji na istoimenom i nagrađivanom romanu Caleba Carra iz 1994. godine. Neobičan naslov predstavlja engleski izraz za psihijatra koji se koristio u 19. stoljeću, pred čiji se kraj odvija radnja. Mjesto zbivanja je New York 1896. godine, koji čak i u to vrijeme, kada se SAD još nisu nametnule kao vodeća svjetska sila, izgleda kao impresivna metropola čije će velebne građevine, uključujući nedavno sagrađeni Kip slobode, iz drugih dijelova svijeta privlačiti milijune useljenika željnih da uhvate djelić američkog sna. No, za većinu njih se taj san pretvorio u noćnu moru životarenja u prenatrpanim sirotinjskim stanovima ili po život sve opasnijim ulicama. Jedan od rijetkih koji iskreno pokušava promijeniti takvo stanje stvari je mladi, energični i idealistični političar Theodore Roosevelt (Brian Geraghty) koji je nedavno imenovan za šefa njujorške policije i čija se privrženost progresivnim idejama ne ogleda samo kroz instaliranje telefona u policijske postaje nego i dotada nezamislivo angažiranje žena kao policijskih uposlenika, a što uključuje i mladu Saru Howard (Dakota Fanning) kao njegovu službenu tajnicu. Kada se, međutim, New York suoči sa nezamislivo izopačenim i okrutnim serijskim ubojicom čija su meta dječaci koji se bave muškom prostitucijom, prisiljen je tražiti pomoć izvan svoje službe. Srećom, među njegovim prijateljima sa studija je John Moore (Luke Evans), ilustrator New York Timesa, te dr. Laszlo Kreizler (Daniel Brühl), ugledni psihijatar koji je uvjeren kako se počinitelja može uhvatiti tako što se na temelju načina na koji su zločini počinjeni shvati njegov pravi motiv. Roosevelt pristaje da njih dvojica, sa Sarah kao posrednicom, započnu vlastitu diskretnu istragu te im kao ispomoć šalje dvojicu mladih židovskih detektiva koji su oduševljeni pobornici novih forenzičkih tehnika kao što je uzimanje otisaka prstiju. Tako stvoreni tim mora pokušati ne samo otkriti nego i zaustaviti ubojicu, nego se i othrvati pritiscima i sabotaža od strane prema Roosveltu neprijateljskih korumpiranih policajaca, utjecajnih bogataša i crkvenih velikodostojnika koji se boje da bi istraga mogla iščeprkati brojne neugodne istine o njujorškoj eliti.

Glavni motiv zapleta ove serije – lov na izopačenog i očigledno isfrustriranog ubojicu – je korišten toliko puta da je toga očigledno bio svjestan i njen izvršni producent Cary Jo Fukunaga, koji se prije nekoliko godina bio proslavio tematski srodnom HBO-ovom serijom Pravi detektiv. Zbog toga je na taj element scenarija stavljen najmanji naglasak, pa se istraga obavlja relativno rutinski i gledatelju, zapravo, i nije toliko bitno tko će na kraju biti zločinac. Kada se na kraju razotkrije njegov identitet i ispostavi da je riječ o patetičnom gubitniku koji ne bi mogao zapaliti svijeću nekome poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera, većina gledatelja će teško biti razočarana. Najvrednija stvar koju kriminalistički zaplet nudi publici jest izgovor da posjeti fascinantni svijet s kraja 19. stoljeća koji nam je istovremeno izuzetno stran i u nekim zastrašujućim detaljima izuzetno blizak. Prije svega se to odnosi na prikaz urbane industrijske civilizacije koja je uspjela pronaći postići neka dotada nezamisliva čuda kao što su telefon ili električna struja, ali koja su još uvijek dostupna isključivo nezamislivo sićušnoj eliti, dok se svi ostali moraju suočavati sa neizdržljivim siromaštvom, zagađenjem, bolestima i, naravno, kriminalom čije su žrtve daleko i od očiju i od srca dežurnih dušobrižnika koji prema tim masama teško kriju krajnji prijezir. The Alienist svemu tome dodaje aspekt različitih vjerskih, etničkih, rasnih, spolnih i drugih predrasuda, ali se on, za razliku od mnogih sličnih hollywoodskih proizvoda, ne pretvara u jeftin “politički korektni” agitrop ili trijumfalističko slavljenje napretka u proteklih dvanaest desetljeća. Naprotiv, The Alienist daleko više naglaska stavlja na sličnosti New Yorka s kraja 19. stoljeća s modernim svijetom, prije svega u svjetlu toga što je on tada, kao i danas, bio najprogresivnije i naj “cool” mjesto na svijetu, ali je opet imao svoju neopisivo mračnu stranu. Serija se, slično kao i književni predložak, u svemu tome vješto koristi kombinacijom izmišljenih i stvarnih povijesnih ličnosti, stvarajući živopisnu slikovnicu koja će gledatelje zadržati za ekran čak i kad im pokaže neke odvratne ili uznemirujuće sadržaje.

Ono što je kod The Alienista najbolje funkcionira su protagonisti, od kojih je svaki napisan kao izuzetno složen, ali fascinantan lik, koji se na svoj način bori s osobnim traumama ili društvenim predrasudama. John Moore, koji je od svih najbliži tradicionalnom macho junaku i kojeg izuzetno dobro tumači britanski gej i obično nezahvalnim ulogama opterećen glumac Luke Evans, se tako iza glazure dendijevskog pripadnika elite mora boriti s posljedicama nesretne ljubavi. Kreizler, kojeg tumači posljednjih godina izuzetno aktivan njemački glumac Daniel Brühl, iza krinke progresivnog znanstvenika krije nesigurnost izazvanu nesretnim djetinjstvom i izloženosti predrasudama koje je kao katolik morao trpiti u tada dominantno protestanskoj Americi. Sličan problema ima i Sara Howard, koja se suočava sa stalnim seksističkim omalovažavanjem i čije frustracije, ali i odlučnost da ih nadvlada, Dakota Fanning izvrsno prikazuje u jednoj od najupečatljivijih uloga svoje karijere.

The Alienist je, međutim, daleko od savršenstva. Kao TV-serija koja je velikim dijelom američka (iako snimana u budimpeštanskim studijima) od gledatelja će zahtijevati neuobičajeno dobro poznavanje američke povijesti s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a prije svega karijere Roosevelta koji je u stvarnosti bio izuzetno živopisan lik, a kojeg Geraghty tumači tako da ga učini nimalo karizmatičnim i teško zamislivim kao budućeg predsjednika i tvorca modernog američkog imperijalizma. Nadalje je tu pomalo iritantna potreba da se sadržaj rastegne na 10 epizoda, a zbog čega se gubi ritam i vrijeme gubi na nepotrebne podzaplete, poput onih s Kreitzlerom sluškinjom Mary, koju tumači Q’orianka Kilcher, i čiji je nastup u nekim scenama prelazi granicu šmiranja. Usprkos toga, kao i nekim drugim nedostacima, The Alienist se doima kao osvježavajuće kvalitetna varijacija na inače prilično istrošene teme.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Altered Carbon (sezona 1, 2018)

Zlatno doba televizije je publici donijelo sadržaje o kojima je dosada mogla samo sanjati, ali je zato pred njihove tvorce dovelo isto tako nezamislive izazove. Jedan od primjera za to je Igra prijestolja, bez svake sumnje najpopularnija TV-serija našeg vremena čija je, društvenim mrežama poduprta, utkanost u suvremenu popularnu kulturu ideal kome svaki tvorac neke druge TV-serije svjesno ili nesvjesno nastoji težiti. To je posebno slučaj kod ljubitelja znanstvene fantastike, koji serije tog žanra, prije svega zbog budžetskih zahtjeva vezanih uz stvaranje alternativnih stvarnosti, smatraju najdostojnijim izazivačima i nasljednicima HBO-vog superhita. Koliko je taj ideal teško postići, možda najbolje svjedoči to da je The Expanse, serija koja se smatrala najizglednijim suparnikom Igre prijestolja, morala spašavati život nakon samo tri sezone prikazivanja. Drugi ozbiljan izazivač, iako ga takvim zasad malo tko doživljava, jest Altered Carbon, nastao u produkciji Netflixa, i čija je prva sezona prikazana početkom ove godine.

Serija se temelji na istoimenom nagrađivanom romanu Richarda K. Morgana, u Hrvatskoj objavljenog pod naslovom Digitalni ugljik. Radnja je smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2384. godinu. Čovječanstvo je uspjelo kolonizirati druge planete, ali je najvažnije tehnološko dostignuće, temeljeno na artefaktima davno iščezlih vanzemaljaca, uređaj temeljem kojeg je moguće doslovno izbjeći smrt. Svijest svake osobe se može uskladištiti u tzv. “stack”, odnosno posebne kapsulu u kralježnici, koje se u slučaju da tijelo umre može izvaditi i umetnuti u novo tijelo koje se zove “rukav”. Protagonist, čiji lik tumači Joel Kinnaman, je Takeshi Kovacs, profesionalni ubojica i bivši elitni specijalac čiji je “stack” nakon uhićenja bio stavljen u permanentni “led”. Nakon četvrt stoljeća je ponovno probuđen u San Franciscu, odnosno stavljen u novi “rukav”, pri čemu je to svojim vezama isposlovao Laurence Bancroft (James Purefoy), “Meth”, odnosno pripadnik bogataške superelite koja sebi može priuštiti kupovinu novih “rukava” i praktički vječni život. On od Kovacsa kao protuuslugu traži da pomogne riješiti slučaj njegovog ubojstva, čiji su trajni učinci spriječeni tek zahvaljujući skrivenoj rezervnoj kopiji “stacka”. Kovacs se daje na posao, iako su se San Francisco i ostatak svijeta u prethodnim stoljećima promijenili do neprepoznatljivosti. Njegova istraga traje paralelno s naporima policijske detektivke Kristin Ortega (Martha Higareda) da razriješi vlastiti nerazriješeni slučaj ubojstva djevojke za čijeg počinitelja sumnja da je povezan sa od strane zakona nedodirljivih “Methova”, dok se sam Kovacs suočava i s vlastitom traumatičnom prošlošću, vezanom uz pripadnost revolucionarnom pokretu kojeg je vodila karizmatska Quellcrist Falconer (Renee Elise Goldsberry).

Netflix je svojoj seriji pribavio status izazivača Igre prijestolja prije svega time što je u nju uložio prilično visok budžet, a koji se može vidjeti u svakoj od deset epizoda. Glavni razlog za to je u pomalo neobičnoj žanrovskoj kombinaciji svemirske opere i cyberpunka, pa se dio radnje – uglavnom Kovacsevi flashbackovi koji opisuju njegov život – odvijaju na vanzemaljskim svjetovima. Publiku će, međutim, daleko više fascinirati Kovacseva sadašnjost koja se odvija u velikom futurističkom megalopolisu koji, iako se u njemu može vidjeti znameniti Golden Gate, daleko više sliči Los Angelesu iz Blade Runnera. Sličnost s djelom Ridleya Scotta (i glavnom vizualnom inspiracijom za cyberpunk supkulturu) se može vidjeti ne samo u scenografiji, kostimima, pa čak i u nekim kadrovima koji izgledaju kao da su doslovno iskopirani iz filma, nego i u tome što, kao i u Blade Runneru (odnosno njegovoj originalnoj verziji iz 1982. godine) gledateljima radnju objašnjava voiceover naracija glavnog lika. Time Altered Carbon dobija još jednu dimenziju, odnosno elemente klasičnih i manje klasičnih film noira. Onim gledateljima koji manje mare za filmsku i drugu kulturnu baštinu će Altered Carbon daleko više ostati u sjećanju zbog toga što, u skladu s uzusima tradicionalnom cenzurom neopterećenog Zlatnog doba televizije dostavlja više nego adekvatne količine eksploatacijskog sadržaja. To se odnosi kako na brojne scene spektakularnih borbi u kojima se koriste futurističko vatreno i hladno oružje, tako i na prilično eksplicitno prikazivanje posljedice njihovog korištenja na ljudsko tijelo, a što uključuje rezanje glava, sakaćenja, ali i nastojanja da se nečija smrt učini permanentnom gađanjem i uništenjem “stacka”. Tu je, dakako, i drugi dio eksploatacijske formule kroz nekoliko relativno eksplicitnih scena seksa, kao i golotinje, te će gledatelji imati prilike gotovo sve važnije ženske likove vidjeti bez odjeće; čast muškog spola po tom pitanju brani James Purefoy, koji trinaest godina nakon Starog Rima svoje intimne dijelove stavlja na uvid televizijskim gledateljima. I, naravno, Altered Carbon nastoji eksploatacijski sadržaj kombinirati u možda najdojmljivijoj sceni gdje dolazi do krvavog obračuna s nedavno oživljenim i golim “rukavima”.

Tvorci serije, s druge strane, sebi i kritičarima takve sadržaje nastoje opravdati kao svojevrsnu “glazuru” za nešto mnogo “dublje” i ozbiljnije. Altered Carbon se, zapravo, pokušava baviti nekim zanimljivim i intrigantnim pitanjima vezanima uz prirodu ljudskog identiteta, odnosno špekulirati kako bi se buduće supertehnološko društvo moglo razviti i, kao u prethodnim primjerima kroz povijest, rješavajući jedne probleme moglo stvarati druge. Netflixova serija tako predstavlja svijet u kojem je besmrtnost dostupna, ali je, slučajno i namjerno, postala luksuz koji sebi mogu priuštiti jedino pripadnici malobrojne elite. Tako stvorena besmrtnost, s jedne strane, omogućava nezamislivu akumulaciju kapitala i društvene moći, a s druge strane, stvara iskušenja “Methovima” da se u borbi protiv višestoljetne dosade podlegnu nezamislivoj dekadenciji i izopačenosti. Serija također istražuje neke isto tako intrigantne načine kojima bi se takvom stanju stvari mogli prilagoditi oni na nižim dijelovima društvene ljestvice, kao i kakve bi efekte tehnologija besmrtnosti mogla imati na religiju. Altrered Carbon, međutim, u prikazu daleke budućnosti podliježe sadašnjosti, odnosno nepisanim kanonima “političke korektnosti”, te se tako negativci, a i samim time misterij koji treba razriješiti, mogu lako prepoznati prema tome koliko su po etnicitetu, rasi i spolu blizu idealu bijelog heteroseksualnog muškarca.

Jedna od najvećih ironija u svemu tome jest da je upravo jedan takav bijeli heteroseksualni muškarac glavni junak, ali i da on to, zapravo, nije. Kovacsev lik se, zahvaljujući flahsbackovima, u seriji pojavljuje u čak četiri inkarnacije, odnosno tri različita “rukava”, pri čemu ga, uz Kinnamana tumače četiri različita glumca, od kojih je najdojmljiviji Will Yun Lee kao “originalni” Takeshi Kovacs, a za kojeg su neki kritičari rekli da bi, zapravo, morao od Kinnamana preuzeti posao. Taj je efekt u velikom dijelu posljedica scenarističke konfuzije, odnosno ne baš najspretnije izvedenog objašnjavanja tehnologije “stackova” i stvaranja višestrukih identiteta. Nakon nekoliko epizoda Altered Carbon uglavnom rješava te probleme, pa je, tako, na primjer, epizoda koja kroz flashback prikazuje Kovacsev život, u mnogo čemu najbolja od svih. Završnica je, međutim, kao kod brojnih današnjih serija, nepotrebno razvučena kroz barem jednu suvišnu epizodu, a i sam epilog je antiklimaktičan. Ono što na kraju spašava ovaj projekt nije toliko njegova kvaliteta, pa ni pojedini lucidni trenutak – poput lika umjetnom inteligencijom vođenog hotela koji tumači relativno nepoznati ali sjajni Chris Conner – koliko naznake potencijala koji još uvijek nisu u potpunosti iskorišteni.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Loš Samaritanac (Bad Samaritan, 2018)

LOŠ SAMARITANAC
 (BAD SAMARITAN)
 uloge: David Tennant, Robert Sheehan, Carlito Olivero,
 Kerry Condon, Jacquline Byers
 scenarij: Brandon Boyce
 režija: Dean Devlin
 proizvodnja: Electric Entertainment, SAD, 2018.
 trajanje: 107 min.

Prije mnogo godina hrvatsku je javnost zgranula horor-priča iz stvarnog života čija je protagonistica bila djevojka zarobljena u prtljažniku, gdje ju je bio ostavio njen nasilni i posesivni bivši momak. Detalj koji je najviše uznemirio je bio taj da je dotična kod sebe uspjela sakriti mobitel i njime dozvati policiju samo da bi joj dežurni policajac, koristeći izuzetno kreativno tumačenje pravnih propisa, priopćio da nema osnova za intervenciju. Za razliku od brojnih osuda tog, u svakom slučaju, sramotnog postupka na internetskim forumima, bilo je vrlo malo diskusija o tome da li je taj policajac bio motiviran vlastitim ili iskustvima svojih kolega “opečenih” nakon što su u ranijim situacijama tog tipa učinili ili pokušali učiniti ispravnu stvar. Bilo je još manje rasprava na temu što bi u takvoj ili sličnoj situaciji učinio običan čovjek. Kao jedan od pokušaja odgovora na to pitanje bi mogao poslužiti Loš Samaritanac, triler-film u režiji Deana Devlina.

Naslovni lik je Sean Falco (Sheehan), mladi Irac koji je zajedno s majkom došao živjeti u Portlandu u američkoj državi Oregon. Iako se čini da posjeduje nekakav talent za fotografiju i iako je njegov imidž boemskog umjetnika bio dovoljno uvjerljiv da mu kao djevojku pribavi Riley (Byers), seksi studenticu iz više klase, Sean američki san nastoji ostvariti linijom manjeg otpora, odnosno bavljenjem sitnim kriminalom. Zajedno s prijateljem Derekom (Olivero), s kojim radi u restoranu vozeći automobile gostiju na parking, smislio je jednostavnu ali efikasnu shemu za dodatni prihod. Dok, u pravilu dobro “potkoženi”, gosti uživaju na večeri, on ili Derek se, koristeći navigacijske uređaje, odvezu do njihove kuće, provale te se “posluže” s tamo smještenim dragocjenostima. Sve to nekako funkcionira dok jedne večeri u restoran ne dođe bogati poslovni čovjek Cale Erendreich (Tennant). Prilikom pohoda na njegovu luksuznu vilu Sean bude šokiran otkrićem da Erendreich tamo pod okovima kao zarobljenicu drži ženu po imenu Katie (Condon). Odlučivši učiniti ispravnu stvar, prvo je pokuša osloboditi, a kada se to iz tehničkih razloga pokaže nemogućim, Sean bježi a potom policiji šalje anonimnu prijavu. Međutim, Erendreich je itekako spreman za takve situacije te svojom slatkorječivošću i par trikova uspije otkloniti sve policijske sumnje, a nakon što Sean ponovno pokuša osloboditi djevojku, i doznati tko ga je to pokušao prijaviti. Sitni irski kriminalac uskoro spoznaje da zatvor i deportacija nisu najgora stvar koja mu se mogu dogoditi, odnosno da je sebi na vrat navukao bogatog, utjecajnog psihopata koji je itekako sposoban njemu i njegovim bližnjima život pretvoriti u pakao.

Devlinu, koji je kao dugogodišnji partner Rolanda Emmericha zaslužan za niz spektakularnih, iako od kritike ne baš voljenih, SF-filmova, Loš Samaritanac predstavlja neobičan izlet u žanr trilera, sa za njegov opus još manje karakterističnim niskim budžetom. Osnovna premisa scenarija Brandona Boycea se, pak, oslanja na jednostavna hitcockijanska načela “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”. Tu, zapravo, ne odmaže to što je “običan čovjek” u stvari sitan kriminalac – dio publike, pogotovo s ovih geografskih koordinata, se lako može identificirati sa njegovim “snalaženjem”. A u svemu tome dosta pomaže što je Sheehan, irski glumac dosad poznat isključivo po epizodnim ulogama, prilično raspoložen u rijetkoj prilici da tumači glavni lik. Međutim, najbolja uloga pripada Davidu Tennantu, njegovom škotskom kolegi koji je ostvario jednu od najupečatljivijih prikaza zlikovca na velikom ekranu, i kojeg pri tome nije nimalo smetalo što je jedan sličan psihopatski lik tumačio u TV-seriji Jessica Jones. I ostatak glumačke ekipe je uglavnom dobar, prije svega relativno nepoznati portorikanski pjevač Carlito Olivero u ulozi Seanovog prijatelja i kolege.

Devlin, međutim, ovim filmom, bez obzira koliko bio drukčiji od njegovog dosadašnjeg opusa, neće uspjeti osvojiti naklonost kritike. Glavni razlog za to je, kao i kod mnogih sličnih trilera, dobra premisa nije dovoljna ako je scenarij loš. A način na koji se raspliće situacija u kojoj se našao protagonist sugerira upravo nešto takvo. Gledatelji su, da bi dobili nekakav triler, prisiljeni gledati scene i obrate u radnji koji grcaju u klišejima i neuvjerljivostima, odnosno vrijeđaju zdrav razum. To se prije svega odnosi na to da je glavni negativac, poput sličnih likova u lošim trilerima, obdaren gotovo nadljudskim sposobnostima, bilo da je riječ o obmanivanju policije, skrivanju tragova, regrutiranju žena koje će mu služiti kao alibi, ili hakiranju nečijeg života. Isto važi i za podzaplet s junakovom djevojkom koji je, bez obzira koliko je Jacqueline Byers oku ugodna (i usput to demonstrira u par “slobodnijih scena”), suvišan i samo film čini dužim nego što bi trebao biti. Postoje neke naznake da je Devlin možda sve to pokušao začiniti nekakvim socio-ekonomskim komentarom, pa se tako zločinačke “slobodne aktivnosti” glavnog negativca mogu povezivati ili objašnjavati njegovim statusom pripadnika današnje burzovno-mešetarske elite kojom dominiraju bezdušni beskrupulozni psihopati. Međutim, i ti je utopljeno u “političku korektnost” odnosno agitprop koji kao da je zalutao iz Obamine ere, pa se protiv zlikovca na kraju angažira FBI koja vodi crnoputa agentica (čiji lik tumači Tracey Haggins). Na kraju sve završi predvidljivo melodramatskim obračunom u kojoj junak i negativac moraju odmjeriti snage u usamljenoj kolibi usred šume. Završni kadar, iako pomalo neobičan za hollywoodska ostvarenja ovog žanra, neće otkloniti uglavnom loš dojam o ovom filmu koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: The Punisher (sezona 1, 2017)

Netflix nas je u posljednjih godinu dana naučio da njegove nove serije o Marvelovim junacima, koje su se dotada bile čekale sa nestrpljenjem, sada dočekuju s prilično skepse, pa i strepnje. Nije više u pitanju samo očigledan kreativni i financijski zamor, pa čak i očekivani pad kvalitete nakon iznenađujuće dobrih debitantskih sezona Daredevila i Jessice Jones, nego se čini da je projekt Netflixove superherojske multi-serije slično i njegov kino-ekvivalent postao žrtvom procesa koji, izgleda, ne mogu zaustaviti ni njegovi tvorci. Tako se čini da će svaka nova serija ili nova sezona biti lošija od prethodne, dijelom zbog objektivnih okolnosti, dijelom zbog potrebe da se forsira narativna i sadržajna formula koja se svodi na sve razvučenije sezone koje završavaju sve melodramatskijim i sve manje uvjerljivim cliffhangerima. Takvu su sudbinu mnogi očekivali za The Punisher, najnovijoj od svih Netflix-Marvelovih serija, ali ju je ona, na svu sreću, uglavnom uspjela izbjeći.

Protagonist, kojeg tumači Jon Bernthal, je već bio uveden u drugoj sezoni Daredevila kao prilično značajan lik i svojevrsni Daredevilov alter ego koji je njegov vigilantizam doveo do brutalne i krvave krajnosti. Frank Castle je za svoje postupke, koji su stvorili nezapamćeni bodycount u redovima njujorškog kriminala, ima itekakvo opravdanje, s obzirom da su mu u gangsterskom obračunu tragično stradali voljena supruga i djeca, a s druge strane, za svoju krvavu i izuzetno efikasnu osvetu je stekao nužne preduvjete kao časnik marinskih specijalaca te u bogatom iskustvu američkih ratova po Iraku i Afganistanu. Njegova vojnička prošlost, prilikom koje je, pak, otkrio i tamnu stranu “širenja demokracije” kroz mučenja i brutalne likvidacije zatvorenika, kao i upetljanost svojih pretpostavljenih u šverc droge, je isto tako izvorom dubokih i nikada prevladanih trauma. Koliko-toliko sretna okolnost za Castlea je u tome što ga vlasti nakon jednog od spektakularnih okršaja smatraju mrtvim. U sličnoj situaciji je i David “Micro” Lieberman (Ebon Moss-Bachrach), haker i bivši analitičar NSA čiji je pokušaj da raskrinka prljave rabote u Afganistanu rezultirao time da se istraga i policijski progon okrenu protiv njega, a on sam jedva preživi pokušaj hapšenja nakon kojega ga vlasti smatraju mrtvim. “Microu” je, s druge strane, obitelj još uvijek živa, te on žudi za time da joj se vrati i stoga nastoji regrutirati Castlea za projekt pronalaženja dokaza koji bi ga oslobodili optužbe. Castle se s njim nevoljko udruži, ali samo zato jer je uvjeren da će mu “Microve” hakerske i analitičke sposobnosti pomoći da dovrši osvetu. Stvari, s druge strane, komplicira to što se za Castleove afganistanske dane počela zanimati Dinah Madani (Amber Rose Evah), agentica Odjela domovinske sigurnosti koju, pak, počinje zanimati Castelov bivši suborac Billy Russo (Bern Barnes), sada vlasnik uspješne i političko-poslovnim vezama “podmazane” zaštitarske tvrtke.

Netflix-Marvelove serije se ističu inzistiranjem na realizmu, te se njihovi zapleti i junaci u pravilu mogu daleko lakše zamisliti na stvarnim ulicama New Yorka od njihovih filmskih ekvivalenata u drečavih kostimima. Realizam je u slučaju The Punishera doveden na jednu novu, nekima možda čak i uznemirujuću razinu. Frank Castle, naime nije nikakav superheroj; njegove moći uopće nisu nadljudske, te se u nemalom broju scena suočava s prilično neugodnim posljedicama balističkih i drugih projektila po svoje tijelo. On čak nije ni heroj u onom uobičajenom smislu, i to prije svega zbog,, u najmanju ruku, moralno upitnih metoda borbe protiv zločina, a koji uključuju mučenja, sakaćenja i orgije ubijanja pri čemu se postavlja pitanje da li on u svemu tome na neki bolestan način uživa. S druge strane, Castle je prilično kompleksan lik, koji je još u sebi zadržao nekakve tragove ljudskosti, odnosno sve vrijeme mu je savršeno jasno da više nikad neće biti dio normalnog ljudskog društva. Svemu tome je izuzetan doprinos dao Bernthal, koji je u posljednje vrijeme odglumio niz sjajnih likova, ali Frank Castle/Punisher je bez svake sumnje najbolji od svih njih.

Vrlo je dobra bila i scenaristička odluka da se Punisheru kao partner, ali i svojevrsni “alter ego” doda “Micro”. Slično kao što je Punisher u istu svrhu služio Daredevilu, tako ovdje služi lik kojeg tumači relativno nepoznati, ali sjajni Moss-Bachrach. Lik, koji je, usprkos svog porijekla iz originalnih stripova velikim dijelom inspiriran stvarnim likom Snowdena, s druge strane, izbjegava mnoge geekovske stereotipove. Naprotiv, u njemu se vidi nešto najbliže što bi Castle imao od savjesti, a “Microvljeva” obitelj, koju Castle stjecajem okolnosti ima priliku posjećivati predstavlja svojevrsnu idiličnu viziju, odnosno zamjenu svega onoga što je Castle izgubio.

Ukotvljenost Punishera u stvarni svijet se možda najjasnije vidi u tome što jedan od važnih motiva radnje predstavljaju događaji vezani uz “širenje demokracije” po Bliskom Istoku, od čijih se neugodnih posljedica današnji svijet, slično kao i protagonist, nikada nije oporavio. I u pitanju nije samo glavni junak, nego i njegovi pretpostavljeni, koji su zagazili u duboku korupciju, zločin i stekli opravdanja za masovno kršenje ljudskih prava, nego i suborci. U tome su, pak, producenti dijelom iskazali svoja očekivana salonskoljevičarska uvjerenja, pa je, na primjer, jedan od negativaca, odnosno alternativnih verzija Franka Castlea, vojnik (čiji lik tumači australski glumac Daniel Webber) koji iskazuje “trumpoljubačke” stavove protiv federalne vlade i zaštitu prava na oružje prije nego što će postati sumanuti i opasni terorist. Iz istih salonskoljevičarskih poriva je klišejima žrtvovan lik Madani, koja manje funkcionira kao ozbiljan federalni policajac, a više kao reklama nove “političke korektnosti” koja taj posao obavlja ne samo kao žena, nego i kao muslimanka. Problem s tim likom što ga kao ozbiljnog policajca ne možemo shvatiti nakon što bude opterećen s nekim romantičnim podzapletima koji će imati prilično predvidljive melodramatične obrate. Najveći nedostatak serije, ili barem ove sezone, s druge strane, je njena razvučenost. Prvih nekoliko epizoda se radnja razvija prilično sporo, da bi se ubrzala tek pred kraj, ali i tada bila opterećena s nekoliko suvišnih epizoda. Možda je najgori primjer posljednja epizoda, koja dolazi nakon spektakularne scene velikog obračuna u pretposljednjoj epizodi, i nakon koje Castleov obračun s glavnim zlikovcem izgleda antiklimaktičan i neuvjerljiv. Iako je još uvijek riječ o vrlo dobroj seriji, tvorci Punishera će se morati itekako potruditi da u predstojećoj drugoj sezoni izbjegnu prilično izgledan pad kvalitete.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Djevojka u magli (La ragazza nella nebbia, 2017)

DJEVOJKA U MAGLI
 (LA RAGAZZA NELLA NEBBIA)
 uloge: Toni Servillo, Jean Reno, Ekaterina Buscemi,
 Alessio Boni, Lorenzo Richelmy, Galatea Renzi, Antonio Gerardi
 scenarij: Donato Carrisi
 režija: Donato Carrisi
 proizvodnja: Medusa Film, Italija, 2017.
 trajanje: 127 min.

Od svih žanrova moderni trendovi u svjetskoj kinematografiji su možda najgori efekt imali na kriminalističke filmove. Oni su s jedne strane previše “komercijalni” za art-snobove koji love festivalske nagrade, dok su, s druge strane previše jednostavni ili traže previše mozganja za publiku filmova u koje je prosječan producent spreman uložiti uistinu veliki novac. Zbog toga su krimići manje-više prognani na televiziju gdje su kroz razne oblike značajno doprinijelo njenom zlatnom dobu. Za neke od rijetkih primjera gdje se kvalitetan krimić može vidjeti na velikom ekranu su najzaslužnije ne-hollywoodske kinematografije, uključujući talijansku čiji se prošlogodišnji hit Djevojka u magli našao na našem kino-repertoaru.

Film se temelji na istoimenom romanu Donata Carrisija, izuzetno hvaljenog i nagrađivanog autora krimića koji se također može hvaliti svestranošću, odnosno stručnim kvalifikacijama pravnika i kriminologa. Carrisi je tu svoju svestranost iskoristio i kako bi se upravo pri ekranizaciji svog romana iskušao kao scenarist i režiser. Radnja je smještena u Avechot, fiktivni gradić u talijanskim Alpama čiji je svakodnevni život poremetio nestanak Anne Lou (Buscemi), 16-godišnje djevojke iz obitelji koja, kao i mnogi njeni sumještani, pripada ultrakonzervativnoj kršćanskoj zajednici. Lokalna policija je uvjerena da je dotična, kao i mnogi tinejdžeri u sličnoj situaciji, pobjegla iz kuće, ali inspektoru Vogeli (Servillo), iskusnom istražitelju dovedenom kao ispomoć, ne treba mnogo da zaključi kako je riječ o zločinu. Vogel je pri tome uvjeren da je počinitelj netko od mještena, ali i izuzetno inteligentna i proračunata osoba koja je otmicu i ubojstvo dugo pripremala i planirala. Vogel je, međutim, isto tako uvjeren da će ga razotkriti, jer pri tome ne bira sredstva, bilo da je riječ o besramnom manipuliranju medijima, bilo da je riječ o postupcima s onu stranu zakona. Tako počinje složeno i dugotrajno nadmudrivanje pri čemu će Vogel i ljudi oko njega razotkriti brojne dugo skrivane tajne i doživjeti mnoga iznenađenja.

Djevojka u magli se može okarakterizirati kao jedan od danas rijetkih primjera žanrovski “čistog” kriminalističkog filma, odnosno ostvarenje koje se može opisati kao “stara škola” u najboljem smislu riječi. Iako se, na prvi pogled, mjesto radnje čini egzotičnim, isto kao i njegovi žitelji, Carrisijev film se ne opterećuje jeftinom društvenom pseudoangažiranošću, pa je čak i motiv modernih medija i načina kojima se preko njih manipulira tek sredstvo za stvaranje i pričanje prilično jednostavne priče o nadmudrivanju vrhunskog zločinca i vrhunskog policajca. Pri čemu su, dakako, i jedan i drugi daleko od savršenstva, te čine pogreške koje ih približavaju gledateljima čak i bez nekog naročitog naglaska na njihove privatne živote. Carrisi se iskazao kao sjajan scenarist, a za nekoga bez prethodnog iskustva i vrlo dobar filmaš koji bez problema barata sa korištenjem flashbackova i ne-linearne naracije koja bi izazvala zbrku i kod njegovih mnogo iskusnijih kolega. Rezultat je iznenađujuće dobar film koji će privlačiti pažnju gledatelja od početka do kraja te neće izgledati nimalo razvučen usprkos dva sata trajanja. Carrisi se vješto koristi relativno ograničenim resursima, a film dobro funkcionira bez međunarodnih zvijezda (kojima bi se mogle nazvati tek Jean Reno u maloj ali neobičnoj ulozi psihijatra ili gotovo neprepoznatljiva Greta Scacchi). Relativno nepoznati glumci ostavljaju snažan dojam, bilo da je riječ o Servillu (čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u Gomori), Galatea Renzi kao beskrupulozna novinarka i Alessio Boni koji izgleda kao mlađi brat Vincenta Cassela. Oni koji to žele će u Djevojci u magli moći pronaći tragove nekih ranijih ostvarenja, bilo da je riječ o djelima Friedricha Dürrenmata ili Alfreda Hitchcocka, bilo nešto suvremenijih ostvarenja kao što su Twin Peaks ili Divlja igra, ali nijedan od njih nije previše nametljiv te se Carrisijev film može shvatiti kao originalno, pa čak i autorsko ostvarenje. To se pogotovo vidi u korištenju obrata u zapletu koje čak ni oni pažljiviji gledatelji neće tako lako predvijdeti. Iako se završnica čini malo “isforsiranom”, odnosno stvara dojam da se koristio jedan obrat previše, to ipak neće značajno umanjiti dojam o Djevojci u magli kao jednom od prijatnijih iznenađenja domaće kino-ponude.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Projekt: Titan (The Titan, 2018)

PROJEKT: TITAN
 (THE TITAN)
 uloge: Sam Worthington, Taylor Schilling, Tom Wilkinson,
 Agyness Deyn, Nathalie Emmanuel, Corey Johnson
 scenarij: Max Hurwitz
 režija: Lennart Ruff
 proizvodnja: Motion Picture Capital/Netflix, UK/SAD/Španjolska, 2018.
 trajanje: 97 min.

Živimo u zanimljivim vremenima kad pojedine riječi nestaju iz rječnika. Jedan od primjera bi mogao biti izraz “direct-to-video”, za kojeg se čini izglednim da se za možda samo nekoliko godina više uopće neće koristiti. Razlog nije toliko u tome što su nestale videoteke, videokasete i DVD-ovi pomoću kojih su se ti filmovi distribuirali, koliko u tome što polako nestaje stigma nekvalitete kojom su bili obilježeni filmovi koji se nikada ne bi pojavili u kino-dvoranama. Jedan od razloga za to je Netflix, korporacija koja je počela ozbiljno najosnovnije parametre svjetske filmske industrije, prije svega zbog spremnosti da kroz vlastitu distribuciju ignorira rizike koje bi tradicionalni filmski studio tjerao da puše na hladno. Rezultat je niz ostvarenja koja se zbog uloženih sredstava ili imena na špici doimaju više nego dostojnim velikog ekrana, ali koji svejedno završe isključivo na malom. Ponekad se neki od tih Netflixovih filmova uspiju probiti kroz pukotine u svjetskoj distribuciji, pa su dostupni kino-publici u pojedinim zemljama. U slučaju Hrvatske jedan takav primjer je SF-film Projekt: Titan, prvijenac njemačkog režisera Lennarta Ruffa.

Radnja filma se događa 2048. godine, kada se svijet nalazi u dramatično gorem stanju nego danas. Eksplozija stanovništva koje smanjeni resursi više ne mogu održavati, ekološke i druge katastrofe prijete da Zemlju mjestom na kome više neće biti ljudskog života. Jedina nada za preživljavanje čovječanstva je kolonizacija svemira, a u Sunčevom sistemu je najidealnija lokacija za to Saturnov mjesec Titan. No, tamo postoji problem zbog izuzetne hladnoće, slabog Sunčevog svjetla i atmosfere na kojoj se ne može disati. Profesor Collingwood (Wilkinson) je zaključio da izgradnja umjetnih habitata nije praktična, a teraformiranje nemoguće, ali zato postoji daleko jednostavnija, iako u mnogo čemu radikalnija alternativa. Umjesto da Titan prilagodi ljudima, razvio je eksperimentalnu gensku terapiju kojim bi se ljudska tijela prilagodila Titanovim uvjetima. Poručnik Rick Janssen (Worthington) je zrakoplovni pilot koji je preživio tri dana bez vode u sirijskoj pustinji, te se čini idealnim kandidatom za program koji će Collingwood provesti pod okriljem NATO-a. Zajedno sa suprugom Abigail (Schilling) i sinom Lucasom (Jupe) dolazi u bazu gdje će, zajedno sa još nekoliko odabranih dobrovoljaca, živjeti u luksuznim vilama dok istovremeno prolazi pretrage i terapiju. Iako se ispočetka sve čini idiličnim, ispostavi se da je tretman sve samo ne bezopasan, kako po buduće “Titane”, tako i po njihove bližnje. I kako proces napreduje, tako Rick i njegovi drugovi počinju gubiti prepoznatljiva ljudska obilježja i postajati groteskna stvorenja, a postavlja se i pitanje da li se i sami smatraju ljudima odnosno da li osjećaju ikakve veze sa svojim obiteljima.

Kao i mnogi SF-filmovi, Projekt: Titan na svom početku odgovara parametrima “čistog” SF-a, odnosno njegovoj definiciji kao “žanru ideja”. Scenarij Maxa Hurwitza nudi prilično zanimljiv odmak od uobičajenih klišeja djela s motivom svemirske kolonizacije, odnosno daje potencijal za niz obrata u zapletu i inteligentnog propitivanja o tome što je srž ljudskog bića i identiteta. U njemu su se također nekako prošvercali i komentari na aktualna zbivanja, prije svega konflikt u Siriji, a za kojih ovaj film sugerira da neće biti završen sljedećih nekoliko desetljeća. Međutim, dobro postavljen početni zaplet i relativno solidna režija debitanta Ruffa nisu uspjeli spasiti ovaj film od niza velikih nedostataka. To se može vidjeti kroz prilično loš casting, prije svega kroz notorno bljedunjavog i zaboravljivog Sama Worthingtona u glavnoj ulozi, kojeg kao pravi protagonist i daleko bolji glumac lako nadmaši Schilling, poznata po nastupu u Orange Is The New Black. Još je tragičnija stvar s manekenkom Agyness Heyn koja tumači lik Collingwoodove pomoćnice, a tu nimalo ne pomaže što scenarij uopće nije objasnio niti sugerirao koji su motivi za njene postupke na samom kraju. No, još je žalosnije kod scenarija to što je zaglibio u autorovoj dilemi želi li napraviti “ozbiljan” SF-film ili potonuti u klišeje i plašenje publike buljookim čudovištima. Ona je riješena na najgori mogući način, odnosno nekakvom bijednom kombinacijom horora i kvazipolitičkog trilera, a još je bijednije razrješenje koje nudi nekakav nimalo uvjerljiv deus ex machina u obliku jedne razvikane, a danas ne naročito aktivne američke federalne agencije. Rezultat svega toga je jedno veliko razočarenje, odnosno spoznaja da je ovo film koji ne samo što bi u stara dobra vremena završio kao “direct-to-video”, nego to i zaslužio.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Iskupljenje u New Yorku (You Were Never Really Here, 2017)

ISKUPLJENJE U NEW YORKU
 (YOU WERE NEVER REALLY HERE)
 uloge: Joaquiin Phoenix, Ekaterina Samsonov,
 Judith Roberts, John Doman, Alessandro Nivola
 scenarij: Lynne Ramsay
 režija: Lynne Ramsay
 proizvodnja: Film 4 Productions/BFI/Amazon, UK/Francuska/SAD, 2017.
 trajanje: 90 min.

Postoje brojni načini na koji se može ustanoviti da netko uživa status mezimca kritike, ali je malo koji tako spektakularan kao kada se nečiji film na najprestižnijem festivalu dočeka s ovacijama usprkos “sitnog” detalja da film uopće nije dovršen. Lynne Ramsay, škotska redateljica čiji je opus brojem filmova skroman, ali koja usprkos toga uživa izuzetan ugled, je tako nešto postigla na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu sa svojim najnovijim filmom, triler-dramom Iskupljenje u New Yorku, koji će se u svojoj konačnoj verziji pojaviti tek nekoliko mjeseci kasnije.

Film se temelji na istoimenom romanu Jonathana Amesa, književnika i scenarista poznatog kao tvorac TV-serije Ubi me dosada. Protagonist je Joe (Phoenix), krupni i zastrašujući tip koji za život zarađuje obavljajući detektivske, a ponekad i “fizičke” poslove koji se tiču pronalaženja nestalih osoba na njujorškim i drugim ulicama. Joe je u krugovima na rubu zakona stekao reputaciju brutalnosti, ali, zapravo, nasilju nije sklon, jer je nasilje uzrok dubokih trauma, kako onih iz djetinjstva kada je bio žrtvom obiteljskog zlostavljanja, tako i onih kojima je kao vojnik svjedočio u ratovima na Bliskom istoku. Jedina stvar koja ga koliko-toliko drži uz stvarni svijet je njegova stara i polusenilna majka (Roberts) o kojoj se iskreno brine. Njegov poslodavac John McCleary (Doman) ga angažira za možda najdelikatniji slučaj u karijeri. Ambicioznom državnom senatoru Albertu Vottu je usred priprema za izbornu kampanju tinejdžerska kći Nina (Samsonov) pobjegla iz kuće i nestala, a jedini trag je SMS sa adresom bordela specijaliziranog za usluge maloljetničke prostitucije. Joe ga pronalazi te na svoj uobičajeno brutalan, ali efikasan način, uspije brzo i efektno iz njega izbaviti Ninu. Prije nego što je uspije isporučiti ocu se, međutim, ispostavi da su i Nina i bordel dio jedne mnogo složenije sheme iza koje stoje daleko krupnije i politički potkoženije “ribe” od usamljenog senatora, te da su spremne iskoristi korumpiranu policiju i službe sigurnosti kako bi na brutalno jednostavan način uklonile Joea i sve s njim povezane ljude, te je Joe tako prisiljen boriti se za goli život.

Među gomilama panegirika koje je dobilo Iskupljenje u New Yorku, česti su oni koji ovaj film proglašavaju “Taksistom 21. stoljeća”. Iako se sličnosti s klasikom Martina Scorseseja mogu itekako opaziti (što uključuje i neke scene koje se mogu shvatiti kao njegov homage), gledatelji će daleko više opaziti razlike. One se prije svega odnose na ono što je često navodio veliki dio panegiričara – iako u sebi sadrži nominalne elemente “komercijalnih” žanrova kao što su triler ili akcija – Iskupljenje u New Yorku predstavlja “umjetnički film”, i to u onom “najčišćem” smislu, odnosno Ramsey kao da se trudila izbjeći bilo kakav kompromis s “komercijalom” i na ekran stavila isključivo ono čemu će se aplaudirati na festivalima. To se može vidjeti kroz stil koji je, najblaže rečeno, “hermetičan”, odnosno od publika zahtijeva daleko više strpljenja i razumijevanja za nekonvencionalne tehnike kadriranja i filmskog narativa. Zbivanja u filmu se prikazuju isključivo iz perspektive glavnog protagonista kojemu, a to vrlo brzo postane jasno, “nisu sve na broju”, te se zbog toga glavni zaplet stalno isprepliće s flashbackovima, halucinacijama i protagonistovim fantazijama. Sve to prilično zbunjuje gledatelje i, da nema sjajnog Phoenixa u složenoj ulozi izmučenog protagonista, od Iskupljenja bi ruke digli čak i oni najstrpljiviji gledatelji. Ramsey tu i tamo napravi pokoju dobru sekvencu, pri čemu se ističe Joeov prepad na bordel, gdje su scene nasilja prikazane posredno i na kvazidokumentaran način uz pomoć video-kamera. Temeljitije usporedbe s Taksistom će, međutim, biti definitivno na štetu Lynne Ramsey. Za razliku od Scorsejevog filma, koji je priču o izmučenom veteranu koji postaje samozvani djelitelj pravde na opakim ulicama New Yorku čvrsto vezao uz ekonomski, kulturni i politički kontekst “olovnih” 1970-ih, Ramsey kao da se trudi ignorirati vanjski svijet, odnosno sve ono što je izvan Joeove glave. U ovom filmu nema sjajne Herrmannove glazbe, nema upečatljivih epizodnih uloga Petera Boylea ili Harveya Keitela, a rusko-američka manekenka Ekaterina Samsonov se mora još itekako potruditi prije nego što je netko stavi u istu kategoriju s Jodie Foster. Malo je vjerojatno da će ovaj film ikoga potaći da pokuša izvršiti atentat na američkog predsjednika, ali ako je tako razvikan film trebao nadmašiti Taksista, Ramsey je trebala ponuditi nešto daleko više.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Mjesto tišine (A Quiet Place, 2018)

MJESTO TIŠINE
 (A QUIET PLACE)
 uloge: John Krasinski, Emily Blunt, Millicent Simmonds,
 Noah Jupe
 scenarij: Brian Woods, Scott Beck & John Krasinski
 režija: John Krasinski
 proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 90 min.

Živimo u zbilja zanimljivim vremenima kad se jednom Michaelu Bayu zna omaći da producira film u kojem ne samo da nema spektakularnog razaranja ili eksplozija, nego se po broju likova, ograničenom i nimalo glamuroznom mjestu radnje i drugim detaljima čini sličnijim niskobudžetnom studentskom filmu nego projektu iza kojeg stoje velika hollywoodska imena i studiji. SF-horor Mjesto tišine je također neobičan film i zbog toga što bi se doslovno mogao nazvati “obiteljskim”, s obzirom da su dvoje glavnih likova muž i žena, a koje tumače John Krasinski i Emily Blunt, koji su supružnici u stvarnom životu. Upravo je Krasinski inzistirao na takvom aranžmanu, s obzirom da mu je također bila povjerena i režija, a s obzirom da je i sudjelovao na pisanju scenarija, može se reći da ovaj film za suvremeni Hollywood ima neobično snažan autorski pečat.

Radnja se odvija 2020. godine, a protagonisti, odnosno jedini likovi su članovi obitelji Abbot, koja bi po svemu trebala biti prosječna američka obitelj, da se nije našla u okolnostima zbog kojih bi mogla biti posljednja američka obitelj. Nekoliko mjeseci ranije je svijet postao metom invazije krvoločnih i naizgled neuništvih čudovišta koja su uspjela poubijati gotovo cijelo čovječanstvo. Abbotovi su tu sudbinu izbjegli jer su bili među onim sretnicima koji su bili shvatili da su čudovišta slijepa, odnosno da ih na ljudske mete privlače zvuk. Druga je sretna okolnost u tome što je njihova tinejdžerska kći Regan (Simmodns) gluha, pa su se Abbottovi odavno naučili sporazumijevati znakovnim jezikom, a što itekako dobro dođe obitelji koja nastoji proizvoditi što manje zvukova i tako privlačiti pažnju na sebe. Iako su prilikom jedne ekspedicije izgubili 3-godišnjeg sina, Evelyn (Blunt) i Lee (Krasinski) godinu dana kasnije čekaju prinovu u obitelji, pronašavši utočište na farmi koju su preuredili tako da svaka njihova aktivnost izaziva što manje zvukova. Buntovna Regan i njen mlađi brat Marcus (Jupe) se, međutim, teško mire sa monotonim životom koji, s druge strane, ako prestanu biti na oprezu, može biti brutalno i krvavo prekinut.

Iako je Bay za film nekako uspio “stući” 17 milijuna dolara (najvjerojatnije za specijalne efekte kojim su dočarana čudovišta), Mjesto tišine predstavlja za trijumf za Hollyoowod gotovo nezamislivog minimalizma. Radnja je izuzetno ekonomično predstavljena, bez suvišnih podzapleta i komplikacija, te Mjesto tišine traje izuzetno brzih 90 minuta. Ono što je posebno zanimljivo jest to da u filmu gotovo da nema konvencionalnih dijaloga, odnosno se sve dočarava gestama i znakovnim jezikom, pa bi se po nekim možda i ne tako labavim kriterijima ovo moglo proglasiti i nijemim filmom. S druge strane, koncept je postavljen na izuzetno uvjerljiv i suvisao način – protagonisti ne govore zato što su na to jednostavno prisiljeni. To, s jedne strane, postavlja problem ekspozicije, odnosno objašnjavanja publici kako se svijet pretvorio u tako grozno mjesto, a pri čemu se, dakako, ne smiju koristiti protagonisti i njihovi dijalozi. Krasinski to vrlo vješto rješava početnom scenom u napuštenoj samoposluzi, gdje priču o kraju svijeta pričaju apokaliptičke naslovnice novina i tabloida, odnosno zahvaljujući tome što je Leeje lik inženjer, te je prisiljen praviti bilješke o svojim projektima koje uključuju špekulacije o čudovištima i njihovim eventualnim slabostima.

Mjesto tišine je, s obzirom na svoju komornost, film koji velikim dijelom nose glumci, i može se reći da su se iskazali. Emily Blunt bi i daleko kompleksnije uloge pojela za doručak, a ovdje lik Evelyn tumači bez ikakvih problema. No, ipak se može reći da je u sjenu svog muža, koji je sjajan u ulozi vjerojatno najboljeg supruga i oca kojeg netko može zamisliti, ne samo postapokaliptičnim uvjetima, nego i inače. Lee je, slučajno ili namjerno, velikim dijelom sličan liku Joela iz tematski i općim tonom slične video-igre The Last of Us. Izuzetnu je ulogu ostvarila i Simmonds, koja je gluha u stvarnom životu; iako je njenom liku zapao nezahvalan zadatak da čini gluposti bez kojih nijedan, pa ni ovako rafinirani, horor ne može funkcionirati, ona ga je obavila na način da za gledatelji, svemu usprkos, za Regan čuvaju simpatije i nadaju se da će na kraju ipak nekako preživjeti. Krasinski je obavio sjajan posao i kao režiser, prije svega u scenama u kojima se vješto stvara napetost po svim pravilima starog dobrog Hitchcocka. Tu je, dakako, i prilično nekonvencionalna završnica koja je dovoljno uvjerljiva i efektna da ne izgleda pretenciozno. Iako je Krasinski u par navrata ubacio nekoliko ne baš opravdanih i uvjerljivih scena koji Mjestu tišine oduzimaju savršenost, većina negativnih kritika će ovaj film dobiti iz pogrešnih razloga, koji imaju daleko više veze s ideološkim debatama i sukobima usijanom atmosferom u svijetu kojem prijeti neka sasvim druga apokalipsa. Tako će autorima zamjerati nedostatak “različitosti”, odnosno to što su protagonisti bjelačka obitelj iz srednje klase, to što promoviraju nekakve prevladane “rodne uloge”, odnosno što inzistiraju na “pro life” vrijednostima. Ono što će posebno zaboljeti dežurne dušobrižnike jest to što Abbottovi među alate za preživljavanje koriste vatreno oružje, a što je dovoljno da ih se proglasi oličenjem “prepperskih” fantazija, odnosno ekvivalentom zaostalih trumpoljubačkih seljačina koji bi trebali biti izvor apokalipse u stvarnom životu. Za nadati se je da će svijet opstati dovoljno dugo, odnosno da će doći vrijeme u kojem će Mjesto tišine biti ništa osim vrlo dobar SF-horor film.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Igrač broj jedan (Ready Player One, 2018)

IGRAČ BROJ JEDAN
 (READY PLAYER ONE)
 uloge: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn,
 T. J. Miller, Simon Pegg, Mark Rylance
 scenarij: Zak Penn & Eric Cline
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 140 min.

Steven Spielberg uživa reputaciju najuspješnijeg i najutjecajnijeg američkog filmaša u posljednjih nekoliko godina ne toliko zbog toga što su njegovi filmovi bili u stanju razbijati rekorde na kino-blagajnama koliko zbog izuzetne sposobnosti da prepozna i koristi nove trendove i tako otvori put onima koji će to učiniti. Spielberg se zahvaljujući tome može pohvaliti ne samo izuzetno plodnom, nego i raznovrsnom filmografijom, te tako njegova današnji filmovi gotovo uopće ne sliče na njegove filmove od prije nekoliko godina. Dakako, tome je doprinijelo i njegova praksa da svaki ultrakomercijalni ljetni blockbuster za djecu i tinejdžere pokuša pokriti ozbiljnom i “angažiranom” jesenskom dramom namijenjenom hvatanju “Oscara”. Igrač broj jedan, koji se upravo našao u našim kino-dvoranama, pripada Spielbergovom “ljetnom” asortimanu, ali je izuzetno zanimljiv zbog maksimalmno nastojanja da bude “hip”, odnosno u skladu sa svime onim što vole najmlađe generacije ili, barem, starije generacije misle da najmlađi vole.

Film se temelji na istoimenom romanu Erica Clinea iz 2010. godine, jednom od prvih koji je inspiraciju i temu pronašao u fenomenu MMORPG-ova, odnosno multiplayer online video-igara u kojima, stvarajući živopisne avatare i virtualne identitete sudjeluju milijuni igrača, i oko kojih se već sada stvorila impresivna virtualna ekonomija. Radnja je, pak, smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2045. godinu, u kojoj je svijet zagađeno, prenaseljeno i po život sve manje ugodno mjesto, pa je razumljivo da je većina njegovih žitelja alternativu pronašla u Oasisu, igri virtualne stvarnosti u kojoj mogu raditi gotovo sve što žele, i biti ono što mogu samo sanjati u stvarnom svijetu. Jedan od tih igrača je narator i glavni lik Wade Watts alias Parzival (Sheridan), tinejdžer iz grada Columbus u državi Ohio. Kao i mnogi od igrača, Wade postaje opsjednut velikom potragom koju je pred smrt pokrenuo kreator Oasisa Jimmy Haliday (Rylance). Njen cilj je pronaći tzv. uskršnja jaja, odnosno ključeve koji će pobjedniku omogućiti ne samo neslućeno materijalno bogatstvo u stvarnom svijetu, nego i kontrolu nad Oasisom. Wadeu u potrazi pomaže grupa živopisnih virtualnih prijatelja, ali on postaje daleko više fasciniran igračicom po imenu Art3emis (Cooke), u čiji se avatar zaljubio. U međuvremenu, potragu komplicira to što se u nju uključila korporacija IOI, čiji direktor Nolan Sorrento (Mendelsohn) sanja o tome da preuzme Oasis i tako praktički zavlada svijetom, te u tu svrhu neće birati sredstva ni u online ni u stvarnom svijetu.

O tome koliko su se Spielberg i filmska industrija promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća najviše svjedoči to što je za vrijeme snimanja Spielberg gotovo uopće nije morao dolaziti na set. Scene napravljene na klasični način – sa živim glumcima, setovima i tradicionalnim kamerama – traju oko 11 minuta, dok je sve ostalo rekreirano preko CGI-ja i animacije u studijima Industrial Light and Magic; za usporedbu, Jurski park, koji je prije četvrt stoljeća tjerao publiku da zbog revolucionarnih specijalnih efekata u čudu otvara usta, je imao CGI scene u trajanju od samo osam minuta. Kada se u obzir uzme da je Spielberg temeljenje filma na CGI-ju već bio savladao u animiranim Avanturama Tintina prije nekoliko godina, sasvim je razumljivo što Igrač broj jedan izgleda kao jedan od vizualno najimpresivnijih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Brojne od scena u kojima se rekonstruira fantastični virtualni svjetovi koje obitavaju glavni junaci će, međutim, biti još atraktivnije gledateljima koji su upućeni u popularnu kulturu, prije svega 1980-ih, te film vrvi od referenci na pop-kulturu (koje su čak izrijekom od strane likova navedene kao važan dio radnje), a što uključuje kako filmove, TV-serije, pop-glazbu i, naravno, video-igre. Možda najimpresivnija od svih tih scena je ona u kojoj Spielberg odaje počast svojem prijatelju i kolegi Kubricku tako da uz pomoć CGI-tehnologije protagoniste gotovo doslovno provodi kroz njegov znameniti horor film Isijavanje. Cinici bi, s druge strane, mogli zaključiti da je Igrač broj jedan barem nekim dijelom i autobiografskog karaktera, odnosno da Spielberg barem kroz nekoliko likova pokušava publici prikazati vlastitu viziju sebe. To se odnosi kako na Hallidayev lik kojeg, pronalazeći inspiraciju u Steveu Jobsu, tumači neprepoznatljivi ali sjajni britanski glumac Mark Rylance, ali i Wadeu, kojeg tumači mnogo bljedunaviji Tyle Sheridan, angažiran vjerojatno zbog svoje relativne fizičke sličnosti sa Spielbergom u mladim danima. Ostatak glumačke ekipe je uglavnom na visini, iako su neki od najboljih talenata, poput Simona Pegga, angažirani za gotovo zaboravljive epizode. Mendelsohn je pak sjajan kao Sorrento, te pruža jednu od najupečatljivijih, ali u neku ruku i uvjerljivih likova negativaca u suvremenim hollywoodskim filmovima.

Igrač broj jedan je, usprkos izuzetnih talenata ispred i iza kamere, ipak, daleko ne samo od savršenstva, nego i od onih najviših spielbergovskih standarda. Usprkos nastojanja da se likovi učine raznovrsnima u današnjem “politički korektnom” smislu, pa tako Wadeovog virtualnog prijatelja Aecha tumači afroamerička lezbijka Lena Waithe, dežurni dušobriznici su u sadržaju Spielbergovog filma pronašli za standarde današnje salonske ljevice neprihvatljivi seksizam, odnosno bunili se što je glavni lik za svoju herojsku epopeju motiviran heterosekualnim porivima prema ženskom liku, te je tako Art3emis, iako je u filmu prikazana kao “snažna kick ass ženska heroina”, na kraju svedena na “trofej”. Igrač broj jedan, međutim, daleko više trpi od druge vrste neusklađenosti s modernim generacijama i njihovim shvaćanjima. To se prije svega odnosi na to da je njegov temelj u nostalgiji prema 1980-im, što znači da će film najviše cijeniti i u njemu uživati očevi i djedovi ciljane publike. A još se problematičnijim čini neodgovoreno pitanje je li svijet 2045. utopija ili distopija, odnosno ambivalentni stav prema tome da li virtualni svijet kojim gospodare kapitalistički oligarsi, čak i oni poput simpatičnog geeka Hallidaya i njegovih mladih nasljednika, predstavlja dio rješenja ili dio problema u budućem svijetu. Igrač broj jedan, dakako, pokušava budućnost, isto onako kao što je spielbergovski Hollywood to u vrijeme Obame činio sa sadašnjošću, svijet prikazati s velikim palcem gore. No to je možda manje odraz Spielbergove vjere u bolju budućnost, koliko, barem u kontekstu ovog filma, možda ne baš najopravdanije nostalgije za boljom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Alien: Savez (Alien: Covenant, 2017)

ALIEN: SAVEZ
 (ALIEN: COVENANT)
 uloge: Michael Fassbender, Katherine Waterston,
 Billy Crudup, Danny McBride, Demian Bichir
 scenarij: John Logan & Dante Harper
 režija: Ridley Scott
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/UK 2017.
 trajanje: 134 min.

Malo kojem se filmašu posrećilo da mu početnu fazu karijere obilježe klasična ostvarenja kao što je slučaj s Ridleyem Scottom, autorom kultnih SF-filmova Alien i Blade Runner. Iako je u komercijalnom smislu bio uspješan, te se kao producent nametnuo kao jedan od najutjecajnijih hollywoodskih “igrača”, Scott je posljednjih godina imao problema da publici i kritici dostavi filmove istog kalibra. Zbog toga je pomalo razumljivo da se nastojao vratiti korijenima, te je tako, stjecajem okolnosti, prošle godine u kino-dvorane, bilo kao režiser, bilo kao producent, lansirao dva filma temeljena na njegova dva najveća uspjeha – Blade Runner 2049 i Alien: Savez.

Potonji je prednastavak Aliena (na ovim prostorima poznatog po naslovu Osmi putnik), odnosno nastavak Scottovog filma Prometej iz 2012. godine, kojim je Scott nastojao povezati ciklus filmova o Alienu sa dva filma iz serije Alien vs. Predator. Radnja započinje 11 godina nakon događaja u Prometeju, odnosno propasti ekspedicije na istoimenom brodu. Godine 2104. Covenant, brod sa zamrznutim kolonistima za planet Origae 6 doživljava havariju, uslijed koje je iz komora za zamrzavanje probuđena 14-člana posada. Prilikom opravki posada čuje neobičan signal za koji je ustanovljeno da dolazi s planeta koji je daleko bliži od Origae 6 i za koji se ispostavi da posjeduje parametre nužne za ljudski život. Kapetan Oram (Crudup) donosi odluku da se brod skrene i pošalje ekspedicija na planetu. Njeni članovi nakon slijetanja imaju prilike vidjeti naizgled rajski svijet sa raskošnom vegetacijom, pri čemu im ne izgleda previše čudno da na njemu nema nikakvih životinja. Razlog za to se ukaže kada dva člana posade budu zaražena tajanstvenim sporama, od kojih se u njihovim tijelima izlegu mala, ali izuzetno destruktivna stvorenja koja ubiti njih kao i još nekoliko članova posade. Privremeni spas donosi David (Fassbender), android koji je bio preživio katastrofu Prometeja te koji preostale članove zlosretne Covenantove ekspedicije dovodi u grad koji je bila sagradila tajanstvena rasa humanoidnih Inženjera, a u kojem su vidljivi tragovi neopisivo destruktivne katastrofe i genocida. I dok u tom skloništu pokušavaju organizirati evakuaciju na brod u orbiti, ispostavlja se kako je odgovor na pitanje što je uništilo Inženjere daleko bliži i mračniji nego što je to itko pretpostavljao.

Od svih filmova iz sage o Alienu (ako, pod time, dakako, podrazumijevamo i nastavke) upravo je Savez po svojoj radnji i zapletu najbliži originalnom Scottovom Alienu. Sir Ridley je očigledno novi film shvatio kao priliku da napravi nešto što bi istovremeno bilo i homage i remake njegovog najpoznatijeg filma, a pri čemu je možda najjasniji indikator korištenje glazbe Teda Kurzela koja se oslanja na motive originalne partiture Jerryja Goldsmitha iz 1979. godine. Istovremeno je to bila sjajna prilika da Scott demonstrira kako je u posljednjih četrdeset godina napredovala tehnologija specijalnih efekata, te film sadrži nekoliko zbilja dojmljivih i zbog eksplicitnosti nasilja uznemirujućih scena. Scottu je, kao i brojnim prethodnim slučajevima, sve to od male vajde s obzirom da nije imao sreće sa scenaristom. John Logan jednostavno nije u istoj klasi s Danom O’Bannonom koji je Scottu bio dostavio genijalne scenarije za Aliena i Blade Runnera.

U slučaju ovog filma se to prije svega vidi u krajnje bezličnim i lako zaboravljivim likovima, pa tako, na primjer, nominalna protagonsitica Daniels (koju tumači Katherine Waterston) jednostavno ne može držati svijeću Ripley u izvedbi Sigourney Weaver. Jedini glumac za koga se može reći da je napravio nekakav upečatljiv posao je Michael Fassbender, ali je to najveća zasluga scenarija koji mu namijenio dvostruku ulogu – Prometheusovog androida Davida i Covenantovog androida Walthera, koji stjecajem okolnosti izgleda kao Davidov brat blizanac. Tu je, dakako, i “iznenadni” obrat na kraju kojeg je svaki iskusniji gledatekj mogao predvidjeti s udaljenosti od nekoliko svjetlosnih godina.

Najveći problem sa scenarijem je, pak, u tome što krši jedno od pravila na kome je inzistirao Borivoj Jurković, urednik nekadašnjeg SF-časopisa Sirius, a po kojem “budale ne putuje na svemiru”. To je pravilo bilo prekršeno još u Prometheusu, ali u Savezu se krši na još eksplicitnijji način, odnosno likovi se ponašaju poput budalastih tinejdžera u eksploatacijskim slasher efilmovima 1980-ih. Toga kao da je Scott bio svjestan, pa Savez sadrži scenu pod tušem gdje se dvoje članova posade ponašaju poput napaljenih tinejdžera i završi upravo onako kako bi završili u Petku 13. i sličnim filmovima. Iako dobro režirana, ta je scena skroz neuvjerljiva i u filmu je korištena prekasno da bi je itko shvatio kao nešto drukčije od jeftinog eksploatacijskog sadržaja. A cijeli je Savez, zapravo, prilično loša eksploatacija nečega što je predstavljalo jedan od najboljih SF-filmova svih vremena, te pomisao na neumitni nastavak kod njegovih fanova izaziva daleko veću nelagodu od bilo kakve scene koje je Scott bio postavio u ovom filmu.

OCJENA: 4/10