RECENZIJA: American Gods (sezona 1, 2017)

Kada se budu tražili razlozi zbog kojih je Zlatno doba televizije kvalitetom zasjenilo sve što Hollywood dostavlja na velike ekrane kao putokaz bi moglo poslužiti to da je televizijska serija kao medij daleko bolje od cjelovečernjeg filma može zadovoljiti publiku koju kvalitetan sadržaj zanima daleko više od lijepih sličica i zvukova. Kada se malo promisli, najpopularnije TV-serije našeg doba u pravilu nisu izgledale niti izgledaju bitno atraktivnije od niskobudžetnih egzistencijalnih drama koje osvajaju nagrade na festivalima nezavisnog filma. Međutim, s obzirom na hiperprodukciju igranih televizijskih sadržaja, bilo je pitanje dana kada će netko odlučiti prkositi tom zaključku, odnosno nastojati stvoriti televizijsku seriju koja bi trebala biti isto tako spektakularna kao i najambiciozniji ljetni blockbuster. Pri tome je, dakako, razumljivo da će takav trud biti ili barem izgledati opravdan ukoliko je riječ o djelima SF ili fantasy žanra, gdje i najčudesniji svjetovi moraju izgledati koliko-toliko uvjerljivo. Tom idealu se, ironičnim stjecajem oklonosti, najbliže približila TV-serija Američki bogovi čiji je osnovni koncept, zapravo, utemeljen na naizgled prozaičnoj stvarnosti koju gledatelji, barem oni koji žive u Americi, imaju prilike iskusiti čim se malo odmaknu od televizora.

Serija se temelji na Američkim bogovima, romanu Neila Gaimana, britanskog književnika i jednog od najuglednijih ličnosti fantasy žanra, čiji je dječji roman Zvjezdana prašina prije deset godina poslužio kao predložak za uspješan film. Američki bogovi, koji predstavljaju njegovo najpoznatije i najpopularnije djelo, imaju zaplet temeljen na prilično zanimljivoj ideji o tome što bi se dogodilo sa božanstvima Starog svijeta, odnosno ličnostima nordijske, slavenske, grčko-rimske, slavenske, egipatske, arapske i afričke mitologije da se kojim slučajem nađu u Novom svijetu, odnosno kako bi mu se prilagodili i kako bi se suočili s novim božanstvima koje je stvorio moderni svijet. Seriju je producirao Starz, kanal poznat po inzistiranju na “paprenim” sadržajima, a kao izvršni producenti su poslužili Bryan Fuller, poznat kao tvorac Star Trek: Discovery, i Michael Green, scenarist nekoliko zapaženih filmova ove godine.

Protagonist, čiji lik tumači engleski glumac Ricky Whittle, je Shadow Moon, sitni kriminalac koji nakon višegodišnje robije iz zatvora izađe nekoliko dana ranije nego što je bilo planirano. Razlozi za to su tragične prirode, odnosno smrt voljene supruge Laure (Emily Browning) u prometnoj nesreći. Shrvanom i zbunjenom Shadowu se obrati tajanstveni Mr. Wednesday (Ian McShane) i ponudi mu posao tjelohranitelja. Njih dvojica putuju Srednjim zapadom i posjećuju neobične lokacije s neobičnim ličnostima, te svjedoči mnogim bizarnim, morbidnim i fantastičnim događajima koje Shadow ne zna protumačiti, a Wednesday mu se pretjerano ne trudi objasniti. U međuvremenu se u pozadini događaju još fantastičnije i neobičnije stvari, a iza svega stoji predstojeći veliki obračun starih bogova sa novim bogovima, stvorene na vjeri u svemoć američke tehnologije.

Američki bogovi nas već od samog početka nastoje uvjeriti kako nije riječ o tipičnoj TV-seriji nego o nečemu posebnom. A ta posebnost se prije svega odražava u ogromnoj količini novaca potrošenoj u svaku epizodu, od čega najviše odlazi na vinjete, obično na početku svake epizode, koje opisuju pojedino božanstvo i način na koje je ono došlo u Ameriku. Pri tome se ne štedi na specijalnim efektima i drugim metodama kojima se rekonstruiraju različiti kontinenti ili različita vremenska razdoblja, te se serija ističe nizom dojmljivih scena. A neke sugeriraju “filmski”, odnosno karakter “veći od života” i korištenjem formata slike 2:35. Gledateljima će, međutim, daleko više u oči pasti Starzovo korištenje formule isprobane još početkom desetljeća u Spartacusu, odnosno ogromne količine izuzetno eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje i, dakako, seksa. Iako je publika već pomalo oguglala na TV-serije koje u ovom potonjem nastoje “pomaknuti granice”, u Američkim bogovima su to pokušali učiniti sa scenom u kojoj djinn. arapski demon koga glumi Mousa Kraish, usprkos tvrdnji da ne ispunjava želje, arapskom trgovačkom putniku (Omid Abtahi) čovjeku pruži prilično prilično eksplicitno iskustvo sodomije. Tvorci serije su svjesni da po tom pitanju ne smiju zapostaviti predstavnike konvencionalnijih seksualnih orijentacija, pa tako serija ima i nekoliko scena u kojima lik božice ljubavi Bilquis (koju tumači nigerijska glumica Yetide Badaki) sudjeluje u masovnim orgijama. A i svi oni koje je zanimalo kako Emily Browning izgleda u rođendanskom kostimu će također doći na svoje.

Svi ti detalji, pa i izuzetno dopadljivi soundtrack Briana Reitzella (među kojima se ističu pjesme “Media Bowie” i “Tehran 1979”), ne mogu sakriti ozbiljan i možda čak i koban nedostatak ove serije. Iako je prva sezona relativno kratka s osam jednosatnih epizoda, gledateljima će se učiniti mnogo duža i to zbog jednostavnog razloga da se u njoj, zapravo, ništa ne događa. Veliki obračun starih i novih bogova je tek naznačen u cliffhanger završnici koja sugerira drugu sezonu, a zbivanja se uglavnom prate iz perspektive protagonista koji nikako ne uspijeva niti želi shvatiti što se to u stvari događa. Fuller i Green su toliko razigrani da sebi dozvoljavaju gotovo cijele epizode u kojima se prilično eksplicitno komentiraju aktualna politička zbivanja, i to, dakako, s hollywoodskih salonskoljevičarskih pozucija, a što je najeksplicitnije u sceni u kojoj su pobornici prava na držanje oružja gotovo doslovno prikazani kao nacisti. Iako je glumačka postava na visini, uloge koje tumače manje izgledaju kao punokrvni likovi, a više kao stilske vježbe. U tome je možda najkarakterističniji primjer Gillian Anderson koja bez nekih naročitih razloga pruža imitacije nekoliko pop ikona 20. stoljeća. Svega toga su, možda bili svjesni i glavešine u Starzu čije je inzistiranje da se zavrne budžetska pipa i produkcija dovede pod kontrolu natjerali Fullera i Greena da napuste projekt. Druga sezona će morati napraviti nešto drukčije, inače Bogove čeka sumrak.

OCJENA: 5/10