Kategorija: Ekonomija

Nikki, Nikki, Nikki

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nikki+Reed&iid=1897875″ src=”b/6/d/f/be.JPG?adImageId=9510386&imageId=1897875″ width=”234″ height=”351″ /]

Svatko tko se bavi novinarskim poslom prije ili kasnije se suočiti sa spoznajom da ako neka vijest izgleda predobro da bi bila istinita, onda zbilja nije istinita.

Jednu takvu situaciju je pružila holivudska blogerica Nikki Finke objavivši kako je Disney imenovao Nikki Reed za potpredsjednicu zaduženu za Disney Channel i Disney XD. Finke je napisala da dotična ima 13 godina iskustva na radu s raznim produkcijama.

Usprkos toga, veliki broj čitatelja je automatski zaključio kako je riječ o mladoj 22-godišnjoj glumici po imenu Nikki Reed, poznatoj po tumačenju uloga fatalnih nimfeta u filmovima kao što su Trinaest i Mini’s First Time. Razlog za to je u činjenici da je Reed, čija je debitantska uloga u Trinaest bila inspirirana vlastitim tinejdžerskim buntovništvom, poznata i kao autorica scenarija filma koji ju je lansirao u orbitu. Iz svega toga nije bio problem u mašti konstruirati tipično holivudsku priču o putu od trnja do zvijezda, odnosno buntovnice koju izbacuju iz škole do svemoćne studijske foteljašice.

Na žalost, kao i sve što dolazi iz Hollywooda, ovo je iluzija. Nikki Reed iz filma Trinaest i Nikki Reed koja je zasjela u Disneyevu fotelju su dvije različite osobe, a u što se može uvjeriti svatko tko ilustraciju članka o imenovanju usporedi s ovom galerijom.

Nadam se samo da ova vijest neće doći do hrvatskih medija. S obzirom na to da svojevremeno ni evidentna fizička razlika Dore Venter i Renate Sopek nije spriječila stalno ponavljanje priče o seks-videu potonje, može se samo zamisliti koliko će bajtova trebati da naši novinari, oboružani samo copy-paste tekstovima, prestanu zvijezdu Trinaest nazivati Disneyevom direktoricom.

Grčko eurorazoračanje

Hrvatska javnost, zabavljena predsjedničkim izborima, patetičnim pokušajem Sanaderovog “puča”, odnosno skijanjem u kojem će uživati establishment, nakon što je za nedjelju njegova omiljena lignja osigurala Pantovčak, uopće ne brine o onome što se događa izvan granica države. A neke od stvari koje se valjaju iza brda nimalo ne slute na dobro, pa je izvjesno da će Josipović predsjedati zemljom u kojoj će se 2010. godine živjeti primjetno lošije nego što se živjelo 2009. godine.

A da su stvari uistinu loše, svjedoči dramatičan sastanak vodećih funkcionara EU i Evropske centralne banke s grčkom vladom, odnosno izjava jednog od ECB-ovih čelnika Juergena Starka da se Grčka po pitanju svog vanjskog duga – koji iznosi 120 posto BDP-a – mora uzdati u se i u svoje kljuse, jer od Evrope neće dobiti ništa. To znači da zemlji u kojoj je ekonomska kriza već izazvala ulične nerede pa i renesansu ljevičarskog terorizma predstoji još gore razdoblje siromašenja stanovništva iz kojeg će se sporo, a ako ikada izvući. Starkova izjava je, inače, izazvala pad eura na burzama, a da nije bez osnova,  dala je naslutiti i izjava španjolskih predsjedatelja EU.

Nesklonost hrvatskih medija da javljaju o krizi je shvatljiva s obzirom da priča o Grčkoj, odnosno njeno ostavljanje na cjedilu od strane vodećih institucija EU izvlači tlo pod nogama svim zagovornicima teze o tome da je članstvo u Uniji panaceja koja će riješiti sve probleme, te da nema te stvari koje se radi njega ne bi smjela žrtvovati.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.

Societe Generale se sprema za “globalni ekonomski kolaps”

Sa svih relevantnih strana dolaze uvjerenja da je najgore završilo, da sve vodeće svjetske ekonomije izlaze iz ekonomije te da će se stvari, uz pojedine izuzetke kao što je koja lijepa riječ više za Karla Marxa, stvari vratiti na isto ono liberalno-kapitalističko mjesto na kome su bile prije histerije o globalnom financijskom Armagedonu.

Izuzecima, kao što je dežurna Kasandra po imenu Nouriel Roubini, prikljkučila se, pak, jedna prilično ugledna financijska institucija. Francuska banka Societe Generale je tako izdala brošuru od 68 stranica pod naslovom “Najgori mogući scenarij”. Autor Daniel Fermon u njoj tvrdi da spasiteljske državne intervencije kojima je prošle i početkom ove godine spriječen financijski kolaps nisu dugoročno učinile ništa osim toga da je problem dugova s privatnih banaka prebačen na leđa poreznih obveznika, te da je takvo stanje stvari dugoročno neodrživo.

Izvještaj sadrži tri moguća scenarija, a najgori od njih predviđa da globalna kriza ponovno udari već na proljeće. Fermon predviđa da će situacija biti slična onoj u kojoj se našao Japan u svom “izgubljenom desetljeću” 1990-ih, ali da za razliku od azijske ekonomske supersile koja se održavala snažnim izvozom i niskim jenom, takve recepte ne može koristiti “polovica svijeta”.

Daleko od pumpe, toplo oko srca

[picapp src=”0/8/c/4/50.jpg?adImageId=6475541&imageId=2313488″ width=”234″ height=”156″ /]

Najnovija anketa Pew Research Centera je pokazala kako 35 posto Amerikanaca vjeruje da globalno zatopljenje ozbiljan problem, što predstavlja pad u odnosu na travanj 2008. godine, kada je u sličnom istraživanju takvo mišljenje imalo njih 44 posto. Otprilike sličan pad se bilježi i kod pozitivnih odgovora na pitanje da li je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću.

S druge strane, 50 posto Amerikanaca još uvijek podržava planove da se uvedu ograničenja potrošnje fosilnih goriva kako bi se zaustavilo globalno zatopljenje, dok im se 39 posto protivi. Anketa je, pak, ustanovila da se ograničenjima protivi uvjerljiva većina među onim Amerikancima koji za sebe tvrde da su “detaljno upućeni u materiju”.

Ovakvi rezultati će mnogima predstavljati iznenađenje, s obzirom na medijsku histeriju o ledenjacima koji se tope, kao i tvrdnje da je upravo obećanje o odlučnoj borbi protiv globalnog zatopljenja jedna od stvari koja je Obami donijela Bijelu kuću.

No, s druge strane, hlađenje javnosti prema globalnom zatopljenju se može daleko uvjerljivije objasniti hladnom financijskom računicom prema kojoj bi ograničenje korištenja fosilnih goriva značila skuplji benzin, skuplje grijanje i mnoge razne neugodnosti koje recesiju čine još neugodnijom. Tome treba dodati i fluktuacije na tržištu nafte; niska cijena benzina obično sa sobom dovodi daleko manje brige za dobrobit polarnih medvjeda.

U Švedskoj zečeve zbog hladnoće koriste kao gorivo

[picapp src=”3/b/f/c/Rabbiting_1412.jpg?adImageId=5685648&imageId=3050588″ width=”234″ height=”183″ /]

Zima je dobro pritisla ove krajeve, sa snijegom koji je pao neočekivano rano. Ako je tako u južnim krajevima Evrope, može se zamisliti kako je tek nešto sjevernije. Recimo, u Švedskoj, gdje se problem pojačane potražnje za grijanjem rješava na domišljate, ali za neke ipak malo predrastične načine.

Tako Karlskroga, toplana u središnjoj Švedskoj, odnedavno kao pogonsko gorivo koriste ni manje ni više nego tisuće zečeva i kunića, odnosno njihovih trupala koji su preostali nakon masovnog kolinja u štokholmskom naselju Kungsholme, poznatom po gradskim parkovima.

U Stockholmu se takvo kolinje provodi svake godine, u nastojanju da se spriječi da populacija divljih zečeva previše naraste te tako opustoši parkove gdje ih imaju običaj ostavljati vlasnici kućnih ljubimaca. Ove godine je, usprkos svih nastojanja gradskih vlasti da se eliminira taj problem, broj ubijenih zečeva narastao na 6000. Nastojeći se riješiti leševa, gradske vlasti su ih odlučile iskoristiti kao pogonsko gorivo.

Ta odluka, kao što se može pretpostaviti, nije baš najbolje sjela borcima za prava životinja, kao što je Anna Johanesson iz organizacije Vida kanniners värn. Ona tvrdi da izgleda da se ovim činom pomor zečeva nastoji “pretvoriti u industriju” te navodi primjer Helsinkija koji je problem zečeva u gradskim parkovima riješio špricanjem vegetacije po parkovima s tvarima koje izazivaju gubitak apetita.

Mnogima će ova vijest izgledati strašno, ali nekako se ne sjećam da su to strahote nalik na one kojima se plašilo svijet pozivajući u borbu protiv globalnog zatopljenja.

“Guardian” postao predmetom cenzure

[picapp src=”e/9/8/d/Opened_By_Censor_3304.jpg?adImageId=5391986&imageId=5624658″ width=”234″ height=”181″ /]

Ugledni britanski list “Guardian” je izvijestio kako mu je zabranjeno prenijeti informacije navedene u službenom listu britanskog Parlamenta koje se tiču odgovora koje je vlada dala na pitanje jednog zastupnika. List navodi kako ne može navesti koji je parlamentarni zastupnik uputio pitanje, koji je ministar dao odgovor, odnosno koja je bila tema pitanja. Jedina informacija koju je dao jest da se cijeli slučaj tiče pravnog postupka u koji je uključen Carter-Tuck, londonska odvjetnička tvrtka specijalizirana za tužbe protiv medija, a čiji su klijenti kako pojedinci, tako i multinacionalne korporacije.

Guardian u svom članku navodi kako je u pitanju slučaj bez presedana u bliskoj prošlosti Velike Britanije, odnosno kako su u pitanje dovedena slobode govora i tiska koja čine temelj britanskog ustavnog prava još od vremena Zakona o pravima (Bill of Rights) iz 1688. godine.

Pretpostavlja se da je Guardiana ušutkala privremena mjera koju je sud izrekao u postupku u koji je uključen jedan od Carter-Ruckovih klijenata. Taj klijent bi, pak, trebao biti predmetom pitanja i odgovora o kome Guardian ne smije izvještavati.

Cenzori su uspjeli ušutkati Guardian, ali ne i Twitter, pa je tako “procurilo” da bi klijenti koje se štiti mogli biti banka Barclays, odnosno švicarska tvrtka Trafigura, koju se optužuje da je 2006. godine bacala otrovni otpad ispred Obale Bjelokosti. Nakon što je vijest procurila na blogu koji vodi irski bloger Paul Staines, ubrzo nakon toga su Trafigura i Carter-Ruck postali “zvijezde” Twittera.

Zlato više nije samo za odvažne

Ako nekome treba odgovor na pitanje kako glasi Zlatno pravilo, on se može sažeti u pet riječi: “Tko ima zlato, određuje pravila.” U te su riječi u posljednje vrijeme povjerovali mnogi investitori na svjetskim burzama, gdje se bilježi rekordni rast cijena zlata. Vijesti o tome da bi zemlje Perzijskog zaljeva mogli dati “košaricu” američkom dolaru u korist košarice alternativnih valuta, iako naknadno demantirane od tamošnjih ministara, su tom procesu dali dodatni poticaj. Zlato je tako danas doseglo oko 1048 US$ po unci.

Cijena zlata je nakon početka globalne recesije porasla 40 posto, a većina analitičara još uvijek ne predviđa pad.

Roubini opet plaši

Prošle godine u ovo vrijeme, kada je svima – osim tadašnjoj hrvatskoj vladi – bilo jasno da nas čeka globalna recesija, dežurni optimisti su tvrdili da bi kriza trebala potrajati godinu dana, odnosno da bi se u jesen 2009. godine trebali pokazivati prvi znakovi oporavka.

Svatko tko je posljednjih dana pratio stanje na burzi, ali i ekonomske izvještaje iz Njemačke, Velike Britanije i SAD, mogao bi zaključiti da su dežurni optimisti bili u pravu. A do istog zaključka su došli mešetari na burzama, ako je vjerovati po velikom oporavku cijena dionica.

Dežurni pesimist Nouriel Roubini, međutim, tvrdi da taj oporavak nema previše veze sa stvarnim stanjem globalne ekonomije, odnosno da je riječ o zimskim pupoljcima koje će uništiti prvi proljetni mraz. Roubini tvrdi da će se to dogoditi kada se na burzama shvati da oporavak realne ekonomije nije u obliku slova “V”, nego u obliku slova “U”, odnosno daleko sporiji nego što se mnogi nadaju. Roubini također tvrdi da su državni poticaji već sada počeli stvarati burzovne “mjehure” na tržištima nekretnina i dionica, odnosno da će oni ponovno eksplodirati.

Roubinijevim crnim prognozama se, pak, priključio i George Soros, koji tvrdi da je američki bankarski sistem “bankrotirao”, a da su američki konzumenti – čija bi potrošnja trebala izvući zemlju i svijet iz krize, “preopterećeni dugovima”.

Nije isključeno da će umjesto popularne “U”-recesije doći novi pad, a “W” ponovno postati prilično aktualno i u svijetu omrznuto slovo.

HRT i reklame: Razmisli, sjeti se

Jurica Pavičić u svom članku za Jutarnji list ne dijeli sveopće oduševljenje najavama reformi Hrvatske radiotelevizije, a kojima bi se program državne TV-kuće očistio od reklama. Pavičić se boji da taj potez ne bi učinio ništa osim da oglašivače i gledatelje s državnog dotjera na privatne TV-kanale te tako samo ubrzao kretenizaciju nacije koju odgajaju reality showovi, tarot-proročice i telefonski kvizovi. HRT bi, s druge strane, lišena financijskog temelja, odnosno mogućnosti da radi “nove Kviskoteke, nove Gruntovčane i nova Mala mista”, postala svojevrsni “bijeli patuljak”, irelevantno, slabo gledano državno-partijsko glasilo i svojevrsni televizijski ekvivalent Vjesnika.

Iako se ne može reći da za te tvrdnje nema argumenata, autoru ovih redaka se teško oteti dojmu da Pavičić baš i nije provodio previše vremena gledajući program HRT-a prije nekih desetak godina. Naime, “dobri stari” HRT je svojevremeno, čak i kada mu nije puhala nekakva komercijalna alternativa za vratom, pokazivao uznemirujuću sklonost da pohlepu svojih vodećih kadrova iskazuje na načine daleko iritantnije od bilo kakvog reality showa, kviza ili megalomanskih planova o 24-satnom sportskom kanalu.

Jedan od takvih primjera je, na primjer, bilo premijerno prikazivanje TV-serije “Dosjei X”. Svatko tko je nastojao njene epizode snimiti, morao je dežurati s prstom na crvenom dugmetu, oboružan maksimalnim strpljenjem. Naime, nije bila rijetkost da u dnevnim TV-programima i na teletekstu bude kristalno jasno navedeno da nova epizoda počinje u 21 sat, ali bi u stvarnosti epizoda počela u 21:30. Naravno, u tih pola sata bi trebalo izredati “poruke naših sponzora”.

Nešto kasnije je HRT za Novu godinu 2001. organizirali veliki “Milenijski maraton” antologijskih filmova. Međutim, ljubiteljima sedme umjetnosti koji su se ponadali da će moći uživati u najboljim djelima te iskoristiti ovu povijesnu priliku da upotpune svoju kolekciju užitak je pokvarila činjenica da su svi naslovi bili izmesareni s reklamama.

Spoznaja da ovakvih svinjarija više neće biti, ili da barem neće biti financirani novcem poreznih obveznika, je dovoljan razlog da se podrži velika televizijska reforma.