RECENZIJA: Kad ljubav udari u glavu (2013)

KAD LJUBAV UDARI U GLAVU
(THE LOVE PUNCH)
uloge: Pierce Brosnan, Emma Thompson, Timothy Spall, Celia Imrie, Louis Bourgoin, Laurent Lafitte
scenarij: Joel Hopkins
režija: Joel Hopkins
proizvodnja: Princess Media/Radar Films, UK, 2013.
trajanje: 95 '

Filmskoj industriji u današnjim postmodernim vremenima ni njen najveći adut – filmske zvijezde – više nisu ono što su nekada bile. Danas je, naime, daleko lakše zamisliti da će netko postati zvijezda samo zato što su mu se ime ili lice našli na plakatu nekog megauspješnog blockbustera nego da će neki film postati blockbuster zato što su mu se na plakatu našlo neko ime ili ice. I zato se (a možda i zato da se kod gledatelja koji su u ova krizna vremena previše socijalno osjetljivi na takve detalje) sve manje govori o tome kako je neka zvijezda dobila osmoznamenkasti dolarski iznos za nastup u nekom hollywoodskom proizvodu. No, to, dakako ne znači da su filmski glumci potpuno bezvrijedni. Ponekad njihova pojava na ekranu može biti dovoljna da neko celuloidno gnojivo postane koliko-toliko podnošljivo iskustvo za gledatelje. Ili pri tome mogu uložiti dovoljno truda da se, bez obzira na krajnji rezultat, svaki cent njihovog honorara doima zasluženim. Kao jedan od takvih primjera bi mogla poslužiti britanska komedija Kad ljubav udari u glavu.

Glavni aduti ovog filma su Pierce Brosnan i Emma Thompson, sredovječni glumci koji su prethodnih desetljeća izgradili zvjezdani imidž koji izuzetno dobro koriste nastupajući u “ozbiljnim” ili niskobudžetnim filmovima. Ovdje oni tumače bivši bračni par – Richard (Brosnan) je uspješni poslovni čovjek, a Kate (Thompson) je dječja psihologinja. Njihov život, usprkos razdvojenosti, izgleda idilično. Richard se upravo umirovio i unaprijed se raduje godinama koje će lagodno provoditi igrajući golf, dok je Kate bez ikakvih problema svoje dvoje odrasle djece uspjela poslati na sveučilište. I pri svemu tome su njih dvoje ostali dovoljno prisni, da ih njihovi susjedi i najbolji prijatelji – Jerry (Spall) i Penelope (Imrie) – stalno nagovaraju da ponovno počnu živjeti zajedno. Idilu, međutim, rasprsne otkriće kako je mirovinske fondove Richardovog poduzeća (od kojih se financira i studij njihove djece) “počistio” beskrupulozni francuski mešetar (Laffitte). Dvoje supružnika se udružuju kako bi pokušali vratiti novac, i pri tome im se kao najbolja prilika nudi mešetarovo vjenčanje za glamuroznu djevojku (Burgoin) koja se ne odvaja od skupocjene ogrlice.

Scenarij Joela Hopkinsa se na prvi pogled doima kao “sašiven” za Brosnana i Thompson, odnosno za poklonike hollywodske klasike. Njime se u mnogim detaljima odaje počast predratnim romantičnim komedijama gdje su protagonisti bili bivši ili supružnici pred razvodom, a međusobno “kvocanje” zahvalan izvor humora. Scenarij se također naslanja i na tradiciju “screwball” komedije, stvarajući niz apsurdnih situacija u kojima protagonisti, prkoseći vlastitom zdravom razumu, sudjeluju u aktivnostima primjerenijima akcijskim filmovima. Kada se svemu tome dodaju dopadljive lokacije Pariza i francuske Rivijere, moglo bi se pomisliti da je Hopkins imao dobitnu kombinaciju.

Na žalost, to nije slučaj. Hopkinsa je, po svemu sudeći, prilikom pisanja scenarija brzo napustila inspiracija, te je, u nastojanju da nekako popuni sat i pol vremena, film napunio gegovima koji se svode na jeftine klišeje ili materijal koji kao da je zalutao iz nekog drugog filma. Tako, na primjer, jedan od motiva filma predstavlja Kateina on-line veza sa nekim za koga misli da je njen bogati vršnjak iz Francuske, a za koga se na kraju ispostavi da je u pitanju bogati mladić. Supružnici, pak, u nastojanju da se infiltiriraju u mešetarovo uporište, nastoje prilično neuvjerljivo glumiti teksaške bogataše, sa svim sada već otrcanim “kulturnim” stereotipovima. Film još jeftinijim čini nedostatak pravog negativca, s obzirom da je lik koga tumači Luarent Laffitte potpuno loše napisan i gotovo neprimjetan. Šarmantna Louise Bourgoin kao njegova zaručnica je u cijeloj toj priči daleko bolje prošla, iako se ona, na žalost, u filmu pojavljuje prekratko. Sve te nedostatke, koliko-toliko nastoje nadoknaditi Brosnan i Thompson, isto kao i uvijek pouzdani epizodisti Spall i Imrie kao njihovi pomagači (koji bi, kako stvari stoje, s nešto boljim scenarijem i sami mogli nositi film). Kad ljubav udari u glavu nije film koji će izazvati salve smijeha niti previše angažirati gledatelje, ali dvoje glavnih glumaca su se dovoljno potrudili da publici sat i pol vremena ne izgleda kao potpuno gubljenje vremena.

OCJENA: 5/10

Podgrijane medijske drolje

Posljednjih dana se po internetskim medijima u Hrvatskoj i “Regionu” vrti priča o “skandaloznoj” i “pedofilskoj” grupi na Facebooku pod naslovom “Najveće drolje osnovnih i srednjih škola”. Priča nije nova, niti naročito originalna, pa se oni koji koliko-toliko prate tu materiju prepoznati zaplet, radnju i kraj otprilike isto onako kao što ih mogu prepoznati vjerni pratitelji meksičkih i turskih sapunica.

Sve počinje od gomile adolescentica s viškom slobodnog vremena, šminke, ega i nedostatkom zdrave pameti, a što, u kombinaciji sa modernim tehnološkim gadgetima i sveprisutnošću društvenih mreža dovodi do fenomena koji su bili nepoznatim ranijim generacijama (a mogu se najbolje sažeti u izreci “Sreća da nije bilo Interneta kada sam bio mlad i glup”). Jedan od tih fenomena predstavljaju likovi poput antagonista/protagonista ove priče koji se voajerski naslađuje sa provokativnim fotografijama djevojaka, ali to svoje zadovoljstvo mora začiniti s malo mizoginističke zlobe, odnosno organizirati ih u Facebook katalog gdje se, uz niz predvidljivih komentara, dotične eksplicitno ili implicitno optužuje za nedostatak tradicionalnog seksualnog morala i/li monogamističkog životnog stila.

Sljedeća faza priče kada se nje dočepaju novinari u nedostatku neke “ozbiljne” teme s kojom bi se punile naslovnice odnosno skretala pažnja publike s ozbiljnih društvenih problema. Naslovi vrište o “skandalu”, “pedofiliji”, a tekstovi se zgražaju kako je “jedna takva strahota” uopće moguća u vrlom, novom civiliziranom i (barem djelomično) europskom svijetu 21. stoljeća. Potom se u priču ubacuju dežurni dušobrižnici koji vrište kako se Nešto Mora Učiniti, i pri tome traže uvođenje što strože kontrole na Internetom, bilo kroz cenzuru sadržaja, bilo kroz još veće ovlasti represivnih organa da hapse i zatvaraju “nevaljalce” koji su tu strahotu na Internet stavili. Kao šećer za kraj dolaze prilično neodređene, ali za ovu priču umirujuće izjave organa reda i zakona kako je “istraga u toku” ili “tijeku”, odnosno kako su počinitelj ili počinitelji zlodjela locirani i identificirani u jednoj ili nekoliko država “Regiona” te je samo pitanje dana kako će se takvoj prljavoj Facebook raboti stati na kraj. Barem dok za kojih mjesec-dva ne izbije još jedna slična afera.

Ono što se, barem sudeći prema prvim dojmovima, u ovom slučaju čini nešto drukčije jest izostanak predvidljive reakcije od strane publike. Umjesto da se, kao u ranijim slučajevima, poput Pavlovljevih pasa poslušno reagiraju na sugestije i pridruže se licemjernom zgražanju i virtualnom linču anonimnih zlikovaca, mnogi Internet komentatori su odlučili uzviknuti “car je gol”, odnosno ukazati da ono što bi trebao biti predmet zgražanja u najnovijoj l’affaire Facebook zapravo i nije toliki problem, a ako i jest, da su u pitanju tek (prilično bezazleni) simptomi neke mnogo ozbiljnije bolesti. U tome je možda bio najrječitiji Dragan Bursać u bosanko-hercegovačkom portalu Buka, koji u svojoj kolumni cijelu aferu tumači kao posljedicu žalosne ekonomske stvarnosti i na njemu temeljenog generacijskog jaza između roditelja i djece. A koliko je zgražanje nad tom Facebook grupom ne samo licemjerno, možda dobro govore i neki komentari s ovog Redditovog posta, koji su primijetili da se naslovnice poput onih u kojima se na “pedofilsku” Facebook stranicu baca drvlje i kamenje nalaze u istom društvu poput onih u kojima se čitatelji pozivaju da uživaju u pogledu na “neodoljive obline” neke starlete koja izgledom, godinama (a vjerojatno i zrelošću) nije daleko od “Facebook žrtvi”.

Optimisti bi rekli da su ovakve reakcije na posljednju moralnu paniku znak velikog pomaka u današnjoj kulturnoj paradigmi, odnosno da se generacijama koje su u posljednjih dvadesetak godina odrasle na Internetu (te imale prilike vidjeti daleko “mrsnije” stvari od par pretjerano ulickanih šiparica) više ne može tako lako i jednostavno manipulirati pozivanjem na tradicionalni moral. A možda je tek riječ o lošem tajmingu, odnosno uobičajenoj neprofesionalnosti domaćih medija gdje je nedostatak inspiracije za pronalaženje neke “skandalozne” i “šokatne” priče doveo do serviranja nedovoljno podgrijane medijske juhe.

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A... — Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)

NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Zimski vojnik (2014)

Standing Proud |Captain America: The Winter So... — (izvor: BagoGames)

KAPETAN AMERIKA: ZIMSKI VOJNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER)
uloge: Chris Evans, Scarlett Johansson, Robert Redford, Samuel L. Jackson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Cobie Smoulders, Frank Grillo, Emily VanCamp
scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeeley
režija: Anthony Russo & Joe Russo
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2014.
trajanje: 136 '

Marvelov filmski univerzum, odnosno serija spektakularnih blockbustera o superherojima iz stripova tvrtke Marvel Comics, predstavlja trijumf kvantitete nad kvalitetom, odnosno još jedan primjer kako u Hollywoodu uspješna poslovna strategija nije povezana s nekom naročitom umjetničkom vrijednošću. Od 2008. godine, kada su “marvelovci” otpočeli novi veliki pohod na svjetske kino-blagajne sa Iron Manom, blockbusteri se “štancaju” u predvidljivom industrijskom ritmu na predvidljiv način, sa predvidljivim likovima, zapletima, “iznenadnim” obratima, cliffhangerima i obaveznim “teaserima” na odjavnoj špici koji bi trebali publiku prikovati za novi nastavak, bilo filma o naslovnom superheroju ili o njegovom kolegi koji dijeli isti fiktivni univerzum. To, dakako, ne znači da su svi ti filmovi isti. Ne samo što moraju biti drukčiji s obzirom da su Thor, Iron Man i Kapetan Amerika različiti likovi, nego i zbog toga što se ponekad u scenarističkom odboru ili iza kamere nađe neko novo lice. Kapetan Amerika: Prvi osvetnik bi se tako mogao nazvati najzanimljivijim od svih ostvarenja iz serije. Najzanimljivijim zato što je, s obzirom na vrijeme radnje smješteno u Drugi svjetski rat i jedan sasvim drukčiji svijet od našeg, prikazivao korijene suvremenih filmskih superheroja. Međutim, s obzirom na scenarističke nespretnosti, Prvi osvetnik nije bio među najboljima. To je, s druge strane, ostavilo priliku za poboljšanja u drugom i neumitnom nastavku Kapetanove male sage u velikoj Marvelovoj sagi.

Radnja se odvija oko tri godine nakon epiloga Prvog osvetnika (u kome se zamrznuti Kapetan nakon nekoliko desetljeća probudio u modernom svijetu), odnosno dvije godine nakon Osvetnika (kada je zajedno sa svojim kolegama spašavao New York od apokaliptičnog uništenja). Steve Rogers (Evans) živi u Washingtonu naizgled mirnim životom, nastojeći se prilagoditi svijetu u kome su svi njegovi prijatelji senilni ili mrtvi, te u kome malo tko ima razumijevanja za njegove staromodne vrijednosti poštenja, časti i patriotskog samoprijegora. Usprkos toga, kao dobar vojnik se priključio špijunskoj agenciji S.H.I.E.L.D. i zajedno sa kolegicom Nataschom Romanoff (Johansson) sudjeluje u operaciji protiv odmetnutih francuskih specijalaca koji su zauzeli S.H.I.E.L.D.-ovo postrojenje u Indijskom oceanu. No, ubrzo se otkrije kako je pravi cilj akcije dobaviti strogo povjerljive dokumente vezane uz projekt Insight – plan da se pomoću letećih nosača helikoptera opremljenih najsuvremenijim oružjem lociraju i unište sve osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju po svjetski mir. Situacija se dodatno zakomplicira kada direktor S.H.I.E.L.D.-a Nick Fury (Jackson) postane žrtvom atentata, a Furyjev pretpostavljeni Alexander Pierce (Redford) sugerira kako je Fury zapravo izdajnik. Rogers, zabrinut da bi Insight mogao predstavljati preveliku prijetnju po ljudska i prava i slobode, odbija Pierceove zapovijedi te postaje odmetnuti bjegunac; pri tome postaje ne samo metom svojih bivših kolega, nego i tajanstvenih napadača na čelu s maskiranim bivšim sovjetskim operativcem pod imenom Zimski vojnik (Stan).

Tvorcima novog Kapetana Amerike se mora priznati kako su u drugom nastavku ipak uložili trud da gledateljima ponude nešto novo. To se prije svega odnosi na scenarij Christophera Marcusa i Stephena McFeelyja (čiji je opus uglavnom vezan uz Narnijske kronike). Naslovni lik je u drugom nastavku mnogo intrigantniji nego u prvom, i to prije svega zbog situacije u kojoj se našao, odnosno zbog nastojanja da se prilagodi ciničnom svijetu koji ne dijeli njegove uzvišene vrijednosti. Zimski vojnik je najbolji upravo u scenama koji njegov odnos sa modernošću i desetljećima koje je propustio prikazuju s kombinacijom humora i tuge. Pri tome se posebno ističe to da Rogers, ne slučajno, novog prijatelja pronalazi u Sam Wilsonu, veteranu suvremenih američkih ratova koji se, poput njega, nastoji prilagoditi civilnom životu, odnosno u tome nastoji pomoći svojim suborcima u veteranskim bolnicama. Odnos Rogersa i Wilsona (koga tumači izvrsni, ali često od Hollywooda loše korišteni Anthony Mackie) je trebao predstavljati pravi temelj filma, odnosno cijeli zaplet oko špijunskih intriga i spektakularnih oružanih obračuna mu je trebao biti tek dodatak.

Na žalost, s obzirom da je Zimski vojnik zamišljen kao blockbuster, a akcijske scene njegova glavna atrakcija, likovima i njihovim osobnim problemima je posvećeno daleko manje pažnje. To, s druge strane, ne znači da glavni zaplet nema smisla niti određene društvene relevantnosti. Autori su, htjeli to priznati ili ne, morali uzeti u obzir da će publika nakon Wikileaksovih i Snowdenovih otkrića biti malo previše alergična na špijunske agencije koji pod parolom zaštite svijeta o svakojakih negativaca sebi uzimaju pravo da prčkaju po svačijem životu, a u nekim ekstremnim slučajevima ga i oduzimaju. Zimski vojnik se u tom smislu oslanja na hollywoodski trend tzv. “filma paranoje” 1970-ih, u kome se izražavalo nepovjerenje prema vladinim institucijama kao korumpiranim i autoritarnim, a čiji je možda najpoznatiji primjer triler Tri kondorova dana. U njemu je idealističkog protagonista koji nastoji raskrinkati prljave obavještajne rabote tumačio Robert Redford, a koji se ovdje, pak, pojavljuje u prvoj ulozi negativca tokom cijele karijere.

Zanimljive scenarističke ideje su, međutim, kao i kod gotovo svih filmova franšize, ostale neiskorištene, odnosno potopljene pod baražom akcijskih scena. To je, između ostalog, razlog da se u filmu rijetko može prepoznati nekakav autorski potpis, odnosno specifičan stil režije koji su donijeli braća Russo, koji su prije angažmana u Zimskom vojniku uživali reputaciju televizijskih specijalista za komediju. Neke od akcijskih scena (pogotovo atentat na Furyja) su vrlo dobre i uzbudljive, ali davno prije završnice, bez obzira na gomilu pirotehnike i CGI-ja, počnu izazivati zijevanje. To se prvenstveno odnosi na predvidljivost njihovog ishoda, pogotovo kada je riječ o tajanstvenom Zimskom vojniku, za koga iskusni gledatelj zna da neće biti “neutraliziran” niti njegov identitet razotkriven prije same završnice. To ne znači da Zimski vojnik zaslužuje palac dolje, ali samim time kao i banalnom činjenicom da je bolji od svojih prethodnika ne znači da ne predstavlja razočaranje.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Majstori (2013)

MAJSTORI
(HANDYMEN)
uloge: Areta Ćurković, Nikša Butijer, Goran Bogdan, Bojan Navojec
scenarij: Dalibor Matanić
režija: Dalibor Matanić
proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 76 '

Kada je u pitanju hrvatski film, kriteriji kvalitete, čak i u današnje doba, koje se ponekad bez ironije naziva “zlatnim”, su daleko niži nego kod drugih kinematografija. Što zbog objektivnih okolnosti vezanih uz malo tržište, financijsku bazu i kadrovske resurse, a što zbog subjektivnih okolnosti vezanih uz politiku, klanove i nesposobne “uhljebe” koje vode hrvatsku kulturnu politiku, od hrvatskog filma se u pravilu može očekivati manje nego od ne-hrvatskog filma (ili barem onog ne-hrvatskog filma koji predstavlja gro našeg kino-repertoara). Zbog toga, da bi se neki hrvatski film, smatrao dobrim on mora ispuniti daleko manje uvjeta nego ne-hrvatsko ostvarenje. A što znači da je hrvatskim filmašima bolje da ne eksperimentiraju s visokim budžetom, neobičnim koncepta ili kompliciranim zapletom i likovima, odnosno da stvari drže što jednostavnijim. Možda najbolji primjer takve prakse je komedija Majstori Dalibora Matanića.

Radnja započinje u jednom naizgled idiličnom zagrebačkom kućanstvu. Keka (Ćurković) je vrijedna i požrtvovna supruga koja ne štedi truda i energije kako bi svom suprugu, željezničkom službeniku Baji (Butijer) spremila najbolju moguću večeru. Baja je, međutim, toliko iscrpljen i frustriran svojim poslom da pri povratku kući koristi prvu priliku da ode u krevet, a Keku gotovo ne primjećuje. To, međutim, nije slučaj sa Ilijom (Bogdan), mladićem koji usprkos katastrofalne sklonosti da pada i izaziva kaos posjeduje talent za kućne opravke; osim njega posjeduje i sklonost prema Keki koja, pak, ostaje neuzvraćena, ali ga Baja iz financijskih razloga stalno poziva u kuću kada se nešto pokvari. Kada Baja jednom otkrije što Ilija namjerava sa njegovom suprugom, dolazi do incidenta prilikom koga će Keki “prekipjeti”. Ona impulzivno napušta kuću i odlazi na more, odnosno mjesto gdje su ona i Baja proveli medeni mjesec. Baja i Ilija nedugo potom kreću za njom, dok u samom mjestu dolazak usamljene Zagrepčanke izaziva zanimanje lokalnog ribara i “galeba” Luje (Navojec).

Matanić je danas najpoznatiji po Finim mrtvim djevojkama, jednim od pionirskih LGBT filmova u hrvatskoj kinematografiji, odnosno jednim od prvih hitaca u kulturnom ratu koji je prošle godine eskalirao s ustavnim referendumom. Njegov najuspješniji film, barem što se publike tiče, je bio Blagajnica hoće ići na more, koju su kritičari, ne bez negativnih konotacija, proglasili “populističkom” komedijom. Majstori bi su daleko sličniji Blagajnici, ne samo u recikliranju elemenata zapleta (odlazak frustrirane Zagrepčanke na more), nego i u inzistiranju na blagom humoru, odnosno korištenju zabavnih pjesama iz “dobrih starih vremena” kao glazbene pratnje. Oni malo kritičniji bi rekli kako Majstori također preuzimaju neke od negativnih regionalno-kulturnih stereotipova Blagajnice, odnosno kako je lik Luje kao tipični “galeb” Dalmatincima čini ono što se u Blagajnici činilo Hercegovcima.

Takve sličnosti su, međutim, prilično površne. Ono što Majstore čini različitim u odnosu na hrvatski film jest upravo odvojenost od sumorne hrvatske stvarnosti, odnosno nedostatak bilo kakve opipljive društvene angažiranosti. Likovi i zaplet, zapravo, izgledaju kako da bi komotno mogli biti smješteni u 1980-e i 1970-e koje ponekad prilično napadno sugeriraju hitovi iz soundtracka. U konceptualnom smislu Matanić inzistira na jednostavnosti, odnosno malenom broju čvrsto profiliranih likova, koje bi bez problema savladali i daleko manje talentirani glumci od Ćurković, Butijera, Bogdana i Navojeca. Još je važnije što su svi ti likovi funkcioniraju kao pozitivci, odnosno što film na kraju svakome od njih pruža kakav-takav hepi end.

To ne znači da Majstori nemaju nedostataka. Matanić je ipak u manjem dijelu filma eksperimentirao, prije svega tako što je Ilijin lik učinio nesnosno trapavim i tako stvorio prigodu da njegovo ostvarenje sadrži za hrvatski film prilično rijetke scene slapsticka. Na samom početku te scene djeluju kao kakvo-takvo osvježenje, ali s vremenom Matanić na njih sasvim zaboravi; scena dugog kadra u kojoj Ilija izaziva kaos na zagrebačkoj ulici se doima kao da je zalutala u film, baš kao i lik samoubojice, koga tumači Krešimir Mikić, i koji izgleda kao da je zalutao iz stripa o Alanu Fordu. Relativna kratkoća filma, s druge strane, uspijeva spriječiti da na vidjelo izađu glavni nedostaci Majstora, odnosno dojam da je ovo ostvarenje, zapravo, moglo daleko bolje funkcionirati kao TV-film. No, oni gledatelji koji zalutaju u kino-dvorane i koji su spremni sniziti kriterije, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo.

“Okupatori” su bili u krivu

Sjeća li se netko Occupy pokreta? Prije dvije i pol godine je bilo nemoguće švrljati društvenim mrežama, a da se ne nabasa na priče o nečemu novome i revolucionarnom, ideji i organizaciji koja će promijeniti svijet. A što su idealistički aktivisti koji su htjeli srušiti kapitalizam i uvesti socijalnu pravdu postigli? Malo toga, osim što su u SAD mobilizirali dovoljno aktivističkog topovskog mesa i potpirili dovoljno priče o klasnoj borbi da Obama godinu dana kasnije iščupa svoj drugi (i nezasluženi) mandat. I pri svemu tome u američki i druge svjetske političke rječnike uveli frazu o 1 %.

Sada, pak, izgleda da je i priča o 1 % – odnosno, 1 % stanovništva SAD i(li) svijeta koji drže svu vlast, bogatstvo i moć nasuprot 99 % siromašnih i obespravljenih masa – bila pogrešna. Barem kada je riječ o SAD, čijih se 1% najbogatijih građana dohvatio Derek Thompson u svojoj analizi za časopis Atlantic. I tu se suočio s možda najdrastičnijim primjerom ilustracije stiha “Ni med cvjetjem ni pravice”, odnosno kako je nejednakost, koju su “okupatori” prenosili na cjelokupno društvo, isto tako, a možda i još drastičnije, izražena unutar te “elitne” društvene grupe. Thompson, naime, tvrdi da su od 1970-ih, kada je, po tumačenju suvremen ljevice, sve “krenulo krivo”, odnosno vodeće zapadne države počele demontirati prijašnji socijalni i uvoditi “divlji” neoliberalni model, 99 % od najbogatijih 1 % stagnirali ili nisu dobili ništa od porasta ukupnog društvenog bogatstva. Jedini koji su dobro prošli, odnosno koji su se bezočno obogatili su 1 % od tih 1 %, odnosno 0,01 % cjelokupnog stanovništva.

Pitanje je kakve će te učinke ta spoznaja imati na vječnu debatu između socijalističke ljevice i liberalne kapitalističke desnice. Nenad Bakić, koji predstavlja potonje, na svom (inače, prilično zanimljivom) blogu tome svemu daje pozitivan spin, sugerirajući da je hiperelita unutar elite posljedica blagotvornih učinaka kapitalizma, odnosno da je čak i među najbogatijima nagradio one koji se znaju prilagoditi “živoj, inovativnoj i kapitaliziranoj ekonomiji”.

Sam Thompson je, pak, u svemu tome nešto pesimističniji, i smatra da 0,01 % ne čine inovatori, riziku skloni poduzetnici i drugi heroji kapitalističkog poduzetništva, nego bankari i generalni direktori globalnih korporacija, odnosno da je sve bogatstvo u kome uživaju stvoreno gotovo isključivo manipuliranjem dionicama, odnosno bez ikakve veze sa nekakvom konkretnom “novom vrijednošću” od koje bi koristi mogli imati 99,99 %. Njegov raniji članak, u kome se prvi put pozabavio ovom temom, sugerira da je riječ o ozbiljnom problemu koji bi se mogao pokušati riješiti porezima ili nekakvim sličnim, socijalističkim ili “socijalističkim” modelima preraspodjele društvenog bogatstva.

U svakom slučaju, ako se nove brojke prenesu na Hrvatsku, više nije riječ o 42.848 tajkuna, kvazitajkuna i drugih “kriminalaca” koji ugnjetavaju i pljačkaju ostatak države. Pravih vladara Hrvatske je tek oko 428. A što je blizu ili čak manje od onih famoznih “200 obitelji” koje se navode kao glavni grijeh Tuđmanove ere. Na kraju ispada da je prvi hrvatski predsjednik predviđajući budućnost svoje države bio prilično blizu onoga što joj zapadni, kapitalistički i globalizirani svijet nameće kao svoj standard.

Uzaludni euroizborni trud

Sljedećih nekoliko tjedana možemo očekivati da će hrvatski mediji povremeno izvještavati o izborima za Europski parlament, prvima na kojima će hrvatski birači biti u prilici poslati zastupnike na puni mandat od pet godina. Iako će biti onih koji će taj događaj komentirati još uvijek ushićeni važnošću tog presedana i potvrdom kako je Hrvatska ispunila sve svoje političke ciljeve iz prethodnih četvrt desetljeća, za očekivati je da će javnost kampanju i njen ishod dočekati s poražavajućom ravnodušnošću. O razlozima bi se moglo dugo naklapati, ali se oni svode na umor i razočaranje onime što je dosada nudio licemjerni, nesposobni i korumpirani hrvatski establishment, kao i shvaćanjem da sudjelovanjem na izborima – koji tom establishmentu trebaju dati demokratski legimitiet – postaju njegovi suučesnici. To važi i za Europski parlament, bez obzira što to tijelo teoretski ima više ovlasti i više načina da određuje život prosječnog Hrvata od Hrvatskog sabora; prosječni birači ga politiku EU ili ne razumiju ili je shvaćaju kao svojevrsni produžetak, ili tek De Luxe izdanje hrvatske političke kaljuže.

To, međutim, neće spriječiti raznorazne avanturiste, oportuniste, romantične idealiste i redikule da se prije 25. svibnja upuste u pokušaj da izmijene unaprijed određeni scenario prema kojoj hrvatska izborna sapunica smije imati samo dva glavna lika – HDZ i SDP. To će, po svemu sudeći, završiti kao još jedan juriš na vjetrenjače, iako se ove zime špekuliralo da bi se upravo kroz europske izbore mogla ponuditi nekakva alternativa, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo u centru kroz nekakvu “treću opciju”.

U cijeloj toj priči je najviše publiciteta izazvala novoosnovana ekološka stranka OraH, za koju se u anketama – koje, s obzirom na u medijima prigodno zaboravljena iskustva iz prethodne godine, valja uzeti s velikim zrnom soli – navodi da može računati na oko 6 % glasova, odnosno da je trenutno treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Komentatori koji su se “uhvatili” na taj rezultat su to tumačili dijelom likom i djelom osnivačice Mirele Holy, koja se otkačila od omraženog premijera Milanovića i koja njeguje “alternativni” hipsterski imidž, ali najviše njenom inicijativom da se legalizira marihuana. Prema većini tumačenja, upravo je ta “hrabar” čin, odnosno činjenica da je Holy prva saborska zastupnica i bivša ministrica koja se zalaže za tu mjeru zaslužna što su ORaH kao svoju opciju prepoznali svi birači koji su mladi, “hip” ili željni makar simboličnog raskida s hrvatskom političkom žabokrečinom.

Na pitanje koliko sve to ima značenja, koliko je ORaH zapravo snažna i relevantna stranka je odgovor relativno brzo stigao. Najsnažnija reakcija na prijedlog Mirele Holy je stigla odakle je nitko po uvriježenom mišljenju nije mogao očekivati. Ne od HDZ-a koji je posljednje desetljeće “SDP-ovom dekriminalizacijom droge” plašio malu djecu niti od socijal-konzervativaca Željke Markić koji su se proslavili prošlogodišnjim referendumom, nego na Twitteru od strane Dragutina Lesara. Čelnik laburista je indirektno napao tu inicijativu zapitavši se otvaraju li se legalizacijom konzumacija lakih droga vrata za legalizaciju prostitucije. Na to je, pak, žestoko reagirala feministička aktivistica Sanja Sarnavka ustavši u obranu Mirele Holy, ustvrdivši da legalizacija indijske konoplje “kao lijeka” i legalizacija oblika socijalne patologije kao prostitucija nisu jedna te ista stvar.

Cijela stvar je na kraju završila kao bura u čaši vode, koja će biti prigodno zaboravljena, kao i mnoge druge stvari koje se “izvale” u predizbornim kampanjama. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Lesar tako naglo krenuo na Holy. Da li je razlog u tome njegov socijalni konzervativizam ili iskrena briga da će legalno “duvanje” hrvatsku djecu i omladinu odvesti na krivi put? Teško. Čini se vjerojatnijim da su razlozi za taj mini-obračun vezani uz neke, po oba stranačka čelnika, neugodne aritmetičke činjenice vezane uz predstoječe europske izbore.

Hrvatska, za razliku od prethodne godine kada ih je slala 12, u Bruxelles i Strassbourg šalje 11 zastupnika. To, između ostalog, znači da je realni izborni prag da bi se neka kandidatska lista mogla probiti u Europski parlament nešto viši, odnosno da laburisti, koji su prošle godine na jedvite jade uspjela uvaliti Nikolu Vuljanića, sada imaju daleko teži zadatak da to mjesto sačuvaju. Posljednja stvar koja Lesaru i njegovoj stranci u ovom trenutku treba jest neka nova, “hip”, “cool” i razvikana stranka koja bi privlačila glasove svih onih koji očajnički žele nekakvu alternativu postojećoj vlasti i etabliranoj opoziciji – a što su Hrvatski laburisti, u nedostatku bilo čega opipljivijeg, do pojave ORaH-a predstavljali. Stoga preventivni udar na Holy ne iznenađuje.

U ovom trenutku, pak, bez obzira na to što se često govori o procjenama PollWatcha, se čini izglednim da će euroizbori, kao i svi dosad, biti obilježeni rekordno niskom izlaznošću, što, dakako, pogoduje dvjema najbolje novčano i organizacijski “potkoženim” strankama. Zapravo, prilično je lako zamisliti da će, s obzirom da će na birališta jurišati armije discipliniranih stranačkih aktivista i klijentelističkih “uhljeba”, odnosno vjernih birača pavlovljevski uvjetovanih ustaško-partizanskim i sličnim hrvatskim političkim “evergrinima”, cijela priča završiti tako da HDZ i SDP osvoje svih 11 mjesta. Odnosno da će te dvije stranke biti jedini pravi pobjednici sukoba između Lesara i Holy.

A da je takav porazni ishod prilično vjerojatan, može se iščitati i iz najnovijeg poteza Holyne stranke. Jučer je veliki publicitet kandidatu njene stranke, 19-godišnjem maturantu Mihaelu Peklaru, koji se našao na šestom mjestu kandidacijske liste. Ono što je u nastupu mladog kandidata najzanimljivije nije toliko u njegovoj mladosti, nego time što unaprijed priznaje da nema nikakvih izgleda biti izabran, “ali da mu je cilj potaknuti mlade da se bave politikom”. Taj nastup, kome bi se mogla u ironičnom tonu dodati Coubertainova izreka “da je važno sudjelovati” je njemu na samom početku političke karijere nabio stigmu gubitnika, a posredno i njegovoj stranci. Guranje unaprijed otpisanih kandidata – ma koliko na prvi pogled izgledali “hip” i “cool” – birače će umjesto izlaska na izbore prije podsjetiti na bolnu stvarnost hrvatskog (a i europskog) izbornog sustava. Možda je u pitanju loše osmišljen PR potez, a možda i odraz podsvjesne spoznaje ORaH-ovih čelnika o vlastitim izgledima. U svakom slučaju, ako Peklar i uspije ostvariti nekakvu političku karijeru, to vjerojatno neće dugovati svom nastupu na euroizborima, kao što ni ORaH, ako uspije ugurati zastupnika u Europski parlament, to neće dugovati Peklaru.

RECENZIJA: 300: Uspon carstva (2014)

Sullivan Stapleton (izvor: Gage Skidmore)

300: USPON CARSTVA
(300: RISE OF AN EMPIRE)
uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro
scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad
režija: Noam Murro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 102 '

Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.

Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.

Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.

Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

“Pravi detektiv”: “Form and Void” (ep. 8, finale sezone 1) (recenzija)

Description unavailable — (izvor: Effnheimr)

Osma epizoda TV-serije Pravi detektiv će mnoge gledatelje ostaviti nezadovoljne. Najveći dio zbog banalne činjenice da je završila, odnosno da će ih sljedećih godinu dana – do kada HBO ne bude izbacio najavljenu drugu sezonu s drugim zapletom, likovima i glumcima – “pucati” apstinentska kriza. Nešto manji dio će biti nezadovoljan zbog toga što se sezona sastojala od samo osam epizoda, a što je za posljedicu imalo da mnoga pitanja postavljena u seriji nisu najjasnije ili najpreciznije odgovorena, kao i da je najavljena “epska” završnica izgledala malo previše zbrzana. Dio će, dakako, biti nesretan zbog toga što su njihove špekulacije o tome kako će se serija završiti – nekada dobro promišljene i vrlo dobro obrazložene na Internetu – sada postale potpuno irelevantne.

Scenarist Pizzolato, s druge strane, je ostao vjeran najavama da svoje djelo neće bez nekakve posebne potrebe “začinjavati” sa natprirodnim elementima ili nekakvim “neočekivanim” preokretima u zapletu. Prva sezona, odnosno istraga koju vode dvojica junaka, završava upravo onako kako bi, prema hollywoodskim “pravilima službe” trebala završiti – razotkrivanjem i uklanjanjem monstruoznog ubojice koje će se izvesti na najdramatičniji mogući način. Pri tome Pizzolato, ali i režiser Cary Joji Fukunaga, prilično vješto “recikliraju” radnju pete epizode, koja je, navodno trebala riješiti slučaj i okončati seriju. Međutim, protagonisti, ili da budemo precizniji, jedan od protagonista, je tada fatalno “uprskao” stvar pa je sada prisiljen zajedno sa svojim prijateljem, ali sada s kilogramima “viška” i bez policijske značke, prisiljen polagati popravni ispit. Cohle i Hart su ponovno prisiljeni kao slobodni strijelci izvoditi prepad na izolirano imanje bogu iza nogu gdje ih čeka izopačeni i nasilni neprijatelj koji u toj igri uživa prednost domaćeg terena. Za razliku od istog takvog prepada 1995. godine, ovaj put gledatelji nemaju prilike o njemu čuti iz priče protagonista, te im nije jasno hoće li netko od njih iz svega toga izvući živu glavu ili ne. Upravo je to izvor najveće napetosti, a ne nekakvi jeftini trikovi kao bodycount, eksplozije ili fizički obračuni.

Ono o čemu su poklonici serije najviše razbijali glavu – identitet ubojice – je već razriješen u prethodnoj epizodi, pa će mnogima početak osme epizode, gdje se prikazuje njegov svakodnevni život, na trenutak izgledati suvišan. Možda je upravo to i najslabiji segment serije, s obzirom da lik koji tumači Glenn Fleschler izgleda malo previše natrpan klišejima o serijskim ubojicama. Tako će mnogima izgledati kao gotovo parodijska kombinacija Buffalo Billa iz Kad jaganjci utihnu i Normana Batesa iz Psycha, a tu je, dakako, i svakodnevno prakticiranje incesta. Pravi detektiv u tom trenutku možda ne prelazi rub eksploatacijskog “trasha”, ali se nalazi prilično blizu.

S Pravim detektivom će ipak najviše biti razočarani oni koji su, možda upravo zbog toga što je ona protagoniste i publiku odvela u “srce tame”, očekivali da će na tom mračnom mjestu i završiti. Konačni obračun se odvija u polu-mitskoj “Carcosi” koje je uistinu onako mračno i zastrašujuće mjesto kao što su ga mnogi zamišljali, ali isto tako izgleda i prilično banalno i realno. Međutim, Pizzolato ipak ne želi prirediti gledateljima šok kakav je prije dva desetljeća priredio Sedam. Neki bi rekli čak i po cijenu da završnica na trenutke izgleda kao deus ex machina (iako bi sve izgledalo finije i “ispeglanije” da je epizoda trajala kojih desetak minuta više i dala priliku za par scena koje bi objasnila neke detalje). To, s druge strane, daje prilike da se neke od “najjačih” scena, i to onih koje daju prilike da članovi glumačke ekipe još jednom pokažu svoje umijeće, prikažu u za ovakav žanr neuobičajeno dugom epilogu. U njima će se likovi konačno suočiti sa emocionalnim i drugim posljedicama svojih postupaka, doživjeti nešto najbliže “katarzi”, odnosno svojevrsno prosvjetljenje nakon koga će svoj život i univerzum gledati na sasvim drukčiji način. Te scene možda neće svojim ugođajem ili svjetonazorom usklađene s prethodnim epizodama, ali se doimaju kao nešto što su protagonisti, ali i gledatelji koji su dva mjeseca strpljivo sjedili na ekranima, zaslužili.

	RECENZIJA: Vještac:… o RECENZIJA: The Witcher: Blood…
	RECENZIJA: Oppenheim… o RECENZIJA: Barbie (2023)
	RECENZIJA: Ubojstvo… o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Crime Scene: The Te…
	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…