Autor: Dragan Antulov

“Pravi detektiv”: “After You’ve Gone” (ep. 7) (recenzija)

 

True Detective
True Detective (izvor: MattBritt00)

Pobjeda Matthewa McConaugheya na “oskarovskoj” utrci je vrlo dobra preporuka svima koji su u prilici da pogledaju izvrstan rad tog glumca u TV-seriji Pravi detektiv. S druge strane se može vjerovati da će McConaugheyeva uloga u filmu Dobri dileri iz Dallasa, ma koliko oduševljavala kritičare i Akademijine glasače, za nekoliko desetljeća biti manje poznata i manje popularna od uloge Rusta Cohlea. Naravno, svima onima koji zahvaljujući “Oscaru” misle pogledati novi McConaugheyev nastup se preporuča da prije sedme pogledaju prethodnih šest epizoda, jer, kao i kod mnogih uistinu kvalitetnih HBO-vih (ili kako se to danas kaže limited) serija, njen sadržaj neupućenima neće imati previše smisla, a pokušaj da se zaostatak nadoknadi  sa spoilerima i sižeima pročitanima na Internetu će gledatelje lišiti bogatog iskustva.

 

Na prvi pogled se čini da je pretposljednja epizoda, koja, dakako, treba pripremiti teren za neumitno finale, manje bogatija od prethodnih. U njoj nema nekih “šokantnih” otkrića ili sapunskih obrata u zapletu, a režiser Cary Joji Fukunaga je bio dovoljno mudar da neke od potencijalno najodvratnijih i najuznemiravajućih prizora prikaže posredno, oslanjajući se maštu gledatelja ali i izvrsnu glumu Woodyja Harrelsona koji svojom reakcijom na njih govori više nego dovoljno.

 

Ako se može navesti glavna kvaliteta ove epizoda, onda je to ekonomičnost i jednostavnost. Scenarist Nic Pizzolato, po svemu sudeći, nije onaj od hollywoodskih pisaca koji voli otkrivati toplu vodu ili osjeća potrebu da začinjava ono što već sada izgleda kao dobar materijal. Nova epizoda, koja je u potpunosti smještena u “sadašnjost”, odnosno 2012. godinu, prikazuje likove kao neuobičajeno normalne, ili barem evoluirane na normalni način u odnosu na 1995. godinu. Rust Cohle je tako jednostavno evoluirao od nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog istražitelja u isto tako nonkonformističkog, svojeglavog i pravilima nesputanog vigilantea koji nastoji istjerati pravdu u “domaćoj radinosti”. Marty Hart, je pak od konzervativnog policajca koji ne voli “talasati” evoluirao u konzervativnog sredovječnog čovjeka koji je jednom nogom u mirovini, i čiji se život sve više vrti oko pecanja, golfa, podgrijanih gotovih jela i gledanja televizije.

 

Međutim, najvažnija stvar u epizodi jest da ona mora utabati put za razrješenje misterije. I pri tome autori čine dobru stvar kada sugeriraju da će veliko rješenje također biti “normalno”, odnosno da neće biti nekakvih natprirodnih ili fantastičnih elemenata, niti će biti – a o čemu se ovih dana često špekulira na Internetu – nekakvih dramatičnih obrata koji u potpunosti mijenjaju moralna određenja protagonista. Ritualno ubojstvo koje je nominalno riješeno, i koje je potaklo zaplet, doduše, jest dio jedne šire i uznemiravajuće cjeline, ali čak i zavjere i bizarni kultovi u ovoj epizodi izgledaju realistično, odnosno kao nešto što je lako zamisliti u zabitima ruralne Louisiane. Završna scena epizode, koja sugerira da su dvojica istražitelja, zapravo, bila srela pravog ubojicu, sugerira da je zlo u ovoj TV-seriji, kao i u stvarnom životu, zapravo prilično banalno. Za nadati se da te sugestije neće biti tek zavaravanje gledatelja prije nego što im autori Pravog detektiva sugeriraju tipično hollywoodsku “eksploatacijsku” završnicu. Ova serija, ali i McConaughey i Harrelson, to nisu zaslužili.

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Nimfomanka (I i II dio, 2013)

Maniac is the word
(izvor: aka Jens Rost)
NIMFOMANKA
(NYMPHOMANIAC)
uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgaard, Stacy Martin, Uma Thurman, Shia LaBeouf, Jamie Bell, Christian Slater, Connie Nielsen
scenarij: Lars von Trier
režija: Lars von Trier
proizvodnja: Zentropa/Heimatfilm,  Danska/Njemačka/Francuska/Belgija, 2014.
trajanje: 145 ' (prvi dio) i 124 ' (drugi dio)

Današnjom globalnom kulturom dominira površnost, i prečesti je slučaj da brojna kreativna djela na sebe privlače pažnju provokacijama svojih autora ili izvođača umjesto svojom objektivnom kvalitetom. Dobar primjer za to je glazbena industrija, gdje danas najpoznatija imena slavu više duguju drmanjem guzovima i simuliranjem snošaja na pozornici, a manje tome što će netko za par desetljeća u automobilu slušati njihovo revanje. Mnogo lošiji primjer je, pak, svijet filma, gdje danas nekakvih velikih provokacija zapravo i nema, i gdje su se i komercijalni i art-snobovski filmaši, svaki na svoj način, zaključali u svoja konformistička geta. Jedan od rijetkih, a možda i posljednjih, filmskih provokatora je danski režiser Lars von Trier čiji filmovi često izazivaju pažnju svakojakim skandalima koji nekad mogu, ali i ne moraju, imati veze s onime što gledatelji vide na ekranu. Njegovo najnovije ostvarenje, koje se možda prije nekih pet ili deset godina moglo nazvati filmskom provokacijom par excellence, jest dramski film Nimfomanka. U naša kina je došao s dosta publiciteta koje je izazvao njegov sadržaj, odnosno scene koje uključuju ono što se, danas sve rjeđe, naziva “tvrdom” pornografijom. Dodatni publicitet je izazvalo i to što se pojavio u, prema tvrdnjama na špici, “cenzuriranoj” verziji koja je, čak i tako okljaštrena, dovoljno duga da se film morao prikazivati u dva dijela od po oko dva sata.

Radnja započinje u jednom mračnoj uličici gdje sredovječni neženja po imenu Seligman (Skarsgard) pronalazi pretučenu ženu po imenu Joe (Gainsbourg). Ona iz nekog razloga odbija njegovu ponudu da pozove hitnu pomoć, ali pristaje poći u njegov stan gdje će joj previti rane. Dok se oporavlja, Joe, koja sebe opisuje kao potpuno amoralnu osobu, nastoji svom domaćinu objasniti kako je došla do situacije da leži pretučena na ulici. Njena priča, koja se sastoji od osam poglavlja, započinje u najranijem djetinjstvu, kada je otkrila vlastitu seksualnost, a nastavlja se kada kao adolescentica (koju tumači Stacy Martin) odluči izgubiti nevinost s mladim auto-mehaničarem po imenu Jerome (LaBeouf). To je iskustvo tjera da traži sve brojnija, sve bizarnija, a na kraju i sve opasnija seksualna iskustva koja će izazvati kaos i destrukciju ne samo u njenom, nego i životima ljudi s kojima dolazi u susret.

Nimfomanka nije prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji, film koji, uvjetno rečeno, pripada “mainstream” kinematografiji a istovremeno gledateljima prikazuje ono što je Igor Mandić svojevremeno navodio kao ključni element pornografije – mušku erekciju, penetraciju i ejakulaciju. Takvih je ostvarenja već bilo u našim kino-dvoranama i ranije, a jedan od svježijih primjera je i kontroverzni Srpski film. Von Trieru je, međutim, na ruku išao razvoj suvremene filmske tehnologije, pa je tako kombinacijom šminke, proteza u obliku penisa i vagina, CGI-efekata i profesionalnih porno-glumaca koji kao “body double” posuđuju tijelo, omogućio svojim glumcima da nastupaju u filmu, a bez da moraju ulagati isti trud kao “izvođači” iz kalifornijske Doline San Fernando. Sve to, dakako, ne znači da je Nimfomanka naročito erotičan film – mada je za vjerovati kako muškom dijelu publike neće previše smetati “vruće” scene u kojima nastupa bivša manekenka Stacy Martin. Von Trier publiku ne nastoji toliko uzbuditi, koliko šokirati, pa je često njegov prikaz seksualnosti isto onoliko erotičan koliko i ginekološki pregled. Neke od najdojmljivijih scena su, zapravo, najmanje privlačne, pri čemu se posebno ističe prizor u kojem Joein otac, koga tumači Christian Slater, umire na jedan od najneugodnijih načina u povijesti filma. Neugodnost filma se vidi i u tome da su gotovo svi eksterijeri “nordijski” hladni i sivi, kao i da se veliki dio filma, sudeći po rekvizitima i drugim detaljima, odvija u “olovnim” 1970-im.

To sve, dakako, ne znači da film nema kvalitete niti da neće pružiti užitka koji ga nastoje pronaći u suvremenoj kinematografiji. Njega je najlakše pronaći u glumačkim izvedbama, uključujući neke od briljantnih epizoda, pri čemu se posebno ističe gotovo neprepoznatljiva Uma Thurman u istovremeno grotesknoj ali i zastrašujućoj sceni gdje glumi prevarenu suprugu. Vrlo dobar je i Jamie Bell kao profesionalni sadist. To se, s druge strane, ne može reći za Shiju LaBeoufa, glumca koji je posljednjih godina postao prilično nepopularan zbog ekscesnog ponašanja i previše ega, kojeg u slučaju Nimfomanke ne može opravdati neki naročito dobri nastup. Francuska glumica Charlotte Gainsbourg kao odrasla Joe je, pak, izvrsna, isto kao i von Trierov stari suradnik i uvijek pouzdani Stellan Skarsgaard, koji tumači lik šarmantnog Selligmana tako da gledatelja ostavlja u intrigirajućoj nedoumici da li je on intelektualno stimuliran Joeinim bizarnim pričama ili jednostavno napaljen.

Za taj bi se lik, u neku ruku, moglo reći da predstavlja i autorov alter ego, odnosno njegovo nastojanje da nešto tako banalno, a naoko “misteriozno” poput ljudske seksualnosti “oplemeni” sa prilično zabavnim intelektualnim opservacijama. Upravo su najzabavnije scene filma one u kojima Selligman Joeino prepričavanje njenih seksualnih eskapada koristi kao priliku da demonstrira svoju erudiciju, odnosno da kroz komentare svoju sugovornicu, a i publiku upozna s fascinantnim temama kao što su Fibonnacijev niz, tehnike riječnog ribolova, Bachova glazba ili razlike između katoličanstva i pravoslavlja. Pred sam kraj, gdje Joeina priča počinje nalikovati pretjeranom čak i za standarde eksploatacijskog “trasha”, komentari i rasprave sa Selligmanom postaju sve ozbiljnije i sve relevantnije, odnosno tiču se nekih aktualnih tema kao što su seksizam, feminizam, te se kroz usta likova iznose i neke prilično kontroverzni stavovi koji se tiču pedofilije, “političke korektnosti” i slobode govora u modernim demokratskim društvima. Može se zamisliti kako je za ovo posljednje inspiraciju predstvaljala i bura koju je izazvalo par von Trierovih ljubaznih riječi o Adolfu Hitleru na kanskom festivalu prije par godina. Nimfomanka bi bila još efektnija da von Trier nije, po običaju, film zaključiti sa karakterističnim sarkazmom i mizantropijom. No to ipak neće previše pokvariti dojam o ovom filmu kao neobično intrigantnom ostvarenju koje provocira više svojim heretičkim idejama nego banalnim prikazom anatomsko-medicinske stvarnosti.

OCJENA: 8/10

Enhanced by Zemanta

“Pravi detektiv”: “Haunted Houses” (recenzija)

Šesta epizoda “Pravog detektiva” predstavlja najkonvencionalniju, odnosno “najobičniju” u cijeloj seriji. Oni koji kojim nesretnim slučajem seriju budu počeli gledati upravo od ove epizode će vjerojatno steći dojam da je riječ o rutinskom primjeru policijskog žanra i postavljati pitanja zašto je netko smatrao da je riječ o televizijskom događaju godine. S druge strane, teško bi se moglo reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga redovnu publiku ostavili nepripremljenima za tu mogućnost. Komplicirana struktura i intrigirajući misterij se mogu podgrijavati samo neko ograničeno vrijeme; nakon toga se i najbriljantnije serije znaju pretvoriti u kaos i razvodniti u sapunicu.

U ovoj epizodi se konačno događa taj dugo željeni prijelaz iz prošlosti članova detektivskog dvojca u njihovu sadašnjost, odnosno daje ključan odgovor na pitanje kako to da je superuspješni tim čuvara zakona doživio tako neslavan kraj. Pizzolato nastoji na “elegantan” način skinuti nekoliko točaka s dnevnog reda – zašto je Rusty Cohle napustio svoj posao i postao odrpani luzer, zašto je Marty Hart na kraju ipak ostao bez svoje obitelji i kakva je to bila legendarna svađa zbog koje su kolege i prijatelji ostali razdvojeni punih deset godina. Pizzolato na sva ta pitanja pruža prilično jednostavan odgovor – koji je najbolje sažeti u francuskoj frazi cherchez la femme –  koji možda neće biti po volji gledateljima koji su htjeli nešto malo kompleksnije objašnjenje, ali koji se, zato, doima daleko uvjerljiviji.

Dio će, dakako, i u svemu ovome vidjeti nepotrebnu “sapunizaciju” i klišej, ali se zato produkcijskom timu, ali i glumcima, mora priznati kako su svoj zadatak obavili na izuzetno kvalitetan način. I to na način, koji, dakako, uključuje sve ono zbog čega kablovkske televizije naplaćuju pretplatu – daleko eksplicitnije prikaze nasilja i seksa. Kao svojevrsno predjelo glavnom jelu nam autori serviraju scenu u kojoj Marty, koristeći određene povlastice koje dolaze sa statusom policajca, dvojici mladića servira sve ono što bi mnogi očevi voljeli učiniti dripcima koji diraju njihove adolescentske kćeri. Scena je istovremeno crnohumorna, ali i zastrašujuća, a u njoj Harrelson još jednom pokazuje kako je vrhunski glumac. Prilike da se istakne, pak, ima i Michelle Monaghan, koja je dosad bila zapostavljena u ulozi Martyjeve supruge, a kojoj su scenaristi ukazali čast da 2012. godine postane treća osoba koja daje iskaz suvremenim istražiteljima i, naravno, treća osoba koja pri tome bezočno laže. Muškim gledateljima će, pak, najveći dojam izazvati Lili Simmons, manekenka i glumica koja utjelovljuje savršeni “jail bait” i koja još jednom pokazuje spremnost za “vruće” krevetske scene kojim se iskazala u ulozi Rebecce Bowman u Bansheeju.

Seriju također valja pohvaliti i zbog truda da se sitnim, ali zanimljivim detaljima, čvrsto ukotvi vrijeme radnje. Jedan od njih je dizajn mobitela – koji, pak, ima izuzetno važnu ulogu u razvoju zapletu epizode – koji jasno ukazuje da je riječ o tehnologiji od prije desetak godina. Takvih detalja, po svemu sudeći, više neće biti, jer se radnja konačno smješta u 2012. godinu. Preostale dvije epizode će možda biti još konvencionalnije, ali samo po sebi to i ne mora biti razlog za zabrinutost. I ova “konvencionalna” epizoda pokazuje da je ponekad jednostavna crta najbolji mogući put između dvije točke.

RECENZIJA: Beskrajna ljubav (2014)

BESKRAJNA LJUBAV
(ENDLESS LOVE)
uloge: Alex Pettyfer, Gabriella Wilde, Bruce Greenwood, 
Joely Richardson, Robert Patrick, Rhys Wakefield
scenarij: Shana Feste & Joshua Safran
režija: Shana Feste
proizvodnja: Universal, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Danas više ništa nije sigurno od hollywoodskih remakeova. Čak ni filmovi koji su imali čast da se kite mnogobrojnim “Zlatnim malinama” i koji dan-danas kod kritičara uživaju reputaciju jednog od najgorih ostvarenja početka 1980-ih. U slučaju Beskrajne ljubavi Franca Zeffirelija šefovima studija Universal, dakako, taj detalj nije bio toliko bitan. Mnogo je važnije bilo da je taj film Brooke Shields, usprkos jedne od najgorih nastupa u njenoj karijeri, potvrdio status velike zvijezde, kao i da je istoimeni duet Diane Ross i Lionela Richieja žario i palio na školskim plesovima. Za kreativnom krizom opterećeni Hollywood je i to bilo dovoljno da se još jednom posluži vlastitom baštinom, čak i onom koja nema neku naročitu reputaciju. Rezultat je film čiju je režiju potpisala Shana Feste, i koji se, stjecajem okolnosti, u kino-dvoranama našao gotovo istovremeno s Robocopom, još jednim hollywoodskom eksploatacijom 1980-ih.

Kao i prethodni film, i ovaj predstavlja adaptaciju istoimenog, i inače hvaljenog, romana Scotta Spencera. Verziji iz 1981. godine su se, između ostalog, zamjeralo i prevelike razlike u odnosu na predložak. Može se samo zamisliti što bi tadašnji kritičari rekli za novu verziju, s obzirom da scenarij Shane Feste i Joshue Safrana, poznatog kao jednog od tvoraca TV-serije Tračerica, sa romanom dijeli tek imena likova i neke od najosnovnijih elemenata zapleta. Radnja je iz Chicaga premještena u Georgiju, gdje na samom kraju srednje škole skromni učenik David Elliot (Pettyfer) konačno smogne hrabrosti da priđe Jade Butterfield (Wilde), lijepoj učenici koja je nekoliko godina živjela pod sjenom tragične smrti brata. Susret s mladićem koji usprkos svog skromnog podrijetla posjeduje šarm izazove iskru koja će rezultirati strastvenom ljubavnom vezom. Jadein otac, ugledni liječnik Hugh Butterfield (Greenwood), pak, nije previše oduševljen time da mu se kći, kojoj je namijenio prestižni studij medicine, cijelo ljeto zabavlja s gubitnikom bez budućnosti. Njegova nastojanja da tu vezu okonča, ali i Davidova spremnost na sve da bi ostao zajedno s Jade, izazovu sukob koji će s vremenom eskalirati do nasilja.

Za razliku od Spencerovog romana i Zeffirelijevog filma, koji su pokušavali govoriti o tome koliko romantični ideali mladenačke “lude” ljubavi imaju šanse opstati u modernom svijetu, autore nove verzije nikakvi “dublji” sadržaji nisu previše zanimali. Priča i likovi su svedeni na melodramatsku i brutalno jednostavnu formulu prema kojoj siromašni dečko pronalazi bogatu djevojku, a njihovoj sreći na putu stoji zločesti otac. Toj formuli je podređeno sve u filmu, uključujući podzaplet o Jadeinom preminulom bratu koji bi trebao dati pop-psihološko objašnjenje kako se jedan naoko prosvijećeni moderni intelektualac ponaša poput oca feudalne princeze. Ispraznost likova neće nimalo ispuniti Pettyfer i Wilde, bivši engleski manekeni koji su očigledno angažirani prije svega zbog svog izgleda, a manje glumačkog talenta. Njihove zajedničke scene bi možda mogle dati neke naznake o zajedničkoj “kemiji”, da ih je Feste nije režirala poput reklama za uloške. Ključna stvar koja koliko-toliko spašava film od potpune propasti jest uvijek pouzdani Bruce Greenwood u inače prilično nezahvalnoj ulozi. Joely Richardson hrabro, ali ipak neuspješno, pokušava nešto napraviti od nezahvalne uloge Jadeine majke, a ista stvar se može reći za australskog glumca Rhysa Wakefielda u ulozi Jadeinog brata, koji je s tim likom mogao napraviti velike stvari, samo da su mu scenaristi dozvolili. S druge strane, mnoge opcije su ovom filmu bile zatvorene nakon što su producenti “ziheraški” odlučili da idu na blagi cenzorski rejting PG-13, pa tako razuzdana američka omladina u ovom filmu ne smije sudjelovati u nikakvoj “problematičnoj” aktivnosti, kao što je, na primjer, “duvanje”, pa se sve svodi tek na bezazleno noćno druženje prijatelja u zoološkom vrtu. Čak i obavezna scena u kojoj Jade i David konzumiraju svoju vezu se mora prikazati s manje erotičnosti od prosječne reklame za toaletni pribor, i prelazi u nenamjernu samoparodiju. To sve, dakako, ne znači da trapavost s kojom je napravljena Beskrajna ljubav ne bi na kraju ipak mogla imati i nekakvu svrhu. Ako netko tko je zbog ovog filma odsjedio nepuna dva sata odluči pogledati originalnu verziju, odnosno spoznati da je 1980-ih Hollywood, “Zlatnim malinama” usprkos, radio bolje filmove, ostvarenje Shane Feste će ispuniti svoju svrhu.

OCJENA: 3/10


 

RECENZIJA: Pompeji (2014)

POMPEJI
(POMPEII)
uloge: Kit Harington, Emily Browning, Carrie-Anne Moss, Jared Harris, Adewale Akinnouye-Agbaje, Jessica Lucas, Kiefer Sutherland
scenarij: Janet Scott Batchler, Lee Batchler & Michael Robert Johnson
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja: Constantin Film/Impact/Tristar, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Povijest, sa svojim uobičajenim smislom za ironiju, se 79. godine pobrinula da jedna od najvećih katastrofa postane najveća moguća sreća za buduće povjesničare i arheologe. Kada je vulkan Vezuv erumpirao i desecima metara debelim slojevima pepela i lave zasuo drevni rimski grad Pompeji tisuće ljudi su izgubili živote, ali je istovremeno stvorena najveća vremenska kapsula na svijetu, a u njoj sačuvani artefakti pružili najbolji mogući uvid u svijet koji bi inače bio izložen stoljećima nezaustavljivih ekonomskih i kulturnih promjena. U posljednjih četvrt milenija, otkako traju arheološka iskapanja, Pompeji su modernim generacijama pružili ne samo neprocjenjiv uvid u klasični svijet, nego i ponekad uznemirujući dojam da je taj svijet po mnogim svojim detaljima bio daleko sličniji modernom nego što se to moglo činiti na prvi pogled. Pompeji su, dakako, velikim dijelom zahvaljujući i dramatičnim okolnostima svog nestanka, poslužili i kao inspiracija za brojna umjetnička i književna djela. Nije stoga za iznenaditi što sada, pogotovo s obzirom da je žanr “mačeva i sandala” ponovno u trendu, Pompeji ponovno služe kao predmet zanimanja Hollywooda. Rezultat svega toga su Pompeji, 3D spektakl u režiji Paula W. S. Andersona.

Nakon uvoda u kojem kratki citat Plinija Mlađeg, rimskog pisca i jedinog imenom poznatog očevica događaja daje povijesni kontekst, radnja započinje oko sedamnaest godina ranije na sjeveru rimske provincije Britanije. Rimska vojska pod zapovjedništvom Korva (Sutherland) masakrira pleme pobunjenih keltskih konjanika. Dječak koji je jedini preživio masakr će izrasti u mladića po imenu Milo (Harington), koji je s vremenom izgradio reputaciju kao gladijator u areni. Njegova reputacija ga vodi u Pompeje, gdje je upravo u službeni posjet došao Korvo, sada utjecajni senator, koji se nastoji oženiti za lijepu Kasiju (Browning), kći lokalnih poduzetnika. Kasija je, međutim, stjecajem okolnosti stekla naklonost prema Milu, koji, pak, mora areni pokušati preživjeti u sukobu s afričkim gladijatorom Atikom (Akinnouye-Agbaje). Sve njihove planove će, međutim, poremetiti planina koja počinje rigati užareno kamenje i tjerati nesretne stanovnike Pompeja da započnu neravnopravnu borbu za goli život.

Andersona, čiji se opus nikada nije dičio naročitom “dubinom” priče ili likova, Pompeji su najvjerojatnije privukli isključivo kao prilika da demonstrira svoje baratanje 3D tehnikom odnosno spektukularni prikaz masovne destrukcije. Anderson taj sadržaj više nego solidno dostavlja publici u posljednjih 40-ak minuta, iako je, kao i kod mnogih današnjih 3D filmova, slika primjetno tamnija nego što bi to bio slučaj u “običnom” 2D filmu. Međutim, da bi se došlo do destrukcije Pompeja, oni se moraju prvo predstaviti gledateljima u svom normalnom, odnosno nerazrušenom izdanju. Tu je Anderson potpuno digao ruke od filma, prepustivši scenarističkom timu da zavezanih očiju dostave hrpu klišeja, odnosno jednostavno kopiraju Cameronovu formulu za Titanic. Tako stvarna povijesna katastrofa služi kao pozadina rutinerske ljubavne priče o dvoje mladih koji pripadaju različitim klasama, a koji su se zakačili sa gotovo karikaturalnim negativcem. Dodatni sastojak bi trebale biti i gladijatorske borbe. Međutim, scene u areni imaju ozbiljan problem u blagom cenzorskom rejtingu, pa su po količini krvoprolića i žestini borbe daleko ispod nekoć nenadmašnog Gladijatora, a da se o standardima koje je uvela TV-serija Spartak i ne govori. Naravno, isti taj cenzorski rejting znači i da nema nekoć obveznih scena koje prikazuju rimsku “dekadenciju”, odnosno prizora koje su u stvarnom životu pojedine artefakte iz Pompeja strpale u zloglasni Tajni muzej u Napulju.

Likovi su ne samo loše napisani, nego i loše odglumljeni. Australska glumica Emily Browning, iako prilično atraktivna u ovom filmu, je gotovo neprepoznatljiva. Kit Harington, najpoznatiji kao Jon Snow u Igri prijestolja, ovdje se doima ili potpuno nezainteresiran ili se natječe s Keanuom Reevesom i Sylvesterom Stalloneom za najmanje izražajni pogled u suvremenom Hollywoodu. Nasuprot tome, korpulentni Adewale Akinnouye-Agbaje se nameće svima ostalima u filmu, poput lika Adebisija koga je glumio u legendarnoj TV-seriji Oz. Suočen s gotovo parodijskim karakterom svog lika, Kiefer Sutherland je iznenađujuće loš za glumca vlastitog kalibra. Ovo rutinersko ostvarenje od toga da se na njega primijeni dodatno značenje izraza “film katastrofe” spašava tek pomalo nekonvencionalna završnica, kao i to da ga je Anderson učinio nešto kraćim nego što je to običaj s hollywoodskim ostvarenjima ovog tipa. Za razliku od svog grada-imenjaka kome je sudbina namijenila vječni život, Pompeji će brzo pasti u zaborav.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrell, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Ona (2013)

ONA
(HER)
uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams, Rooney Mara, Olivia Wilde, 
Scarlett Johansson, Chris Pratt, Portia Doubleday
scenarij: Spike Jonze
režija: Spike Jonze
proizvodnja: Annapurna, SAD, 2013.
trajanje: 126'

Spike Jonze nije ime koje se obično spominje u popisima najboljih filmaša današnjice, ali se ipak vezuje uz neka od najzanimljivijih ili, da budemo precizniji, najneobičnijih ostvarenja današnjih Hollywooda. Jonzeovi filmovi nisu za svakoga, ali onima koji vole filmove koji su “drukčiji od drugih” će vrlo često pružiti zadovoljstvo ili, barem, daleko više intelektualnog stimulansa nego što to čini prosječno ostvarenje američke kinematografije. Ne čudi, stoga, da su Jonze stekao reputaciju ljubimca kritike, što se odrazilo i na prema nonkonformizmu inače nesklono glasačko tijelo Akademije. Tako se i njegov najnoviji film Ona našao među kandidatima za “Oscara”, osvojivši također niz nagrada, uglavnom za Jonzeov scenarij.

Neobičnost filma se može vidjeti i kroz to što, okvirno govoreći, predstavlja prilično rijetku žanrovsku kombinaciju science fictiona i romantične komedije. Radnja je smještena u Los Angeles u prilično bliskoj budućnosti, oko 2025. godine, a protagonist je Theodore Twobly (Phoenix), usamljenik koji za život zarađuje pišući intimna pisma u za to specijaliziranoj web-agenciji. Usamljenost mu je stvorio razvod od supruge i dugogodišnje djevojke Catherine (Mara), a slabu utjehu mu pruža i njegova najbolja prijateljica Amy (Adams), koja i sama ima problema održati brak. Rješenje Theodoreovih emocionalnih problema dolazi zahvaljujući modernoj tehnologiji, odnosno u obliku operativnog sustava opskrbljenog umjetnom inteligencijom, ali i glasom koji posuđuje Scarlett Johansson. Theodore ga ispočetka koristi isključivo za tehničke stvari, ali ubrzo shvaća da njegov operativni sustav, kome je dao ime “Samantha”, posjeduje sposobnost da se smije njegovim šalama, nudi savjete i služi kao idealna prijateljica. Theodore se s vremenom ne može oduprijeti spoznaji da je u “Samanthu” beznandno zaljubljen, a operativni sustav mu s vremenom počinje uzvraćati osjećaje. Iako su njih dvoje sretni, razne stvari se kasnije ispostave u stanju komplicirati i naizgled savršeni ljudsko-računalni isto onako kao i svaki drugi međuljudski odnos.

Jonzeova najbolja ostvarenja – Biti John Malkovich i Adaptacija – su napravljena u kolaboraciji sa scenaristom Charliejem Kauffmanom. Kada su članovi tog tandema radili solo, rezultati su obično bili slabiji. Jonze, međutim, ovdje pokazuje prednosti iskustva iza kamere. Iako je karijeru izgradio, između ostalog, snimajući video-spotove, u Njoj se njihov, nekoć tako pomodni “emtvijeski” utjecaj, ne može ni nanjušiti. Ona je u mnogo čemu “hladan”, discipliniran film koji preferira polagano stvaranje atmosfere i uživljavanje u svakodnevnicu likova od jeftinih efekata. U vizualnom smislu Ona nije naročito impresivan film, dijelom i zbog toga što pretpostavlja da se svijet u tom smislu za deset godina i neće previše razlikovati od današnjeg. Ipak, osvježavajućim se čini to što Jonze izbjegava uobičajene distopijske klišeje, odnosno sugerira da će svijet, zapravo, barem na prvi pogled, izgledati bolje. To se možda najbolje vidi kroz možda jedinu viziju budućeg Los Angelesa koja je u potpunosti lišena automobilskog prometa, odnosno “ekološki” čiste ulice te panorame modernih “cool” nebodera (koji su, u stvarnosti, snimljeni u današnjem Šangaju).

Ona je, međutim, daleko zanimljiva zbog temeljne ideje Jonzeovog scenarija, koja će biti prilično teško probavljiva i nekim liberalnim “hipsterima” koji inače imaju puna usta razumijevanja za “različite životne stilove”. Jonze pretpostavlja da će razvoj računalne tehnologije dovesti do isto onako dramatičnih promjena u međuljudskim odnosima kao onih koje su strojevi učinili na fizičku svakodnevnicu čovjeka; isto onako kao što danas prosječni čovjek ne mora trošiti mišiće i druge resurse na svakodnevno traženje hrane, vode i topline, tako sutra prosječni čovjek neće uopće trebati druga ljudska bića da zadovolje njegove emocionalne potrebe. I, čak, štoviše, zamisao da se netko zaljubi i ima “ozbiljne” veze sa vlastitim operativnim sustavima, će biti široko prihvaćene i sasvim normalne.

Intrigantna ideja je, doduše, kompromitirana s time da je Jonze kao glas tog “vrlog novog svijeta” iskoristiti Scarlett Johansson, sugerirajući time da i najidealniji romantični partner na kraju ima materijalno, i barem sa stajališta muških heteroseksualaca, prilično očekivano podrijetlo. Još se problematičnijim može smatrati i to što se veza Theodorea i Samanthe u filmu i “konzumira”, dakako na najpraktičniji način na koji je to u datim okolnostima moguće. Pokušaj da se u tome krene jedan korak dalje, pak, rezultira scenom u kojoj nastupa danas prilično zanimljiva glumica Portia Doubleday (koja bi se mogla nazvati svojevrsnom nasljednicom Scarlett Johansson), a koja je istovremeno smiješna ali i zastrašujuća. Jonze, međutim, ima problema da sve te ideje sažme u neki suvisli zaplet. Lik Catherine se doima naknadno ubačenim tek zato da Theodoreovoj situaciji da nekakav privid “normalnosti”; u tome je mnogo uspješniji podzaplet odnosa Amy i njenog supruga, koji je daleko kraće prikazan, ali se doima životniji.

S obzirom da je ipak riječ o filmu izbačenom u dvorane u “oskarovskoj” sezoni, jasno je da će se kao najvažniji segment filma naglašavati glumačka postava. Joaquin Phoenix, koji tumači jedan od najbezazlenijih likova u svojoj karijeri, je prilično efektan i vjerojatno će izazvati dosta simpatija za Theodorea, koji bi prije par godina u prosječnom hollywoodskom ostvarenju bio prikazan kao perverzni luzer. Amy Adams je poslovično dobra u jednom od svojih najmanje glamuroznih izdanja, ali nedovoljno iskorištena. Olivia Wilde, pak, briljira u epizodi naizgled “idealne” Theodereove partnerice, što se, pak, ne može reći za Rooney Mara.

Ona, međutim, daleko više trpi od scenarističkih nego glumačkih nedostataka. Možda će to sve najviše doći do izražaja u završnici, koja se doima zbrzana, odnosno odaje dojam da je Jonze priču znao započeti, ali nije bio najspretniji kako je završiti. Možemo samo zamišljati kako bi sve to sredio Charlie Kaufman – vjerojatno daleko “ispaljenije” i možda kontroverznije. No, i ovakva Ona je prilično zanimljiv, a na trenutke, usprkos svoje ozbiljnosti, i prilično zabavan film. Za većinu filmova koji, slučajno ili namjerno, pucaju na “Oscare”, se to obično ne može reći.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Gangster te voli (2013)

GANGSTER TE VOLI
(GANGSTER OF LOVE)
nastupa: Nediljko Babić
scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
režija: Nebojša Slijepčević
proizvodnja: Restart, Hrvatska/Njemačka/Rumunjska, 2013.
trajanje: 75'

Povijest zna zloguke proroke počastiti ironijom na njihov račun. Tako se neki današnji uznemirujući socio-ekonomski trendovi mogu shvatiti kao svojevrsna potvrda, ali i istovremeno i antiteza desetljećima prilično popularnih tvrdnji kako će demografija doći glave ljudskoj civilizaciji. “Kvaka” je, pak, u tome da apokalipsu, kako stvari stoje, neće izazvati demografska eksplozija koja će pojesti sve resurse i zagaditi planet nego, naprotiv, demografska implozija koja će složenu, ali i prilično delikatnu mašineriju lišiti za nju ipak nužnih ljudskih “kotačića”. Možda je najbolji primjer za to ono što se zove “socijalna država”, gdje neka civilizacijska dostignuća, poput mirovina,  jednostavno više nije moguće održavati na teret sve manjeg i manjeg broja radnog sposobnih stanovnika. Te je trendove, s druge strane, prilično teško zapaziti ako netko živi u velikim i ljudima prepunim “cool” metropolama, kao što je, na primjer, Zagreb. Oni, pak, daleko lakše padaju u oči tamo gdje je ljudi po prirodi stvari manje, i gdje je svaki demografski gubitak daleko opipljiviji. Jedan od filmova koji se bavi tim ozbiljnim problemom, ali na prilično nenametljiv, ali svejedno efektan način, jest dokumentarni film Gangster te voli Nebojše Slijepčevića.

Naslovni lik filma je Nediljko Babić, parketar iz Runovića koji je posljednjih godina izgradio uspješnu karijeru bračnog posrednika. Babić, koji je nadimak “Gangster”, kako sam kaže, stekao zbog “snalažljivosti”, a ne zbog sklonosti kriminalu, je ličnost za koju je prilično jasno zašto bi mogla postati zanimljiva autorima dokumentarnih filmova – ne toliko zbog naročito “živopisne” biografije, koliko zbog neobičnog imidža, koji uključuje tamne naočale, pažljivo njegovane brkove, ali i paralelnu karijeru amaterskog pjevača. Babić, s druge strane, u filmu jasno pokazuje da svoj posao ne radi samo zbog novca, nego i zbog nastojanja da se u Hrvatskoj provede demografska obnova; a demografski problem je više nego akutan za njegovu rodnu Imotsku krajinu, mjesto gdje svake godine više ljudi umire nego što se rađa, a sve više više muškaraca provodi najbolje godine života bez da pronađu životnu družicu. Babić se tom problemu nastoji suprotstaviti na nekonvencionalan način, nastojeći dobaviti potencijalne supruge iz istočnijih dijelova Europe, te, kako sam kaže, ne obazirući se previše na ovim prostorima često tako bitne razlike u vjeri, naciji ili rasi. Kao svojevrsni narativni okvir filma služi jedna od Gangsterovih klijentica, bugarska doseljenica Maja, odnosno njeni pokušaji da sebi pronađe muža, pri čemu problem ne predstavlja samo njeno “istočno” podrijetlo, nego i to što sa sobom stalno vodi sina.

Gangster te voli je snimljen prije nekoliko godina uz financijsku podršku nekoliko europskih država, te je svoj put do hrvatskih kino-dvorana utabao osvajajući relevantne festivalske nagrade i strpljivo gradeći materijal za, kako stvari stoje, prilično uspješnu PR kampanju. Rezultat je neuobičajena gledanost za jedan hrvatski film, i to, štoviše, dokumentarni film, znači ostvarenje koje prosječni hrvatski gledatelj tradicionalno ostavlja u domeni art-snoberaja. Razlog zašto je Gangster osvojio gledatelje je vjerojatno u tome što se film, ne bez razloga, reklamirao kao komedija. Iako je riječ o nesumnjivo dokumentarnom filmu, Slijepčevićeva vješta montaža, ali i izbor najživopisnijih među Gangsterovim klijentima stvara prizore i situacije koje izgledaju mnogo smješnije od mnogih u onome što nam Hollywood zna servirati pod oznakom “romantične komedije”. Slijepčević u svemu tome, pak, vrlo dobro pazi da ne skrene u izrugivanje, odnosno čak i onim ličnostima koje bi mogle biti antipatične ili “politički nekorektne” nastoji opravdanje za njihove postupke i svjetonazor. Pokušaji da se tome svemu da i nekakav ideološki ili politički kontekst kroz sadržaj narodnih pjesama koje izvode prigodno odjevene Gangsterove zemljakinje, se s druge strane doimaju kao “strano tijelo” u filmu koji se bavi nešto univerzalnijom, a istovremeno i daleko intimnijom temom.

Slijepčević je mnogo efektniji kada temu filma nastoji naglasiti kroz snažne kontraste, a što se prije svega vidi u scenama koje prikazuju prenapučenu i živahnu jadransku obalu usred sezone – gdje Gangster nastoji spajati potencijalne partnere – sa praznom i tihom Imotskom krajinom. Sličan je kontrast između Maje i njenih neuspjeha u pronalaženju partnera te ostarjelog udovca kome Gangster, usprkos toga što publika na početku prema tome ima razloga biti skeptična, na kraju ipak donese bračnu sreću. Gledateljima, međutim, ti stilski detalji neće previše značiti, kao ni to da se o jednoj prilično ozbiljnoj i možebitno depresivnoj temi govori kroz humoristički intonirani dokumentarac. Uspjeh filma koji prikazuje situacije u kojima se sve veći broj današnjih ljudi može prepoznati, govori da je Gangster kao rijetko koji hrvatski film u posljednje vrijeme uspio dotaknuti nečije srce.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Robocop (2014)

ROBOCOP
uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jennifer Ehle, Jay Baruchel
scenarij: Joshua Zeturner
režija: José Padilha
proizvodnja: Metro Goldwyn-Mayer/Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 118 '

Danas više nema tog hollywoodskog filma koji uživa status takve kulturne institucije koju se Hollywood ne bi usudio oskvrnuti nekakvim budalastim i besmislenim remakeom. U svemu tome je možda najgore stradao nizozemski režiser Paul Verhoeven, čija su dva najuspješnija i najutjecajnija filma u karijeri u relativno kratkom vremenu dobila suvremene i očekivano mlake obrade. Nepune dvije godine nakon što je kroz kino-dvorane prošla i brzo bila zaboravljena nova verzija Totalnog opoziva, sada slijedi verzija Robocopa, Verhoevenovog briljantnog filma koji je kroz okvir SF-akcijade smještene u blisku budućnost sažeo esenciju političkih, ekonomskih i kulturnih trendova Reaganove Amerike 1980-ih.  Da će novi film imati itekakvih problema dosegnuti tako visoke standarde bilo je jasno kada se uzme u obzir da je u prethodna tri desetljeća original proizveo mini-franšizu od dva razočaravajuća nastavka, kratku TV-seriju koju se pokušalo uvaliti mlađoj i nešto uspješniju mini-seriju za stariju publiku. Svejedno, malo koje je hollywoodsko ostvarenje u posljednje vrijeme bilo dočekano s tolikim neprijateljstvom od strane kritike.

Slično kao i original, novi Robocop je radnjom smješten u Detroit u bliskoj budućnosti. Glavni protagonist je Alex Murphy (Kinnaman), policijski detektiv koji, zajedno sa svojim partnerom Jackom Lewisom (Williams) nastoji uhvatiti lokalnog gangsterskog bosa usprkos  tome što mu netko ili nešto baca klipove pod noge. Mnogo ozbiljnije probleme ima Raymond Sellars (Keaton), generalni direktor korporacije OmniCorp specijalizirane za proizvodnju bespilotnih letjelica i vojnih robota koji robote-vojnike, koje je uspio prodati američkoj vojsci za poslove okupacije stranih zemalja,  zbog otpora javnosti ne može poslati da obavljaju policijski posao na američkim ulicama. Kada Murphy, koji je očigledno “čačkao tamo ne gdje ne treba” nastrada u eksploziji auto-bombe, postaje dio rješenja za Sellarsa, uvjerenog da će Amerikanci prihvatiti policajca-robota ako barem dio njega čini pravo ljudsko biće. U slučaju Murphyja je malo toga ostalo, ali istraživački tim na čelu sa dr. Dennetom Nortonom (Oldman) te ostatke uspijeva spojiti sa oklopom i najmodernijom opremom u policijski kiborg kome daje ime Robocop. Murphy ima razumljivih poteškoća da se prilagodi novoj situaciji, ali s vremenom počinje koristiti svoje nove mogućnosti kako bi počeo čistiti Detroit od zločina. Njegov posao ga, međutim, vodi da počne istraživati vlastito ubojstvo, ali i početi preispitivati motive svojih pokrovitelja.

Scenarij Joshue Zeturnera je na papiru vjerojatno izgledao vrlo dobro, odnosno kao ozbiljan pokušaj da se kroz prikazom bliske budućnosti ukaže na neke uznemirujuće trendove sadašnjosti kao što je korištenje bespilotnih letjelica i robota protiv civila, kršenje privatnosti, korupcija, odnosno slizanost velikih korporacija i vlada koja je isto onako aktualna danas kao i 1980-ih. Na prvi pogled je dobra ideja bio i angažman Josea Padilhe, brazilskog režisera koji je slavu stekao Elitnom postrojbom, filmom koji pokazuje koliko je postala mutna linija koja dijeli vojnu i policijsku djelatnost u suvremenom svijetu. Zeturner i Padilha su mudro zaključili kako nema smisla kopirati Robocop, te su, osim korištenja najosnovinijih detalja originalnog zapleta, nastojali ponuditi nešto novo.

Na trenutak se činilo da će to možda biti dobro, odnosno da je na ekranu jedan sasvim novi i drukčiji Robocop. Međutim, nakon nekog vremena nedostaci novog Robocopa postaju previše očiti. Najvažniji je vjerojatno bio izvan Padilhine moći, odnosno ticao se odluke producenata da film usklade s blagim cenzorskim rejtingom PG-13. To je značilo ne samo manje nasilja, nego manje svih “ekstremnih” i potencijalno problematičnih sadržaja; između ostalog, to znači, da negativci umjesto droge moraju krijumčariti oružje. Mnogo je ozbiljnija odluka da se film gotovo u potpunosti liši bilo kakvog humora, pa tako nedostaje satirička oštrica koja je tako briljantno djelovala prije četvrt stoljeća. I, naravno, film je daleko manje zabavan. Najbliži pokušaj da se filmu da malo “laganiji” ton jest uvođenje lika džingoističkog TV-komentatora koji podržava policijske robote, koga tumači Samuel L. Jackson sa neobičnom perikom, ali i jezikom, koji je u skladu s cenzorskim standardima, mnogo “ukroćeniji”.

Još veći problem za novog Robocopa jest što mu nedostaje neki snažan negativac. U originalu je bilo više njih, a svi su bili ekstremni i upečatljivi. To se teško može reći za lokalne gangstere, korumpirane policajce kao i Sellarsa čiji lik bez nekog naročitog uspjeha pokušava oživjeti Michael Keaton. No, čak je i on daleko upečatljivi od švedskog glumca Joela Kinnamana koji se čini jednako “drven” kada glumi Murphyja i njegovu postoperativnu varijantu. Abbie Cornish se prilično trudi učiniti nešto od nezahvalne uloge supruge prisiljene nositi se sa mužem koji je istovremeno mrtav i živ, ali te scene film čine nepotrebno razvučenim. Gary Oldman, pak, pokazuje da je sklon preglumljivanju čak i sadašnjoj fazi karijere kada su mu gledatelji skloniji davati uloge pozitivaca nego poremećenih negativaca. Prije nego što se dođe do odjavne špice (skoro pola sata kasnije nego u originalu), gledatelji će možda imati prilike vidjeti kako su evoluirali specijalni efekti i računalna tehnologija u odnosu na 1980-e, ali će im sve to biti slaba utjeha. Kao i u slučaju mnogih hollywoodskih remakeova, čak i onih koji prikazuju budućnost, prošlost se na kraju pokazala bolja.

OCJENA: 4/10

 

“Pravi detektiv”: “The Secret Fate of All Life” (recenzija)

Tvorci TV-serije “Pravi detektiv” su sa spektakularnom završnicom četvrte epizode pred sebe postavili ozbiljan zahtjev. Sadržaj pete epizode je, naime, morao biti ili još spektakularniji ili gledatelje impresionirati na još efektniji način. A pri svemu tome su se morali izbjegavati jeftini trikovi, a pogotovo raznorazne sapuničarske komplikacije s podzapletima za koje u jednoj mini-seriji, čisto iz ekonomskih razloga, baš i nema previše mjesta.

Može se reći da su scenarist Nic Pizzolato i režiser Cary Jo Fukunaga taj zahtjev uspješno savladali. Peta epizoda predstavlja upravo onakvu prekretnicu kakva se očekivala i čiji je nedostatak na trenutke mogao frustrirati gledatelje manje naviknute na nekonvencionalne primjere policijskog žanra. Prije svega se to odnosi na ono što bi u formalnom smislu trebalo predstavljati glavni zaplet – istragu ubojstva. Detektivi Marty Hart i Rusty Cohle ovdje upravo obavljaju isti onaj posao zbog koji su se pojavili u seriji – pronalaze ubojicu i privode ga pravdi.

Ono što je najfascinantnije u epizodi nije u tome što rade, nego kako to rade. Prošla je epizoda pokazala kako su, nakon što ih je istraga prisilila da odu u kriminalno “srce tame”, i sami otišli s drugu stranu zakona, “posuđujući” drogu iz skladišta s dokazima, zlostavljajući doušnike i, na kraju, u nastojanju da steknu povjerenje ološa, sudjeluju u oružanim pljačkama. U novoj epizodi detektivski dvojac vlastito kršenje zakona i policijskih pravilnika dovodi na novu razinu, u kratkoj, ali uznemirujuće efektnoj akciji koja će za njih dvojicu ispostaviti kao profesionalni i osobni trijumf.

Ono što tu scenu čini efektnom jest i to što je Fukunaga pokazuje na tri načina – onako kako se stvarno dogodila, te onako kako je istražiteljima 2012. godine prepričavaju Hart i Cohle. Gledatelji će vrlo brzo shvatiti kako se ono što dva detektiva pričaju sedamnaest godina kasnije bitno razlikuje od onoga što se stvarno dogodilo, ali da su priče dvojice detektiva gotovo istovjetne. To sve sugerira da se dogodilo nešto zbog čega su Hart i Cohle kasnije nastojali zataškati, odnosno nešto što ih je potaklo da odbace vlastitu policijsku zakletvu i slovo zakona. Fukunaga to prikazuje brzo i ekonomično, ali efektno, koristeći prije svega izvrsne glumačke sposobnosti Harrelsona i McConaugheya.

Na kraju, to što su dva detektiva lagala u službenim izvješćima nema ama baš nikakve važnosti. Rezultat njihove akcije je takav da ih se smatra herojima, a dio gledateljima će ih herojima smatrati upravo zbog onog što su zataškali. Uspjeh na profesionalnom planu se, pak, odražava i na privatne živote, te doživljaju sreću kao preporođeni obiteljski ljudi ili, barem, koliko-toliko “normalni” građani.

Međutim, ovo je tek peta od osam epizoda te će čak i oni manje iskusni gledatelji da je priča previše komplicirana da bi bila tako jednostavno riješena. Drugi dio epizode radnju premješta sedam godina kasnije – jedan od detektiva se hrva s gubitkom kose i “problematičnom” kćeri, dok drugi, na svoj veliki užas, prilikom rutinskog ispitivanja otkriva da možda slučaj ubojstva uopće nije bio riješen, odnosno da ubojica još uvijek djeluje.

Onima kojima takva mogućnost nije dovoljno intrigantna scenarij je još eksplicitnije mogućnost da je i jedan od detektiva ubojica, odnosno da je cijela istraga bila proizvod njegove manipulacije. Kao i da je nihilistička filozofija kojom je bombardirao svojeg zlosretnog kolegu bila ništa drugo do podmukla metoda psihološke manipulacije. Ostavljajući sve te opcije otvorenim, nova epizoda “Pravog detektiva” završava scenom koja možda postavlja prava pitanja, ali to čini na ne baš najodmjereniji način. No, ukoliko sljedeće tri epizode donesu neke suvisle odgovore, povremene nesavršenosti “The Secret of All Life” se mogu itekako oprostiti.

Enhanced by Zemanta