RECENZIJA: The Ruthless (Lo spietato, 2019)

Talijanski filmaši stjecajem specifičnih geografskih, ekonomskih i političkih okolnosti mogu uživati u tome da im bliža i dalja povijest daje bogat izvor materijala za ostvarenja gangsterskog života. To posebno uključuje razdoblje tzv. Prve republike, kada se pod višedesetljetnom vlašću Demokršćanske stranke često znala izgubiti granica između politike, ekonomije i organiziranog kriminala, a život s onu stranu zakona stvarao niz dramatičnih događaja i živopisnih biografija. Jedan od takvih primjera pruža milanski gangster Saverio Morabito, čija su svjedočenja postala temeljem za knjigu koja će poslužiti kao predložak za The Ruthless (“Beskrupulozni”), biografski film u režiji Renata di Marije, koji je odnedavno dostupan na Netflixu.

Morabitov alter ego, koji služi kao protagonist i narator filma, je milanski gangster Santo Russo (Scamarcio). Radnja započinje kada 15-godišnji Santo odrasta u Milanu gdje je njegova obitelj došla iz siromašne Kalabrije tražiti novi život. Santov otac je, pak, imao dodatnih razloga za dolazak, s obzirom da je neko vrijeme bio član ‘Ndranghete, kalabreške verzije mafije iz koje je bio izbačen. Mladi Santo se ispočetka nema namjeru baviti kriminalom, ali na Novu godinu 1968. bude uhapšen i optužen za krađu koju nije počinio, a njegov otac mu, nastojeći ga naučiti lekciju, odbije pružiti pomoć. Santo završava u popravnom domu gdje će biti izložen zlostavljanju, ali i steći vjernog prijatelja Marija Bambierija (Tedeschi), te nakon nekoliko godina steći dovoljno vještina da po izlasku započne karijeru kao okorjeli kriminalac. Santo i Mario se bave pljačkama, otmicama, iznudama i drugim zločinima, i u tome imaju uspjeha, skrenuvši pažnju vodećih ličnosti milanske ‘Ndranghete koja ih angažira za svoje prljave rabote. Santo se oženi za nekoć neuglednu Kalabrežanku Mariangelu (Serraiacco) s kojom će osnovati tradicionalnu obitelj, ali će nastaviti sa svojim poslom koji mu, pogotovo kada se u priču uključi trgovina heroinom, donosi sve više i više novaca. Potreba da ga troši ga spoji s francuskom umjetnicom Annabelle (Caste) s kojom će, usprkos razlika u obrazovanju, karakteru i svjetonazoru, razviti ljubavnu vezu. Njegov prijatelj Mario se, međutim, ne može nositi s uspjehom, te se odaje heroinu i počini pogrešku koja će 1990. godine po Santa, a na kraju i njegove pokrovitelje, imati kastastrofalne posljedice.

Renato di Maria je autor koji je prilično dobro poznaje materiju, a što uključuje kako talijanski kriminalni milje kojeg je 2015. godine obradio u dokumentarcu Italian Gangsters, tako i klasike gangsterskog žanra. To se najviše odnosi na Scorsesejeve Dobre momke od kojih je velikim dijelom “posudio” narativnu strukturu, opći ugođaj i mješavinu eksplicitnog nasilja, ironičnih komentara, nostalgije za svijetom nestalim prije nekoliko desetljeća, te crnog humora. The Ruthless ne otkriva toplu vodu, te je, slično kao u Scorsejevom ostvarenju, glavni lik prikazan kao nimalo simpatična osoba koja ne prikazuje previše kajanja za sve ono što je počinio. Pokušaj da se sve to začini s nekakvim elementima katoličke krivnje na kraju završi ne baš najspretnije, te se uglavnom svodi na eksploatacijski sadržaj, poput Santovih erotskih maštarija o redovnicama ili Mariangelino duševno rastrojstvo koje se trasnformria u vjerski fanatizam. Pojedine scene, pogotovo pred kraj, su razvučene i predvidljive, a neke od njih, pogotovo one u kojima di Maira inzistira na humoru su toliko nadrealne da se doimaju kao da su ovaj gangstersko-biografski film zalutale iz Monty Pythonovih skečeva.

Jedan od nedostataka filma je neujednačenost kvalitete kod glumačke postave. Scamarcio, hollywoodskoj publici poznat po ulozi mafijaškog bosa u Johnu Wicku 2, kao i po tome što je prvi zapaženi nastup imao u tematski i stiolski srodnom gangsterskom filmu Krimi roman iz 2005. godine, je vrlo dobar te kombinacijom karizme i “mangupskog” humora uvjerljivo portretira tipa koji bi u većini drugih filmova bio negativac. Serraioco je daleko manje uspješna kao njegova supruga, a još je žalosnija stvar s Caste, koju muči nedostatak “kemije” s Scamarciom. S druge strane, The Ruthless, iako većini fanova gangstersko-biografskog žanra neće donijeti ništa naročito novo, predstavlja uglavnom zadovoljavajući način da se nepuna dva sata slobodnog vremena provedu pred ekranom.

THE RUTHLESS

(LO SPIETATO)

uloge: Riccardo Scamarcio, Sara Seraiocco, Marie-Ange Casta, Alessandro Tedeschi

scenarij: Renato di Maria, Valentina Strada, Federico Gnesini

režija: Renato di Maria

proizvodnja: Bibi Film/Rai Cinema/Indi Prod, Italija/Francuska, 2019.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bez ljubavi ( Нелюбовь, 2017)

Mnogi u svijetu, a pogotovo u Americi u posljednjih par godina, dolazak Vladimira Putina na vlast u Rusiji smatraju najvećim zlom koje je zadesilo svijet u ovom stoljeću. S druge strane, što god mislili o trenutnom ruskom predsjedniku, lako je zamisliti da je njegov uspon nekoga znao i usrećiti, a među njih se mogu svrstati čak i neke ličnosti koje organski ne mogu smisliti njegov režim. Jedan od takvih primjera je Andrej Zvjagincev, filmaš koji pripada tzv. Drugoj Rusiji, odnosno krugovima prozapadne liberalne opozicije, ali koji usprkos toga svoju karijeru duguje upravo Putinu. Slavnim je postao daleke 2003. godine s nagrađenim filmom Povratak, mračnom dramom koja je na Zapadu shvaćena kao alegorijsko upozorenje da je Rusija počela skretati s ispravnog Jeljcinovog puta i da će umjesto demokratske utopije možda završiti u starim autokratskim vremenima. Zvjagincev je nakon tog filma režirao niz ostvarenja sličnog sadržaja i atmosfere, odnosno turobne i depresivne drame u kojima prikazuje naličje života u Putinovog Rusiji na način sličan kojima su prije pola stoljeća autori Crnog vala prikazivali život u Titovoj Jugoslaviji. Posljednje Zvjagincevljev film je drama Bez ljubavi iz 2017. godine, koje je osvojilo niz prestižnih festivalskih i drugih priznanja, uključujući nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Protagonisti, koje tumače Marijana Spivak i Aleksej Rozin, su Ženja i Boris, relativno situirani bračni par koji se odlučio razvesti. To je sasvim razumljiva odluka, jer se više ne vole, te se čini da su pronašli životnu sreću sa novim partnerima – Ženja s Antonom (Kešis), bogatašem čija odrasla kći živi u Portugalu, a Boris sa Mašom (Vasiljeva), mladom ljubavnicom koja treba roditi njegovo dijete. Razvod bi išao glatko da je u pitanju samo podjela zajedničke imovine, ali postoji problem u obliku njihovog 12-godišnjeg sina Aljoše (Novikov). Nijedan od supružnika ne želi dječaka, te ga očajnički pokušava utrapiti drugome, a u slučaju da sporazuma ne bude, kao alternativu spominju internat. Aljoša postaje svjestan situacije, pa možda i nije neko veliko iznenađenje kada jednog dana nestane. Ženja i Boris su odjednom prisiljeni sjetiti se svojih roditeljskih obaveza te ga počinju tražiti. Dugotrajna i mukotrpna potraga, međutim, ne dovodi do nikakvih rezultata, osim što dvoje supružnika, prisiljenih da provode zajedničko vrijeme, pronalaze dodatne razloga da jedno prema drugom iskazuju mržnju.

Bez ljubavi je Zvjagincev originalno zamislio kao ruski remake znamenitog Bergmanovog filma Prizori iz bračnog života, ali je od tog plana morao odustati zbog problema s autorskim pravima. Scenarij, međutim, predstavlja trijumf jednostavnosti i prikazuje sasvim običnu priču te relativno jednostavne, ali uvjerljive likove koje sjajno tumače Spivak i Rozin. Zvjagincev, međutim, daleko više truda ulaže u nastojanje da stvori specifičnu i prilično turobnu atmosferu, pri čemu se služi dugim kadrovima po uzorima na Tarkovskog. U filmu osim glumačke ekipe važnu ulogu igra i scenografija, odnosno vješto korištenje lokacija, bilo da je riječ o interijerima koji, bez obzira na to što bi se mogli nazvati luksuznima, izgledaju mračno i sputavajuće, bilo da je riječ o eksterijerima ispod u pravilu oblačnog neba, a koji se obično svode na napuštene i propadajuće zgrade iz sovjetskog razdoblja, obično okružene mračnim i prijeteći gustim šumama. Zvjagincev je prilično vješt i takvi su prizori toliko fascinantni da će gledatelj zaboraviti da su kadrovi izuzetno dugi, a ritam radnje relativno spor.

Zvjagincev, s druge strane, toj priličano običnoj i svakodnevnoj priči, koja bi se mogla događati u San Franciscu isto kao i u Sankt Peterburgu, morao dati određeni, iako implicitni, politički kontekst. Njegov prethodni film Levijatan iz 2014. godine, naime, nije previše dobro “sjeo” kremaljskim vlastima, te je Zvjagincevu rusko Ministarstvo kulture odbilo pružiti financijsku podršku. Srećom, Zvjagincev je imao par poklonika među tajkunskim krugovima, ali još više među birokratima u par zapadnih zemalja koji su uskočili s novcima vlastitih poreznih obveznika. Bez ljubavi je, tako, morao dobiti određeni antiputinovski sadržaj, a on se, između ostalog, ogleda u par scena koje pokazuju kako se s režimom slizana Ruska pravoslavna crkva proširila u sve pore društva i građanima nastoji nametnuti svoje turbokonzervativne stavove o braku i seksu, ili kroz prikaz ruske policije kao hrpe lijenčina i nesposobnjakovića na čije se elementarne usluge običan građanin nikako ne može osloniti. U završnim scenama se prikazuje kako likovi gledaju televizijske vijesti državnih ili prorežimskih medija posvećenih sukobu u istočnoj Ukrajini, u kojima su, dakako, kao krivac za krvoproliće i razaranja prikazana ukrajinska prozapadna vlast. Iz tih bi se scena moglo tumačiti da je priča o Aljošinim roditeljima zapravo još alegorija na žalosno stanje stvari u Rusiji, odnosno da su oni zbog sebičnosti i konformizma svoje dijete napustili isto onako kao što je njihova generacija odbacila plemenite demokratske ideale Jeljcinove ere. Jedini koji se u filmu mogu smatrati pozitivcima su volonteri iz nevladine organizacije posvećene pomoći u traženju nestalih osoba, a čija požrtvovnost i profesionalnost daje snažan kontrast u odnosu na korumpiranu i nesposobnu državu. Iako takvi eksplicitno politički sadržaji u neku ruku predstavljaju nepotreban začin onome što bi inače predstavljalo gotovo savršenu intimnu obiteljsku dramu, Bez ljubavi svejedno predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje koje se može najtoplije preporučiti svim pravim filmskim sladokuscima.

BEZ LJUBAVI

(НЕЛЮБОВЬ)

uloge: Marijana Spivak, Aleksej Rozin, Matvej Novikov, Marina Vasiljeva, Andris Kešis

scenarij: Oleg Negin & Andrej Zvjagincev

režija: Andrej Zvjagincev

proizvodnja: Art France Cinema/Why Not Productions, Rusija/Francuska/Belgija/Njemačka, 2017.

trajanje: 127 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Opsadno stanje (Captive State, 2019)

Posljednjih par godina je prilično zanimljivo gledati kako se riječ “neokon” počinje izbjegavati u istim onim “pristojnim društvima” gdje je za vrijeme rata u Iraku bila oličenje sveg zla na svijetu, odnosno svega onoga što je “cool”, “hip” i “progresivna” ekipa morala mrziti. Danas to isto društvance mjesecima na društvenim mrežama plače za preminulim američkim senatorom kojeg je razapinjala kao ratnog huškača, a predsjednik kojeg se prozivalo kao najvećeg krvoloka se sada slavi kao simpatični djedica, mudri državnik i neshvaćeni vizionar. Sve, to, dakako, znači da više nije “politički korektno” kritizirati radikalnu američku politiku “širenja demokracije”, odnosno dovoditi u sumnju to da brutalne invazije suverenih država, masovna razaranja i ubijanja stotina tisuća ljudi, te instaliranje marionetskih režima koji za račun američkih korporacija pljačkaju prirodne resurse ne predstavljaju civilizacijsko dostignuće koje jedino ne mogu shvatiti nacionalistički trogloditi, ocvali staljinisti ili ruski trolovi. Zbog svega toga je zanimljivo vidjeti film u kome se Amerikancima i amerikanofilima pokazuje kako je to kada Sjedinjene Države budu izložene istom takvom tretmanu. Priliku za to pruža SF-film Captive State u režiji Ruperta Wyatta, čiji bi naslov bilo najadekvatnije prevesti izrazom Pod jarmom, a kojeg su domaći distributeri po dobrom starom običaju preveli kao Opsadno stanje.

Radnja započne nakon što Zemlja postane metom invazije tehnološki superiornih vanzemaljaca koji svim svjetskim vladama postave ultimatum o predaji, koji će brzo biti prihvaćen. Vanzemaljci se iskrcavaju, uspostavljaju baze u vodećim svjetskim gradovima, te se potom proglašavaju za Zakonodavce, odnosno vrhovnu vlast na planetu. Ispod njih su ostaci nekadašnjih vlada reorganizirani u marionetske režime koji šačici ljudi na vrhu omogućavaju lagodan život, dok se ostatak mora suočiti sa oduzimanjem svih ljudskih i građanskih prava, te bespomoćno gledati kako vanzemaljci nemilice iskorištavaju Zemljine prirodne resurse. Takvo stanje stvari je, dakako, dovelo do stvaranja pokreta otpora koji se osvajačima pokušava suprotstaviti uglavnom simboličkim terorističkim akcijama. Devet godina nakon invazije Gabriel Drummond (Sanders) živi u Chicagu, mučen sjećanjem na roditelje koji su smrtno stradali u invaziji, ali i obilježen time da mu je stariji brat Rafe (Majors) bio jedan od vođa lokalne ćelije pokreta otpora nestale u vanzemaljskoj kaznenoj ekspediciji koja je zbrisala cijelu gradsku četvrt. Kolaboracionistički policijski zapovjednik Mulligan (Goodman), pak, vjeruje da je Rafe živ, a njegova mreža aktivna, te nastoji Gabriela iskoristiti kako bi je razotkrio i uništio. Gabriel, pak, dolazi u kontakt s Rafeovim suborcima te im pomaže u izvođenju izuzetno složene i riskantne akcije u kojoj se namjerava izvršiti atentat na vodeće ličnosti režima i s njima povezane vanzemaljske predstavnike.

Opsadno stanje je loše prošlo na američkim kino-blagajnama, ali i kod kritičara, a što se može protumačiti time da je Amerikancima ova distopijska, ali mnogim zemljama svijeta dobro poznata priča, previše gorka. To, dakako, ne znači da neke od kritika filma nisu opravdane, a što se prije svega može odnositi na spor početak, pomalo konfuznu sredinu i prilično predvidljiv “šokatni” obrat na samom kraju. S druge strane, Rupert Wyatt, britanski režiser poznat po filmu Planet majmuna: Postanak, kojim je bila stvorena uspješna franšiza, se iskazao neobično vješt u stvaranju distopijskog svijeta koji je izuzetno mračan i depresivan, ali još više zato što predstavlja odraz onoga u čemu manje-više živimo. Wyatt se koristi lokacijama Chicaga, američke metropole koja i u našem svijetu, u kojem nije bilo nikakvih vanzemaljskih invazija, izgleda prilično loše, te mu nije neki naročiti problem s malo budžetskih sredstava rekonstruirati siromaštvo, besperspektivnost i očaj. Isto tako nije bio naročiti problem prikazati turbo-orvelijansku noćnu moru u kojoj se nastoji ostvariti potpuna kontrola nad stanovništvom, svi mediji prolaze kroz cenzuru, dronovi patroliraju iznad ulica a svi građani su kontrolirani kirurški ugrađenim čipovima. I, naravno, tu je i korumpirana političarska bagra koja je vlastiti narod spremna prodati tuđincima, kao i njihovi medijski trabanti koji šire propagandu o tome da su vanzemaljci donijeli mir, sreću i blagostanje.

Wyattov film relativno dobro funkcionira kao triler, mada nije najbolje izveden prijelaz od prilično sporog prikaza distopijskog svijeta do akcije koja se na trenutke odvija prebrzo i konfuzno. Jedan od razloga bi mogao biti i taj da je Wyatt, suočen s nedostatkom budžeta za specijalne efekte, bio prisiljen borbe s vanzemaljcima, odnosno same vanzemaljce, prikazivati u mraku. Ma koliko ih se Wyatt trudio učiniti zastrašujućima, oni izgledaju manje opasni od policajaca u fantomkama koji svoje sugrađane hapse, sadistički muče i cinično predaju sudbini vjerojatno nalik onoj koju su doživljavali Židovi kada ih se “deportiralo na Istok”. Neki od likova nisu najbolje razrađeni, ali to ipak kompenzira prilično raznovrsna i raspoložena ekipa, među kojom se najviše ističe John Goodman u prilično složenoj i dojmljivoj ulozi moralnim dvojbama rastrzanog policajca. Zahvaljujući njemu je Opsadno stanje prilično gledljiv i na trenutke upečatljivo ostvarenje, a za koje se na kraju može reći da je pravi film napravljen u pogrešno vrijeme.

OPSADNO STANJE

(CAPTIVE STATE)

uloge: John Goodman, Ashton Sanders, Jonathan Majors, Machine Gun Kelly, Vera Farmiga, Alan Ruck, Kevin Dunn, Madeline Brewer

scenarij: Erica Beeney & Rupert Wyatt

režija: Rupert Wyatt

proizvodnja: Participant Media/Focus Features, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Izumiteljica: Krvava prijevara (The Inventor: Out for Blood in Silicon Valley, 2019)

Ako postoji nešto što smo doznali u ovom desetljeću, a što bi nas sve trebalo uznemiriti, onda je to spoznaja da Silikonska dolina sve manje predstavlja rješenje, a sve više dio svjetskih problema. Naime, bez obzira na sve opravdane pohvale za izume i kreativno korištenje suvremene tehnologije kojima su ljudima širom svijeta živote učinili eksponencijalno boljim, američki tehnološki giganti poput Facebooka, Applea i Googlea su s vremenom počeli pokazivati svoju izuzetno tamnu stranu, koja se odražava bilo kroz njihov monopolistički položaj koji će s vremenom početi gušiti sve inovacije, bilo kroz besramno špijuniranje i prodaju povjerljivih podataka vlastitih korisnika, bilo kroz sve snažniju i često krajnje arbitrarnim i laicima sve manje pojmljivim kriterijima temeljenu cenzuru. Problem divova Silikonske doline, međutim, nije neka velika aberacija, kako u odnosu na širi kontekst američkog kapitalizma, tako i odnosu na samu Silikonsku dolinu, gdje su korporacije koje dominiraju današnjim svijetom čine tek nekolicinu sretnika koji su izvukli dobitne srećke na socijaldarvinističkoj lutriji. Većinu kompanija Silikonske doline, kao i većinu poduzeća u Amerci i manje-više svakoj zemlji temeljenoj na tržišnoj ekonomiji, čine gubitnici. Priče o neuspjesima i porazima, međutim, rijetko kada čine zahvalan materijal za novinske članke ili filmove, i to se obično dogodi tek kada specifičan splet karaktera i okolnosti stvori veliki spektakl koji će dovesti do naslovnica. Jedan takav primjer je predmet dokumentarnog filma Izumiteljica: Krvava prijevara.

Naslovni lik je Elizabeth Holmes, američka poduzetnica koja je do prije par godina uživala reputaciju jedne od najuglednijih ličnosti američkog poslovnog svijeta i od strane medija bila slavljena kao jedan od rijetkih primjera žene koja je uspjela doći na vrh velike američke tehnološke tvrtke, a danas se smatra izvorom najvećeg skandala u povijesti Silikonske doline. Odrasla u obitelji uglednih i imućnih liječnika, Holmes se od malih nogu počela zanimati za znanost i tehnologiju te za vrijeme studija na elitnom sveučilištu Stanford započela sa istraživačkim radom. On će je godine 2004. potaći da napusti sveučilište i osnuje tvrtku koja će kasnije postati poznata kao Theranos. Holmes je za svoj i cilj svoje tvrtke postavila pronalazak i proizvodnju uređaja koji bi iz uzorka krvi iz prsta bio u stanju izvesti najsloženije testove i pomoći liječnicima i pacijentima da dobiju kvalitetne i, prije svega, brze dijagnoze. Theranos je sa svojom idejom bio jedan od mnogobrojnih “start-upova” koji djeluju u Silikonskoj dolini, ali se među njima od 2013. godine brzo počeo isticati upravo zahvaljujući Holmes koja se, pažljivo njegujući metode poslovanja, ali i imidž svoga velikog uzora Stevea Jobsa, iskazala nevjerojatnu sposobnost da za svoju ideju pridobije članove američke i svjetske poslovne, političke i medijske elite. To je rezultiralo panegiricima “ženskom Jobsu” u tisku i na televiziji, kao i brojnim generalima i uglednim državnicima u upravnom odboru, te još uglednijim investitorima koji su u njenu tvrtku uložili na milijarde dolara. Jedini problem za Holmes je, pak, bio taj što njen uređaj jednostavno nije bio u stanju izvoditi testove na onako brz i kvalitetan način kako što je ona obećavala, odnosno zahtijevao daleko više truda, novaca i vremena nego što bi se to moglo očekivati od samozvanog genija. Kada je godine 2015. članak istraživačkog novinara Johna Carreyroua u “Wall Street Journalu” postavio neka neugodna pitanja, Holmesin imperij se počeo raspadati poput kule od karata, a javnost, pa i neki njeni najfanatičniji poklonici, s vremenom počeli shvaćati da je u pitanju jedna velika prijevara.

Alex Gibney, koji je režirao film, se posljednje desetljeće i pol nametnuo kao jedan od vodećih američkih autora dokumentaraca, a pri čemu su mu specijalnost postali skandali, uključujući, dakako, one vezane uz kriminal bijelih ovratnika. Izumiteljica je velikim dijelom slična njegovom prvom značajnijem djelu Enron: Najpametniji momci u sobi iz 2005. godine, a koji je bio posvećen zloglasnoj energetskoj tvrtki čiji je spektakularni kolaps temeljen na prijevari dioničara uspio zasjeniti tek napad 11. rujna. Razlog za sličnost možda i nije tako slučajan, jer je Holmesin otac neko vrijeme bio jedan od Enronovih potpredsjednika. Gibney u slučaju Theranosa koristi sličan postupak, odnosno nastoji priču ispričati velikim dijelom koristeći riječi same Holmes, mada ona iz razumljivih razloga nije neposredno sudjelovala u produkciji ovog dokumentrca. Tu se za autora sretnom okolnošću pokazala izuzetna sklonost Holmes za samopromociju, koja je ostavila brojne snimke intervjua, TED predavanja, pa čak i Theranosov propagandni film koji je bio režirao “Oscarom” nagrađeni autor dokumentaraca Errol Morris. Gibney na temelju toga, kao i brojnih razgovora s novinarima i bivšim uposlenicima, gradi sliku ličnosti koja je imala najiskrenije i najplemenitije namjere i uistinu vjerovala u ono što radi, ali također imala i neke prilično loše uzore. To se prvenstveno odnosi na Thomasa Edisona, izumitelja i poduzetnika koji Amerikanci vole slaviti kao nacionalnog junaka i simbola svega dobrog što mogu donijeti znanost i kreativni genij u sprezi s kapitalizmom, ali kojeg isto tako oni upućeni u biografiju Nikole Tesle teško mogu opisati kao pozitivca. Gibney je u filmu nastojao pokazati paralele između Edisona i Holmes, odnosno sugerirao kako su se oboje koristili nekim ne baš najmoralnijim metodama i često javnosti i investitorima govorili bezočne laži. Razlika je, dakako, što je Edison nakon brojnih neuspjeha konačno ipak uspio izumiti žarulju za praktičnu upotrebu, a Holmes je nakon isto toliko godina i milijardi ulupanih dolara stvorila jedno veliko ništa, a tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti bila spriječena da neispravnim uređajem riskira živote desetaka, a možda i stotina milijuna pacijenata širom svijeta.

Izumiteljica stoga može poslužiti kao važno i prilično aktualno upozorenje o tome kako čak i Silikonska dolina, koja se dugo smatrala imunom na korupciju i nesposobnost koja muči stupove današnjeg svijeta, dio problema i da su tamo istinski geniji na rukovodećim položajima prije izuzetak nego pravilo. Holmes je tako godinama uspijevala neke od najpametnijih i najiskusnijih ljudi, pa i cijelu javnost, povlačiti žedne preko vode. Međutim, to nikada ne bi mogla da joj u tome nisu pomogli mediji, koji su, kao i ona sama, više voljeli vjerovati u ono što žele vjerovati umjesto stvarnog stanja stvari, pa je tako “ženski Jobs” dugo vremena bio neupitan. Gibney u filmu nije uspio adekvatno pokazati taj širi kontekst, ali bez obzira na to, Izumiteljica je film koji se itekako pogledati i koji daje jednu zanimljiv, iako prilično uznemirujući pogled na današnji svijet.

IZUMITELJICA: KRVAVA PRIJEVARA

(THE INVENTOR: OUT FOR BLOOD IN SILICON VALLEY)

režija: Alex Gibney

proizvodnja: HBO, SAD, 2019.

trajanje: 119 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Zelena knjiga: Vodič za život (Green Book, 2018)

Nakon što svake godine završi “oskarovska” utrka i svaki od pobjednika započne, najčešće opravdan, put u zaborav, filmski kritičari i budući povjesničari se mogu početi zabavljati analizirajući razloge zbog kojih je pojedini naslov uspio osvojiti najprestižnije zlatne kipiće. Ove godine će, pak, to biti relativno jednostavan zadatak, iako se pobjednik sve do posljednjeg trenutka nije smatrao najvećim favoritom i bio u sjeni mnogo razvikanije Rome. Slučaj Zelene knjige, kojoj su domaći distributeri, valjda uplašeni da će netko misliti kako je riječ o ekranizaciji programskog manifesta pokojnog libijskog vođe Moamera Gadafija, nadjenuli dodatni naslov Vodič kroz život, predstavlja školski primjer “udice za Oscare”. Film Petera Farrellyja, naime, koristi gotovo sve sastojke formule koja se posljednjih desetljeća pokazala efikasnom u pridobivanju glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Zelena knjiga tako kombinira dva za “Oscar” prilično prijemčiva žanra – biografski i film ceste; radnjom je smještena u rane 1960-e, razdoblje koje nostalgična hollywoodska gerontokracija smatra zlatnim dobom; glavni likovi su, u manjoj ili većoj mjeri, povezani s industrijom zabave, a samim time i s Hollywoodom; scenarij se trudi obračunati s rasizmom, ksenofobnim i drugim predrasudama koje hollywoodski salonski ljevičari smatraju izvorom sveg zla u današnjem svijetu; i, konačno, riječ je o filmu gdje najveći dio tereta nose glumci.

Zelena knjiga se temelji na scenariju za kojeg je Nick Vallelonga, jedan od trojice ko-scenarista, inspiraciju pronašao u pričama svojeg oca, Tonyja “Usne” Vallelonga (Mortensen), italoameričkog izbacivača koji je, zahvaljujući radu u popularnim njujorškim klubovima, stekao niz utjecajnih prijatelja i veza u industriji zabave, te od 1970-ih do smrti ostvario karijeru povremenog glumca. Radnja počinje 1962. godine kada se elitni klub “Copacabana” zatvara radi preuređenja, te Vallelonga mora u sljedećih nekoliko mjeseci pronaći posao kojim bi prehranio svoju obitelj. Neobično rješenje tog problema je pronađeno u liku dr. Dona Shirleya (Ali), crnog pijanista koji živi u luksuznom stanu iznad elitne koncertne dvorane Carnegie Hall i koji se sprema otići na višetjednu turneju po SAD. Tony je angažiran kao njegov vozač, ali također mora za svog zahtjevnog poslodavca obavljati poslove batlera i, što je još važnije, tjelohranitelja. Shirley, naime, prilikom turneje mora nastupati u južnjačkim državama gdje je još uvijek na snazi institucionalna rasna segregacija i gdje nije rijetkost očekivati otvoreno neprijateljstvo prema crncima koji se usude ponašati kao da su po pravima jednaki bijelcima. U svemu tome Tonyju kao važan alat služi tzv. “Zelena knjiga”, odnosno vodič namijenjen crnim putnicima koji daje jasne instrukcije u kojim mjestima crnci smiju koristiti iste ili različite hotele, zahode, restorane kao bijelci, a u kojima ne. I dok se na samom početku putovanja iskazuju bitne razlike između sirovog, neobrazovanog ali uličnom mudrošću nadarenog Tonyja na jednoj, i rafiniranog, obrazovanog i dostojanstvenog Shirleya na drugoj strani, kako vrijeme prolazi njih dvojica polako prevladavaju međusobni jaz i postaju prijatelji.

Režiser Peter Farelly je ovdje napravio prilično dobar posao, i to najviše zahvaljujući tome što se njegov rad uopće ne primjećuje, a još manje nekakva “autorska ruka”. Gotovo bi se moglo reći kako je Farelly to napravio kako bi se u neku ruku iskupio za komedije koje je bio pravio s bratom Bobbyjem prije dva desetljeća, i u kojima je često razbijao dotadašnje granice hollywoodskog zahodskog humora. To, dakako, ne znači da je Zelena knjiga u tehničkom smislu loš film. Naprotiv, Farelley vješto upravlja resursima te za relativno male novce uspijeva rekonstruirati Ameriku od prije više od pola stoljeća, bilo da je riječ o scenografiji, kostimima, glazbi i rekvizitima. Najvažnije je, međutim, to da je odabrao, i sve do pred sam kraj, znao održati sjajan tempo, te da čak i oni gledatelji koji obično nisu skloni ovakvom tipu filmova, neće moći primijetiti da Zelena knjiga traje preko dva sata. Farrelly također prilično spretno održava delikatnu ravnotežu između ozbiljne drame i lagane komedijice, a koja je nužna da bi publika u ovakvom ostvarenju mogla uživati.

Najveći adut filma je, pak, glumačka ekipa. To se odnosi na Mahershalu Alija, čiji je prikaz dio Shirleyeve rodbine napao zbog navodne povijesne neutemeljenosti, stvorivši kontroverze ali i besplatnu reklamu za Farrellyjevo ostvarenje. Ali lik rafiniranog, ultraprofesionalnog i naizgled hladnog glazbenika uspijeva učiniti neobično složenim i životnim, te nije nikakvo čudo što je za njega dvije godine nakon Moonlighta uspio osvojiti svoj drugi Oscar za najboljeg sporednog glumca. Mnogo je, pak, impresivniji Mortensen koji je za potrebe uloge morao ne samo savladati talijanski, nego se i udebljati najmanje desetak kilograma. Tako uloženi trud je urodio plodom, te ne izgleda nimalo čudno što hollywodska superzvijezda, koja je nedavno ušla u sedmo desetljeće života, tumači lik koji je upola mlađi. Uz dva sjajna glumačka talenta dolazi i dobra međusobna “kemija”, te Ali i Mortensen zahvaljujući njoj uspijevaju nadići brojne scenarističke nedostatke, uključujući i klišeje koji bi inače uništili i mnogo bolje napisane filmove. Iako će, kao i u brojnim drugim slučajevima, biti dežurnih SJW dušobrižnika koji će Zelenoj knjizi zamjerati nedovoljnu angažiranost ili stereotip “bijelog spasitelja”, ovaj film svojom kvalitetom nadilazi sentimentalnu “ljigu” i pričom o dva čovjeka koji nadilaze svoje naizgled nepremostive razlike publici donosi smiješak na lice, podsjećajući da postoji svijet bolji od našeg, makar u hollywoodskim filmovima.

ZELENA KNJIGA: VODIČ KROZ ŽIVOT

(GREEN BOOK)

uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini

scenarij: Nick Valelonga, Brian Hayes Currie & Peter Farelly

režija: Peter Farelly

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Posljednji tajkun (The Last Tycoon, 2012)

Opsjednutost prošlošću, obično vezana uz to da se na tu prošlost iz raznoraznih razloga gleda kroz ružičašte naočale, nije specifičnost ovih prostora. Jedan od primjera bi mogla biti Kina, zemlja koja posjeduje izuzetno dugu povijest, koja je, između ostalih, bila bogat i gotovo neiscrpan izvor inspiracije za književnike, umjetnike te, naravno, i filmaše. Sklonost da se “dobra stara” vremena prikazuju kroz prizmu nostalgije se ponekad može primijetiti i u tretmanu ličnosti, događaja i epoha koje se teško mogu nazvati “dobrima”. Jedan od primjera jesu 1930-e, doba u kojem je Kina prolazila kroz vjerojatno jedno od najtraumatičnijih poglavlja svoje povijesti i bila pod vlašću svakojakih mutnih tipova krvavih ruku, ali koje usprkos toga služi kao zahvalan izvor priča za raskošne filmske epove. Jedan od primjera je Posljednji tajkun, hongkonški gangsterski ep koji je 2012. godine režirao Wong Jing.

Naslovni lik filma se temelji na stvarnoj ličnosti po imenu Du Yuesheng, koji je 1920-ih i 1930-ih vladao organiziranim kriminalom u Šangaju, te zahvaljujući bliskosti s Chiang Kai-shekom, vođom nacionalističke stranke Kuomintang, i spremnosti da istog novcem i na druge načine podržava u borbi s komunistima, uživao status najmoćnijeg gangstera na svijetu. Tvorci filma Posljednji tajkun su, pak, itekako svjesni da autentični biografski film o pripadniku gubitničke strane u građanskom ratu vjerojatno ne bi dobro prošao u susretu s cenzorima NR Kine, pa je Du Yuesheng “prekršten” u fiktivni lik po imenu Cheng Daqi. Radnja započinje 1910-ih kada Chenga (Huang Xiaoming), mladog provincijskog prodavača voća, iskoriste kao pijuna u obračunima lokalnih kabadahija te završi u zatvoru pod lažnom optužbom za ubojstvo. Odatle ga izvlači političkim i drugim vezama “podmazani” oficir Mao Zi (Francis Ng) koji će kasnije postati njegov poslovni i politički partner. Cheng odlazi u Šangaj potražiti bolji život, a u tom gradu, koji je zahvaljujući međunarodnim koncesijama podijeljen na različite zone, cvate kriminal vezan uz kocku, prostituciju i trgovinu opijumom. Njegovo vladanje borilačkim vještinama, ali i nesumnjivi diplomatski talent, mu omogućuje da polako ovlada šangajskim ulicama, ali i stekne naklonost Honga Shoutinga (Sammo Hung) koji će postati njegov mentor, zaštitnik, a na kraju i pobratim. 1930-ih sada već sredovječni Cheng (koga tumači Chow Yun-fat) uživa status neformalnog gospodara grada, ali njegovoj vladavini izazov predstavlja kako građanski rat u kojem se beskrupulozni Mao Zi našao nasuprot “pobunjenika”, tako i sve izglednija japanska invazija. Dodatne probleme za Chenga predstavlja i to što je u te spletke upetljana Ye Zhiqiu (Yuan Quan), operna pjevačica u koju je bio zaljubljen od rane mladosti.

Posljednji tajkun na prvi pogled ima sve što bi jedan povijesni ep trebao imati. Osim što je u njega potrošena za hongkonške standarde poprilična količina novaca, te rekonstruirani kostimi, scenografija i rekviziti davno iščezle epohe, može se pohvaliti dojmljivom glumačkom postavom u kojoj su se našle legende poput Chow Yun-fata i Sammoa Hunga, Melodramatski zaplet je poslužio kao solidna podloga za niz prilično dobrih akcijskih scena u kojima se koriste kako šake, tako i hladno i vatreno oružje, uključujući obračun u crkvi koji podsjeća na najbolja djela Johna Wooa. Scenarij, međutim, ne može adekvatno održati kvalitetu do samog kraja, a tu nimalo ne pomaže što radnja na trenutke nije posve jasna gledateljima koji nisu upoznati sa političkim spletkama i posvađanošću frakcija u Kini 1930-ih. Posljednji tajkun, dakako, kao i mnogi slični filmovi, povijesnu autentičnost žrtvuje melodrami, pa se tako “problematični” gangsterski bos Du Yuesheng u filmu pretvori u patriota i heroja koji je na kraju balade spreman učiniti “pravu stvar” i suprotstaviti se Japancima čak i ako će to značiti njegovu smrt. Kreativni tretman povijesti sam po sebi nije problem, ali način na koji se to čini je malo nespretan, i u tome se pretjeralo. Krvavo finale tako prati više eksplozija i pirotehnike (uz ponekad ne baš najspretnije izvedene CGI efekte) nego u scenama koje rekonstruiraju japansko bombardiranje Šangaja 1937. godine. Dojam još više kvare neumitne usporedbe s nekim tematski i stilski sličnim filmovima kao što su Casablanca i Bonnie i Clyde, a koje će na kraju gledatelje dovesti do ironičnog zaključka da je po pitanju kvalitete filma hollywoodska prošlost bila bolja od hongkonške sadašnjosti.

POSLJEDNJI TAJKUN

(THE LAST TYCOON)

uloge: Chow Yun-fat, Sammo Hung, Francis Ng, Huang Xiaoming, Yuan Quan

scenarij: Wong Jing, Phillip Lui & Manfred Wong

režija: Wong Jing

proizvodnja: Mega Vision Pictures/Beijing Enlight Pictures/Bona Film Group, Hong Kong, 2012.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Escape Room (2019)

Cjelovečernji film, polako ali sigurno nestaje kao forma s jasno određenim početkom, sredinom i krajem, barem ako se pitaju šefovi hollywoodskih studija. U pitanju nije više spoznaja da se za “dublje” i ozbiljnije sadržaje kao daleko adekvatniji medij nametnula streamingom “podmazana” televizija, nego i to da Hollywood, kada su u pitanju žanrovska ostvarenja, sve rjeđe pravi filmove koji nisu zamišljeni kao početak buduće franšize. Vrlo često to znači da će film, koji bi vrlo dobro funkcionirao kao samostalna cjelina, biti upropašten nastojanjem da se na silu ishodi nastavak. Nigdje se takav trend ne očitava na tako eksplicitan način kao u slučaju horor-trilera Escape Room Adama Robitela.

Naslov sugerira kako je riječ o tzv. sobi za bijeg, odnosno relativno novom i danas sve popularnijem obliku zabave za ljude koji žele u stvarnom životu iskusiti uzbuđenja koja su im dotada pružala isključivo video-igre. Sobe za bijeg predstavljaju jednu ili više prostorija koje igrači trebaju napustiti tako što rješavaju zagonetke i pronalaze skrivene ključeve. Escape Room započinje u Chicagu gdje je grupa od šestoro igrača pozvana u tajanstvenu zgradu gdje bi trebala započeti igru čiji je cilj izlazak iz zaključanih soba. Šest igrača, koji pripadaju različitim spolovima, godištima i socio-ekonomskim klasama, već u samoj čekaonici shvaća da je igra započela, a potom otkriva da su opasnosti koje im prijete prave, odnosno da moraju sve svoje fizičke i intelektualne vještine iskoristiti ne samo da pobijede, nego da pokušaju sačuvati vlastite živote.

Ne baš malen broj kritičara je Escape Room uspoređivao sa Slagalicom strave, a što se relativno lako može objasniti kroz sličnost koncepta, odnosno zaplete u kojima protagonisti moraju rješavati zagonetke kako bi se spasili od nevolje. Escape Room je, međutim, bitno drukčiji film od Slagalice, koja je bila žanrovski čvrsto ukotvljena u vodama “torture porna”; ovdje, dijelom i zbog nastojanja da se osigura komercijalno isplativiji cenzorski rejting PG-13 previše ekplicitnog nasilja nema, odnosno inzistira se na “čistom” hororu i suspenseu. Režiser Adam Robitel, pak, ima iskustvo upravo u takvoj vrsti filmova, jednoj od rijetkih koje Hollywood u posljednje vrijeme snima s niskim budžetom, Ovdje se to iskustvo ogleda kroz nekoliko prilično dojmljivih scena, koje odaju domišljato korištenje scenografije, odnosno stvaranje različitih atmosfera u različitim sobama za bijeg. Možda se to najbolje vidi u trećoj od nekoliko soba koje protagonisti moraju prijeći, a u kojoj se također vješto koristi soundtrack, odnosno klasična pjesma “Downtown” Petule Clark čiji stihovi služe kao svojevrsni ironični komentar radnje, odnosno ključ za zagonetku.

Robitelov režijski talent je, međutim, bio ograničen nekvalitetnim scenarijem, prije svega po pitanju likova. Escape Room ih ima relativno malo, ali ta malobrojnost može biti podloga za kvalitetu, prije svega kada se stvore međusobno različiti i upečatljivi likovi koji će publici ostati u sjećanju i prema čijoj sudbini nisu ravnodušni, a za što su najbolji primjer SF-klasici poput Predatora i Aliensa. Ovdje to, međutim, nije slučaj, jer su likovi svedeni na jednostavne klišeje – introvertirani štreber, gubitnik iz radničke klase, zatucani kamiondžija, psihopatski burzovni mešetar, prolupali ratni veteran, Jedan od njih služi isključivo za ekspoziciju, odnosno kako bi u sobe za bijeg neupućene gledatelje upoznao s tim relativno novim i nepoznatim konceptim zabave; čim taj zadatak obavi, postaje nepotreban, a njegova sudbina prilično izvjesna. Dojmu ne pomaže ni to što su većina likova krajnje antipatični, a ni članovi glumačke postave, s izuzetkom Deborah Ann Wall (poznate po nastupu u TV-seirji Daredrvil) im ne udahnjuju neki naročiti život.

Najveći nedostatak filma Escape Room, je, međutim, završnica. Gledateljima, koji su zbivanja dotada pratili isključivo iz perspektive protagonista, je “elegantno” servirano objašnjenje što se, kako i zašto događalo, i to iz ustiju samih organizatora smrtonosne igre. I, naravno, nakon što preživjeli igrači o svemu tome pokušaju izvijestiti vlasti, brzo se otkrije kako nikakve sobe za bijeg više nema, odnosno da je, bez obzira na sve logističke i tehničke probleme, uklonjena preko noći. Na samom kraju se gledateljima pruža spektakularna scena za koju se ispostavi da je ništa drugo do uvod u nastavak, koji će, po svemu sudeći, biti snimljen. Na žalost.

ESCAPE ROOM

uloge: Taylor Russell, Logan Miller, Deborah Ann Wall, Tyler Labine, Jay Ellis, Nik Dodani

scenarij: Bragi F. Schut & Maria Melnik

režija: Adam Robitel

proizvodnja: Columbia/Original Film, SAD/Kanada, 2019.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Metod (The Method/Метод, sezona 1, 2015)

Rusija je velika zemlja čiji su ljudski i materijalni resursi toliki da, čak i uz sve prepreke koje čine ideologija, korupcija ili nesposobnost, prije ili kasnije moraju doći do izražaja. To se odnosi i na rusku filmsku i televizijsku industriju, koja, velikim dijelom zahvaljujući orijaškom domaćem tržištu, posjeduje temelj na kojem može graditi kvalitetnu produkciju. Iako je još rano govoriti o tome hoće li Rusija imati vlastito Zlatno doba televizije, postoje naznake da bi stvari mogle ići u tom smjeru. Za to je najzaslužnija Sreda, produkcijska kompanija koju je osnovao producent Aleksander Cekalo, i koja je nedavno pronašla ono što danas predstavlja Sveti graal za ne-američke tvorce televizijskog sadržaja – ugovor o distribuciji na Netflixu. Zahvaljujući njemu, svjetska je publika dobila priliku da pogleda nekoliko ruskih filmova i TV-serija, među kojima je vjerojatno najpoznatija mini-serija Trocki iz 2017. godine. Dio ekipe iz te serije dvije godine ranije napravio izuzetno hvaljenu kriminalističku seriju Metod čija je prva sezona također dostupna na Netflixu.

Konstantin Habenski, koji je u Trockom glumio istoimenog revolucionarnog vođu, se u Metodu pojavljuje u ulozi protagonista, policijskog majora po imenu Rodion Meglin. Na samom početku serije Meglin uživa reputaciju genijalnog istražitelja, koji posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja motiva i počinitelja najtežih i najsloženijih zločina, odnosno čiji je “metod” pronalaženja zlikovaca toliko dragocjen da su njegovi kolege i pretpostavljeni spremni ignorirati neke njegove manje poželjne karakteristike. S njima će se upoznati Jesenija Steklova (Paulina Andrejeva), djevojka koja nakon završenog studija prava započinje karijeru u kriminalističkoj policiji, motivirana željom da rasvijetli nikad razriješeno ubojstvo majke koje joj je obilježilo dotadašnji život. Nakon što je vidjela Meglina kako u roku od samo nekoliko minuta otkriva počinitelja spektakularnog ubojstva čija je žrtva njena prijateljica, odlučuje postati Meglinova partnerica kako bi naučila njegov “metod”. Nakon što joj otac Andrej Steklov (Vitalij Kiščenko), visoki funkcionar u Ministarstvu pravosuđa i Meglinov dugogodišnji poznanik, prilično nevoljko dozvoli da počne raditi s njim, Jesenija ga počinje pratiti na putovanjima širom Rusije gdje njih dvoje lokalnoj policiji pomažu u hvatanju najokrutnijih, najprepredenijih i najopasnijih serijskih ubojica. Za Meglina se brzo ispostavi kako ne može funkcionirati bez velikih količina alkohola i svakojakih pilula, kao i da je opterećen prilično ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog kojih je malo vjerojatno da će živ dočekati mirovinu. Za Jeseniju, međutim, najviše zabrinutosti izaziva Meglinova sklonost da primjenjuje načela “uradi sam” škole kaznenog prava, čak i kad to uključuje hladnokrvne likvidacije. Kada se tome pridoda Meglinovo korištenje mreže bizarnih suradnika koje naziva “naši”, Jesenija zaključi da je razlog njegovih uspjeha u tome što je i on sam sociopat koji razmišlja i ima mračne sklonosti poput ljudi koje lovi.

Metod se, prije svega zbog protagonista, nakon premijere često uspoređivao s Dexterom, iako serija odaje daleko više utjecaja od drugih TV-serija, prije svega Pravog detektiva. Od njega, odnosno od prve sezone, je posuđena narativna struktura u kojoj se zbivanja prikazuju kroz flashbackove, odnosno kroz narativni okvir istrage u kojoj Jesenija, vidno promijenjena nakon niza traumatičnih iskustava, dvojici ne baš najprijateljskije nastrojenih istražitelja opisuje što je sve radila s Meglinom o kojem se sve vrijeme govori u prošlom licu. Prva sezona se sastoji od 16 epizoda i te njeni tvorci, po uzoru na brojne današnje detektivske serije kombiniraju “čvrsti” glavni zaplet karakterističan za mini-serije sa epizodnim proceduralima nalik na konvcencionalne serije poput CSI i Zakona i reda. U ovom potonjem se, međutim, vidi koliko je, zapravo, Metod udaljen od svojih američkih ekvivalenata. To se prije svega odnosi na izuzetnu eksplicitnost sadržaja, koje uključuje ne samo seks, golotinju, nego i nasilje, koje uključuje prilično neugodne i uznemirujuće scene čije su žrtve bespomoćni starci i djeca. Neugodnom dojmu doprinosi i to što se serija, inače snimljena u Nižnjem Novgorodu (gradu koji je za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u nogometu stekao reputaciju najbolje “ispeglanog” domaćina) najvećim dijelom radnjom odvija u ruskoj provinciji koja je, kao u mnogim drugim zemljama, u daleko lošijem stanju u odnosu na dinamične “cool” metropole. Metod tako prikazuje socrealističke stambene i javne zgrade koje nitko nije ozbiljno obnavljao od sovjetskih vremena, odnosno nimalo se ne ustručava prikazivati tamne strane Putinove Rusije, koje uključuju još uvijek nepravladanu korupciju, sveopći moralni gnjilež, socijalne razlike te novcem i političkim vezama “podmazane” moćnike koji sebi mogu priuštiti sudjelovanje u najgnjusnijim zločinama i prljavim rabotama. A serija također sugerira da je Meglin svoj “metod” i njegovu toleranciju od strane pretpostavljenih duguje i tome što je kao mladić sudjelovao u “mokrim poslovima” za sovjetske, ali i post-sovjetske sigurnosne službe. Mnogi od slučajeva koje Meglin i Jesenija istražuju se, pak, temelje na stvarnim ličnostima i događajima, odnosno serijskim ubojicama iz sovjetskog i post-sovjetskog razdoblja čije bi aktivnosti i bodycount izazvale jezu čak i među najprekaljenijim zapadnim poklonicima true crime žanra.

Specifičnost Metoda, odnosno razlika u odnosu na većinu zapadnih serija sličnog tipa, je u tome što je sve epizode potpisao jedan režiser, odnosno Jurij Bikov, prije ove serije poznat kao autor filma Major iz 2013. godine, koji se bavio temom policijske korupcije. Bikov je napravio vrlo dobar posao nastojeći zadržati konzistentan vizualni stil, koji se velikim dijelom temelji na jarkim bojama koje ističu krv, strast i ekscese. Seriji doprinosi i to što je ukotvljena u jasan vremenski okvir od nekoliko mjeseci, te počinje u ljeto, a završava u zimu, odnosno što vanjski ugođaj počinje korespondirati s raspoloženjem protagonistice, odnosno sve mračnijim tonom kako se priča približava svojem po Meglina tragičnom, a inače sasvim predvidljivom i logičnom kraju. Habenski, koji uživa status najboljeg ruskog glumca, je savršen u svojoj ulozi, što se, s druge strane, možda i ne bi moglo reći za Andrejevu koja na trenutke previše izgleda kao “eye candy” da bi je netko mogao ozbiljno shvatiti kao okorjelu policijsku istražiteljicu. Ponekad se teško oteti dojmu da Metod skreće u eksploatacijski sadržaj, odnosno da pruža na trenutke previše “fan servicea” za ciljanu publiku. Ta publika može biti ženskog spola, a o čemu svjedoči to da u Metodu nastupaju dva glumca u ulogama Jesenijih fakultetskih kolega koji su je pratili u policiju i koji se tamo bore za njenu naklonost – Makar Zaporožski kao njen “dobri”, konvencionalni i “štreberski” kolega koji sve nastoji napraviti po pravilima, odnosno Aleksandar Petrov kao “zločesti” plejboj. Oba lika nisu dovoljno razvijena, odnosno lako je zamisliti da su ih scenaristi čuvali za drugu sezonu, ali u tome malo pretjerali. Kada se tome doda pomalo melodramatska i sasvim predvidljiva završnica, koja uključuje obavezni cliffhanger za nastavak (koji bi se trebao na Netflixu pojaviti tijekom ove godine), Metodu je prilično teško dati najviše ocjene. S druge strane, riječ je o ne samo zanimljivoj, nego i dojlmljivoj seriji za koju je prilično lako zamisliti da će dobiti ne-ruske remakeove (uključujući i američki, o kome se prilično šuška), odnosno ruskoj televizijskoj produkciji donijeti ono što je njihovim sudjedima donio nordic noir.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Fyre (2019)

Moderna tehnologija je u mnogim aspektima svijet učinila boljim, ali se također pokazalo da je bila najefikasnija kada je svijet učinila da izgleda bolje nego što on uistinu jest. Tu možda najbolji primjer daju suvremeni mediji, a od kojih su se u stvaranju “šarenih laža” pokazali još efilasnijima društvene mreže. I pri tome su upravo one postale glavni faktor koji stvar sve dublji jaz kako između različitih društvenih grupa koje je Internet trebao spajati tako i između onoga što jest i onoga što raznorazne grupe zatvorene u svojim internetskim “mjehurima” žele vjerovati. Kad se jednom iluzija sudari sa stvarnošću, rezultati mogu dovesti do tektonskih poremećaja, a za što najbolji primjer pruža 2016. godina, kada se u dva slučaja pokazalo kako elita koja sebe “lajka” po Facebookovima i Twitterima ima malo zajedničko sa plebejskim masama koji odlaze do birališta. Isto tako se moglo vidjeti kako tehnologija koja stvara privid stvarnosti na kraju zna prevariti i one koji se njome žele iskoristiti, odnosno kako su i svakojaki instagramski “influenceri” i PR-ovci itekako sposobni povjerovati u istu onu propagandu koju nastoje prodati javnosti. Jedan takav slučaj, iako s daleko manje drastičnim posljedicama i s daleko manje globalne važnosti, je postao predmetom zapaženog dokumentarca Fyre: The Greatest Party That Never Happened, nastalog u produkciji Netflixa.

Fyre je ime koje je dobio glazbeni festival koji se trebao održati na Bahamima krajem travnja 2017. godine, a na kraju je postao sinomim za najveći fijasko u modernoj povijesti industrije zabave. Razlog za to leži prije svega u agresivnoj i uglavnom uspješnoj promociji koji su izveli njegovi organizatori, prije svega Billy McFaland, mladi direktor tvrtke Fyre Media koja je svojim klijentima, uglavnom onima dubljeg džepa, nudila mogućnost da pomoću web aplikacije, a bez agenata i posrednika, osiguraju angažman glazbenika i drugih celebrityja na vjenčanjima i rođendanskim proslavama. Jedan od tih celebrityja je bio reper Ja Rule koji se McFarlandu priključio kao jedan od suosnivača i promotora tvrtke. Festival, originalno zamišljen kao promocija aplikacije, se počeo promovirati kroz izuzetno vješt marketing, ali i korištenje manekenki kao Bella Haddid i Emily Ratajkowski, a koje su na svoje Instagram profile stavljale snimke napravljene prilikom partijanja na Norman’s Caye, bahamskog otoka koji je originalno trebao biti poprište festivala. Na obećanje lude i nezaboravne zabave na egzotičnoj plaži uz vrhunske izvođače, slasnu bahamsku hranu i kraljevski tretman u luksuznim bungalovima su se navukle na tisuće mladih i, što je najvažnije, bogatih posjetitelja. Iako je i prije samog festivala bilo nekih upozorenja da bi moglo biti problema, ona uglavnom nisu ozbiljno shvaćena niti su posjetitelje uistinu pripremila na ono što ih čeka. A to je bila serija uglavnom neugodnih iznenađenja – od pogrešnog otoka, u posljednji trenutak otkazanih izvođača, preko nikakve organizacije, improviziranih i kišom smočenih šatora za smještaj, nedostatka hrane, tekuće vode, kanalizacije, sigurnosti i svega onoga što se u civiliziranom svijetu uzima zdravo za gotovo. Festival je zbog toga već na samom početku bio otkazan, i nakon što su tisuće izmučenih, razočaranih i bijesnih partijanera vratili svojim domovima slijedile su astronomske tužbe, kaznene prijave i zatvorska kazna za McFarlanda zbog prevare.

Iako je cijela žalosna priča, zahvaljujući društvenim mrežama koji su je pratile u stvarnom vremenu, postala itekako poznata još dok se odigravala, Smithov dokumentarac joj daje prilično zanimljiv narativni okvir. Smith, koji je tokom svoje karijere imao nekoliko zapaženih i hvaljenih dokumentaraca posvećenih aktivističkim pranksterima i wannabe umjetnicima, očigledno je fasciniran jazom između stvarnosti kakva se prikazuje i stvarnosti kakva jest, odnosno različitim razinama i načinima (samo)obmane. Fyre kronološki prikazuje genezu katastrofe. Tako festival na samom početku, očekivano, uopće nije izgledao kao loša ideja. McFarland je prikazan kao šarmantni i energični mladi poduzetnik koji ne samo što vješto koristi dostignuća moderne tehnologije i kulturne trendove, nego uspijeva i suradnike i uposlenike uvjeriti u svoju viziju. Film, koji se velikim dijelom temelji na razgovorima s Fyreovim personalom, pokazuje kako su mnogi od njih sve do posljednjeg trenutka bili uvjereni u uspjeh, odnosno imali najiskrenije namjere da gostima dostave najbolje iskustvo njihovih života. Snimanje propagandnih spotova sa supermodelima je u Smithovom filmu prikazano kao ne samo kao trijumf, nego i remek-djelo propagande. Fyre postupno prikazuje kako se jaz između obećanog i mogućeg počeo nazirati i kako su mnoga sasvim opravdana pitanja ostajala bez odgovora. Iako se trudi biti objektivan, Smithov film odražava prilično simpatija za neke od Fyreovih uposlenika, čije će karijere i reputacije zbog ovog fijaska biti trajno umrljane; jedan od njih, koji je nastojao do samog kraja ostati odan svom šefu, izaziva mješavinu smijeha i sažaljenja kada opisuje na kakvu je žrtvu bio spreman u nastojanju da u posljednjem trenutku otkloni neke od prepreka održavanju festivala. Tek na kraju, kada se dokumentarne snimke katastrofe praćene svjedočenjima gostiju suoče s nemuštim pokušajima McFarlanda i Ja Rulea da projekt nastave iako bi svatko razuman očekivao otkazivanje ili barem odgodu postaje jasno da festival nije bio ništa drugo do pokušaj skrivanja financijskih rupa stvorenih nekim drugim sumnjivim rabotama, koje bi bez festivala daleko brže došle na vidjelo.

Iako se u cijeloj priči teško izbjeći humor, pogotovo kada se gledaju scene mladih bogatuna koji su se odjednom našli u istoj situaciji kao i manje sretnijih 99,99% čovječanstva, Smith nastoji sačuvati određenu ozbiljnost. To pogotovo dolazi do izražaja na samom kraju, kada se naglasak stavlja na lokalno bahamsko stanovništvo koje je iskreno vjerovalo da će im festival donijeti kruh na stol te je u cijeli projekt uložilo itekako znoja, a na kraju ostalo neisplaćeno za svoj trud. Smith, na žalost, cijeloj priči nije mogao niti znao dati malo čvršći epilog, niti pokušati malo širi kontekst, koji bi komentirao društvene mreže, na njima stvoreni i kulturu ispraznih influencera. Iako su te prilike propuštene, Fyre svejedno zaslužuje preporuke kao prilično zabavan, ali i ozbiljan pogled na svijet u kojem živimo.

FYRE: THE GREATEST PARTY THAT NEVER HAPPENED

scenarij: Chris Smith

režija: Chris Smith

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 97 min.

OCJENA: 7/10