RECENZIJA: La La Land (2016)

Oni koji ne vole jazz često znaju govoriti da je riječ o glazbi koja izaziva više zadovoljstva kod onih koji je sviraju nego kod onih koji je slušaju. Ponekad se teško oteti dojmu da se isto može reći i za filmove namijenjene hvatanju “Oscara” i drugih prestižnih nagrada – oni gotovo uvijek izazivaju više zadovoljstva kod umjetnika koji ih snimaju nego kod publike koja ih gleda. To se zna dogoditi čak i s filmovima koji u svojim oskarolovačkim namjerama postignu uspjeh. Jedan od takvih primjera je La La Land, romantični mjuzikl u režiji Damina Chazellea iz 2016. godine, a koji, slučajno ili ne, kao jedan od glavnih motiva ima upravo jazz glazbu.

“La La Land” iz naslova je izraz kojim se opisuje Los Angeles, ili, preciznije, tamošnja industrija zabave i njeni pripadnici čiji snovi, svjetonazor i životni prioriteti često imaju vrlo malo veze sa stvarnim životom. Jedan od njih je Sebastian Wilder (Gosling), jazz pijanist opsjednut čistoćom glazbenog stila i koji se teško može pomiriti s time da njegovu omiljenu glazbu “začinjavaju” modernijim i komercijalnijim sadržajima. Njegov je san da jednog dana postane vlasnik kluba u kojem će svirati onaj pravi, nepatvoreni i autentični jazz. Mia Dolan (Stone) je bivša studentica koja se odlučila zaputiti u Los Angeles kako bi započela glumačku karijeru, ali je nakon šest godina bezbrojnih audicija i dalje prisiljena zarađivati za život konobarenjem. Mia i Sebastian se nekoliko puta slučajno sretnu, ali im treba vremena da shvate da se međusobno privlače te započnu ljubavnu vezu. Pri tome će jedno drugome postati inspiracija i pomoći da donesu odluke koje bi im mogle promijeniti putanju karijere. Mia tako na Sebastianovu sugestiju odlučuje napisati i postaviti monodramu, dok Sebastian na Mijino nagovaranje pristane postati dio jazz fusion benda i s vremenom stječe novac i slavu. Mia je, međutim, manje uspješna i s vremenom to izaziva nepremostiv jaz između njih dvoje.

La La Land nije uspio u namjeri da osvoji “Oscar” za najbolji film, ali se Damian Chazelle mogao utješiti s “Oscarom” za režijom, kao i još pet, uključujući one za koje mu je vjerojatno najviše stalo – za najbolju glazbu i najbolju pjesmu. Nakon tako prestižnih nagrada su došli i vrlo dobri rezultati u kino-dvoranama, ali i kritičarski panegirici koji su Chazelleov film proglasili neupitnim remek-djelom. Kao i kod mnogih “oskarovskih” trijumfa, kada prođe određeno vrijeme mnogi od njih počnu izgledati previše razvikanim, odnosno u oči počnu zapadati nedostaci, a nije da ih La La Land nema. Neke od njih, doduše, vrlo lako može sakriti Chazelleov talent u izboru losanđeleskih lokacija, režija nekoliko prilično dopadljivih glazbenih i plesnih točaka ili izvrsna gluma Goslinga i Stone. No, neke je probleme nemoguće sakriti, pogotovo one konceptualne prirode.

Chazelle koji je, poput protagonista, veliki zaljubljenik u jazz, svoj je film zamislio kao svojevrsni hommage klasičnim hollywoodskim mjuziklima 1940-ih i 1950-ih. No, s druge strane, radnju i likove je smjestio u 2010-e, nastojeći dati koliko-toliko realističnu i uvjerljivu priču, ali zbog toga će La La Land sve vrijeme biti pod snažnim sjenom koju stvara sukob između snova i stvarnosti, odnosno stvarati dojam o filmu čiji bi se likovi i radnja daleko ugodnije osjećali na nekim drugim vremensko-prostornim koordinatama. U tome je prilično ozbiljan problem pogrešno postavljen lik Mie koja se cijeli film ponaša kao razmaženo, pasivno-agresivno i po Sebastiana destruktivno stvorenje, ali za koju scenarij od gledatelja zahtijeva simpatije. Stone, koja će osvojiti “Oscara” za svoju ulogu, je učinila najbolje što je mogla, ali nije uspjela riješiti taj problem. Iako se Gosling potrudio naučiti svirati klavir za potrebe ovog filma, nedostatak glazbenog talenta je prilično vidljiv u scenama kad se od njega zahtjeva da pjeva. Chazelle također ima problem s tempom, tako da je La La Land prilično razvučen, a što posebno dolazi do izražaja u gorko-slatkom finalu djelomično inspiriranim francuskim mjuziklom Cherbourski kišobrani.

Međutim, La La Land je najviše zakazao u propuštenoj prilici. Chazelle, koji se bio krvavo namučio ne bi li snimio svoj prvijenac Ritam ludila, je vjerojatno film zamislio kao svojevrsni obračun s Hollywoodom, odnosno svim njegovim negativnostima. U scenariju se tako mogu pronaći poneki prilično subverzivni elementi, poput Sebastianove tvrdnje da “Los Angeles obožava sve, a ne cijeni ništa”. Chazelle, međutim, nije imao hrabrosti da ih progura do kraja, popustivši pritisku da umjesto toga stvori jednu spektakularnu, dopadljivu bajku o američkoj tvornici snova i prikaz svijeta za koji se u današnjim okolnostima može sve ozbiljnije pitati da li je uopće stvarno postojao.

LA LA LAND

uloge: Ryan Gosling, Emma Stone, John Legend, Rosemarie DeWitt

scenarij: Damian Chazelle

režija: Damian Chazelle

proizvodnja: Summit/Lionsgate, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Fantomska nit (Phantom Thread, 2017)

Svijet se toliko promijenio da neke stvari koje su se dogodile prije samo tri godine sada izgledaju kao daleka i sve teže pojmljiva prošlost. Jedan od najboljih primjera daje odluka Daniela Day-Lewisa, engleskog glumca i trostrukog “oskarovskog” pobjednika da jednostavno okonča svoju karijeru. Odluka je koincidirala s premijerom Fantomske niti, filma Paula Thomasa Andersona u kojoj je Day-Lewis tumačio glavnu ulogu. Trogodišnje odsustvo Day-Lewisa s velikih ekrana, zapravo, i nije tako neobjašnjivo s obzirom na običaj engleskog glumca da uzima višegodišnje pauze između uloga. I zbog toga je dio kritičara bio pomalo razočaran pri pomisli da će upravo Fantomska nit, s kojom nisu bili previše oduševljeni, biti posljednji Day-Lewisov film. No, s obzirom na ekonomske i druge parametre koji su se tako dramatično promijenili u posljednje vrijeme, danas izgleda vjerojatno da će Day-Lewisu taj film, čak i ako se kojim slučajem predomisli, Fantomska nit biti posljednji film.

Day-Lewis u filmu tumači lik Reynoldsa Woodcocka, londonskog modnog dizajnera koji 1950-ih izrađuje skupocjene haljine za britansku i susjednu aristokraciju. Posao ide izvrsno, a za što je velikim dijelom zaslužna njegova sestra Cyril (Manville), koja vodi financije i brine o pomoćnom osoblju, uključujući manekenke s kojima Reynolds ima običaj održavati kratotrajne ljubavne veze. Reynolds nakon završetka jedne takve veze, u nastojanju da obnovi kreativne resurse, odlazi u svoje rodno selo gdje u lokalnom restoranu upozna Almu (Krieps), lijepu konobaricu čiji naglasak odaje strano porijeklo. Reynolds se u nju zaljubi do ušiju te odluči od nje načiniti model i novu muzu. Alma je ispočetka oduševljena životom u luksuznoj kući, ali s vremenom do izražaja dolazi Reynoldsov perfekcionizam i tankoćutnost, odnosno Almina nespremnost da se zadovoljava svaki njegov hir. To se počne odražavati i na njihov ljubavni odnos, ali Alma, prije nego što će postati Reynoldsova bivša ljubavnica, odluči to spriječiti na jedan prilično bizaran način koji bi vrlo lako njenoj romantičnoj idili mogao dati tragičan kraj.

Fanovi Day-Lewisa možda imaju razlog biti tužni što mu je Fantomska nit posljednji film, ali isto tako imaju razloga biti zadovoljni jer je veliki glumac pružio još jednu maestralnu izvedbu. Kao i mnogo puta dosad, toliko se temeljito uživio u ulogu da je gledateljima lako zaboraviti da gledaju Daniela Day-Lewisa i umjesto toga uistinu gledaju lik Reynoldsa Woodcocka. Lik je izvrsno odglumljen, pri čemu je pružena vrlo dobra karakterna studija sredovječnog čovjeka koji se još nije uspio izliječiti trauma iz djetinjstva, i koji još ne može pomiriti vlastiti profesionalni i privatni život. Day-Lewisu je više nego dostojna partnerica relativno nepoznata luksemburška glumica Vicky Krieps, koja vrlo dobro nijansira između stereotipa fatalne ljepotice, cinične manipulatorice i žene sklone potencijalno autodestruktivnim ispadima. Vrlo dobar posao je obavila i Lesley Manville čiji je lik na početku prikazan krajnje antipatično da bi tek s vremenom postao nešto nalik na glas razuma u ovoj bizarnoj ljubavnoj priči.

Vrhunska glumačka ekipa, međutim, nije bila dovoljna Paulu Thomasu Andersonu da ponovi uspjehe s početka karijere. Film pati od ozbiljnog problema s tempom i prevelikom razvučenošću, tako da su pojedine scene uistinu nepotrebne, a neke – poput epizode s bahatom klijenticom s “problematičnim” tajkunskim mužem – ubačene tek kao obavezna referenca na Holokaust bez koje mnogi glasači losanđeleske Akademije nisu mogli zamisliti “Oscare”. Razočaravajući dojam dolazi i od glazbe Jonnyja Greenwooda koja je prilično neujednačene kvalitete, i pojedinim scenama daje nepotreban i iritirajući “art-snobovski” naboj. Međutim, kada se sve zbroj i oduzme, Fantomska nit je svejedno solidan i više nego gledljiv film, pogotovo u ova vremena kada nas muče daleko ozbiljniji problema od toga da umjetnika poput Daniela Day-Lewisa više ne možemo gledati u novim ostvarenjima.

FANTOMSKA NIT

(PHANTOM THREAD)

uloge: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville

scenarij: Paul Thomas Anderson

režija: Paul Thomas Anderson

proizvodnja: Universal/Focus Features, SAD, 2017.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Londonska polja (London Fields, 2018)

U neka sretnija vremena, kada se nije znalo kako apokalipsa stvarno izgleda, autori fikcije su mogli dati mašti na volju kada su je prikazivali. Neki od njih se čak i nisu previše trudili, kao engleski književnik Martin Amis, koji je “zanimljiva vremena” s kraja 1999. godine eufemistički nazvao “krizom”, odnosno apokaliptičke promjene klime, primicanje rata i nerede iskoristio tek kao ne baš naročit pozadinu mnogo intimnijeg zapleta za svoj roman Londonska polja. Roman objavljen 1989. godine je usprkos toga postao jedno od njegovih najuspješnijih i najpoznatijih djela i, naravno, privukao pažnju hollywoodskih studija i producenata. Na ekranizaciju se, međutim, moralo izuzetno dugo čekati, a strpljenje fanova Amisovog romana na kraju balade i nije bilo nagrađeno. Film je nedugo pred premijeru 2015. postao predmetom sudskih tužbi između producenata, režisera i glavne glumice Amber Heard, a kada je konačno uspio nekako doći do kino-dvorana tri godine kasnije, doživio je komercijalni fijasko i bio brutalno sasječen od kritike, pa tako Londonska polja predstavljaju još jedan primjer fenomena u kojima hvaljena književna djela postaju celuloidno gnojivo čim ih netko pokuša adaptirati za veliki ekran.

Radnja započinje 5. studenog navečer, na Dan Guya Fawkesa, kada se London uz tradicionalne lomače “ukrašen” masovnim paležom i neredima. Za lijepu i tajanstvenu ženu po imenu Nicola Six (Heard) to nije važno, jer je nedugo prije ponoći ulazi u automobil znajući da će je muškarac koji se tamo nalazi ubiti. Odgovor na pitanje tko, kako i zašto će je ubiti bi trebao dati jedan od likova i narator – neuspješni američki pisac Samson Young (Thornton), koji je nekoliko dana ranije došao u London prihvativši ponudu svoga daleko uspješnijeg britanskog kolenega Martina Aspreya (Isaacs) da privremeno zamijene stan. Young, koji sanja o tome da napiše uspješan roman, nalazi inspiraciju upravo u Nicoli za koju se ispostavi da mu je susjeda, i u čije se zavodničke sposobnosti ima prilike uvjeriti u jednom od lonodnskih pubova gdje dvojicu potpuno različitih muškaraca uspije vrtiti oko malog prsta. Jedan od njih je Keith Talent (Sturgess), sitni kriminalac, prostak i gubitnik koji je uvjeren da bi ga s dna društvene ljestvice mogla povući vještina u igranju pikada. Drugi je Guy Clinch (James), uspješni i imućni poslovni čovjek koji je zbog Nicole spreman žrtvovati obitelj i brak, a kamoli tisuće funti koje mu Nicola cijedi svojim srcedrapateljnim pričama. I sam Young postane opsjednut s Nicolom, pogotovom kada čitajući njene namjerno odbačene dnevnike dozna kako posjeduje sposobnost predvidjeti nečiju, pa i vlastitu smrt.

Originalni roman je u mnogo čemu proizvod 1980-ih, pa je njegov sadržaj velikim dijelom bio odraz kako hladnoratovske tjeskobe, tako i satiričkog pogleda na renesansu ultrakapitalizma i sve brutalnije socijalne razlike u thatcherovskoj Britaniji. Adaptacija, koja je došla četvrt stoljeća kasnije, usprkos toga nije zahtijevala previše kreativnog napora jer su u filmu daleko važniji bili likovi, koji se u mnogo čemu mogu nazvati arhetipskima. I zato su ovdje glavni posao obavili glumci, i to s različitim uspjehom. Za Amber Heard se može reći da je ulogu femme fatale zavodnice, prilikom koje se pojavljuje i u par “slobodnih scena”, odigrala maestralno, a oni koji je ne vole če to vjerojatno protumačiti što je takav lik u stvarnom životu, barem kada je riječ o fanovima njenog bivšeg (a u vrijeme snimanja aktualnog) supruga Johnnyja Deppa koji se u filmu nakratko pojavljuje u upečatljivoj ulozi zelenaša. Theo James, koji je široj javnosti poznat jedino kao bezlični ljepotan u Divergentu, je ovdje prilično ozbiljno shvatio priliku da tumači jedan mnogo složeniji, pa na trenutke čak i tragičniji lik. Nasuprot tome, James Strugess u ulozi njegovog suparnika iz nižeg klase se upušta u na trenutke iritantno preglumljivanje kojemu dosta doprinosi i to što režiser Matthew Cullen, poznat jedino po video-spotovima, očigledno nema osjećaja za ritam. Inače uvijek pouzdani Billy Bob Thornton je ovdje vidno umoran i nezainteresiran, te se ne može sakriti nedostatak nekakve jače “kemije” s Heard. Iako Londonska polja nisu onako loš film kao što bi mogle sugerirati porazne kritike i njegova poprilična opskurnost, svejedno je riječ o razočaranju te se ovaj film može preporučiti prije svega najfanatičnijim poklonicima Martina Amisa i/li Amber Heard.

LONDONSKA POLJA

(LONDON FIELDS)

uloge: Billy Bob Thornton, Amber Heard, John Sturgess, Theo James, Jason Isaacs

scenarij: Roberta Hanley & Martin Amis

režija: Matthew Cullen

proizvodnja: GVN Releasing, SAD/UK, 2018.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Silver Spoon (Мажор, sezona 1, 2014)

U zlatnom dobu televizije je, s obzirom na hiperprodukciju i donedavno nezamislivo širok izbor sadržaja, sve teže pronaći policijsku seriju koja ne bi izazivala svojevrsni “deja vu”. To ne znači da se autori tog žanra ne pokušavaju truditi. U tome je u posljednje vrijeme malo tko išao tako daleko kao autori Mažora, ruske TV-serije čiji se naslov najbolje može prevesti kao Zlatni mladić. Serija, započeta 2014. godine, a čiji je početni zaplet svojom idejom bliži parodiji ili latinoameričkoj telenoveli, je uspjela doći do tri snimljene i jedne sezone u planu, a taj je uspjeh došao i do Netflixa koji ju je s engleskim naslovom Silver Spoon odnedavno ponudio međunarodnoj publici.

Naslovni protagonist je Igor Vladimirovič Sokolovski (Pavel Prilučnij), mladi pripadnik moskovske “zlatne mladeži” čiji se život gotovo u potpunosti vrti oko noćnih provoda te koji nema ama baš nikakvih financijskih niti drugih briga. Međutim, s njegovim životnim stilom je sve manje zadovoljan otac, utjecajni oligarh Vladimir Jakovljevič Sokolovski (Aleksandar Djačenko) i to nezadovoljstvo kulminira kada se Igor prilikom noćnog utrkivanja bijesnih automobila zakači s dvojicom policajaca. Incident predstavlja kap koja je prelila čašu te otac odluči sina naučiti lekciju, iskoristivši prethodno dobavljenu diplomu pravnog fakulteta. Igoru je postavljen ultimatum – mora se priključiti policiji i odraditi godinu dana kao detektiv, inače će biti razbaštinjen. Igor prilično nevoljko pristane, a njegove sumnje da u pitanju nije najbolja ideja se potvrde kada prilikom dolaska u postaju otkrije da su njegovi kolege – poručnik Danila “Danja” Koroljov (Denis Švedov) i poručnik Jevgenij “Ženja” Oblasov (Aleksandar Oblasov) – upravo dvojica policajaca s kojima se bio zakačio. Među njima se odmah stvori duboko neprijateljstvo, koje će dodatno potpiriti to da je Koroljov u ljubavnoj vezi s kapetanicom Viktorijom “Vikom” Radionovom (Karina Razumovskaja) te postaje patološki ljubomoran na mladića naviknutog da sve probleme rješava posezanjem u naizgled neiscrpni novčanik. Istražiteljski tim se, međutim, na kraju ipak počne baviti svojim pravim poslom a Igor s vremenom, što iz prkosa, što iz nastojanja da se dokaže ocu, počne pretvarati u koliko-toliko efikasnog policajca. Njegovo profesionalno iskustvo ga također potakne da počne istraživati smrt majke koja je 1990-ih, dok je bio dijete, stradala u sumnjivim okolnostima vezanim uz mutne poslove njegovog oca.

Scenarist Aleksandar Ščerbakov od gledatelja zahtijeva popriličnu suspenziju nevjerice, i to ne samo zbog toga da su u stvarnom svijetu rijetki slučajevi gdje bi bogati i utjecajni očevi razmetne sinove pokušavali disciplinirati trpajući ih u policijske urede. Količina slučajnosti potrebna da bi se protagonistu stvorile komplikacije koje pokušava rješavati, najčešće s ne baš najdojmljivijim rezultatima, je takva da će gledatelj vrlo brzo steći dojam da gleda epizodu sapunice koju autori pokušavaju namjerno produžiti sa što bizarnijim podzapletima i novim likovima. Taj dojam, doduše, djelomično otklanja narativna struktura koja kombinira pojedinačne kriminalističke slučajeve koji se rješavaju po jednoj epizodi sa glavnim zapletom. To je također prilika da u ponekim slučajevima Ščerbakov pokaže i nešto kreativnosti, stvarajući jednokratne ali u nekim slučajevima prilično upečatljive negativce. Osnovni zaplet se, međutim, razvija na način koji ozbiljno kompromitira osnovni koncept zapleta, pretvarajući protagonistovog oca, koji bi trebao biti nekakav sposobni i lukavi “igrač”, u nekoga tko je zanemario važan detalj u planu da disciplinira Igora. Sve to na kraju dovodi do očajno melodramatske i prilično predvidljive završnice koja, naravno, dolazi u obliku iritantnog cliffhangera.

To ne znači da je sve u Mažoru loše. Režija Konstantina Statskog vješto nadilazi budžetska ograničenja i stvara snažan kontrast između bogataškog svijeta kome pripada njegov protagonist i svijeta običnih smrtnika kojem pripadaju njegovi kolege. Gluma je relativno dobra, čak i kada su u pitanju nezahvalne uloge poput protagonista. Pavel Prilučnij se trudi dati što uvjerljiviju transformaciju od bahatog razmaženog derišta do koliko-toliko efikasnog policajca, iako mu scenarist, koji je njegov lik najvećim dijelom učinio antipatičnim, u tome stvorio ozbiljne i često nepremostive prepreke. Ista je stvar sa Denisom Švedovim kao njegovim suparnikom, dok Aleksandar Oblasov nije mogao iskoristiti potencijal svog lika, očigledno zamišljenog kao svojevrsni comic relief. Jedini lik koji bi gledatelji mogli uistinu simpatizirati je Vika, ali nastup Karine Razumovskaje, koja mu prilazi mrtvački ozbiljno bez da se gotovo ijednom nasmiješi u kadru, samo naglašava osnovni problem Mažora. Serija je imala originalnu ideju, ali lošu izvedbu, odnosno autore koji su se bojali da ih zbog korištenja humora publika neće shvatiti ozbiljno.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 3, 2019)

Ostale sezone: 1 , 2

Treća sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal započinje u najtežem životnom trenutku naslovnog protagonista Johna Cardinala (Billy Campbell), policijskog detektiva iz Algonquin Baya, gradića na sjeveru provincije Ontario. Njegova voljena supruga Catherine (Deborah Kay) je upravo izvršila samoubojstvo nakon dugotrajne borbe s manično-depresivnom psihozom. Cardinal pokušava kakvu-takvu normalu u život vratiti tako što se u potpunosti posveti poslu, a nije da ga nema čak ni u provincijskom gradiću koji je nedavno postao poprištem okrutnih pljačkaških napada na ljude koji dižu novac s bankomata. Mnogo ozbiljniji zločin je dvostruko ubojstvo koje se zbilo u udaljenom ljetnikovcu, a koji Cardinalova partnerica Lise Dellorme (Karin Vanasse) mora nekako rasvijetliti bez obzira na to što još uvijek nema leševa. Pomoć bi joj mogla pružiti mlada konobarica i studentica umjetnosti Sam Duchene (Devery Jacobs) koja je, zapravo, bila svjedokom krvavog događaja, ali ima određene osobne razloge da usta drži zatvorena. U to je dodatno nastoji uvjeriti počinitelj koji se uspio dočepati njenog mobitela i počinje je zastrašivati. U međuvremenu Cardinala počnu uznemiravati anonimne poruke u kojima se optužuje da je posredno odgovoran za supruginu smrt. Kada detektiv počne vlastitu istragu s ciljem da otkrije pošiljatelja, počinje sve više sumnjati da je Catherine zapravo počinila samoubojstvo.

Treća sezona Cardinala se čvrsto drži formule ustanovljene u prethodna dva nastavka. Što znači da su glavni negativci opet patološki ubojice koji vješto koriste slabu naseljenost kanadske provincije kako bi se na izoliranim lokacijama mogli na miru iživljavati na žrtvama koje su, namjerno ili slučajno, oteli za vrijeme svojih ubilačkih pohoda. To isto tako znači da će glavni junak, iako nastoji što savjesnije i temeljitije obaviti svoj policijski posao, biti opterećen nizom strahovitih privatnih problema. I, naravno, sve mora kulminirati u spektakularnoj i akcije punoj završnici. Usprkos svega toga, treća sezona ne stvara dojam “deja vua”, a to se prije svega može objasniti time da formula dobro funkcionira, te da scenarističko-producentski tim na čelu s Aubreyem Nealonom brine da sve funkcionira poput švicarske urice, a istovremeno se trudi da treća sezona bude barem malo drukčija. U tome je možda najvažnija uloga da se jedna od glavnih uloga povjeri Devery Jacobs, glumici koja izgleda drukčije ne samo zbog indijanskog porijekla, nego i zbog određenih fizičkih parametara na koje nas je navikao Hollywood, a u svemu tome pokazuje izuzetan glumački talent. I ostatak glumačke ekipe je više nego dobar, a pri čemu se posebno može istaći Alex Ozerov u ulozi mladog psihopata. Američka glumica Rya Kihlstedt se također dobro nosi s ulogom koja bi u nekim drugim slučajevima bila nezahvalna. Billy Campbell je napravio dobar posao, a još uvijek ga služi “kemija” s Kain Vanasse koja tumači njegovu partnericu. Završnica je također daleko bolja od one u drugoj sezoni, iako bi se moglo reći da su scenaristi možda malo pretjerali nastojeći da što temeljitije razriješe sve podzaplete. Usprkos toga, Cardinal zaslužuje preporuku svim ljubiteljima nordic noira na kanadski način.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Highwaymen (2019)

Izraz “Bonnie i Clyde”, kojim se širom svijeta opisuju situacije kada nasilne zločine ili razbojništva čini muško-ženski par, svoju popularnost najviše duguje istoimenom igranom filmu iz 1967. godine. To ostvarenje Arthura Penna, u kojima su naslovne uloge odigrali Warren Beatty i Faye Dunaway, se danas smatra pokretačem pokreta koji će kasnije biti poznat kao Novi Hollywood, te jednim od najvažnijih u povijesti američke kinematografije. Popularnost među suvremenicima je, pak, najviše dugovalo tome što su naslovni likovi od strane mladih “baby boomera” shvaćeni kao svojevrsni buntovnici protiv ustajale malograđanske žabokrečine, odnosno preteče antiestablishmentske kontrakulture. Film je, naravno, ikonama učinio ne samo njegove zvijezde nego i stvarne povijesne ličnosti Bonnie Parker i Clydea Barrowa, razbojničkog para koji je početkom 1930-ih dolazio na naslovnice serijom nasilnih pljački i krvavih oružanih okršaja s policijom. I, naravno, to je učinio na štetu povijesne autentičnosti. Stvarni Bonnie i Clyde su od strane suvremenika bili shvaćeni manje kao romantični heroji nego kao opasne psihopatske ubojice, a čak su i njihovi zločini bili takvi da se za njih nije čulo dalje od Teksasa i okolnih država, za razliku od Johna Dillingera i drugih daleko profesionalnijih kriminalaca čiji su pothvati bili zaokupljali maštu javnosti u SAD i ostatku svijeta. Jedan od rijetkih filmova koji se pokušava obračunati sa široko uvriježenim mitom o Bonnie i Clyde je The Highwaymen, snimljen u produkciji Netflixa i premijerno prikazan prošle godine.

The Highwaymen se temelji na originalnom scenariju Johna Fusca, koji je u njemu slučaj Bonnie i Clyde nastojao prikazati iz perspektive čuvara zakona zaduženih da njihovoj zločinačkoj strahovladi stanu na kraj. Kada radnja započinje 1934. godine, čini se da Teksas i susjedne države u tome nemaju nikakvih uspjeha pa zločinački par ne samo što pljačka benzinske postaje i ubija policajce kao zečeve, nego si priušti čak i spektakularne prepade na zatvorske farme u svrhu dobavljanja novih kadrova za svoju bandu. Zbog svega toga guvernerica Teksasa Miriam “Ma” Ferguson (Kathy Bates) je spremna poslušati sugestiju da se protiv zlikovaca primijeni metoda “na ljutu ranu ljuta trava”, odnosno angažiraju specijalisti za lov na najopasnije kriminalce koji su svoja dragocjena iskustva stekli kao pripadnici Teksaških rendžera. Guvernerica to čini nerado, s obzirom da je tu organizaciju smatrala zastarjelom i previše sklonom metodama Divljeg zapada za koje u civiliziranom 20. stoljeću nema mjesta. Zadatak da uhvati Bonnie i Clyde je povjeren kapetanu Franku Hameru (Kevin Costner), bivšem rendžeru koji ni sam, zbog poodmaklih godina, više nije siguran da će ga poslužiti stare revolveraške vještine. Hamer je, pak, još skeptičniji prema svojem bivšem suradniku i prijatelju Maneyu Gaultu (Harrelson) koji je postao djed i za koga sumnja da se odao piću. Njih dvojica se na kraju ipak udruže i započinju dugu i mukotrpnu potragu, gdje trpe nepovjerenje državnih vlasti, suparništvo s FBI, kao i činjenicu da ne baš malen broj stanovnika Velikom depresijom opustošene zemlje u razbojnicima vidi heroje te im nastoji pomoći.

Fuscov originalni scenarij za The Highwayman je toliko star da su glavne uloge bile zamišljene za Paula Newmana i Roberta Redforda. O tome koliko su Costner i Harrelson dobri kao zamjena za te dvije ikone se može raspravljati, ali u kontekstu samog filma funkcioniraju više nego dobro, pa se čak može reći da su upravo oni najbolje od svega u The Highwaymen. Pomalo zaboravljeni i vidno ostarjeli Costner se sjajno snalazi u ulozi umornog, ali odlučnog lovca na zlikovce, kao što je Harrelson, koji je inače bio i jedan od producenata, vrlo dobar kao njegova savjest. Film se može pohvaliti i više nego dobrim ostatkom glumačke ekipe, pri čemu valja posebno istaći uvijek pouzdanog karakternog glumca Williama Sadlera u ulozi Barrowljevog oca. The Highwaymen, također, vrlo efikasno nastoji zadržati fokus filma na glavnim likovima, pa se tako Bonnie i Clyde, zapravo, gotovo ne pojavljuju u filmu i uglavnom služe kao oličenje zastrađujućeg psihopatskog Zla. Na žalost, scenarij, a ni režija inače solidnog Johna Leeja Hancocka, nisu u obzir uzeli ritam, pa je film jednostavno prespor, odnosno pretrpan nepotrebnim dijalozima i scenama, pogotovo u sredini filma. The Highwaymen postaje dobar tek na kraju, kada se vjerno rekonstruira jedna od najpoznatijih zasjeda u američkoj povijesti i poklonicima filma iz 1967. godine jasno stavlja do znanja koliko se bilo manipuliralo sa povijesnim činjenicama. The Highwaymen se stoga može preporučiti prije svega fanovima Costnera i Harrelsona, odnosno gledateljima koji sebi mogu priuštiti trošenje dragocjenog vremena na filmove koji bi trebali biti bitno kraći.

THE HIGHWAYMEN

uloge: Kevin Costner, Woody Harrelson, Kathy Bates, John Carrol Lynch, Kim Dickens, Thomas Mann, William Sadler

scenarij: Damon Lindelof

režija: John Lee Hancock

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 132 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Uncut Gems (2019)

Adam Sandler se može pohvaliti izuzetno plodnom filmografijom, ali je u njoj kvantiteta bila daleko izraženija nego kvaliteta. Iako su pojedine od Sandlerovih komedija odavale nesumnjivi autorski pečat, a neke od njih čak bile smiješne, daleko je češći slučaj bio taj da Sandlerov opus izaziva hvatanje za glavu čak i od onih kritičara koji su komercijalnom Hollywoodu spremni gledati kroz prste. Utoliko je neobičnije da se Sandler krajem prošle godine nametnuo kao prilično ozbiljan kandidat u utrci za “Oscare” i druge prestižne nagrade. Naravno, to je bilo teško očekivati da je ostao u vodama komedije, te je Sandler za takvo postignuće morao napraviti nešto bitno drukčije. Na primjer, biti glumiti protagonista mrtvački ozbiljne drame koju režiraju nezavisni, “artsy” orijentirani autori koje kritičari vole. A upravo takav je film Uncut Gems, koji su prošle godine režirali braća Josh i Benny Safdie.

Sandler u filmu tumači lik Howarda Ratnera, srodvječnog židovskog draguljara koji je vlasnik trgovine u njujorškoj četvrti Diamond District. Na samom početku ga vidimo kako prolazi kroz kolonoskopiju, ali ta situacija, koliko god neugodna i zastrašujuća bila, uopće nije problematična u usporedbi s onime što ga čeka kroz nekoliko sljedećih dana. Howard je, naime, ovisnik o kocki i njegova sklonost da troši bjesomučno visoke svote kladeći se na košarku je imala predvidljive posljedice na njegove financije, posao, obiteljski život, a na kraju prijeti i najdramatičnijim posljedicama po njegovo zdravlje. Glavni je razlog taj što je, nastojeći se izvući iz rupe, posudio novac od svog šurjaka Arnoa koji za život zarađuje zelenašenjem. S obzirom da je dug narastao na preko 100.000 US$, Arno postaje sve bezobzirniji u nastojanju da ga naplati, a što uključuje ne samo zastrašivanje, nego i premlaćivanja. Howard se iz te situacije nastoji izvući posuđivanjem od drugih ljudi i isto tako sizifovskim okladama koje bi trebale konačno pokriti dug, ali stvari, kao i obično, krenu nizvodno. Howardu posljednju nadu predstavlja opal kojeg je prije dvije godine uspio naručiti iz Etiopije, a za koga vjeruje da je dovoljno vrijedan da bi mogao riješiti sve njegove probleme. Kao potencijalni kupac se pojavljuje slavni NBA košarkaš Kevin Garnett (koji tumači samog sebe), koji pokazuje izuzetan interes za dragulj koji bi mu mogao donijeti sreću u ključnim utakmicama.

Sandleru ovo nije prvi put da tumači gubitnika, ali je rijetko kada glumio lik čije je gubitništvo bilo posljedica ne samo autodestruktivnosti, nego i sposobnosti da se destrukcija usmjeri i na ljude oko sebe. Howard Ratner je lik koji bi po svim objektivnim kriterijima, odnosno zbog načina koji se ponaša prema svojim poslovnim partnerima, uposlenicima, članovima obitelji, pa i ljubavnici Juliji (Julia Fox u svojoj debitantskoj, ali prilično dojmljivoj ulozi) trebao biti shvaćen kao odvratno đubre. Sandler briljantno tumači taj lik, često koristeći tamne elemente koji su se mogle pronaći u llikovima koje je bio tumačio u komedijama, ali koje nikada nisu tako isplivale na površinu kao što je slučaj u Uncut Gems. Sandler, međutim, usprkos svega uspijeva na kraju balade izazvati sažaljenje, pa čak i simpatije za svoj lik, pa naoko nagli obrat koji se odvija pred završnicu filma izgleda prilično prirodno i uvjerljivo.

Isto kao što je Sandleru neobičan izbor uloge, tako je neobičan i stil koji su koristili braća Safdie. Film je, usprkos povremenog koketiranja sa crnim humorom ili formalnim ostajanjem u žanru trilera zapravo prilično mračna i depresivna drama. A taj se mrak može itekako vidjeti kroz fotografiju Dariusa Khondjija kojom dominiraju tamni tonovi, a koja se stilski oslanja na hollywoodske krimiće i urbane drame 1970-ih, kada su na velikom ekranu dominirali cinizam, pesimizam a glavni likovi na kraju balade ostajali kratkih rukava. Spasonosni otklon od neo-noirovskog mraka pruža neobični soundtrack Daniela Lopatina, skladatelja čija je specijalnost elektronska glazba i koji gledateljima omogućava da mračna zbivanja promatraju sa svojevrsne ironične distance. Braća Safdie, međutim, ponekad ne mogu odoljeti da sebi dozvole skretanje u art-snobovske vode, a što se najbolje vidi na početku, gdje se prikaz unutarnje strukture dragocjenih minerala stapa u kadar kolonoskopije. Završnica, koja je u neku ruku predvidljiva u svojoj brutalnosti, s druge strane nije najbolje scenaristički razrađena. Autorima se može zamjeriti i nedostatak osjećaja za ritam, a zbog koga Uncut Gems traju barem dvadesetak minuta duže nego što bi trebalo. Usprkos toga, riječ je o filmu koji se može preporučiti kako i Sandlerovim fanovima, tako i gledateljima koji, izmoreni hollywoodskom žaborkečinom, žele na ekranu vidjeti nešto malo drukčije.

UNCUT GEMS

uloge: Adam Sandler, Lakeith Stanfield, Julia Fox, Kevin Garnett, Idina Menzel, Eric Bogosian, Judd Hirsch

scenarij: Ronald Bronstein, Josh Safdie & Benny Safdie

režija: Josh Safdie & Benny Safdie

proizvodnja: A24/Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Cardinal (sezona 2, 2018)

Ostale sezone: 1, 2

Druga sezona kanadske kriminalističke TV-serije Cardinal sugerira da su njeni producenti htjeli nešto drukčije, i da su pri tome izraz “sezona” shvatili onako kako on znači u engleskom jeziku, gdje je sinonim za “godišnje doba”. Dok je prva sezona radnjom bila smještena u zimu, druga sezona, temeljena na romanu Gillesa Blunta The Blackfly Season, se događa ljeti, a što je promjena koja izuzetno upada u oči kada je u pitanju sjever provincije Ontario te kada se umjesto snijegom i ledom prekrivene pustoši odjednom okružuju šume i bujna vegetacija. Na samom početku taj ugođaj međutim ne izgleda previše idiličan za neimenovanu crvenokosu djevojku (Alex Paxton-Beesley) koja kroz gustu šumu očajnički pokušava pobjeći od nekoga ili nečega. Nekoliko sati kasnije se ta ista djevojka nađe u baru koji pohode bajkeri i slična sorta gdje njeno neobično ponašanje svima upada u oči, pa i lokalnom policajcu koji ubrzo otkrije zastrašujuće objašnjenje za taj fenomen. Netko ju je očigledno pokušao ubiti hicem iz vatrenog oružja, pri čemu joj je metak završio u mozgu. Nakon što joj je promptna kirurška intervencija uspjela spasiti život, policijski detektiv John Cardinal (Billy Campbell) i njegova partnerica Lisa Delorme (Karin Vanasse) započinju istragu s ciljem pronalaženja počinitelja tog zločina. Pri tome je problem u tome što je djevojka, koju svi zovu “Crvena”, dobila amneziju te nije u stanju reći kako se zove ni odakle dolazi, a još manje tko je na nju ispalio kobni hitac. Dok Cardinal i Delorme strpljivo pokušavaju pronaći tragove koji bi ukazali na identitet “Crvene”, u okolici Algonquin Baya se počinju pronalaziti jezivo unakaženi leševi pripadnika lokalne bajkerske bande, pri čemu nije jasno je li riječ o obračunu vezanom za trgovinu drogom ili djelu poremećenog serijskog ubojice ili, možda, kombinaciji jednog i drugog. Cardinal počne razmišljati da bi ti događaji mogli biti povezani sa “Crvenom”, ali mu istragu zakomplicira sve krhkije duševno zdravlje njegove supruge Catherine (Deborah Hay).

Druga sezona Cardinala je, usprkos korištenja nove režisersko-scenarističke ekipe, po pitanju stila i atmosfere ostala u parametrima prve sezone. Cardinal se i dalje naslanja na nordic noir, odnosno nastoji naizgled idilični ugođaj provincijske Kanade učiniti zastrašujućim, pri čemu se prilično vješto koriste guste, beskonačne i mračne šume koje su ljeti pune života, ali također u sebi kriju svakakva čudovišta, od kojih su, naravno, najopasnija ona u ljudskom obliku. Od prethodne sezone je preuzeta i tehnika kojom se gledatelje gotovo od samog početka lišava bilo kakve dileme o tome tko je glavni zlikovac. Usprkos toga, relativno dobro se održava napetost, a sam početak donosi nekoliko prilično iznenađujućih obrata. Gluma je na visini, a posebno valja istaći Alex Paxton-Beesley u prilično zahtjevnoj ulozi lika koji je u simboličkom smislu istovremeno živ i mrtav. Vrlo dobrim se pokazao i Bruce Ramsay u ulozi monstruoznog, ali istovremeno i karizmatičnog negativca.

Na žalost, dobri početni dojam se nije održao do kraja. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da originalni roman i njegovu radnju podrede formatu šestodijelne mini-serije, te se s vremenom druga sezona Cardinala počinje činiti razvučenom. To se najviše vidi kroz podzaplete vezane uz privatne živote protagonista i njegove partnerice, a koji se naslanjaju na prethodnu sezonu i ostavljaju dojam podgrijane sarme. Završnica je, pak, posebno razočaravajuća zbog niza naizgled “pametnih” obrata radnje koji, zapravo, izgledaju kao pomalo iritirajući klišeji, a finale je u mnogo čemu banalno. Cardinala na kraju balade najviše izvlači tehnička ispeglanost i dobar glumački rad, koji je opći kvalitet ove sezone digao na više nego podnošljivu mjeru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Jadnici (Les Misérables, 2019)

U neka sada već daleka vremena, kada je jedan drugi stanar Bijele kuće bio najomraženija ličnost i izvor svega zla u svijetu, na ovim prostorima se Europska unija gotovo jednoglasno dizala u nebesa kao rješenje svih problema. I pri tome se kao glavni argument spominjalo ne samo očigledno blagostanje uz “opušteniji” način života i izdašnu državu blagostanja, nego i to da su zemlje-članice bile gotovo u potpunosti lišene negativnih efekata koje religijske, etničke, rasne i slične razlike izazivaju na manje sretnim paralelama i meridijanima. Danas, nakon još uvijek nepravladane ekonomske krize, Brexita, secesionističkih referenduma i porasta nacionalizma, znamo da nije bilo tako, a isto tako se mora priznati da je bilo i onih koji su upozoravali da se ispod utopijske glazure nalazi daleko mračnija i prozaičnija stvarnost. To se prije svega odnosi na Francusku, gdje je prije četvrt stoljeća Mathieu Kassovitz sa svojim nekad razvikanim, a danas pomalo zaboravljenim, filmom Mržnja proročanski ukazao na nerede i nasilje u banlieuma koje će eksplodirati točno deset godina kasnije. Na iste se teme nadovezuju i Jadnici, debitantski film Ladja Lyja, filmaša malijskog porijekla koji je prošle godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu.

Iako naslov sugerira da je riječ o adaptaciji istoimenog romana Victora Hugoa, jedina poveznica je to da zaplet smješten u Montfermeil, istočno pariško predgrađe gdje se odigravao dio radnje romana. Montfermeil, u kojem danas uglavnom žive afrički i arapski imigranti, odnosno njihovi potomci, je također rodno mjesto autora, kao i poprište incidenta koji se zbio 2008. godine i poslužio kao inspiracija za scenarij. Sam film započinje 15. srpnja 2018. godine, na dan završnice Svjetskog prvenstva u nogometu, te prikazuje kako grupa tamnoputih dječaka iz Montfermeila u središte Pariza odlazi navijati za “Les Bleus” te se priključuje sveopćem slavlju nakon njihove pobjede nad Hrvatskom, a što su brojni francuski, ali i europski komentatori protumačili kao događaj kojim je Francuska uspjela, barem simbolički prebroditi rasne, etničke i kulturne razlike među svojim građanima. Dan nakon slavlja se, međutim, dječaci iz Montfermeila vraćaju u surovu stvarnost bezličnog i depresivnog betonskog naselja u kojemu caruju siromaštvo, endemsko nasilje, kriminal, ulične bande i nedostatak perspektive. Sizifovski pokušaj da se na ulicama očuva kakav-takav red i mir je povjeren specijalnim policijskim jedinicama poput tima koji čine bijelac Chris (Manenti) i crnac Gwada (Zonga), a kojima se upravo priključio relativno neiskusni Ruiz (Bonnard). Dan je izuzetno topao, strasti su uzavrele i kada dječak po imenu Issa (Perica) ukrade mladunče lava iz romskog cirkusa, policijski trojac ga nastoji pronaći kako bi spriječio međurasni sukob. Pri tome, međutim, i sami eskaliraju nasilje u incidentu koji je dron-kamerom zabilježio dječak po imenu Buzz (Ly). Nakon toga ga pokušaju zataškati, uz sve veće negodovanje Ruiza koji je, s druge strane, manje zabrinut zbog istrage policijske unutarnje kontrole koliko zbog toga što bi objavljivanje snimke moglo izazvati apokaliptičke nerede.

Neumitne usporedbe Jadnika i Mržnje pokazuju poprilične sličnosti, prije svega u scenariju koji koristi etnički raznoliki trojac protagonista, kao i relativno čvrsti vremenski okvir i uznemirujuće nasilnu završnicu sa svojevrsnim “cliffhangerom”. No, isto tako se mogu vidjeti i razlike, odnosno doći do prilično depresivnog zaključka da se četvrt stoljeća od vremena Mržnje u francuskim banlieuma malo toga promijenilo, osim, dakako, nagore. Tako njihovim stanovnicima danas na raspolaganju stoje tehnološka čudesa poput društvenih mreža i dronova, ali ona umjesto da im poboljšaju život, samo služe kao alati za potpaljivanje vatre; francuska je država manje-više digla ruke od svojih sugrađana, i u banlieuma vakuum moći ispunjavaju ne samo dileri i s njima povezani lokalni mini-Bandići nego i islamski fundamentalisti, a rat protiv terorizma služi kao dodatno sredstvo policijskog zastrašivanja.

Jadnici su, s druge strane, režirani izuzetno dobro, uz vješto kombiniranje autentičnih lokacija, dinamičnu montažu i mladih glumaca za koje se može pretpostaviti da su nadareni naturščici. Profesionalna glumačka ekipa prilično dobro obavlja posao, prije svega Damien Bonnard kao policajac sa savješću i jedini koliko-toliko “normalni” lik s kojim bi se redovna publika mogla identificirati. S druge strane, iako su relativno kratki, Jadnici na samom početku imaju problema s tempom te imaju nekoliko suvošnih scena, a i uznemirujuća završnica je mogla biti malo tehnički “ispeglanija”. No, usprkos svega, riječ je o izuzetno dojmljivom ostvarenju čiji je možda najveći nedostatak u dojmu da prikazuje depresivnu stvarnost koja će biti ista ili još gora i za sljedećih četvrt stoljeća.

JADNICI

(LES MISÉRABLES)

uloge: Damien Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga, Issa Perica, Al Hassan Ly

scenarij: Ladj Ly, Giordano Gederlini & Alexis Manenti

režija: Ladj Ly

proizvodnja: Wild Bunch, Francuska, 2019.

trajanje: 103 min.

OCJENA: 7/10