RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Sila se budi (Star Wars: The Force Awakens, 2015)

Jedna od najčešćih zamjerki koje je autor ovih redova primao na račun svojih prikaza filmova bio je taj da su oni “subjektivni”. Na to se vrlo jednostavno može odgovoriti da su recenzije po samoj prirodi stvari subjektivne. Postoje, doduše, neki slučajevi kada su neke recenzije iz ovih ili onih razloga subjektivnije od drugih. Kod autora ovih redova bi to mogla biti saga o Ratovima zvijezda, prema kojoj on ima odnos za koga je vrlo vjerojatno da će biti bitno drukčiji od mlađih čitatelja. Naime, svatko onaj tko je originalnu trilogiju (a pogotovo prva dva filma, Novu nadu i Imperij uzvraća udarac) imao prilike vidjeti nedugo nakon premijere dobio je filmsko iskustvo koje nije mogao usporediti s ničim drugim, odnosno na dugo vremena uspostavio parametre koji su određivali što jest, a što nije dobar film. Iz istih razloga je nova inkarnacija u obliku trilogije prednastavaka, koja tako visoka očekivanja realno nije mogla ispuniti čak ni da nije bila opterećena egom svog bahatog tvorca, predstavljala jedno od najvećih filmskih razočarenja, barem od strane dijela publike čiji je sentiment najbolje ilustrira  tvrdnja da im je “George Lucas silovao djetinjstvo”. Treća po redu trilogija, pak, po danas u Hollywoodu prilično popularnoj praksi, nastoji okrenuti novi list ponudivši publici nastavak koji istovremeno predstavlja i svojevrsni reboot. Tome je značajno doprinijelo to da je Lucas svoje životno djelo prodao Disneyjevom studiju. Tako se za kormilom našao J. J. Abrams, filmaš koji je, zahvaljujući komercijalno uspješnom rebootu Zvjezdanih staza, stekao reputaciju majstora za oživljavanje malaksalih medijskih franšiza i filmskih serija.

Disney se, zapravo, baš i nije previše trebao truditi, s obzirom da je riječ o studiju koji, kao u nedavnom slučaju Johna Cartera (filma temeljenog na romanu koji je, slučajno ili ne, bio inspiracija Lucasu) sebi može dozvoliti da preko 200 milijuna dolara “proćerda” na komercijalni “ćorak”, a da se to gotovo i ne osjeti na završnoj financijskoj bilanci. A kada se u obzir uzme fanatična odanost desetljećima stvarane publike širom svijeta, uključujući i one kojima su i Ratovi zvijezda u obliku omraženih prednastavaka bili bolji od Ratova zvijezda kojih nema, Disney je vrlo lako na mjesto režisera mogao staviti i Uwea Bolla, i nakon toga uopće ne brinuti da će film razbiti sve rekorde gledanosti i stvoriti još jednu rijeku novca koja se slijeva u Hollywood. Dijelom zbog čovječnosti, dijelom zbog ponosa i brige za reputaciju u budućim povijesnim knjigama, a dijelom zbog zdravorazumske računice da bi predviđena trilogija tokom sljedećih nekoliko godina mogla biti žrtvom nepredvidivih okolnosti, novi Ratovi zvijezda su napravljeni tako da se igralo “na sigurno”, odnosno tako da se uz privlačenje novih poklonicka izađe u susret starima. Tu je možda najvažniji angažman Lawrencea Kasdana, autora scenarija za Imperij, film koji se smatra najboljim dijelom sage, a čiji bi doprinos i ime na špici trebao biti jamac da Abrams ipak neće previše skretati od prije više od tri desetljeća uspostavljenih parametara.

Radnja novog filma, pod naslovom Sila se budi, započinje trideset godina nakon događaja prikazanih u filmu Povratak Jedija, odnosno nakon što su pobunjenici na čelu sa Lukeom Skywalkerom (Hamill) uspjeli uništiti zli Galaktički Imperij. Nakon toga je obnovljena Galaktička Republika, ali je Skywalker u međuvremenu netragom nestao nakon neuspjelih pokušaja da obnovi red vitezova Jedija. To su, pak, iskoristio Prvi red, organizacija koja nastoji obnoviti Imperij te je u tu svrhu izgradila impresivnu ratnu mašineriju, a kojoj se suprostavlja organizacija Otpor na čelu sa Leiom Organom (Fisher). Na pustinjskom planetu Jakku, Poe Cameron (Isaac), jedan od Otporovih pilota, dolazi u posjed lokacije gdje se Skywalker skrio, ali je tu informaciju, prije nego što ga zarobe jurišniciPrvog reda, prisiljen sakriti u droida BB8. Droida nešto kasnije pronalazi Rey (Ridley), lokalna djevojka koja za život zarađuje otkupljući otpad. Kada ju lociraju jurišnici Prvog red na čelu sa Kyloom Rennom (Driver), pomoć joj pruži FN-2187 alias “Finn” (Boyega), jurišnik koji je odlučio dezertirati, te njih dvoje zajedno s droidom za bijeg koriste oronuli i napušteni svemirski brod za koga se ispostavi da je “Millennium Falcon”, legendarni brod čiji je vlasnik sada ostarjeli, ali za pustolovine još uvijek raspoloženi krijumčar Han Solo (Ford).

Sudeći po prvom filmu, Abramsov pristup Ratovima zvijezda je bitno različit od Lucasovog, i to je u ovom slučaju vrlo dobra stvar. Abrams, koji po vlastitom priznanju, nije bio neki naročiti fan serijala, je svemu pristupio kao profesionalni zanatlija, te, za razliku od svog prethodnika nije bio opterećen reputacijom novohollywoodskog auteura koji je pod stare dane komercijalni uspjeh bio protumačio kao dokaz vlastitog kreativnog genija. Umjesto toga se pažljivo uspoređivala prva s drugom trilogijom, gledalo ono što je funkcioniralo i ono što nije. Rezultat svega je film koji budi deja vu efekt, ali onom malo pozitivnijem smislu – publici koja prva tri filma nije gledala će biti uzbudljiv i cool, dok će onoj starijoj probuditi lijepe uspomene. Abrams odbijanje da otkriva toplu vodu očituje i kroz narativnu strukturu, ali ikonografiju koja gotovo besramno reciklira početnu trilogiju. To je pogotovo slučaj na početku, kada izgleda kao remake Nove nade. Tako ponovno imamo pustinjski planet gdje živi junak kojoj će droid s važnom porukom promijeniti život i učiniti herojem galaktičkih pustolovina. Jedina je razlika u tome što je novi film daleko eksplicitnije podvrgnut kanonima političke korektnosti, pa je tako heroj ženskog spola, a kao njegov glavni pomoćnik služi pomoćnik koga tumači crnoputi David Boyega. Kasnije se tokom filma mogu pronaći reference i na druga dva filma, pa tako Imperij dobija svoj “homage” u sceni koja daje novu varijaciju njegovog antologijskog obrata u zapletu. Maz Kanata, mudra vlasnica lokala koju glumi CGI-jem potpomognuta Lupita Nyong’o, je, pak, očigledna zamjena za Yodu, a oni koji traže posvete Povratku Jedija će ih također pronaći u scenama koje se odvijaju na šumskim lokacijama.

Abramsu i Disneyu u svemu tome pomaže i CGI tehnologija koja je dovoljno uznapredovala, odnosno bila korištena s takvom mjerom da gledateljima pretjerano ne upada u oči, pa se tako akcija odvija furioznim tempom. I dio glumačke ekipe je prilično raspoložen, prije svega Ford, koji usprkos osmog desetljeća života očigledno uživa u ponavljanju najslavnije uloge u svojoj karijeri. Međutim, sve to ne može sakriti neke nedostatke, koji se pak tiču prvenstveno Kasdanovog scenarija. Njegov ekonomični pristup je spriječio da se novi Ratovi zvijezda razvodne, ali je, s druge strane, otvorio i neke velike rupe. Prije svega se to odnosi na nedovoljno objašnjen detalj da Prvi red, dakle nešto što bi trebala biti ilegalna paravojna formacija, odjednom raspolaže sa vojnim i tehnološkim resursima na nekoliko razina impresivnijih od onih s kojima je raspolagao Imperij koga misle obnoviti, odnosno da je sposobna izazivati destruktivni užas čak i na spektakularniji način od legendarne Zvijezde smrti, a što se vidi u apokaliptičkoj sceni prikazanoj na sredini filma. Drugi problem predstavlja i nedovoljno definiran lik Finna, za koga se na početku pokazuje da ima ozbiljan problem s PTSP-om, da bi kasnije postao nešto kao komični pomagač. Nebriga o detaljima se vidi i u tome da inače vrlo dobra Daisy Ridley, usprkos toga što je odrasla na pustinjskom planetu, govori savršenim britanskim engleskim dostojnim BBC-jeve spikerice, a Boyega koristi standardni američki naglasak. No, možda najveće razočarenje predstavlja casting, odnosno odluka da glavnog negativca tumači Adam Driver, glumac široj publici poznat kao po ulozi tipa koji je “servisirao” Lenu Dunham kao protagonisticu TV-serije Djevojke. Najmanje bi se moglo reći da dotičnome nedostaje karizma dostojna Vaderovog nasljednika, odnosno da se Ratove zvijezda prestaje shvaćati ozbiljno čim skine masku.

Svi ti nedostaci, međutim, nisu imali nekog efekta na komercijalne rezultate, kao što neće bitno pokvariti opći dojam o početku nove trilogije. Sila se budi predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodna tri filma, dok prva tri i nije pokušavala nadmašiti. Zbog tog, u ovom slučaju, blagotvornog, nedostatka ambicije predstavlja ne samo solidan primjer prvoklasne hollywoodske zabave, nego i svojevrsnu novu nadu za franšizu prema kojoj neki dan-danas ne mogu biti objektivni onoliko koliko bi željeli biti.

RATOVI ZVIJEZDA: SILA SE BUDI

(STAR WARS: THE FORCE AWAKENS)

uloge: Harrison Ford, Carrie Fisher, Mark Hamill, Daisy Ridley, David Boyega, Adam Driver, Oscar Isaac, Lupita Nyong’o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Peter Mayhew, Max von Sydow

scenarij: Lawrence Kasdan, J. J. Abrams, Michael Arndt

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney/Lucasfilm, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Oklada stoljeća (The Big Short, 2015)

Reprezentacija Ujedinjenog Kraljevstva je osvojila Davis Cup u istoj godini u kojoj je jednom mediteranskom zemljom bjesnio krvavi građanski rat u kojoj su se upetljali Rusi, svijet još uvijek nije oporavio od posljedica globalne ekonomske krize, širom Europe na vlast dolazili ili na nju ozbiljno vrebali ultranacionalistički mračnjaci čija koji vole crne košulje, nekoć stabilni međunarodnopravni poredak postao razbijen u paramparčad a odnosi među velesilama toliko pokvarili da je donedavno nezamislivi apokaliptički sukob sve izglednija bliska budućnost. Gore navedenim opisom bi se lako mogla opisati 2015, ali isto tako i 1936. godina. Predviđati budućnost, pogotovo na temelju povijesnih analogija, je, doduše nezahvalno, ali se tome nekad teško oduprijeti, pogotovo kada se u obzir uzme popularna teorija o tome da povijest ponavlja svakih 60-80 godina, odnosno nakon što umru ili senilnima postanu svi oni koji bi potomke mogli upozoriti na svoje pogreške. A jedna od kolosalnih pogrešaka koja se tako spektakularno ponovila jest krah njujorške burze 2008. godine.

Financijsku apokalipsu, čije se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećaju i najzabačenijem selu Trećeg svijeta, nije mogao ignorirati ni Hollywood, iako se složena, ne baš previše atraktivna i krajnje deprimirajuća tema teško doima kao nešto što će prodavati kino-ulaznice. Na samom početku se krah koristio oportunistički, kao na brzinu sklepana scenaristička pozadina filma Ni na nebu, ni zemlji ili Stoneovo pogrijavanje sarme Wall Streeta. Mnogo ozbiljniji i uspješniji je bio tretman od strane dokumentarista, od kojih su mnogi zauzeli izuzetno kritičan stav prema modernom američkom i svjetskom kapitalizmu kao izvoru sveg zla na svijetu i tako stvorili sliku u kojoj bi Hollywood mogao malo previše prepoznati samog sebe. S vremenom se , pak, takav stav uspio prošvercati u mainstream, pa je rezultat svega toga film The Big Short, koji se, povrh toga, globalnim financijskim krahom bavi na jedan prilično neobičan način.

Scenarij koji su napisali režiser Adam McKay (poznat po macho-parodijskim komedijama kao što su Anchorman i Talladega Nights) i Charles Randolph se temelji na bestseler-knjizi Michaela Lewisa, novinara čije su već bile poslužile kao predložak za uspješne filmove kao što su Priča o prvaku (Blind Side) i Igra pobjednika (Moneyball). Njegova knjiga, objavljena 2010. godine, je financijski krah nastojala prikazati na prilično originalan način – iz perspektive nekolicine ljudi koji su jedini bili svjesni kataklizme koja se sprema, na nju bezuspješno pokušali upozoriti, odnosno, na kraju pronašli način kako da od nje profitiraju. Prvi od njih je dr. Michael Burry (Bale), ekscentrični liječnik i vlasnik investicijskog fonda koji godine 2005. pregledavajući hipotekarne ugovore i sve očigledniju dugoročnu nenaplativost hipoteka dolazi do zaključka kako je kontinuirani rast cijena nekretnina u SAD mjehur koji će vrlo skoro prsnuti. Kada od vodećih banaka pokušava ishoditi financijske instrumente kojima bi se kladio za takvu mogućnost, od njih izaziva i podsmijeh, ali i zanimanje mladog, ambicioznog i beskrupuloznog bankara Jareda Vennetta (Gosling) koji i sam u tome vidi priliku za zaradu. Pogreška pri biranju telefonskog broja ideju vodi do investicijske tvrtke koju vodi vječno namrgođeni i pesimistički raspoloženi mešetar Noah Baum (Carell), koji svoje ljude šalje na Floridu da istraže tamošnje tržište nekretnina prije nego što bi “shortao” hipotekarne vrijednosne papire. Na kraju se u priču uključuju dva mlada i neiskusna investitora iz Colorada koji kao mentora koriste bivšeg njujorškog brokera Bena Rickerta (Pitt) koji se, zgađen pohlepom Wall Streeta, okrenuo New Age načinu života.

“Short selling”, koji se u Hrvatskoj prevodi kao “kratka prodaja” ili “nepokrivena prodaja dionica” je jedan od najsloženijih, najteže objašnjivih i laicima najmanje poznatih financijskih instrumenata. Što ne znači da se ne može koristiti u hollywoodskom filmu, a za što kao primjer može poslužiti Kolo sreće, komedija s Eddiejem Murphyjem i Danom Aykroydom iz 1983. godine, gdje je dramatični rasplet na čikaškoj burzi izazvao frustracije i potpunu zbrku kod kritičara u tada socijalističkoj Jugoslaviji. Tri desetljeća kasnije, kada je slobodni, divlji i razgoropađeni kapitalizam postao norma i na ovim prostorima, “short” se ponovno pojavljuje kao ključni element zaplet, i opet u obliku komedije. Ovaj put je komedija, doduše, daleko tamnije prirode, ali se svejedno teško ne smijati načinu na koji je apokalipsa prikazana – sarkastičan, ali neosporno smiješan način. Stvar, doduše, nije samo u tome da su junaci filma – koji bi se zapravo trebalo zvati “antiherojima” – prikazani kao ekscentrične, luckaste, a na trenutke i simpatične osobe koje, s izuzetkom vječno bijesnog i antiestablišmentski raspoloženog Bauma (koga tumači gotovo neprepoznatljivi Carell), nemaju baš previše problema zbog toga što zarađuju na onome što je ostatku svijeta donijelo trajnu nesreću. Daleko gore, ali i na karikaturalan način, su prikazani i oni koji za apokalipsu snose daleko veću odgovornost – bankari i analitičari zaslijepljeni pohlepom zbog koje su od hipotekarnih kredita napravili financijski ekvivalent bombe sudnjeg dana, vladini financijski regulatori koji su im pri tome držali svijeću, “nezavisni” novinari koji su uporno pričali neutemeljene priče o bezgraničnom rastu i blagostanju, kao i agencije za rejting za koje se ispostavilo da ih više zanima dobra volja banaka i drugih financijski potkoženih klijenata nego javni interes.

McKay cijelu tu priču, koja se odvija kroz nekoliko godina te kroz nekoliko grupa likova (koji se, zapravo, nikada ne sretnu i koji su, s izuzetkom dr. Burryja, tek djelomično temeljeni na stvarnim ličnostima) priča na izuzetno vješt i inovativan način. Tu je veliki posao uradio montažer Malcolm Campbell, koji je igrane sekvence kombinirao s dokumentarnim materijalom koji prikazuje duh vremena u Americi prije financijskog kraha, kao i insertima iz glazbenih video-spotova koji na ironičan način komentiraju radnju. Nekonvencionalnosti strukture pomaže i to da se neki od likova obraćaju neposredno publici kako bi pokušali objasniti stvari. Svjesni da dio gledatelja, čak i onih koji imaju neko elementarno znanje o globalnim financijama, neće shvatiti “što je pjesnik htio reći”, McKay taj problem pokušava riješiti s par vinjeta gdje kao instruktori služe celebrityji koji tumače sami sebe – slavni kuhar Anthony Bourdain uspoređuje financijske instrumente (zloglasne “kolateralizirane obveze duga” ili CDO) sa ribama u svom restoranu, Selena Gomez igrajući “anjc” za kartaškim stolom u društvu ekonomista Richarda Thalera objašnjava načela ulaganja i “ekstrapolacijsku predrasudu” koja dovodi do gubitničke igre, ali najviše od svega će, dakako, u oči upasti Margot Robbie koja pokušava objasniti kako su loši, odnosno nenaplativi hipotekarni krediti izazvali financijskih krah. Ona to čini dok se kupa, pokrivena pjenom, u kadi. Taj će detalj, bez svake sumnje, dovesti do neizbježnih usporedbi s tematski i žanrovski srodnim Vukom iz Wall Streeta. Iako se dotična daleko više pojavljivala i pokazivala u Scorsejevom ostvarenju, objektivni promatrač bi, kada se sve zbroji i oduzme, ipak prednost trebao dati McKayevom filmu. U ovoj priči je bilo daleko više negativaca, počinjeno je daleko više zločina, a, na kraju balade, nakon što su velike banke u posljednji trenutak spašene novcima poreznih obveznika kasnije potrošenim na direktorske bonuse, pravda nije pobijedila i krivci su izbjegli zasluženu kaznu. Zapravo, nije se dogodilo ništa što se, na ovaj ili onaj način, nije dogodilo prije više od osam desetljeća. Bilo bi zbilja loše da se povijest još jednom ponovi, odnosno stvari dovedu do sličnog rezultata, jer bi svijet nakon osam desetljeća očito nedovoljno upamćenu lekciju morao učiti u daleko gorem stanju.

THE BIG SHORT

uloge: Christian Bale, Steve Carrell, Ryan Gosling, Brad Pitt

scenarij: Adam McKay & Charles Randolph

režija: Adam McKay

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

RECENZIJA: Spotlight (2015)

Hollywood sebe voli vidjeti kao savjest Amerike, odnosno kao instituciju koja nastoji na svoj način ispraviti nepravde ili ukazivati na probleme o kojima drugi šute. Povijest američke filmske industrije, međutim, govore drukčije, pa tako radnja nedavnog filma Trumbo pokazuje kako su američki filmaši, kada je to bilo oportuno, znali držati usta zatvorena. Isto kao što se cenzura ili autocenzura u Hollywoodu, na ovaj ili onaj način, znala očuvati do današnjih dana. Tako je sve donedavno Katolička crkva uživala status svojevrsne “svete krave” u hollywoodskim filmovima, odnosno njene svećenike se, za razliku od protestantskih, desetljećima nakon ukidanja zloglasnog Haysovog kodeksa pokazivalo u skladu s odredbama koje su izričito priječile bilo kakav negativan tretman. Ma koji razlozi bili iza toga, to je također značilo da će Hollywood ignorirati ili barem nastojati maksimalno izbjegavati motiv seksualnog zlostavljanja djece od strane predstavnika Katoličke crkve; zato takvih sadržaja gotovo da nije bilo u mainstream ostvarenjima, odnosno posao ukazivanja na te probleme je ostavljen ili stranim filmašima poput onih iz Kanade i Irske ili kablovskoj televiziji. Stvari su se počele na tom planu mijenjati tek kada je 2002. godine u Bostonu eksplodirao skandal čije se razmjere više jednostavno nije moglo ignorirati. Događaje vezane uz njegovo razotkrivanje prikazuje Spotlight, filmska drama u režiji Toma McCarthyja.

Film započinje prologom smještenim u 1970-e, kada mladi i neiskusni policajac svjedoči kako privođenje katoličkog svećenika po imenu John Geoghan završava njegovim puštanjem, nakon što su roditelji djece koju je zlostavljao primili sugestiju od strane gradskih i crkvenih vlasti da cijelu priču zaborave. U srpnju 2001. godine, pak, u Boston iz Miamija dolazi Marty Baron (Schreiber) koji će preuzeti uredničko mjesto u uglednim lokalnim novinama Boston Globe, odnosno “Spotlight”, elitnu grupu istraživačkih novinara koja je spremna pojedinu priču obrađivati mjesecima, pa i godinama prije nego što je objave. Baron kao novu metu određuje slučaj svećenika ranije osuđenog za zlostavljanje djece, te se “Spotlight” baca na posao i polako otkriva da nije, kao što to ponavljaju crkveni velikodostojnici, riječ o izoliranom incidentu, nego da je riječ o zastrašujućem broju kako zlostavljane djece, tako i svećenika-zlostavljača. Još neugodnije otkriće je da je o svemu tome vodstvo Crkve bilo izuzetno dobro upoznato, ali i izuzetno uporno u zataškavanju skandala, pri čemu su se svećenici bez ikakvih zakonskih sankcija premještali u druge župe gdje su nastavljali sa vrebanjem na djecu. Prilikom istrage se novinari suočavaju s problemima, kako vezanim uz dileme oko toga kako će na ta otkrića reagirati pretplatnici lista u gradu gdje su većina stanovnika katolici, odnosno kako je Crkva izuzetno dobro umrežena s lokalnim policijskim i sudskim vlastima, zbog čega je pronalaženje kompromitirajućih dokumenata izuzetno težak zadatak.

Za Spotlight bi se moglo reći da predstavlja “staru školu”, barem kada je riječ o žanru dokudrame. U ovom filmu se jedna prilično ozbiljna tema, odnosno istiniti događaji, nastoje prikazati na maksimalno ozbiljan način. Dakle, u njemu nema “začinjavanja” radnje nekakvim umjetnim podzapletima, niti scena s nekom suvišnom patetikom ili emocionalnim manipulacijama. Umjesto toga se pedofilski skandal nastoji prikazati autentično, a najautentičniji način je iz perspektive samih novinara koji ga istražuju. I pri tome je prilično dobro to što je riječ o novinarima i mediju koji je i sam “stara škola”, dakle tiskanom mediju u vrijeme kada Internet tek načinje prihode od oglašavanja, a reporteri svoju misiju shvaćaju ozbilnije od prepisivanja ili provlačenja tuđih članaka kroz Google Translate. Proces pronalaženja i procesuiranja vijesti na početku izgleda nimalo atraktivan, ali su neki od klasičnih filmova pokazali da se i od tog materijala može napraviti vrhunsko ostvarenje. Pri tome će, barem u slučaju Spotlighta, neumitne usporedbe biti s Pakulinim filmom Svi predsjednikovi ljudi, a one, dakako i neće biti baš i slučajne, s obzirom da je urednik Bill Bradley Jr. (čiji lik tumači John Slattery) nitko drugi do sin Billa Bradleya, legendarnog urednika Washington Posta koji je razbio aferu Watergate i u kome je njegov lik tumačio Jason Robards. McCarthy veliki dijelom posuđuje tehnike od Pakule, odnosno gradi zanimljivu sliku, od malih i ispočetka nevezanih, ali zanimljivih detalja.

Pri tome je McCarthyju od velike pomoći i dobar scenarij koji je napisao zajedno s Joshom Singerom, zaslužnim za tematski slične, ali daleko lošije Tajne petog staleža. Još više se, međutim, ističe i izuzetno raspoložena, ali raznovrsna glumačka ekipa koja se ističe u ne baš uvijek uglednim, a ponekad i nezahvalnim ulogama. Stanley Tucci je tako prilično dobar kao živopisni odvjetnik žrtava zlostavljanja koji reporterima bez mnogo ustručavanja priznaje da je slučaj mogao preuzeti jedino zato što je Armenac, odnosno ne-katolik koji nije izložen pritscima Crkve. Michael Keaton je, pak, prilično dobar kao vođa novinarskog tima, a zanimljiv je i Paul Guilfoyle, jedan od poslovično dobrih karakternih glumaca (Brass u CSI: Las Vegas), ovaj put kao predstavnik establishmenta koji novinarima prijateljski sugerira da se okanu ćorava posla. Jedini koji u svemu tome predstavlja razočaranje je Mark Ruffalo čiji lik u jednom trenutku izgubi dio svog profesionalizma, odnosno frustriran svojim otkrićima i nedostatkom napredovanja istrage “pukne” na način koji malo previše izgleda kao “dajte mi Oscar” trenutak. Usprkos toga, film sve vrijeme čuva svoj ozbiljni ton; zlostavljanje nije prikazano neposredno, nego tek kroz svjedočenja sada već odraslih, ali još uvijek vidno traumatiziranih žrtava, kao i samog zlostavljača koji, u možda najuznemirujućoj sceni filma, u razgovoru s novinarima odaje dojam da ne vidi ništa loše u tome što je radio djeci. Iako će malo ciničniji gledatelji reći da je film poput Spotlighta snimljen možda i nekoliko desetljeća prekasno, kao i da kvalitetnog novinarstva koje slavi danas u svijetu ima sve manje, itekako će poslužiti svojoj svrsi, makar i kao upozorenje na neke neugodne stvari koje se, kao što govori i obavijest prije odjavne špice, znaju događati i u Hrvatskoj.

SPOTLIGHT

uloge: Mark Ruffalo, Michael Keaton, Rachel McAdams, John Slattery, Stanley Tucci

scenarij: Tom McCarthy & Josh Singer

režija: Tom McCarthy

proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2015.

trajanje: 129 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Brooklyn (2015)

Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem kada se SAD i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste nostalgije – bilo one političkog tipa, zahvaljujući kojoj američki ljevičari sada Eisenhowerovu eru vide kao zlatno doba socijalne države i sputanog kapitalizma zaboravivši sve ono protiv čega se bunila rock’n’roll generacija, ali i zgodno odredište radnje “dobrih starih” filmova koji se više ne prave. Kao jedan od takvih primjera bi mogao poslužiti i Brooklyn, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.

Radnja započinje početkom 1950-ih u Irskoj, mjestu koje je desetljećima daleko od reputacije “keltskog tigra” i gdje siromaštvo nije daleko čak ni onima koji bi se mogli smatrati nekakvom srednjom klasom. To važi i za protagonisticu Ellis Lacey (Ronan), mladu ali neuglednu djevojku koja je neodrasla u depresivnom gradiću Enniscorthy gdje se, usprkos povremenog rada u trgovini, smatra sve većim financijskim teretom za svoju obudovjelu majku i stariju sestru. Srećom, za nju kao i milijune njenih sunarodnjaka postoji alternativa u obliku puta preko Atlantika, a još više nakon što je dobronamjerni svećenik (Broadbent) uredio ne samo useljeničku vizu nego i smještaj i posao u robnoj kući. Ellis, iako zahvalna zbog prilike da ponovno započne život, ispočetka nije previše sretna, prije svega zbog rutine ali i sve snažnije nostalgije za obitelji i prijateljima. Stvari se, međutim, promijene kada na jednom plesu upozna Tonyja Fiorella (Cohen), simpatičnog italoameričkog vodoinstalatera, a nakon čega upiše tečaj i stekne certifikat za knjigovodstvo. Perspektive za budući sretni život s Tonyjem prekidaju tragične vijesti zbog kojih je prisiljena nakratko se vratiti u Irsku. Njen, ispočetka privremeni, boravak se, međutim, produži dijelom zbog toga što je zavičaj počela gledati novim očima, a dijelom zbog toga što se sumještani, impresionirani njenom prekooceanskom karijerom i uspjehom, natječu kako bi je zadržali, a što uključuje i Jima Farrella (Gleeson), lokalnog bogataškog sina koji se s njom želi vjenčati.

Brooklyn, koji je premijeru imao na Sundanceu, se danas smatra umjetničkim filmom. Da je kojim slučajem u kino-dvorane došao u isto ono vrijeme kada se odvija radnja, po svom sadržaju, a manjim dijelom i stilom (ne računajući, dakako, neke moderne detalje kao što je pokoja psovka, blagi zahodski humor i prilično decentna scena vođenja ljubavi u skladu s cenzorskim rejtingom PG-13) bi bio smatrao hollywoodskim mainstream komercijalnim ostvarenjem. To se prije svega odnosi na scenarij hvaljenog britanskog književnika Nicka Hornbyja, koji je Brooklyn postavio kao klasičnu ljubavnu priču gdje se protagonistica mora odlučiti između dva muškarca te gdje su nekakvi “dublji” elementi poput motiva klasnih, etničkih ili kuturnih razlika tek svojevrsni začin. Međutim, upravo je takva jednostavnost razlog zbog koga Brooklyn omogućava tvorcima da se koncentriraju na temeljni zaplet i likove. Režiser John Crowley je, usprkos relativno niskog budžeta, vješto koristeći interijere, uspješno rekonstruirao ne samo irsku provinciju 1950-ih, nego i američki velegrad. Pri tome mu je od pomoći bio direktor fotografije Yves Belanger, koji je Enniscorthy prikazao na dva različita načina – na početku kao sumorno i depresivno mjesto, a na kraju kao atraktivnu, gotovo turističku lokaciju, sugerirajući tako promjenu Ellisine perspektive prema svom rodnom mjestu i Irskoj, odnosno idealiziranje prilično nalik onome iz klasičnih filmova Johna Forda. I za Hornbyja i režisera Johna Crowleya bi se moglo reći da nastavljaju Fordovim stopama, odnosno da Irsku sredinom prošlog stoljeća, usprkos priznanja da je mnoge njene stanovnike bolji život čekao negdje drugdje, promatraju kroz prizmu nostalgije. Tako u filmu gotovo da nema negativaca, predstavnici Katoličke crkve su iste onakve dobričine kakve je svojevremeno glumio Bing Crosby, a tek u jednoj rečenici se referencira tada aktualni Hladni rat. A čak se i konzervativne društvene vrijednosti prikazuju u pozitivnom svjetlu, bez moraliziranja i relativiziranja uobičajenog za modernu kinematografiju.

Usprkos svog, zapravo, prilično plitkog sadržaja, Brooklyn pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, s mogućim izuzetkom mladog Gleesona koji ne posjeduje baš previše “kemije” sa svojom partnericom. To se, s druge strane, ne može reći za Emoryja Cohena koji tumači lik italoameričkog šljakera na način koji bi neke podsjetio na Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, s tom razlikom da je u ovom slučaju riječ o apsolutnoj dobrici, odnosno tipu koga bi svaka majka željela za zeta. Najbolji dojam, međutim, ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koji se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Usprkos toga, upravo joj je Ellis prva uloga Irkinje u karijeri, a da stvar bude još zanimljivija, ona je rodom iz neposredne okolice mjesta gdje se odvija radnja. Ronan, koju su Crowley i Belanger prikazali inzistirajući na njenom izuzetno blijedom tenu, učinivši je, na početku, nalik na porculansku lutku, izuzetno vješto prikazuje transformaciju od neuglednog “ružnog pačeta” na početku pa sve do poželjne ljepotice na kraju. I pri svemu tome je njen nastup još dojmljiviji, ako se uzme u obzir da njen lik nije opterećen “oskarolovačkim” karakteristikama kao što su fizički i mentalni defekti, odnosno problemi s rodnim identitetom. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, Brooklyn predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju.

BROOKLYN

uloge: Saoirse Ronan, Domhnall Gleeson, Emory Cohen, Jim Broadbent, Julie Walters

scenarij: Nick Hornby

režija: John Crowley

proizvodnja: BBC Films, Irska/UK/Kanada, 2015.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Daleko od razuzdane gomile (Far from the Madding Crowd, 2015)

Adaptacije klasičnih djela svjetske književnosti se kao filmska vrsta mogu proglasiti korisnijom od drugih. To je najočigledniji slučaj kod školaraca, s obzirom da im u dva sata pred ekranom uštede dane razbijanja glave iznad stranica često nerazumljive obvezne lektire. Takvi su filmovi, također, prilično korisni filmašima koje mori nedostatak svježih ideja, slično kao i studijima koji u takvim slučajevima najčešće ne moraju nikome plaćati odavno istekla autorska prava. Još kada je u pitanju djelo radnjom smještenom u neku zemlju poput Engleske gdje je sačuvana tradicionalna arhitektura, a lokalno glumište pruža hrpu iskusnih talenata, cijela se stvar može napraviti s relativno niskim budžetom, ali i ne malim izgledima za hvatanje zlatnih kipića i festivalskih nagrada. Takav koncept, koji je tim Merchant-Ivory svojevremeno dotjerao gotovo do savršenstva, a Jane Austen učinio najpopularnijom književnicom suvremenog Hollywooda, doduše, ima jednu ozbiljnu manu. Ako netko danas misli od nekog klasičnog književnog djela napraviti prestižni film, riječ je o ideji koja je vrlo vjerojatno desetljećima ranije pala nekom drugom. S time se, između ostalog, suočio i Daleko od razuzdane gomile, najnovija ekranizacija hvaljenog romana Thomasa Hardyja.

Radnja se događa 1870-ih u Dorsetu, ruralnoj oblasti na južnoj obali Engleske, gdje je mlada, privlačna ali svojeglava Batsheba Everdene (Mulligan) kao sluškinja radi kod svoje tetke. Ubrzo počne privlačiti Gabriela Oaka (Schoenaerts), relativno imućnog lokalnog stočara kome, na njegovo veliko razočaranje, odbije bračnu ponudu. Nakon nekog vremena se sa životna sreća poigrala sa oboje – Bathsheba nasljedstvom dobija veliku farmu, a Oak, kome je bizarna nesreća uništila stado, je upravo na njoj prisiljen zarađivati za život kao njen uposlenik. Bathsheba, pak, postane predmetom zanimanja svog novog susjeda Williama Bolwooda (Sheen), bogatog, ali tragično usamljenog aristokrata s kojim započinje drsko očikujati. Nju samu, međutim, osvoji Frank Troy (Sturridge), naočiti konjanički dočasnik za koga se vjenča da bi potom shvatila kako on osim ljepote nema nikakvih drugih kvaliteta te da će svojom sklonošću kocki i razuzdanim zabama upropastiti farmu.

Hardyjev roman je bio ekraniziran nekoliko puta (čemu valja prirodati i svojevrsnu u suvremeno doba smještenu parodiju Tamara Drewe, gdje je glavni lik tumačila Gemma Arterton). Od svih tih ostvarenja najpoznatija je, pak, verzija Tonyja Richardsona iz 1967. godine gdje je Bathshebin lik tumačila Julie Christie, tada na vrhuncu popularnosti, a društvo je pravila izuzetno jaka glumačka ekipa na čelu s Terenceom Stampom (jednom od tadašnih ikona “swingajućeg Londona” i Christienim dečkom), Alanom Batesom i Peterom Finchom. Najnovija verzija bi, barem na prvi pogled, trebala biti bitno drukčija od te, i to prije svega zbog toga što je režija povjerena Thomasu Vinterbergu, danskom filmašu koji je reputaciju izgradio kao jedan od začetnika “čistunskog” filmskog pokreta Dogma 95. Daleko od razuzdane gomile, je, međutim, daleko od strogih odredbi Dogminog manifesta; ne samo da je radnja smještena u daleku prošlost zbog koje se moraju koristiti kostimi, nego se i fotografija Charlotte Bruss Christensen koristi umjetnom rasvjetom, a tu je i klasični soundtrack Craiga Armstronga. Film, dakle, izgleda i zvuči manje-više upravo onako kao i većina drugih drama radnjom smještenih u viktorijansku Englesku. Čak se i Vinterbergov režijski stil izgleda kao oličenje mainstreama, odnosno ne odaje nikakve “umjetničke” ili slične trikove.

Novi film, pak, ima solidnu glumačku ekipu, ali su i tu usporedbe sa pola stoljeća ranijom verzijom na njegovu štetu. Blijeda Mulligan se na prvi pogled doima uvjerljivijom od Christie sa njenim anakronistički preplanulim tenom, ali ju je svejedno teško shvatiti kao ljepoticu koja će trojicu prilično različitih muškaraca natjerati da se oko nje nadmeću s tragičnim posljedicama. Belgijski glumac Matthias Schoenarts je od nje mnogo bolji, odnosno uvjerljiviji u liku za koga je od samog početka jasno da je za heroinu najbolja “partija”; on u scenama Mulligan pokazuje čak i nešto što bi se moglo zvati “kemijom”, a moglo bi se reći da je, poput lika koji tumači, jedini element koji film čvrsto drži na zemlji. Sheen se, pak, u filmu pojavljuje premalo da bi iskazao nešto od svojih neospornih talenata, a još je tragičnija situacija sa Sturridgeom koji umjesto nekakvog neodoljivog zavodnika prije izgleda kao parodijski kliše.

Kao i obično, najveći nedostatak filma se može pronaći u scenariju. David Nicholls se, kao i mnogi prije njega, nije najbolje snašao suočen sa zadatkom da stotine stranica teksta pretoči u dva sata radnje. Zbog toga se u njemu našlo ne samo malo mjesta za prikaz socijalnih razlika u ruralnoj Engleskoj (koje u predlošku igraju značajnu ulogu), nego se radnja ubrzava godinama bez nekog dobrog objašnjenja, stvarajući potpunu zbrku kod gledatelja. To je, možda, najvidljivije u podzapletu s likom Troyeve ostavljene djevojke koji tumači Juno Temple, u posljednje vrijeme izgleda osuđene da tumači sporedne tragične uloge. Daleko od razuzdane gomile zbog toga predstavlja jedno veliko razočarenje, iako oku i uhu ugodno, a ponekom učeniku možda i korisno.

DALEKO OD RAZUZDANE GOMILE

(FAR FROM THE MADDING CROWD)

uloge: Carey Mulligan, Matthias Schoenaerts, Michael Sheen, Tom Sturridge, Juno Temple

scenarij: David Nicholls

režija: Thomas Vinterberg

proizvodnja: BBC Films/DNA Films/Fox Searchlight, SAD/UK, 2015.

trajanje: 1 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Crna misa (The Black Mass, 2015)

Povijest nas uči kako su najveće svjetske nesreće izazivali oni koji bi ljude čvrsto dijelili na apsolutno dobre i apsolutno zle, i to obično onda kada bi se tako jednostavna podjela sudarala s mnogo složenijom stvarnošću. Oni koji bi priznali kako postoji međuprostor između dvije krajnosti, odnosno bili spremni na kompromis, čak i ako im se nimalo ne sviđa, su u pravilu oni koji svijet čine boljim nego što bi inače bio. Takav svjetonazor su, službeno ili neslužbeno, prihvatile i policija i pravosuđe mnogih država svjesne da će u borbi s kriminalom, pogotovo onim organiziranim, dalje stići onaj tko raspolaže s represivnim aparatom i doušnicima nego onaj tko raspolaže samo s represivnim aparatom. Korištenje doušnika, s druge strane, može izazvati probleme s obzirom da je u pitanju dvosmjerni odnos, pa tako isto onako kao što policija koristi doušnike, tako i doušnici mogu, uz malo manipulacije, koristiti policiju za vlastite nečasne rabote. Neki od takvih slučajeva iz stvarnog života su svoj put našli i do hollywoodskog scenarista, za što kao primjer može poslužiti relativno nepoznata (na žalost, s pravom) Soderberghova komedija Doušnik!. Najpoznatiji od njih, vezan uz irsko-američkog gangsterskog bosa Jamesa “Whiteya” Bulgera, je, pak, postao predmetom biografskog filma Crna misa, koji se nedavno našao u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1975. godine i prikazuje kako Bulger (Depp), sitni gangster, usprkos toga što se “zakačio” s mnogo većim i potkoženijim “igračima” iz italoameričke mafije, prilično brzo uspije postati neosporni gospodar ulica Južnog Bostona. Tajna njegovog uspjeha nije samo u tome što je oko sebe okupio tim odanih, ali nasilnih suradnika spremnih bez pogovora obavljati brutalne likvidacije, niti u tome da mu je brat William (Cumberbatch) jedan od najutjecajnih političara u državi Massachusetts. Ključnim se pokazuje John Conolly (Edgerton), agent FBI koji je odrastao na bostonskim ulicama i braću Bulger pozna od najranijeg djetinjstva. Nakon što je premješten u rodni grad, gdje njegovi kolege nemaju uspjeha u borbi s mafijom, Conolly dolazi na ideju da se za pomoć obrati Bulgeru, koji, usprkos dubokog prijezira prema “drukerima” i početne skepse, pristaje postati FBI-jev doušnik, pogotovo kada mu je sugerirano da se na njegove vlastite kriminalne aktivnosti neće obraćati neka posebna pažnja. Takav sporazum se pokaže korisnim po obje strane – Bulger se rješava glavne poslovne konkurencije, a Conolly, zahvaljujući uspješnim hapšenjima mafijaša napreduje u službi. Međutim, kako vrijeme prolazi, Bulgerova evidentna nedodirljivost i sklonost doušnika drugih federalnih agencija da nestaju ili umiru na spektakularno nasilne načine počinje izazivati niz neugodnih pitanja od strane Conollyjevih kolega i medija.

Ako se treba pronaći glavni razlog zbog kojeg bi se pogledao ovaj film, onda je to Johnny Depp. Čak i oni gledatelji koji nisu njegovi veliki poklonici će biti impresionirani trudom koji je uložio kako bi što efektnije dočarao lik koji predstavlja antitezu većine likova koje je tumačio u karijeri. Ne samo da veliki holivudski ljepotan tumači lika koji je proćelav, prilikom osmjeha prikazuje trule zube i sugovornika strijelja demonsko plavim očima, nego mora inkarnikrati nešto najbliže čistom Zlu što se moglo vidjeti u suvremenom gangsterskom filmu. Bulger u Crnoj misi pokazuje organizacijske sposobnosti, inteligenciju i nešto nalik na karizmu. a svojim blagim glasom je sposoban nepažljivim učiniti manje oprezne žrtve, a potom ih u trenutku mučki likvidirati ili se nad njima poslije sadistički iživljavati. Iako je riječ o prilično dojmljivom nastupu, on, pak, nije među najboljima u Deppovoj karijeri, a za što je najviše zaslužni scenaristi koji, kao i kod mnogih biografskih filmova, nisu u stanju životnu priču koja je trajala desetljećima sažeti u dva sata radnje.

Kada je u pitanju Bulgerov slučaj, tu je bilo dovoljno materijala za barem nekoliko sezona Žice. Jez Butterworth i Mark Mallouk su pri tome odabrali one detalje koji se čine “najfilmičnijima”, a zbog čega mnoge scene izgledaju kao hollywoodska izmišljotina, iako se temelje na stvarnim činjenicama. Pri tome se zanemaruje njihova pozadina koja bi ih učinila uvjerljivima publici. To se posebno odnosi na Bulgerovu obitelj, pa je tako prilično površno prikazan odnos s politički “potkoženim” bratom. Još lošijim izborom se čine rane scene koje prikazuju kako je Bulger u na početku karijere bio dobar suprug i otac prije nego što mu je, kako se to prilično nespretno pokušava sugerirati, neočekivana obiteljska tragedija oduzela posljednje tragove humanosti. Još veći propust je potpuno ignoriranje njegovo gotovo dvodesetljetnog života u bijegu, kada je FBI uspješno izvrgavao ruglu, čineći društvo Osami Bin Ladenu na posterima najtraženijih bjegunaca. Površnost pristupa se odražava i na druge likove, pa se tako glumačka ekipa, koja je, inače, prilično impresivna, doima potrošenom. Rory Cochrane (zlosretni Speedle iz prvih sezona CSI: Miami, ovdje gotovo neprepoznatljiv pod teretom kilograma i godina) se, usprkos toga što u filmu gotovo ne izgovori nijednu riječ, je mnogo efektniji od “teškaša” kao što su Cumberbatch i Edgerton.

Crna misa izgleda još veće razočarenje nakon neumitnih usporedbi s drugim ostvarenjima. To važi i za samog Deppa, koji je tumačio mnogo složeniji i zanimljiviji lik u Donnieja Brasca u temom srodnom filmu Donnie Brasco, također temeljenom na istinitim događajima. A za to je, s druge strane, zaslužan i sam Bulger, koji je prethodnih godina služio kao izvor inspiracije daleko talentiranijim autorima nego što je režiser Scott Cooper. To se odnosi i na Scorseseja, kome je lik glavnog negativca u “Oscarom” nagrađenim Pokojnima (a koga glumi Jack Nicholson) bio velikim dijelom temeljen upravo na poznatom bostonskom gangsteru; odnos braće Bulger (koji je u filmu tek naznačen) bio je, pak, temeljem hvaljene TV-serije Bratstvo s Jasonom Isaacsom i Jasonom Clarke kao njihovim fiktivnim ekvivalentima; a, između ostalog, i James Woods je tumačio lik inspiriran Bulgerom u prvoj sezoni Raya Donovana. Kada se svemu tome doda prilično mračan pristup, ali i nedostatak likova za koje bi se trebalo navijati, Crna misa predstavlja razočaranje. Ili barem nešto za što smo svjesni da smo vidjeli već prije, i da ćemo, na žalost, vidjeti ponovno na naslovnicama u stvarnom životu.

CRNA MISA

(THE BLACK MASS)

uloge: Johnny Depp, Joel Edgerton, Benedict Cumberbatch, Corey Stoll, Julianne Nicholson, Dakota Johnson, Rory Cochrane, Jesse Plemons, Kevin Bacon, Peter Sarsgaard

scenarij: Jez Butterworth & Mark Mallouk

režija: Scott Cooper

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Marsovac (The Martian, 2015)

Da se kojim slučajem netko iz 1960-ih pomoću hibernacije ili vremenskog stroja iznenada stvori u današnjem svijetu, jedna od stvari koja bi mu predstavljala neugodno iznenađenje bila bi spoznaja o tome da nema turističkih putovanja do Venera, kolonija na Marsu, pa čak ni tako banalne stvari kao što bi bila stalna ljudska baza na Mjesecu. Razlozi zbog kojih se odustalo od osvajanja svemira su složeni, ali se najviše tiču toga da u današnjem svijetu putovanja izvan Zemljine atmosfere ne izazivaju neku naročitu pažnju, te zahtijevaju ogromne količine novca koje bi se daleko korisnije potrošile na spašavanje polarnih medvjeda, uhljebljivanje stranačkih vojnika ili širenje demokracije po resursima bogatim zemljama Trećeg svijeta. I, svemu tome još treba dodati da je svemir prilično negostoljubivo i opasno mjesto, gdje i najmanja sitnica može izazvati katastrofu i potaknuti grčevitu i u pravilu neravnopravnu borbu za goli život. Tim se aspektom svemirskih istraživanja dosad najbolje pozabavila Cuaronova Gravitacija, ali također i Marsovac, prilično popularni roman kompjuterskog programera i SF-entuzijasta Andrewa Weira, a čija se ekranizacija nedavno pojavila u našim kino-dvoranama.

Radnja se događa u ne baš bliskoj, ali relativno doglednoj budućnosti u kojoj je NASA uspjela prikupiti dovoljno političke volje i novaca za pokretanje ambiciozne ljudske ekspedicije na Mars. Članovi misije Ares 3 se nakon kraćeg boravka na crvenom planetu se suoče sa iznenađujuće snažnom olujom te se zapovjednica Lewis (Chastain) odlučuje za evakuaciju. Prilikom odlaska jedan od astronauta, Mark Watney (Damon) bude pogođen komadom metala te ga ostatak tima ostavi na Marsu ne znajući da je on sretnim stjecajem okolnosti ostao živ. Kada se probudi i nađe zaklon u napuštenom habitatu, ubrzo se suočava s time da će preživljavanje predstavljati daleko veći izazov od svega što bi ga u sličnim okolnostima čekalo na Zemlji. Ne samo što je prisiljen na sebi obavljati kirurške operacije, nego mora pronaći način da sebi osigura zalihe zraka, vode, a, na kraju i hrane, i to sve bez bilo čije pomoći, s obzirom da je oluja uništila komunikacijsku opremu. A kada čelništvo NASA-e dozna da je Watney preživio, bilo kakvu akciju spašavanja će znatno otežati neopisivo velika udaljenost Zemlje i Marsa, zbog koje bi bilo kakvoj sondi ili letjelici trebali mjeseci ili čak godine putovanja.

Marsovac predstavlja prilično rijetkost u svijetu suvremenog SF-filma, prije svega zbog toga što pripada tzv. “tvrdoj znanstvenoj fantastici” ili, preciznije, podžanra kod koga se izraz “znanost” shvaća daleko ozbiljnije. Dakle, u Marsovcu nekakav cool futuristički concept nije izgovor za standardno plašenje gledatelja buljookim čudovištima niti političke opservacije o budućim distopijama. Umjesto toga je riječ o prilično jednostavnoj priči o preživljavanju kod koga su, pak, uz uobičajene psihofizičke kvalitete važno dobro baratanje svime onome što je većina nas prespavala na srednjoškolskim satovima matematike, fizike i kemije. Srećom po protagonista, protagonist je ne samo vrhunski obučeni astronaut, nego i znanstvenik, te se može pretpostaviti da će pronaći nekakve načine da iz ograničene količine odbačene opreme pronaći sastojke da sebi osigura zrak, vodu i, konačno, hranu. Scenarij Drewa Goddarda, pak, sve te složene računice i znanstvene pojmove publici servira na prilično pristupačan način, pri čemu se kao izuzetno zgodno rješenje pokazalo da usamljeni protagonist o svemu vodi video-dnevnik u kojima svojim budućim gledateljima objašnjava probleme s kojima se suočio, i kako ih pokušava riješiti. Priča o Watneyu je dodatno učinjena zanimljivom time što protagonist pokazuje smisao za humor, pri čemu najčešća meta njegovih podbadanja ostaje glazba u habitatu koju su ostavili njegovi kolege, te ga tako prisilili mjesecima dosadu krati slušajući najveće disco hitove 1970-ih.

Marsovac, s druge strane, pomalo gubi na intenzitetu kada se radnja s Marsa makne na Zemlju, te umjesto borbe za preživljavanje pratimo uredske rasprave birokrata, znanstvenika i PR-ovaca o tome kako se postaviti prema izazovu koji predstavlja Watneyevo preživljavanje – da li uopće priznati da je živ čovjek izgubljen na drugom planetu, odnosno kako s njim uspostaviti komunikaciju i kako ga spasiti. U pravilu bezlični Jeff Daniels kao direktor NASA-e je tu daleko manje impresivan ne samo od Damona, nego i od prilično šarolike ekipe koja tumači likove astronauta Aresa III. Slično se može reći i za šaroliku glumačku ekipu koja tumači njegove suradnike, a koja je poslije na Twitteru postala predmetom žustrih rasprava oko pogrešne boje kože (bijelkinja tumači lik koji je Weirovom romanu bila Azijatkinja, crnac tumači Indijca i sl.). Ridley Scott, režiser zaslužan za neka od klasičnih ostvarenja SF-žanra kao što su Alien i Blade Runner, gotovo i ne iskazuje nekakav poseban autorski pečat. Stvari postaju malo zanimljive tek pri samom kraju, u dramatičnoj akciji spašavanja iako čak i oni manje iskusni gledatelji nemaju nikave sumnje u njen uspješan ishod. Nju je, pak, u filmu svojom tehničkom ekspertizom omogućio kineski ekvilalent NASA-e, a što one ciničnije pratitelje suvremenih filsmkih zbivanja i nije trebalo iznenaditi, s obzirom na sve veću važnost kineskog tržišta za Hollywood. Marsovac je također zanimljiv i po tome što u njemu uopće nema negativaca, odnosno što se nijednom liku, čak ni kad iznese suprotan stav, ne može zamjeriti da za njega nije imao valjane i racionalne argumente, odnosno najbolje namjere. Film koji završava hepi endom i u kome su svi dobri može na prvi pogled izgledati kao jedan od ekstremnijih primjera hollywoodske “ljige”, ali u ovom slučaju je takav pristup više nego opravdan.

MARSOVAC

(THE MARTIAN)

uloge: Mat Damon, Jessica Chastain, Kristen Wiig, Jeff Daniels, Michael Peña, Sean Bean, Aksel Hennie, Kate Mara, Sebastian Stan

scenarij: Drew Goddard

režija: Ridley Scott

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 141 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Straight Outta Compton (2015)

Jedna od najčešćih zamjerki na račun Hollywooda, kako u prošlosti, tako i u danas, je ta da je američka filmska industrija tradicionalno predstavlja jedan od najvidljivijih, ali i najefikasnijih propagandnih oruđa američke vlade. Pri tome se kao jedan od najčešćih primjera navodi promoviranje tzv. “američkog sna”, odnosno tvrdi kako je Hollywood najzaslužniji za predodžbu prema kojoj u Americi ama baš svatko, bez obzira na skromnost svog podrijetla, može steći bogatstvo, slavu, ugled i pripadati eliti, ukoliko u taj pothvat uloži dovoljno truda. S druge strane, teško bi se moglo reći da Hollywood u posljednje vrijeme takvu formulu koristi kao zaplet svojih filmova (s izuzetkom sentimentalnih sezonskih “lovaca na Oscare” gdje je protagonist opterećen fizičkim ili psihičkim deformitetom). Kao razlog bi se moglo navesti to da filmovi, prije sve oni komercijalni, danas sve više ovise o mladoj publici, koja nema ništa protiv da se prikazuje kako netko stječe novac, moć i slavu, ali im nekako nije cool pokazivati dio u kome se za to moraju prolijevati krv, znoj i suze. Barem kada put do bogatstva sam po sebi nije naročito intrigantan ili atraktivan. Straight Outta Compton zato predstavlja zanimljiv izuzetak – ne samo da je riječ o filmu koji eksplicitno prikazuje ostvarenje američkog sna, nego počinje na mjestu koje predstavlja njegovu antitezu.

Radnja filma započinje među dijelom američkog društva koje potječe od onih koji se na područje današnjih SAD nisu uselili dobrovoljno, koji su stoljećima živjeli kao robovi, a nakon oslobođenja desetljećima pod režimom institucionalne rasne segregacije te, usprkos svih priča o jednakosti i brastvu među Amerikancima, živjeli i bili smatrani građanima drugog reda. Priča započinje 1986. godina, u vrijeme kada pod Reaganom nastaju sve veće socijalne razlike, ali i počinje veliki “rat protiv droge”, čije su žrtve upravo Afroamerikanci, često prisiljeni zbog siromaštva i nezaposlenosti kruh na stolu tražiti dilanjem, te tako upadati u vrzino kolo nasilja, policijskog iživljavanja i krvavih obračuna među bandama. Jedan od njih je Eric Lynn Wright alias Eazy E (Mitchell), mladić iz problematičnog kalifornijskog naselja Compton koji je kroz trgovinu drogom otkrio nešto nalik na poslovni talent, ali koji bi ipak kao karijeru odabrao nešto s manje rizika. Kao jedno od rješenja mu se nudi suradnja s prijateljem Andreom Romelle Youngom alias Dr. Dreom (Hawkins), koji za život zarađuje kao DJ u klubu. Njima se priključi i mladi O’Shea Jackson alias Ice Cube (Jackson), koji se ističe spisateljskim talentom, te počne pisati tekstove za pjesme o surovoj stvarnosti koja ih okružuje, stvorivši žanr koji će kasnije postati poznat kao “gangsta rap”. Kada se njima priključe MC Ren (Hodge) i DJ Yella (Brown) nastaje grupa koja će postati poznata kao N.W.A. Nakon što židovski menadžer Jerry Heller (Giamatti) postane prvi bijelac koji prepoznaje njihov talent te im otvori vrata glazbenog establishmenta, N.W.A. u roku od nekoliko godina postaje globalni fenomen, pri čemu kontroverze oko tekstova i pokušaji cenzure samo cementiraju legendu o “crnim Beatlesima”. Petorka se, međutim, sve teže nosi s posljedicama naglog uspjeha, pri čemu pretjerano uživanje u drogi i ženama kod nekih članova predstavlja manji problem od sve većih razilaženja oko podjele novca. To dovede do izuzetno ružne svađe i raspada grupe koji će dobiti i naslinu komponentu.

Straight Outta Compton je predstavljalo jedno od najvećih iznenađenja američkog filmskog ljeta, pri čemu se njegov komercijalni uspjeh najčešće tumači time da je privukao afroameričku publiku, pogotovo mlade muškarce koji su se identificirali s protagonistima. Dio kritike je, pak, uspjeh filma protumačio i njegovom društvenom relevantnošću, odnosno da je problem policijskog nasilja prema Afroamerikancima, koji predstavlja jedan od lajtmotiva radnje, danas jednako aktualan i kao prije tri desetljeća. U svojoj suštini je Straight Outta Compton ništa drugo do zanatski ispeglani biografski film koji nimalo ne skreće od formule koja je donijela uspjeh njegovim mnogo hvaljenijim prethodnicima kao što su Ray i Hod po rubu. Fanovima protagonista, odnosno okorjelim poklonicima “gangsta rapa”, film neće pokazati ništa što prethodno nisu znali, ali se zato režiser F. Gary Gray, inače poznat po “tvrdim” akcijadama, pobrinuo da inače banalni sadržaj iz scenarija Jonathana Hermana i Andree Berloffa stavi u prilično atraktivan paket. Tako se film može pohvaliti vrlo dobrom rekonstrukcijom epohe, uključujući kvazidokumentarne sekvence nereda u Los Angelesu 1992. godine, scene u kojima se rekonsturira legendarni koncert N.W.A. u Detroitu ali i spektakularno razularene zabave. Glumačka ekipa je prilično dobra, pri čemu posebno valja istaći O’Sheu Jacksona Juniora, koji u filmu izuzetno uvjeljivo tumači lik vlastitog oca; najbolji posao je obavio Giamatti, prikazavši lik sa kojim će publika suosjećati bez obzira na njegovu moralnu ambivalentnost.

Najveće zamjerke će Straight Outta Compton dobiti prije svega zbog onoga što u filmu nije prikazano. To se odnosi na incidente koji su počinili neki od protagonista, a zbog kojih je “gangsta rap” i bez “problematičnih” stihova došao na zao glas. Dežurnim dušobrižnicima, pogotovo onima feminističke orijentacije, vjerojatno se neće dopasti ni prikaz žena kao jednokratnih predmeta za uživanje; od tog stereotipa (koji također ide uz za današnji Hollywood neobično eksplicitni seks i golotinju) će se odustati tek na kraju kada trojka glavnih protagonista se pokušava smiriti i skrasiti, a pri čemu Eazy E-ju u tome dosta pomaže njegova djevojka Tomica, čiji lik tumači Cara Patterson. Ona je, pak, zajedno sa samim Dr. Dreom i Ice Cubeom, jedan od producenata filma, pa to možda najbolje objašnjava primjetan nedostatak objektivnosti. To, međutim, i nije neki preveliki problem, s obzirom da Hollywood nikada nije bio naročito pouzdani izvor povijesnih podataka. Straight Outta Compton daleko bolje funkcionira kao eskapističko-nostalgično korištenje priče o momcima s dna koji su stigli do vrha, odnosno dva sata u kojima se gledatelj odmori od svijeta u kojemu su takve priče prilično rijetke.

STRAIGHT OUTTA COMPTON

uloge: O’Shea Jackson Jr., Corey Hawkins, Jason Mitchell, Paul Giamatti, Aldis Hodge, Neil Brown Jr.

scenarij: Jonathan Herman & Andrea Berloff

režija: F. Gary Gray

proizvodnja: Universal, SAD, 2015.

trajanje: 147 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Hitman: Agent 47 (2015)

U posljednja dva desetljeća, otkako su pojavili, filmovi rađeni po video-igrama u pravilu kritičarima služe kao kanta za napucavanje. Glavni razlog za to je njihova izuzetno loša kvaliteta, ali i to što se ona podrazumijeva s obzirom da se video-igre smatraju “najnižim” oblikom suvremene zabave. Predodžba da video-igre prvenstveno zadovoljavaju nasilničke i seksističke instinkte igrača, odnosno da u njima nekakvi “viši” ili “duboki” sadržaji predstavljaju smetnju, je tako stvorila predodžbu o njihovim ekranizacijama kao jednom od manje vrijednih eksploatacijskih žanrova. Iako će boljim poznavateljima naslovi poput The Last of Us tvrdnje o zadanoj inferiornosti vdieo-igara učiniti smiješnima, čak i najbolje, najhvaljenije i najpopularnije video-igre nisu uspjele postati nešto naročito kvalitetno na velikom ekranu. Možda je najbolji primjer serija video-igara Hitman, koja je u desetljeće i pol imala nekoliko uspjelih nastavaka, ali i dva, ne baš uspjela pokušaja filmske ekranizacije – s pravom zaboravljeni Hitman iz 2007. godine s Timothyjem Olyphantom u naslovnoj ulozi, te Hitman: Agent 47 koji se upravo pojavio u našim kinima.

Naslovni lik, koji u novoj verziji tumači Rupert Friend, je profesionalni ubojica koji je u stanju obaviti i najsloženije i najteže zadatke zahvaljujući tome što je genetski modificiran, odnosno što je zahvaljujući programu Agenata dobio superiorne reflekse, snagu i inteligenciju u odnosu na normalna ljudska bića, odnosno izgubio emocije kao što su strah i kajanje. Tvorac originalnog programa, genetičar Peter Litvenko (Hinds), je, mučen grižnjom savjesti, prije nekoliko desetljeća nestao. Njegova kćer Katia van Dies (Ware) ga pokušava pronaći, istovremeno kada se za Litvenka zainteresira korporacija na čelu sa LeQlercom (Kretschmann) koja nastoji obnoviti program Agenata i tako stvoriti vlastitu vojsku super-ubojica. Katia prilikom svoje potrage naleti na Agenta 47 koji je prije toga dobio ugovor za obavljanje dvije likvidacije.

Agent 47 nije naročito dobar film, ali bi se teško mogao nazvati razočarenjem. Nisku letvicu koju su postavile prosječne ekranizacije video-igara prilično lako preskače, a dojam izgleda još bolji ako se usporedi s verzijom iz 2007. godine. Razlika se prije svega odnosi na to da su se producenti ovaj put odlučili za načelo “manje je više”, odnosno inzistirali na maksimalnoj jednostavnosti. To se prije svega odnosi na scenarij. Zaplet se čini kao indigom prepisan iz sijaset sličnih akcijada, a malen broj likova je sveden na arhetipove, pa, usprkos naznaka nekakvog obrata u prvoj polovici filma, čak i onoj manje iskusnijoj publici nije teško shvatiti tko je u priči dobar, a tko loš momak, tko će preživjeti, a tko ne i kako će cijela stvar završiti. U ovom filmu, s druge strane, pitanje “što” nije toliko važno koliko pitanje “kako”. Poljsko-njemački režiser Aleksander Bach se tako uglavnom bavio stvaranjem akcijskih scena koje su u nekim slučajevima domišljate i impresivne, ali uglavnom pažnju izazivaju bodycountom i eksplicitnim krvoprolićem (koje je omogućio cenzorski rejting “R”). Poklonici digitalnog Hitmana će vjerojatno biti razočarani time što je u filmu veći naglasak stavljen na pucačinu umjesto prikradanja (stealth), koje predstavlja glavni modus operandi protagonista, odnosno element igre; potonjem je svojevrsni homage odan tek u sceni kojom Katie von Dies nastoji izbjeći video-kamere na aerodromu. Najatraktivnijom stvari u filmu, pak, čini fotografija Ottara Gudnasona koja vješto koristi lokacija u Berlinu, a pogotovo u Singapuru sa modernom arhitekturom i cool tehnologijom, pri čemu se može zapaziti utjecaj klasičnih ostvarenja Michaela Manna.

Glumačka pistava u Hitmanu je relativno dobro obavila svoj posao. Rupert Friend se u naslovnoj ulozi, poput scenarista, odlučio za minimalistički pristup, odnosno njegov Hitman nastoji biti “hladan kao špricer” te tek u kratkim prigodama odavati dojam da je riječ o ljudskom biću; u tome je imao daleko više uspjeha od Olyphanta prije osam godina. Otkriće bi mogla, pak, biti britanska glumica Hannah Ware, koja u ulozi koja bi inače bila nezahvalna, relativno dobro glumi lik koji se transformira od “dame u opasnosti” do Hitmanove partnerice. Hinds, posljednjih godina prilično aktivan karakterni glumac, pak, uglavnom otaljava svoj posao, a Kretschmann to ne može čak ni da želi, s obzirom na kratkoću pojavljivanja njegovog lika u filmu. To se, s druge strane, ne može reći za Zacharyja Quinta koji nakon dugo vremena tumači ponovno negativca, ali čiji nastup miniraju loše replike i klišeji, a još više usporedbe sa Sylarom iz Heroja. Međutim ni to, kao ni pomalo razočaravajuća završnica napravljena tako da ostavi prostor za novi nastavak, neće previše naškoditi općem dojmu o Hitmanu. Film završava upravo u pravom trenutku, prije nego što će njegovi nedostaci gledateljima početi ići na živce, te se može reći da je poput svog protagonista, svoj posao obavio brzo i efikasno.

HITMAN: AGENT 47

uloge: Rupert Friend, Hannah Ware, Zachary Quinto, Ciaran Hinds, Thomas Kretschmann, Angelababy

scenarij: Michael Finch & Skip Woods

režija: Aleksander Bach

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Šifra U.N.C.L.E. (The Man from U.N.C.L.E., 2015)

Kada je posljednji put na dnevni red došlo rebootanje filmske serije o Jamesu Bondu, jedna od zanimljivijih, iako najmanje razmatranih, ideja je bila ta da se novi filmovi radnjom smjeste u 1960-e. O njenoj isplativosti se da raspravljati, ali nema sumnje da bi “retro” Bond bio daleko autentičniji od Bonda u sadašnjosti, prije svega zato što je lik poput britanskog tajnog superagenta s dozvolom za ubijanje bio daleko uvjerljiviji u svijetu Hladnog rata, a njegove navike poput alkohola, cigareta i bezočnog ženskarenja manje upadali u oči van konteksta moderne političke korektnosti. Kako bi takvi filmovi izgledali ne znamo, ali se zato pojavio jedan koji nam daje kakvu-takvu predodžbu. Riječ je o Šifri U.N.C.L.E., adaptaciji špijunske TV-serije The Man from U.N.C.L.E. koja je žarila i palila američkim TV-ekranima sredinom 1960-ih, a čiji je začetnik bio nitko drugi do Ian Fleming, britanski književnik i tvorac Bonda, i koja se likovima, zapletima i ikonografijom itekako naslanjala na “klasične” Bondove sa Seanom Conneryjom u glavnoj ulozi. Filmska inkarnacija U.N.C.L.E. je, za razliku od sličnih modernih adaptacija sličnih špijunskih hit-serija iz 1960-ih (kao Nemoguće misije ili Osvetnika iz 1998. godine) nije bila “osuvremenjena”, nego je vremenom radnje smještena u 1960-e, čineći je jednom od vjernijih adaptacija TV-serija u današnjem Hollywoodu.

Problem u tom slučaju predstavlja to što ciljanu publiku čini mlađarija za koju je Hladni rat tek poglavlje u povijesnim udžbenicima. Njega rješava uvodna špica, gdje se na brzinu serviraju najosnovniji podaci o glavnim akterima i detaljima tih zbivanja, a radnja započinje na ključnom ratištu tog sukoba – podijeljenom Berlinu. Na samom početku Napoleon Solo, bivši provalnik u službi CIA-e, odlazi iz Zapadnog u komunistički Istočni Berlin kako bi odatle izbavio Gabrielu Teller (Vikander), kći nestalog njemačkog znanstvenika za koga se sumnja kako za nečiji račun proizvodi nuklearno oružje. U tome ga, pak, bez uspjeha pokušava zaustaviti KGB-ov superagent Ilja Kurjakin (Hammer). Sukob dvojice muškaraca je, međutim, privremeno obustavljen nakon što su njihovi pretpostavljeni zaključili da iza svega stoje takvi zlikovci da se ljuti hladnoratovski protivnici moraju protiv njih udružiti, te tako Solo i Kurjakin zajedno sa Gaby odlaze u Rim gdje ih trag vodi do poslovnog imperija koji vodi zanosna, ali proračunata Victoria Vinciguerra (Debicki).

Guy Ritchie je nedavno s dva filma o Sherlocku Holmesu pokazao kako se zna nositi s kostimiranim pustolovinama, odnosno kako može osvježiti naizgled previše puta prežvakane likove i priče. U slučaju U.N.C.L.E. je imao i lakši i teži posao. S obzirom da je TV-serija iz 1960-ih manje poznata od Sherlocka, imao je više kreativne slobode, ali i potrebe da otkriva toplu vodu; teže je, međutim, bilo publiku vezati za likove koji možda i ne funkcioniraju najbolje izvan svog povijesnog konteksta. S jedne strane je tu pomogla relativna jednostavnost osnovnog koncepta, odnosno to što Solo i Kurjakin predstavljaju svojevrsne arhetipove hladnoratovskog Zapada i Istoka, ali i isto tako i Bonda podijeljenog na dvije ličnosti – profinjenog šarmantnog hedonista koji sve radi “na finjaka” i efikasni ali hladni stroj za ubijanje. Njihov međusobni odnos je pak Ritchie zajedno sa svojim koscenaristom Wilgramom iskoristio ne samo za uobičajenu “buddy buddy” humorističku dinamiku dvojice karakterno i ideološki suprotstavljenih likova, a što uključuje i replike koje će oni oni koji to vole rado protumačiti kao implicitno homoerotske. I sve to usprkos toga što je suparništvo oko ženskog lika jedan od motiva radnje, a Solo žene trpa u svoj krevet poput Conneryjevog Bonda u najboljim danima. Izbor dvojice glavnih glumaca nije bio u potpunosti najsretniji – Cavill je solidan, iako će se dijelu publike biti teško oteti dojmu da gleda Supermana u sakou, dok se Hammer, koji se posljednjih godina nije proslavio komercijalno uspješnim nastupima, mnogo više trudi u za njega rijetkoj glavnoj ulozi.

Osnovni zaplet se ne može pohvaliti nekom naročitom originalnošču – motive megalomana koji prijete svijetu oboružani paklenim oružjem koje štite tajne armije u podzemnim skrovištima je daleko uspješnije koristila ne samo serija o Bondu, nego i niz filmova koji su je prethodnih desetljeća imitirale ili parodirale. Akcijske scene, pak, variraju u kvalitetu – neke izgledaju previše mračno i konfuzno, a neke su prilično dobre, pogotovo kada ih se kombinira s humorom. To se može reći na početnu scenu u Berlinu koja nas upoznaje s glavnim likovima, ali i scenu u sredini u kojoj jedan od dvojice junaka mirno uživa u večeri, dok se u pozadini njegov kolega bori za život s hordama negativaca. Najveća atrakcija filma, pak, nije toliko u akciji koliko u izuzetnom trudu koji je Ritchie uložio kako bi rekonstruirao svijet 1960-ih, a što se ne odnosi samo na europske lokacije, nego i automobile, oružje, rekvizite, modu i glazbu. U.N.C.L.E. je film koji se mora prije svega preporučiti ljubiteljima kostimiranih drama, ali i nepopravljim nostalgičarima, dok bi novim generacijama mogao dobro poslužiti kao uvid u svijet koji se morao spašavati bez oslanjanja na mobitele i Internet. Među atrakcije filma spada i Alicia Vikander, u posljednje vrijeme prilično zapažena švedska glumica kojoj je ovo dosad najkomercijalniji projekt i u kome prilično dobro tumači lik oko koje se bore dvojica protagonista. Još je, međutim, impresivnija Elizabeth Debicki koja izgleda kao femme fatale na n-tu potenciju. Dobar dojam je ostavio i Sylvester Groth koji tumači lik Gabinog ujaka za koga se, kao i kod mnogih drugih, ispostavi da nije ono za što se izdaje.

Najveći nedostatak filma je strukturne naravi, odnosno to što je očigledno zamišljen kao početak nove franšize, te je njegova radnja ništa drugo do “priča o nastanku” nalik na one iz superherojskih filmova. Sama riječ U.N.C.L.E. – odnosno kratice organizacije kojoj pripadaju protagonisti originalne TV-serije – se pojavljuje tek na samom kraju, a u filmu se lik njenog šefa Waverlyja (koji tumači prilično raspoloženi Hugh Grant) relativno malo pojavljuje. Sve to sugerira određenu nedovršenost, odnosno nastavak za koga u trenutku pisanja ovih redova nije sigurno da će biti opravdan početnim komercijalnim rezultatima. Usprkos toga, Šifra U.N.C.L.E. je film koji se itekako može preporučiti, bilo kao fascinantni prozor u jedan relativno bliski, ali ipak daleki svijet hladnoratovske prošlosti, bilo kao osvježavajuća varijacija na temu danas prilično potrošene Nemoguće misije.

ŠIFRA U.N.C.L.E.

(THE MAN FROM U.N.C.L.E.)

uloge: Henry Cavill, Armie Hammer, Alicia Vikander, Elizabeth Debicki, Jared Harris, Hugh Grant

scenarij: Guy Ritchie & Lionel Wilgram

režija: Guy Ritchie

proizvodnja: Warner Bros, SAD/UK, 2015.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10