Kod većine televizijskih serija koje uspiju preživjeti prvu sezonu je pravi trenutak kada se vidi hoće li ona doživjeti uspjeh ili ne u drugoj sezoni. Čak i one serije koje se dokažu svojom kvalitetom obično izgledaju lošije u prvoj sezoni, najčešće zbog toga što njihovi autori pokušavaju pohvatati konce i uspostaviti pravu formulu koja bi se trebala koristiti do kraja. U tome se, čini se, nije izuzetak ni The Witcher, jedna od najambicioznijih Netflixovih serija koja je prije nešto više od tri godine trebala za tu mrežu postići ono što je za HBO bila postigla Igra prijestolja.
Zaplet se i dalje temelji na pričama i romanima poljskog pisca Andrzeja Sapkowskog smještenim u fantastični svijet Kontinenta gdje ljudi koegzistiraju sa vilenjacima, patuljcima i sličnim stvorenjima, ali i čudovištima za čije se uklanjanje brine protagonist Geralt od Rivije (Henry Cavill), „vještac” koji je zahvaljujući mutaciji stekao moći nužne za taj zadatak. Druga sezona se uglavnom temelji na romanu Vilenjačka krv, za razliku od prethodne koja je temeljila na zbirkama priča Posljednja želja i Mač sudbine. Radnja započinje neposredno nakon događaja opisanih u prvoj sezoni, odnosno trenutka kada je Geralt sreo Cirillu od Cintre (Freya Allen), mladu princezu čiji je rodni grad osvojio imperator Nilfgaarda i koja je nakon toga morala bježati. Geralt je za nju sudbinski vezan te ju odlučuje zaštititi i kao najbolja opcija za to se čini dolazak u Kaer Morhen, drevnu utvrdu koja služi kao sjedište „vještaca” koje vodi Geraltov mentor Vesemir (Kim Bodnia). Tamo će „Ciri” odlučiti da i sama postane „vještac” te se podvrći intenzivnoj, napornoj i po život opasnoj obuci. U međuvremenu se za princezu, u čijim venama teče drevna vilenjačka krv, počne zanimati čarobnica Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), drugi čarobnjaci, suparničke države i njihovi vladari, vilenjaci, ali i neka od natprirodnih stvorenja koje ne pripadaju Kontinentu.
Prva stvar koja upada u oči kod druge sezone jest to da je ona manje spektakularna od prve. To je djelomično posljedica problema koje je za vrijeme produkcije izazvala pandemija COVID-19, ali se razlog daleko više može pronaći u tome što je zaplet mnogo čvršći i konkretniji. Kontinent i ostatak univerzuma iz knjiga Sapkowskog je već bio prikazan i objašnjen, pa se ovdje scenaristi mogu više usredotočiti na likove i njihovu interakciju. To, s druge strane, znači da se glumačka postava mora daleko više truditi. To uključuje Henryja Cavilla, glumca poznatog po tome što je prije angažmana bio strastveni poklonik video-igara temeljenih na djelu Sapkowksog. Uloga Geralta mu, naravno, stoji kao sašivena ali je u drugoj sezoni, za razliku od prve gdje je bio cinični plaćenik, njegov lik nešto kompleksniji pa čak i malo ranjiviji. Freya Allen, koja svojim stasom savršeno odgovara naizgled ranjivom liku Ciri, je ovdje pak dobila priliku da se iskaže u scenama koje zahtijevaju fizički napor. The Witcher, kao i u prvoj sezoni, sadrži scene prilično eksplicitnog nasilja, lošeg rječnika i golotinje, ali, romantičnih scena u usporedbi s prvom sezonom nema, i to navodno zbog toga što je na tome inzistirao Cavill (koji je, navodno zbog svađe s producenticom, morao odustati od nastupa u četvrtoj sezoni). Još jedna bitna razlika u odnosu na prvu sezonu je što više nema potrebe za ne-linarnom naracijom koja je u prethodnoj sezoni znala zbunjivati gledatelje. Ovdje su stvari mnogo jasnije i iako se The Witcher čini malo konvencionalnijim, zadržao je razinu kvalitete u novoj sezoni te se budućnost serije, bez obzira na riskantne kadrovske poteze, čini svijetlom.
OCJENA: 7/10
