RECENZIJA: Marsovac (The Martian, 2015)

Da se kojim slučajem netko iz 1960-ih pomoću hibernacije ili vremenskog stroja iznenada stvori u današnjem svijetu, jedna od stvari koja bi mu predstavljala neugodno iznenađenje bila bi spoznaja o tome da nema turističkih putovanja do Venera, kolonija na Marsu, pa čak ni tako banalne stvari kao što bi bila stalna ljudska baza na Mjesecu. Razlozi zbog kojih se odustalo od osvajanja svemira su složeni, ali se najviše tiču toga da u današnjem svijetu putovanja izvan Zemljine atmosfere ne izazivaju neku naročitu pažnju, te zahtijevaju ogromne količine novca koje bi se daleko korisnije potrošile na spašavanje polarnih medvjeda, uhljebljivanje stranačkih vojnika ili širenje demokracije po resursima bogatim zemljama Trećeg svijeta. I, svemu tome još treba dodati da je svemir prilično negostoljubivo i opasno mjesto, gdje i najmanja sitnica može izazvati katastrofu i potaknuti grčevitu i u pravilu neravnopravnu borbu za goli život. Tim se aspektom svemirskih istraživanja dosad najbolje pozabavila Cuaronova Gravitacija, ali također i Marsovac, prilično popularni roman kompjuterskog programera i SF-entuzijasta Andrewa Weira, a čija se ekranizacija nedavno pojavila u našim kino-dvoranama.

Radnja se događa u ne baš bliskoj, ali relativno doglednoj budućnosti u kojoj je NASA uspjela prikupiti dovoljno političke volje i novaca za pokretanje ambiciozne ljudske ekspedicije na Mars. Članovi misije Ares 3 se nakon kraćeg boravka na crvenom planetu se suoče sa iznenađujuće snažnom olujom te se zapovjednica Lewis (Chastain) odlučuje za evakuaciju. Prilikom odlaska jedan od astronauta, Mark Watney (Damon) bude pogođen komadom metala te ga ostatak tima ostavi na Marsu ne znajući da je on sretnim stjecajem okolnosti ostao živ. Kada se probudi i nađe zaklon u napuštenom habitatu, ubrzo se suočava s time da će preživljavanje predstavljati daleko veći izazov od svega što bi ga u sličnim okolnostima čekalo na Zemlji. Ne samo što je prisiljen na sebi obavljati kirurške operacije, nego mora pronaći način da sebi osigura zalihe zraka, vode, a, na kraju i hrane, i to sve bez bilo čije pomoći, s obzirom da je oluja uništila komunikacijsku opremu. A kada čelništvo NASA-e dozna da je Watney preživio, bilo kakvu akciju spašavanja će znatno otežati neopisivo velika udaljenost Zemlje i Marsa, zbog koje bi bilo kakvoj sondi ili letjelici trebali mjeseci ili čak godine putovanja.

Marsovac predstavlja prilično rijetkost u svijetu suvremenog SF-filma, prije svega zbog toga što pripada tzv. “tvrdoj znanstvenoj fantastici” ili, preciznije, podžanra kod koga se izraz “znanost” shvaća daleko ozbiljnije. Dakle, u Marsovcu nekakav cool futuristički concept nije izgovor za standardno plašenje gledatelja buljookim čudovištima niti političke opservacije o budućim distopijama. Umjesto toga je riječ o prilično jednostavnoj priči o preživljavanju kod koga su, pak, uz uobičajene psihofizičke kvalitete važno dobro baratanje svime onome što je većina nas prespavala na srednjoškolskim satovima matematike, fizike i kemije. Srećom po protagonista, protagonist je ne samo vrhunski obučeni astronaut, nego i znanstvenik, te se može pretpostaviti da će pronaći nekakve načine da iz ograničene količine odbačene opreme pronaći sastojke da sebi osigura zrak, vodu i, konačno, hranu. Scenarij Drewa Goddarda, pak, sve te složene računice i znanstvene pojmove publici servira na prilično pristupačan način, pri čemu se kao izuzetno zgodno rješenje pokazalo da usamljeni protagonist o svemu vodi video-dnevnik u kojima svojim budućim gledateljima objašnjava probleme s kojima se suočio, i kako ih pokušava riješiti. Priča o Watneyu je dodatno učinjena zanimljivom time što protagonist pokazuje smisao za humor, pri čemu najčešća meta njegovih podbadanja ostaje glazba u habitatu koju su ostavili njegovi kolege, te ga tako prisilili mjesecima dosadu krati slušajući najveće disco hitove 1970-ih.

Marsovac, s druge strane, pomalo gubi na intenzitetu kada se radnja s Marsa makne na Zemlju, te umjesto borbe za preživljavanje pratimo uredske rasprave birokrata, znanstvenika i PR-ovaca o tome kako se postaviti prema izazovu koji predstavlja Watneyevo preživljavanje – da li uopće priznati da je živ čovjek izgubljen na drugom planetu, odnosno kako s njim uspostaviti komunikaciju i kako ga spasiti. U pravilu bezlični Jeff Daniels kao direktor NASA-e je tu daleko manje impresivan ne samo od Damona, nego i od prilično šarolike ekipe koja tumači likove astronauta Aresa III. Slično se može reći i za šaroliku glumačku ekipu koja tumači njegove suradnike, a koja je poslije na Twitteru postala predmetom žustrih rasprava oko pogrešne boje kože (bijelkinja tumači lik koji je Weirovom romanu bila Azijatkinja, crnac tumači Indijca i sl.). Ridley Scott, režiser zaslužan za neka od klasičnih ostvarenja SF-žanra kao što su Alien i Blade Runner, gotovo i ne iskazuje nekakav poseban autorski pečat. Stvari postaju malo zanimljive tek pri samom kraju, u dramatičnoj akciji spašavanja iako čak i oni manje iskusni gledatelji nemaju nikave sumnje u njen uspješan ishod. Nju je, pak, u filmu svojom tehničkom ekspertizom omogućio kineski ekvilalent NASA-e, a što one ciničnije pratitelje suvremenih filsmkih zbivanja i nije trebalo iznenaditi, s obzirom na sve veću važnost kineskog tržišta za Hollywood. Marsovac je također zanimljiv i po tome što u njemu uopće nema negativaca, odnosno što se nijednom liku, čak ni kad iznese suprotan stav, ne može zamjeriti da za njega nije imao valjane i racionalne argumente, odnosno najbolje namjere. Film koji završava hepi endom i u kome su svi dobri može na prvi pogled izgledati kao jedan od ekstremnijih primjera hollywoodske “ljige”, ali u ovom slučaju je takav pristup više nego opravdan.

MARSOVAC

(THE MARTIAN)

uloge: Mat Damon, Jessica Chastain, Kristen Wiig, Jeff Daniels, Michael Peña, Sean Bean, Aksel Hennie, Kate Mara, Sebastian Stan

scenarij: Drew Goddard

režija: Ridley Scott

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 141 min.

OCJENA: 6/10

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *