RECENZIJA: Istjerivači duhova (Ghostbusters, 2016)

ISTJERIVAČI DUHOVA

(GHOSTBUSTERS)

uloge: Kristen Wiig, Melissa McCarthy, Katie McKinnon, Leslie Jones, Chris Hemsworth

scenarij: Katie Dippold & Paul Feig

režija: Paul Feig

proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

2016. godinu se na društvenim godinama počelo nazivati svakakvim imenima, i to zbog niza neobičnih i iznenađujućih događaja karakterističnih za vremena koja Kinezi u svojim kletvama znaju nazivati “zanimljivim”. Jedna od zanimljivih detalja je i taj da se prvi put dogodilo da neki veliki hollywoodski studio od publike traži da jedan njihov proizvod voli ukoliko želi ostati “na pravoj strani povijesti”. Ili, da budemo precizniji, svakoga onoga tko o tom proizvodu kaže nešto loše smatra ekvivalentom pedofila, čuvara u logoru smrti i sličnog ološa koji treba odvesti do najbližeg jarka u kome bi se s njime uredovalo po kratkom postupku. Ono što je u svemu tome zanimljivije jest vrsta filma kome se nešto tako dogodilo. Da li je riječ o nečemu nalik na 12 gnjevnih ljudi, Ubiti pticu rugalicu, U vrelini noći, Sve predsjednikove ljude ili nekoj sličnoj ozbiljnoj drami koja se bavi aktualnim društvenim problemom i publiku potiče da pomakne svoje lijene guzice kako bi pokušala stvoriti jedan bolji, ljepši, pravedniji svijet? Hollywood, naravno, više ne može, ne zna niti želi praviti takve filmove. Umjesto toga se sveti rat počeo voditi oko remakea tri desetljeća stare komedije o lovcima na duhove.

Riječ je, doduše, bila ne samo o najpoznatijoj komediji o lovcima na duhove, nego i jednom od najuspješnijih filmova 1980-ih godina, koji je stvorio armiju poklonika usprkos ne baš najuspješnijih pokušaja da se od njega stvori nekakva dugotrajnija franšiza. Istjerivači duhova iz 1984. godine je bio jedan od onih hollywoodskih blockbustera koji je, poput Finske u pjesmi Monty Pythona, “imao sve” – za svoje doba prilično originalni i intrigantni “high concept”, upečatljive likove koje je tumačila mala armija izuzetno nadarenih glumaca i komičara, impozantne specijalne efekte i lako pamtljivu naslovnu pjesmu koja teško izlazi iz uha. Naravno, kao i kod mnogih uspješnih filmova iz tog doba, hollywoodska pohlepa je nekoliko godina kasnije rezultirala nimalo potrebnim nastavkom koji je, usprkos komercijalnog uspjeha, njegove tvorce i ključne glumce potakao da skoro dva desetljeća pronalaze razloge zašto ne bi snimili treći. Smrt Harolda Ramisa, člana originalne postave, je priču o trećem nastavku Istjerivača duhova stavila van dnevnog reda, ali se vodstvo studija Columbia umjesto toga odlučilo za remake ili, kako se to danas voli govoriti “reboot”. I onda u nastojanju da se svemu da nekakva “moderna” i “aktualna” dimenzija došli na jednostavnu, ali s marketinške strane genijalnu ideju da se originalnom timu istjerivača duhova promijeni spol.

Vijest o Istjerivačicama duhovima je među fanovima i geekovima izazvala upravo onakve reakcije kakve je Sony samo mogao sanjati – negativne. Dijelom su one bile motivirane nostalgijom, dijelom sve opravdanijim revoltom protiv hollywoodske prakse besramnog recikliranja vlastite baštine, dijelom zbog još opravdanijih sumnji da će sve rezultirati još jednim upropaštavanjem uspomene na nekoć veliki film. Sonyjevim PR-ovcima je, pak, najviše pažnje izazvalo to što se u drvlju i kamenju koje se bilo survalo na njihov proizvod našla u takvim situacijama neizbježno velika količina komentara koja se ne može drukčije opisati nego kao seksistički troleraj. A što je, dakako, omogućilo da se glavne glumice predstave kao žrtve mizoginije i tako u cijelu dimenziju uvrste kulturni rat nalik na balkanske priče o ustašama, četnicima i partizanima. To je isto tako značilo da će mnogi kritičari, barem oni koji se vole smatrati “cool”, “hip” i “progresivnima”, moraju pronaći načina da o novim Istjerivačima duhovima pišu dobro, inače im prijeti rizik da ih se proglasi zadrtim primitivcima, trogloditima ili, Bože sačuvaj, onima koji misle da bi prst na američkom nuklearnom obaraču trebao držati Donald Trump umjesto Hillary Clinton.

Režija je povjerena Paulu Feigu, koji se posljednjih nekoliko godina specijalizirao za tzv. “ženske” komedije gdje nastupa prilično talentirana komičarka Melissa McCarthy. Scenarij, koji je Feig napisao zajedno s Katie Dippold, ne nastoji otkriti toplu vodu, te osnovni zaplet, ako se zanemari promjena spola među glavnim likovima, gotovo u potpunosti kopira original iz 1984. godine. Troje njujorških znanstvenica (McCarthy, Kristen Wiig i Katie McKinnon) koje se bavi paranormalnim istraživanjima izgubi posao te svoja profesionalna i stručna iskustva umjesto toga odluče komercijalno iskoristiti organizirajući službu za hvatanje i eliminaciju duhova, odnosno drugih onostranih i paranormalnih entiteta. Nedugo nakon što im se priključi afroamerička službenica podzemne željeznice (Leslie Jones), tim otkrije kako New Yorku prijeti opasnost od otvaranja portala u drugu dimenziju koji će na velegrad navući hrpu zlobnih duhova, odnosno kako mu prijeti apokalipsa. Vlasti su prema svemu tome skeptične i kada se zlokobne slutnje ostvare, na kraju ostaje tek usamljenoj četvorki da pokuša sama spasiti svijet od uništenja u spektakularnom uličnom obračunu.

Da počnemo s dobrim vijestima. Relativno nepoznata komičarka Katie McKinnon, kojoj je povjerna uloga najgeekovskije članice tima, je prilično impresivna i doima se kao pravo otkriće. Leslie Jones se, pak, doima daleko impresivnije od Ernieja Hudsona koji je tumačio njen ekvivalent u originalu. U posljednje vrijeme prilično vrijedni australski glumac Chris Hemsworth je također iskoristio rijetku priliku da nastupi u komediji, te se, izgleda prilično zabavljao tumačeći lik praznoglavog ljepotana.

I tu dobre vijesti prestaju. Barem ako ste imali nesreću da prije ovoga pogledate original. Jer, neumitne usporedbe – na koje će dodatno podsjetiti članovi originalne ekipe koji se svako malo pojavljuju u cameo ulogama – će jasno pokazati kako su novi Istjerivači lošiji od starih. I to nema nikakve veze s patrijarhatom ili rodnim stereotipima. McCarthy i Viig su tako vrhunske komičarke, daleko bolje od svojih daleko razvikanijih muških kolega, ali njihove uloge predstavljaju potpuno razočarenje. I to uglavnom zato što je scenaristički dvojac iz nekog neobičnog razloga napustio smisao za humor. A što se, po “dobrom starom” običaju, nastoji nadoknaditi dijaloškim aluzijama na razne banalne biološke procese, kao i orgijama specijalnih efekata koji, bez obzira na tehnološki napredak, danas izgledaju daleko prozaičnije nego što je to bio slučaj prije tridesetak godina. To posebno dolazi do izražaja u sceni završnog obračuna koja će kod gledatelja umjesto smijeha izazvati zijevanje.

O tome da li se Sonyju potpirivanje kulturnog rata u svrhu komercijalne promocije isplatilo se može raspravljati. Sudeći po komercijalnim rezultatima novi Istjerivači, čak i ako u obzir uzmemo neizbježni “spin” i hollywoodsko “kreativno” računovodstvo, možda nisu neki kataklizmički “flop”, ali su daleko od straobalnog hita koji je trebao opravdati kontroverze ili, srećom sada nešto malo manje vjerojatni, nastavak. S druge strane, možemo se tješiti da su se ove godine su se u svijetu dogodile daleko gore stvari od traljavo napravljenog hollywoodskog remakea. Kao što postoji i bojazan da će iz neke dalje perspektive i 2016. godina mnogima izgledati kao “dobra stara vremena”, kada je Hollywood “znao koristiti vlastitu baštinu”.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Genijalni umovi (Masterminds, 2016)

Hollywood svoj današnji nedostatak istinskih kreativnih potencijala najzornije pokazuje kada se njegovi proizvodi sudare sa stvarnim likovima i događajima koje bi netko nazvao “hollywoodskim”. Taj se fenomen često sreće kada se pokuša napraviti film po nekoj istinitoj priči iz crne kronike koja se čini dovoljno spektakularnom ili bizarnom da bi garantirala kakav-takav publicitet i dodatni dolar na kino-blagajnama. Jedna takva priča se zbila, sada već daleke 1997. godine, kada je podružnica Loomis Farga , tvrtke za prijevoz novca, u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini postala metom jedne od najdrskijih, ali i po količini opljačkanog novca, najvećih pljački u povijesti američkog kriminala. Istraga FBI je, pak, bila relativno brza pa su se samo za nekoliko mjeseci njeni počinitelji našli iza rešetaka, ali i dali zahvalan materijal za brojne true crime knjige i epizode dokumentarnih TV-serija istog žanra. Kada je, pak, došao red na igranu ekranizaciju, njeni tvorci su u slučaju filma Genijalni umovi zaključili da bi on žanrovski trebao također pripadati komediji.

Nominalni protagonist filma je David Ghantt (Galifianakis), zaposlenik Loomis Farga čiji se život uglavnom vrti oko monotonog rintanja za slabu plaću u lokalnoj poslovnici, ali koji to smatra ugodnijim mjestom za boravak od doma kojom dominira njegova agresivna zaručnica Jandice (McKinnon). Razlog za to je njegova atraktivna kolegica Kelly Campbell (Wiig) u koju se zaljubio do ušiju. Njoj, pak, neće biti problem da pričom o početku novog, zajedničkog života potakne Ghantta da odluči opljačkati novac koji mu je povjeren. U tu svrhu ga povezuje s grupom sitnih kriminalaca na čelu sa poznanikom Steveom Chambersom (Wilson) te mu oni pomognu izvesti milijune dolara iz poslovnice, te mu zauzvrat urede zrakoplovnu kartu za Meksiko. Tamo bi se Ghantt trebao skrasiti na neko vrijeme i sačekati da preuzme svoj dio plijena, odnosno da mu se voljena Kelly pridruži. Chambers, međutim, ima u planu nešto sasvim drugo, te u Meksiko šalje profesionalnog ubojicu Michaela McKinneya (Sudeikis) sa zadatkom da Ghantta trajno “ušutka” prije nego “propjeva” ili ukaže na njegov klan kao moguće pomagače.

Iako snimljen prije dvije godine, Genijalni umovi su se tek sada pojavili u kino-dvoranama, i to u terminu rezerviranom za trećeligaška ostvarenja, a što svjedoči da ni sami producenti nisu u njega imali velikog povjerenja. A nije trebalo biti tako, barem ako je suditi prema imenima uključenim u projekt. Iza kamere se našao Jare Hess, koji je u prošlom desetljeću stekao brojne simpatije s otkačenom komedijicom Napoleon Dynamite, dok se u glavnim ulogama našla imena koja trenutno čine prvu komičarsku ligu američkog filma. Međutim, scenaristi su se, kao i mnogo puta u sličnim slučajevima, kako da zaplet i likove, i to one o kojima za koje dio, barem one starije, publike ima određenu predodžbu što su i kako će završiti, učinio dovoljno “filmskima” na ekranu. Zato su razni “hollywoodski” i slični bizarni detalji o kojima se moglo čitati u novinama i gledati u TV-reportažama – Kelly kao “femme fatale”, Ghantt kao filmnoarovski naivčina, Chambers kao kriminalni “genije” koji pažnju vlasti privlači drskim razmetanjem opljačkanim novcem – morali biti dodatno pojačani situacijama kojih nije bilo u stvarnom životu. To uključuje nimalo produhovljene przore tučnjave između Kelly i Jandice, cirkusantske scene Ghattovog bijega pred neumoljivim McKinneyevom iza kojih slijedi obrat u zapletu dostojan izraza “američki vic”, a sve kulminira rutinskom scenom spektakularnog obračuna s Chambersom na samom kraju. Iako se glumačka ekipa trudi, sve to jednostavno nije dovoljno smiješno, te će gledateljima, barem onima koji voli paziti na sitne detalje, daleko više zabave pružiti prepoznavanje truda koji su autori uložili kako bi gledateljima prikazali svijet s kraja 1990-ih, u kome, na primjer, nije bilo mobitela, pa su pageri igrali izuzetno važnu ulogu u svakodnevnim životima. Za većinu publike, međutim, nostalgično podsjećanje na to doba ipak nije dovoljno da opravda gubljenje sata i pol gledanja kako inače dobri talenti serviraju mediokritetski proizvod.

GENIJALNI UMOVI
(MASTERMINDS)
uloge: Zach Galifianakis, Owen Wilson, Kristen Wiig, Kate McKinnon, Leslie Jones, Jason Sudeikis
scenarij: Chris Bowman, Huber Palmer, Emil Spivey
režija: Jared Hess
proizvodnja: Relativity Media SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Istjerivači duhova (Ghostbusters, 2016)

2016. godinu se na društvenim godinama počelo nazivati svakakvim imenima, i to zbog niza neobičnih i iznenađujućih događaja karakterističnih za vremena koja Kinezi u svojim kletvama znaju nazivati “zanimljivim”. Jedna od zanimljivih detalja je i taj da se prvi put dogodilo da neki veliki hollywoodski studio od publike traži da jedan njihov proizvod voli ukoliko želi ostati “na pravoj strani povijesti”. Ili, da budemo precizniji, svakoga onoga tko o tom proizvodu kaže nešto loše smatra ekvivalentom pedofila, čuvara u logoru smrti i sličnog ološa koji treba odvesti do najbližeg jarka u kome bi se s njime uredovalo po kratkom postupku. Ono što je u svemu tome zanimljivije jest vrsta filma kome se nešto tako dogodilo. Da li je riječ o nečemu nalik na 12 gnjevnih ljudi, Ubiti pticu rugalicu, U vrelini noći, Svim predsjednikovim ljudima ili nekoj sličnoj ozbiljnoj drami koja se bavi aktualnim društvenim problemom i publiku potiče da pomakne svoje lijene guzice kako bi pokušala stvoriti jedan bolji, ljepši, pravedniji svijet? Hollywood, naravno, više ne može, ne zna niti želi praviti takve filmove. Umjesto toga se sveti rat počeo voditi oko remakea tri desetljeća stare komedije o lovcima na duhove.

Riječ je, doduše, bila ne samo o najpoznatijoj komediji o lovcima na duhove, nego i jednom od najuspješnijih filmova 1980-ih, koji je stvorio armiju poklonika usprkos ne baš najuspješnijih pokušaja da se od njega stvori nekakva dugotrajnija franšiza. Istjerivači duhova iz 1984. godine je bio jedan od onih hollywoodskih blockbustera koji je, poput Finske u pjesmi Monty Pithona, “imao sve” – za svoje doba prilično originalni i intrigantni “high concept”, upečatljive likove koje je tumačila mala armija izuzetno nadarenih glumaca i komičara, impozantne specijalne efekte i lako pamtljivu naslovnu pjesmu koja teško izlazi iz uha. Naravno, kao i kod mnogih uspješnih filmova iz tog doba, hollywoodska pohlepa je nekoliko godina kasnije rezultirala nimalo potrebnim nastavkom koji je, usprkos komercijalnog uspjeha, njegove tvorce i ključne glumce potakao da skoro dva desetljeća pronalaze razloge zašto ne bi snimili treći. Smrt Harolda Ramisa, člana originalne postave, je priču o trećem nastavku Istjerivača duhova stavila van dnevnog reda, ali se vodstvo studija Columbia umjesto toga odlučilo za remake ili, kako se to danas voli govoriti “reboot”. I onda u nastojanju da se svemu da nekakva “moderna” i “aktualna” dimenzija došli na jednostavnu, ali s marketinške strane genijalnu ideju da se originalnom timu istjerivača duhova promijeni spol.

Vijest o Istjerivačicama duhovima je među fanovima i geekovima izazvala upravo onakve reakcije kakve je Sony samo mogao sanjati – negativne. Dijelom su one bile motivirane nostalgijom, dijelom sve opravdanijim revoltom protiv hollywoodske prakse besramnog recikliranja vlastite baštine, dijelom zbog još opravdanijih sumnji da će sve rezultirati još jednim upropaštavanjem uspomene na nekoć veliki film. Sonyjevim PR-ovcima je, pak, najviše pažnje izazvalo to što se u drvlju i kamenju koje se bilo survalo na njihov proizvod našla u takvim situacijama neizbježno velika količina komentara koja se ne može drukčije opisati nego kao seksistički troleraj. A što je, dakako, omogućilo da se glavne glumice predstave kao žrtve mizoginije i tako u cijelu dimenziju uvrste kulturni rat nalik na balkanske priče o ustašama, četnicima i partizanima. To je isto tako značilo da će mnogi kritičari, barem oni koji se vole smatrati “cool”, “hip” i “progresivnima”, moraju pronaći načina da o novim Istjerivačima duhovima pišu dobro, inače im prijeti rizik da ih se proglasi zadrtim primitivcima, trogloditima ili, Bože sačuvaj, onima koji misle da bi prst na američkom nuklearnom obaraču trebao držati Donald Trump umjesto Hillary Clinton.

Režija je povjerena Paulu Feigu, koji se posljednjih nekoliko godina specijalizirao za tzv. “ženske” komedije gdje nastupa prilično talentirana komičarka Melissa McCarthy. Scenarij, koji je Feig napisao zajedno s Katie Dippold, ne nastoji otkriti toplu vodu, te osnovni zaplet, ako se zanemari promjena spola među glavnim likovima, gotovo u potpunosti kopira original iz 1984. godine. Troje njujorških znanstvenica (McCarthy, Kristen Wiig i Katie McKinnon) koje se bavi paranormalnim istraživanjima izgubi posao te svoja profesionalna i stručna iskustva umjesto toga odluče komercijalno iskoristiti organizirajući službu za hvatanje i eliminaciju duhova, odnosno drugih onostranih i paranormalnih entiteta. Nedugo nakon što im se priključi afroamerička službenica podzemne željeznice (Leslie Jones), tim otkrije kako New Yorku prijeti opasnost od otvaranja portala u drugu dimenziju koji će na velegrad navući hrpu zlobnih duhova, odnosno kako mu prijeti apokalipsa. Vlasti su prema svemu tome skeptične i kada se zlokobne slutnje ostvare, na kraju ostaje tek usamljenoj četvorki da pokuša sama spasiti svijet od uništenja u spektakularnom uličnom obračunu.

Da počnemo s dobrim vijestima. Relativno nepoznata komičarka Katie McKinnon, kojoj je povjerna uloga najgeekovskije članice tima, je prilično impresivna i doima se kao pravo otkriće. Leslie Jones se, pak, doima daleko impresivnije od Ernieja Hudsona koji je tumačio njen ekvivalent u originalu. U posljednje vrijeme prilično vrijedni australski glumac Chris Hemsworth je također iskoristio rijetku priliku da nastupi u komediji, te se, izgleda prilično zabavljao tumačeći lik praznoglavog ljepotana.

I tu dobre vijesti prestaju. Barem ako ste imali nesreću da prije ovoga pogledate original. Jer, neumitne usporedbe – na koje će dodatno podsjetiti članovi originalne ekipe koji se svako malo pojavljuju u cameo ulogama – će jasno pokazati kako su novi Istjerivači lošiji od starih. I to nema nikakve veze s patrijarhatom ili rodnim stereotipima. McCarthy i Viig su tako vrhunske komičarke, daleko bolje od svojih daleko razvikanijih muških kolega, ali njihove uloge predstavljaju potpuno razočarenje. I to uglavnom zato što je scenaristički dvojac iz nekog neobičnog razloga napustio smisao za humor. A što se, po “dobrom starom” običaju, nastoji nadoknaditi dijaloškim aluzijama na razne banalne biološke procese, kao i orgijama specijalnih efekata koji, bez obzira na tehnološki napredak, danas izgledaju daleko prozaičnije nego što je to bio slučaj prije tridesetak godina. To posebno dolazi do izražaja u sceni završnog obračuna koja će kod gledatelja umjesto smijeha izazvati zijevanje.

O tome da li se Sonyju potpirivanje kulturnog rata u svrhu komercijalne promocije isplatilo se može raspravljati. Sudeći po komercijalnim rezultatima novi Istjerivači, čak i ako u obzir uzmemo neizbježni “spin” i hollywoodsko “kreativno” računovodstvo, možda nisu neki kataklizmički “flop”, ali su daleko od straobalnog hita koji je trebao opravdati kontroverze ili, srećom sada nešto malo manje vjerojatni, nastavak. S druge strane, možemo se tješiti da su se ove godine su se u svijetu dogodile daleko gore stvari od traljavo napravljenog hollywoodskog remakea. Kao što postoji i bojazan da će iz neke dalje perspektive i 2016. godina mnogima izgledati kao “dobra stara vremena”, kada je Hollywood “znao koristiti vlastitu baštinu”.

 

ISTJERIVAČI DUHOVA
(GHOSTBUSTERS)
uloge: Kristen Wiig, Melissa McCarthy, Katie McKinnon, Leslie Jones, Chris Hemsworth
scenarij: Katie Dippold & Paul Feig
režija: Paul Feig
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 116 min.

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Tajni život Waltera Mittyja (2013)

Ben Stiller

Ben Stiller (izvor:last.fm)

TAJNI ŽIVOT WALTERA MITTYJA
(THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY)
uloge: Ben Stiller, Kristen Wiig, Shirley MacLaine, Adam Scott, Kathryn Hahn, Sean Penn
scenarij: Steve Conrad
režija: Ben Stiller
proizvodnja: Samuel Goldwyn Films/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje : 114 '

Malo koje književno djelo je postalo toliko poznato prikazujući raskorak između nečijih želja i stvarnosti kao što je to učinio Tajni život Waltera Mittyja, novela američkog pisca Jamesa Thurbera. Tome je, dakako, pridonio i Hollywood zahvaljujući svojoj ekranizaciji iz 1947. godine u kojoj je naslovnog junaka tumačio Danny Kaye. Iako je producent Samuel Goldwyn užasnuo autora učinivši od filma kriminalističku komediju, postigao je ne samo veliki komercijalni uspjeh, nego je postigao da fraza “Walter Mitty” postane dio američke popularne kulture, odnosno da se počne koristiti za obične, anonimne ljude koji bijeg od deprimirajuće i monotone stvarnosti traže u intimnim fantazijama gdje su nadljudski heroji. Bilo je teško očekivati da Hollywood taj motiv, odnosno ime, neće pokušati ponovno iskoristiti. Tog se posla još prije dvadeset godina dohvatio Goldwynov sin Samuel Goldwyn, Jr. Put do novog prenošenja Thurberove priče na platno se ispostavio daleko dužim i mukotrpnijim nego što je itko mogao pretpostaviti. Na kraju ga je uspio okončati Ben Stiller, koji je film režirao i u njemu tumačio glavnu ulogu. I, slično kao i kod mnogih drugih hollywoodskih remakeova, rezultat će teško zasjeniti original.

Naslovni junak filma je službenik njujorškog časopisa “Life”, zadužen za brigu o negativima fotografske arhive. Posao mu je ugrožen, s obzirom da je nova digitalna tehnologija dovela do odluke da se tiskano izdanje ugasi, časopis prebaci isključivo na Internet te, kao što to uposlenike voli podsjećati novi i arogantni direktor Ted Hendricks (Scott), sve to rezultirali masovnim otpuštanjima. Mittyja, međutim, daleko više tišti to što je u uredu zapazio privlačnu Cheryl Melhof (Wigg), ali joj se ne usuđuje prići, čak ni uz najdobronamjernije savjete Todda Mahera (Oswalt), djelatnika korisničke službe dejting servisa eHarmony. Mitty sve svoje frustracije liječi time da se na trenutke “odljepljuje” od stvarnosti i sebe zamišlja kao hrabrog pustolova. Stvarnost ga, međutim, konačno dohvati kada se ispostavi da je nestao negativ fotografije koju je za naslovnicu posljednjeg tiskanog broja poslao proslavljeni fotograf Sean O’Malley (Penn). Suočen s mogućnošću gubitka posla, ali i time da je O’Malley sa sobom ne nosi mobitel, Mitty poduzima drastičan korak i kreće u potragu koja će ga odvesti preko nekoliko kontinenata.

Popularni komičar Ben Stiller, za razliku od svog filmskog lika, iza kamere pokazuje sklonost prihvaćanju izazova i upuštanja u svakakve pustolovine. Iako njegov redateljski opus u posljednjih dva desetljeća po broju filmova daleko zaostaje za glumačkim, ističe se izuzetnom raznovrsnošću, nekonvencionalnošću, pa i spremnošću za kontroverze možda najviše u slučaju njegovog posljednjeg filma, brutalno satiričke komedije Tropska grmljavina. Taj je film, međutim, također pokazao kako Stiller isto tako pokazuje sklonost zagristi više nego što može progutati. Isto bi se moglo reći i za Mittyja, čiji je sam trailer vrištao o pretencioznosti i dobroj ideji čiji su svi potencijali “potrošeni” u nekoliko minuta.

Razlog je prije svega u tome što je scenarij Stevea Conrada na samom početku kompromitirao Thurberovu poantu. U originalu je bila riječ o običnom čovjeku koji vodi obični život. Priču o “običnosti” je, pak, teško pomiriti s mjestom radnje koje čini jedna od najelitnijih američkih medijskih institucija, vremenu radnje koje predstavlja povijesni iskorak u digitalno doba, kao i likovima koji uključuju međunarodnog celebrityja. To postaje još teže kada Mitty stjecajem okolnosti bude prisiljen skakati iz helikoptera u ledeno more, plivati sa morskim psima, bježati pred vulkanskim eksplozijama i koristiti diplomatske vještine pred srednjoazijskim gospodarima rata. Tako je književni klasik transformiran u još jednu hollywoodsku fantaziju gdje par izlizanih fraza iz priručnika o psihološkoj samopomoći i New Age propovijedi, odnosno pronalaženje sebe u idealiziranoj prošlosti (u slučaju Mittyja je to adolescentska karijera skejtera), treba gubitnika pretvoriti u pobjednika. Sve to vjerojatno izgleda uvjerljivo sredovječnim hollywoodskim zvijezdama poput Stillera, ali “običnoj raji”, dakle upravo onima kojima je taj film namijenjen, baš i ne. Dojam je još gori kada se svemu tome doda još i predvidljivi ljubavni podzaplet, gdje inače talentirana Kristina Wiig ne radi ništa osim jedne simpatične scene u kojoj izvodi Bowiejev “Space Oddity”, kao i iritantna deus ex machina završnica. Možda je najveće razočarenje to što film, koji se reklamira kao komedija, zapravo i nije imao previše smiješnih scena, odnosno što bi, da su toga njegovi tvorci bili svjesni, mogao daleko bolje funkcionirati kao drama. Uglavnom loše kritike i mlaki rezultati na kino-blagajnama su tako novu verziju Waltera Mittyja jednim od najpretencioznijih filmova, ali i najvećih razočarenja iz Hollywooda u posljednje vrijeme. Time je u neku ruku i vjeran predlošku. Vrlo dobro pokazuje kako i Hollywood ima problema pomiriti vlastite fantazije s prozaičnom stvarnošću.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Djeveruše (2011)

English: This is a portrait of Kristen Wiig we...

Kristen Wiig

DJEVERUŠE
(BRIDESMAIDS)
uloge:Kristen Wiig, Maya Rudolph, Rose Byrne, Chris O'Dowd
scenarij: Kristen Wiig & Annie Mumolo
režija: Peter Feig
proizvodnja: Universal, SAD, 2011.
trajanje: 125 '

Krajnji uspjeh potencijalnog holivudskog blockbustera se mjeri po prvom vikendu prikazivanja u Sjevernoj Americi. Ako uzdanica nekog velikog studija tada ne uspije završiti na prvom mjestu, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da je riječ o promašaju. Komedija Djeveruše je prkosila tim “zakonima”; iako je na početku prikazivanja došla na drugo mjesto, njena gledanost nije opadala tako brzo kao nominalno uspješnijim ostvarenjima, te je postala jedno od ugodnijih iznenađenja za holivudske knjigovođe.

Dostignuće je utoliko veće zbog toga što su se Djeveruše reklamirale kao romantična, odnosno “ženska” komedija, kao i zbog toga što je imala stroži cenzorski rejting “R”, koji se u sezoni blockbustera tradicionalno smatra poljupcem komercijalne smrti. Uspjeh ovog filma, koji se ogleda i u zaradi koja je nadmašila daleko razvikanije filmske verzije Seksa i grada, se, s druge strane, može objasniti time što iza nje kao producent stoji Judd Apatow, specijalist za komedije s “masnijim”, “žešćim” i obiteljskoj publici neprimjerenim sadržajem.

Ne-obiteljske publike, srećom, ima dovoljno da opravda snimanje takvih ostvarenja, a među takvu publiku spadaju i žene. One spadaju i scenariste kojima Apatow, po običaju, omogućava da svoje talente pokažu i ispred ekrana. U slučaju Djeveruša su to bile Annie Mumolo, koja se pojavljuje u maloj ulozi na sredini filma, te Kristen Wigg, koja tumači protagonisticu po imenu Annie, ženu tridesetih godina koja živi u Milwaukeeju.

Nju upoznajemo na samom početku u sceni koja pokazuje aktivnost koja je u tradicionalnim komedijama s cenzorskim rejtingom PG-13 tek implicitni i nikad prikazani “hepi end” u obliku konzumacije ljubavne veze dvoje protagonista. Annie, međutim, nema previše razloga biti zadovoljna “vezom” sa Tedom (Jonn Hamm) koji joj više nego jasno stavlja do znanja da ga zanima isključivo seks, te se ne smatra njenim momkom. Annien pravi dečko ju je, pak, napustio, što je samo jedna u nizu privatnih i poslovnih katastrofa zbog kojih radi ponižavajući posao i dijeli stan s iritantnim cimerima. Jedina prava utjeha za Annie je njena najbolja prijateljica Lillian (Rudolph) kojoj sa zadovoljstvom pristane biti kumom na vjenčanju za bogatog čikaškog bankara. Kada se Annie upozna sa živopisnim djeverušama, među njima je i Lillianina nova, bogata i lijepa prijateljica Helen (Byrne). Ona ne krije kako bi od Annie htjela preuzeti mjesto kume, pa se među dvjema ženama razvije suparništvo sa spektakularnim posljedicama.

Naslov sugerira kako je u pitanju romantična komedija čija bi kulminacija trebalo biti vjenčanje, a pronicljiviji gledatelji iz trailera mogu zaključiti kako je, zapravo, riječ o ženskom Mamurluku (tome doprinosi i sjajna Melissa McCarthy čiji se “elegantno popunjeni” i, najblaže rečeno, eskscentrični lik, uistinu može shvatiti kao ženska verzija lika koji je u Mamurlucima tumačio Zach Galfianakis). Scenaristički par i redatelj Paul Feig, međutim, idu nekim sasvim drugim stazama.

Radnja filma je, ako se gleda ispod naslaga sentimentalnosti i gegova vezanih uz određene biološke procese, zapravo prilično ozbiljna; problemi s kojima se suočila Annie, koji kulminiraju potonućem njeno lika u patološko rastrojstvo, su uzrokovani globalnom recesijom i sudbina uznemirujuće blizu velikom dijelu publike. Čak i nominalna antagonistica filma nije tipična negativka, nego žena koja Annieno neprijateljstvo stječe banalnom činjenicom da je njen položaj u socijalnom smislu nešto bolji.

Iako su neke od scena urnebesno smiješne, i iako Kristen Wiig pokazuje vrhunski komičarski talent (koji upotpunjuju njene kolegice iz komičarske trupe Groundlings, inače veterani serija kao što su Reno 911 i U uredu), balans između eksplicitnog humora i implicitnog crnila nije dobar, a čemu dosta doprinosi i prevelika dužina filma. S druge strane, čak i uz takve nesavršenosti, Djeveruše u mnogo čemu predstavljaju ugodno iznenađenje za gledatelje; one bi se možda mogle čak ispraviti u eventualnom nastavku koji zaslužuju daleko više od ostvarenja s kojima se često uspoređuju.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)