RECENZIJA: Transformers: Doba izumiranja (Transformers: Age of Extinction, 2014)

Uvijek je nezahvalno prognozirati budućnost, ali postoje neke stvari koje se mogu smatrati izvjesnima. Tako ima vrlo malo razloga vjerovati da će sunce sljedeći dan izaći na zapadu ili da će sljedeća hrvatska vlada biti bolja od prethodne. S istom takvom preciznošću se još prije nekoliko godina moglo pretpostaviti da će Michael Bay snimiti četvrti nastavak filmske sage o Transformersima, da će on biti skuplji, duži i spektakularniji od trećeg, da će ga kritičari razapeti kao najgore celuloidno gnojivo koje je izašlo iz Hollywooda, ali i da će sam Michael Bay na to obratiti prilično malo pažnje, i to prvenstveno zato što će taj film imati urnebesno uspješne rezultate na kino-blagajnama. Transfomers: Doba izumiranja, dakako, nisu iznevjerili nijedno od tih očekivanja.

Radnja filma započinje nekoliko godina nakon velike bitke na ulicama Chicaga kojom je kulminirao sukob između dvije rase vanzemaljskih robota – čovjekoljubivih Autobota i zlih Decepticona. Iako su tada spasili čovječanstvo, Autobote se počelo kriviti za razaranje i ljudske žrtve, a što je na kraju dovelo do njihovog masovnog progona koji vodi tajna CIA-ina jedinica na čelu s Haroldom Attingerom (Grammer). Sve to se na početku previše ne tiče Cade Yeaghera (Wahlberg), siromašnog izumitelja koji sa Tessom (Peltz), svojom 17-godišnjom kćeri, živi u teksaškoj provinciji. To se, pak, mijenja nakon što se ispostavi da je kamion koga je nastojao rastaviti radi dijelova zapravo Optimus Prime, glavni Autobot. Dom Yeagherovih odmah potom postaje metom operativaca u crnom koji su toliko nasilni i neuljudni da Yeagher odluči pomoći Optimus Primeu da pobjegne. Ubrzo se otkrije da su Attinger i njegovi ljudi u dosluhu s vanzemaljskim lovcem na ucjene po imenu Lockdown, ali i Joshuom Joycem (Tucci), ambicioznim i arogantnim tajkunom čija tvrtka nastoji stvoriti vlastite robote.

Ako se novi nastavak Transformersa mora opisati s jednom riječi, onda ta riječ mora biti “više”. Bay se trudio da u skoro svemu nadmaši treći nastavak. To se ne odnosi samo na skoro deset posto veći budžet ili veću dužinu samog filma, nego i vremenski raspon radnje. Nakon što je u prethodnom filmu kroz fiktivnu tajnu povijest revizionistički protumačen Hladni rat, novi film ide eksponencijalno daleko u prošlost, pa se intervencijom vanzemaljaca od prije 65 milijuna godina nastoji objasniti nestanak dinosaura. Naravno, to ne znači samo da će se prapovijesna stvorenja pojaviti u prologu filmu, nego da će dobiti i svoju suvremenu inkarnaciju u obliku dinosaura-robota koji će, pak, sasvim očekivano, imati važnu ulogu u završnom obračunu. Oni koji filmove vole gledati kroz prizmu statistike će vrlo vjerojatno otkriti i da je Bay četvrti film o Transformersima napunio s više eksplozija i scena destrukcije nego prethodni. 

Bay, dakako, nije u svemu tome odstupao od svoje provjerene, kritičarima tako iritantne, ali komercijalno još uvijek uspješne formule – kadrovi od kojih nijedan ne traje više od par sekundi, odigravanje svih scena u vrijeme sumraka, fetišistički prikaz oružja i “bijesnih” automobila, kao i oskudno odjevene mlade dame. Nije, naravno, pokazao ni previše brige da bi scenarij Ehrena Krugera učinio razumljivim publici, koja će, ukoliko ne bude koncentrirana promašiti neke njegove detalje, iako joj to, kao ni samom Bayu, neće biti previše važno. Bayu se daleko više trudio da gledatelji izbjegnu osjećaj “deja vu”, odnosno da Doba izumiranja izgleda dovoljno različito od prethodnih Transformersa.

Može se reći da je u toj misiji Bay uspio. Prije svega, originalni protagonisti iz franšize su u potpunosti zamijenjeni, te se umjesto iritantnog Shije LaBoeufa kao glavni lik pojavio Mark Wahlberg, koji se doima daleko adekvatniji za ovakvu vrstu filmova. Mlada Nicole Peltz, koju Bay bez previše srama nastoji prikazati sa što manjim količinama tekstila, je mnogo profesionalnija i iskusnija glumica od Rosie Huntington-Whiteley. Neki od karakternih glumaca u epizodnim ulogama se, pak, doimaju prilično raspoloženi, prije svega Stanley Tucci čiji se lik može shvatiti kao svojevrsni Bayov alter ego, ili manijakalna verzija Stevea Jobsa. U scenama gdje nema akcije se, pak, može primijetiti i određene natruhe promjene sveukupnog tona ili Bayove ideološke orijentacije. Dok je u prethodna tri filma šovinistički mahao američkom zastavom i veličao američku vojsku, Bay sada – najvjerojatnije zato što u Bijeloj kući sjedi njemu sve manje simpatični Obama – američki sigurnosni aparat prikazuje kao fašistoidne i korumpirane nasilnike. Najvažnija promjena je, pak, ta da se završni obračun umjesto u SAD sada odigrava u Kini, odnosno Hong Kongu, čiju će impresivnu arhitekturu Bay podvrći na trenutke zanimljivim oblicima destrukcije. Razlog za tu promjenu, međutim, nije bio toliko zbog Bayove novopronađene sinofilije koliko zbog spoznaje producenata da je Kina danas daleko zahvalnije kino-tržište od SAD, te se ta važnost sve više počela odražavati na sadržaj hollywoodskih blockbustera. Tako se ispostavilo da je Baya na promjene u Transformersima natjerala ista ona komercijalna računica radi koje je toliko dugo kritičarima pokazivao srednji prst. Te promjene, međutim, još uvijek nisu takve prirode da bi se značajnije odrazile na kvalitetu Transformersa. Za tako nešto će trebati čekati da se iza ekrana dogode kataklizmički događaji nalik na one koje Bay voli prikazivati u svojim filmovima. 

TRANSFORMERS: DOBA IZUMIRANJA

(TRANSFORMERS: AGE OF EXTINCTION)

uloge: Mark Wahlberg, Stanley Tucci, Kelsey Grammer, Nicola Peltz, Jack Reynor, Sophia Myles, Li Bingbing, Titus Welliver

scenarij: Ehren Kruger

režija: Michael Bay

proizvodnja: Paramount/Hasbro, SAD, 2014.

trajanje: 165′

OCJENA: 4/10

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *