Oznaka: Stanley Tucci

RECENZIJA: Spotlight (2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywood sebe voli vidjeti kao savjest Amerike, odnosno kao instituciju koja nastoji na svoj način ispraviti nepravde ili ukazivati na probleme o kojima drugi šute. Povijest američke filmske industrije, međutim, govore drukčije, pa tako radnja nedavnog filma Trumbo pokazuje kako su američki filmaši, kada je to bilo oportuno, znali držati usta zatvorena. Isto kao što se cenzura ili autocenzura u Hollywoodu, na ovaj ili onaj način, znala očuvati do današnjih dana. Tako je sve donedavno Katolička crkva uživala status svojevrsne “svete krave” u hollywoodskim filmovima, odnosno njene svećenike se, za razliku od protestantskih, desetljećima nakon ukidanja zloglasnog Haysovog kodeksa pokazivalo u skladu s odredbama koje su izričito priječile bilo kakav negativan tretman. Ma koji razlozi bili iza toga, to je također značilo da će Hollywood ignorirati ili barem nastojati maksimalno izbjegavati motiv seksualnog zlostavljanja djece od strane predstavnika Katoličke crkve; zato takvih sadržaja gotovo da nije bilo u mainstream ostvarenjima, odnosno posao ukazivanja na te probleme je ostavljen ili stranim filmašima poput onih iz Kanade i Irske ili kablovskoj televiziji. Stvari su se počele na tom planu mijenjati tek kada je 2002. godine u Bostonu eksplodirao skandal čije se razmjere više jednostavno nije moglo ignorirati. Događaje vezane uz njegovo razotkrivanje prikazuje Spotlight, filmska drama u režiji Toma McCarthyja.

Film započinje prologom smještenim u 1970-e, kada mladi i neiskusni policajac svjedoči kako privođenje katoličkog svećenika po imenu John Geoghan završava njegovim puštanjem, nakon što su roditelji djece koju je zlostavljao primili sugestiju od strane gradskih i crkvenih vlasti da cijelu priču zaborave. U srpnju 2001. godine, pak, u Boston iz Miamija dolazi Marty Baron (Schreiber) koji će preuzeti uredničko mjesto u uglednim lokalnim novinama Boston Globe, odnosno “Spotlight”, elitnu grupu istraživačkih novinara koja je spremna pojedinu priču obrađivati mjesecima, pa i godinama prije nego što je objave. Baron kao novu metu određuje slučaj svećenika ranije osuđenog za zlostavljanje djece, te se “Spotlight” baca na posao i polako otkriva da nije, kao što to ponavljaju crkveni velikodostojnici, riječ o izoliranom incidentu, nego da je riječ o zastrašujućem broju kako zlostavljane djece, tako i svećenika-zlostavljača. Još neugodnije otkriće je da je o svemu tome vodstvo Crkve bilo izuzetno dobro upoznato, ali i izuzetno uporno u zataškavanju skandala, pri čemu su se svećenici bez ikakvih zakonskih sankcija premještali u druge župe gdje su nastavljali sa vrebanjem na djecu. Prilikom istrage se novinari suočavaju s problemima, kako vezanim uz dileme oko toga kako će na ta otkrića reagirati pretplatnici lista u gradu gdje su većina stanovnika katolici, odnosno kako je Crkva izuzetno dobro umrežena s lokalnim policijskim i sudskim vlastima, zbog čega je pronalaženje kompromitirajućih dokumenata izuzetno težak zadatak.

Za Spotlight bi se moglo reći da predstavlja “staru školu”, barem kada je riječ o žanru dokudrame. U ovom filmu se jedna prilično ozbiljna tema, odnosno istiniti događaji, nastoje prikazati na maksimalno ozbiljan način. Dakle, u njemu nema “začinjavanja” radnje nekakvim umjetnim podzapletima, niti scena s nekom suvišnom patetikom ili emocionalnim manipulacijama. Umjesto toga se pedofilski skandal nastoji prikazati autentično, a najautentičniji način je iz perspektive samih novinara koji ga istražuju. I pri tome je prilično dobro to što je riječ o novinarima i mediju koji je i sam “stara škola”, dakle tiskanom mediju u vrijeme kada Internet tek načinje prihode od oglašavanja, a reporteri svoju misiju shvaćaju ozbilnije od prepisivanja ili provlačenja tuđih članaka kroz Google Translate. Proces pronalaženja i procesuiranja vijesti na početku izgleda nimalo atraktivan, ali su neki od klasičnih filmova pokazali da se i od tog materijala može napraviti vrhunsko ostvarenje. Pri tome će, barem u slučaju Spotlighta, neumitne usporedbe biti s Pakulinim filmom Svi predsjednikovi ljudi, a one, dakako i neće biti baš i slučajne, s obzirom da je urednik Bill Bradley Jr. (čiji lik tumači John Slattery) nitko drugi do sin Billa Bradleya, legendarnog urednika Washington Posta koji je razbio aferu Watergate i u kome je njegov lik tumačio Jason Robards. McCarthy veliki dijelom posuđuje tehnike od Pakule, odnosno gradi zanimljivu sliku, od malih i ispočetka nevezanih, ali zanimljivih detalja.

Pri tome je McCarthyju od velike pomoći i dobar scenarij koji je napisao zajedno s Joshom Singerom, zaslužnim za tematski slične, ali daleko lošije Tajne petog staleža. Još više se, međutim, ističe i izuzetno raspoložena, ali raznovrsna glumačka ekipa koja se ističe u ne baš uvijek uglednim, a ponekad i nezahvalnim ulogama. Stanley Tucci je tako prilično dobar kao živopisni odvjetnik žrtava zlostavljanja koji reporterima bez mnogo ustručavanja priznaje da je slučaj mogao preuzeti jedino zato što je Armenac, odnosno ne-katolik koji nije izložen pritscima Crkve. Michael Keaton je, pak, prilično dobar kao vođa novinarskog tima, a zanimljiv je i Paul Guilfoyle, jedan od poslovično dobrih karakternih glumaca (Brass u CSI: Las Vegas), ovaj put kao predstavnik establishmenta koji novinarima prijateljski sugerira da se okanu ćorava posla. Jedini koji u svemu tome predstavlja razočaranje je Mark Ruffalo čiji lik u jednom trenutku izgubi dio svog profesionalizma, odnosno frustriran svojim otkrićima i nedostatkom napredovanja istrage “pukne” na način koji malo previše izgleda kao “dajte mi Oscar” trenutak. Usprkos toga, film sve vrijeme čuva svoj ozbiljni ton; zlostavljanje nije prikazano neposredno, nego tek kroz svjedočenja sada već odraslih, ali još uvijek vidno traumatiziranih žrtava, kao i samog zlostavljača koji, u možda najuznemirujućoj sceni filma, u razgovoru s novinarima odaje dojam da ne vidi ništa loše u tome što je radio djeci. Iako će malo ciničniji gledatelji reći da je film poput Spotlighta snimljen možda i nekoliko desetljeća prekasno, kao i da kvalitetnog novinarstva koje slavi danas u svijetu ima sve manje, itekako će poslužiti svojoj svrsi, makar i kao upozorenje na neke neugodne stvari koje se, kao što govori i obavijest prije odjavne špice, znaju događati i u Hrvatskoj.

SPOTLIGHT

uloge: Mark Ruffalo, Michael Keaton, Rachel McAdams, John Slattery, Stanley Tucci

scenarij: Tom McCarthy & Josh Singer

režija: Tom McCarthy

proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2015.

trajanje: 129 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Transformers: Doba izumiranja (Transformers: Age of Extinction, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Uvijek je nezahvalno prognozirati budućnost, ali postoje neke stvari koje se mogu smatrati izvjesnima. Tako ima vrlo malo razloga vjerovati da će sunce sljedeći dan izaći na zapadu ili da će sljedeća hrvatska vlada biti bolja od prethodne. S istom takvom preciznošću se još prije nekoliko godina moglo pretpostaviti da će Michael Bay snimiti četvrti nastavak filmske sage o Transformersima, da će on biti skuplji, duži i spektakularniji od trećeg, da će ga kritičari razapeti kao najgore celuloidno gnojivo koje je izašlo iz Hollywooda, ali i da će sam Michael Bay na to obratiti prilično malo pažnje, i to prvenstveno zato što će taj film imati urnebesno uspješne rezultate na kino-blagajnama. Transfomers: Doba izumiranja, dakako, nisu iznevjerili nijedno od tih očekivanja.

Radnja filma započinje nekoliko godina nakon velike bitke na ulicama Chicaga kojom je kulminirao sukob između dvije rase vanzemaljskih robota – čovjekoljubivih Autobota i zlih Decepticona. Iako su tada spasili čovječanstvo, Autobote se počelo kriviti za razaranje i ljudske žrtve, a što je na kraju dovelo do njihovog masovnog progona koji vodi tajna CIA-ina jedinica na čelu s Haroldom Attingerom (Grammer). Sve to se na početku previše ne tiče Cade Yeaghera (Wahlberg), siromašnog izumitelja koji sa Tessom (Peltz), svojom 17-godišnjom kćeri, živi u teksaškoj provinciji. To se, pak, mijenja nakon što se ispostavi da je kamion koga je nastojao rastaviti radi dijelova zapravo Optimus Prime, glavni Autobot. Dom Yeagherovih odmah potom postaje metom operativaca u crnom koji su toliko nasilni i neuljudni da Yeagher odluči pomoći Optimus Primeu da pobjegne. Ubrzo se otkrije da su Attinger i njegovi ljudi u dosluhu s vanzemaljskim lovcem na ucjene po imenu Lockdown, ali i Joshuom Joycem (Tucci), ambicioznim i arogantnim tajkunom čija tvrtka nastoji stvoriti vlastite robote.

Ako se novi nastavak Transformersa mora opisati s jednom riječi, onda ta riječ mora biti “više”. Bay se trudio da u skoro svemu nadmaši treći nastavak. To se ne odnosi samo na skoro deset posto veći budžet ili veću dužinu samog filma, nego i vremenski raspon radnje. Nakon što je u prethodnom filmu kroz fiktivnu tajnu povijest revizionistički protumačen Hladni rat, novi film ide eksponencijalno daleko u prošlost, pa se intervencijom vanzemaljaca od prije 65 milijuna godina nastoji objasniti nestanak dinosaura. Naravno, to ne znači samo da će se prapovijesna stvorenja pojaviti u prologu filmu, nego da će dobiti i svoju suvremenu inkarnaciju u obliku dinosaura-robota koji će, pak, sasvim očekivano, imati važnu ulogu u završnom obračunu. Oni koji filmove vole gledati kroz prizmu statistike će vrlo vjerojatno otkriti i da je Bay četvrti film o Transformersima napunio s više eksplozija i scena destrukcije nego prethodni. 

Bay, dakako, nije u svemu tome odstupao od svoje provjerene, kritičarima tako iritantne, ali komercijalno još uvijek uspješne formule – kadrovi od kojih nijedan ne traje više od par sekundi, odigravanje svih scena u vrijeme sumraka, fetišistički prikaz oružja i “bijesnih” automobila, kao i oskudno odjevene mlade dame. Nije, naravno, pokazao ni previše brige da bi scenarij Ehrena Krugera učinio razumljivim publici, koja će, ukoliko ne bude koncentrirana promašiti neke njegove detalje, iako joj to, kao ni samom Bayu, neće biti previše važno. Bayu se daleko više trudio da gledatelji izbjegnu osjećaj “deja vu”, odnosno da Doba izumiranja izgleda dovoljno različito od prethodnih Transformersa.

Može se reći da je u toj misiji Bay uspio. Prije svega, originalni protagonisti iz franšize su u potpunosti zamijenjeni, te se umjesto iritantnog Shije LaBoeufa kao glavni lik pojavio Mark Wahlberg, koji se doima daleko adekvatniji za ovakvu vrstu filmova. Mlada Nicole Peltz, koju Bay bez previše srama nastoji prikazati sa što manjim količinama tekstila, je mnogo profesionalnija i iskusnija glumica od Rosie Huntington-Whiteley. Neki od karakternih glumaca u epizodnim ulogama se, pak, doimaju prilično raspoloženi, prije svega Stanley Tucci čiji se lik može shvatiti kao svojevrsni Bayov alter ego, ili manijakalna verzija Stevea Jobsa. U scenama gdje nema akcije se, pak, može primijetiti i određene natruhe promjene sveukupnog tona ili Bayove ideološke orijentacije. Dok je u prethodna tri filma šovinistički mahao američkom zastavom i veličao američku vojsku, Bay sada – najvjerojatnije zato što u Bijeloj kući sjedi njemu sve manje simpatični Obama – američki sigurnosni aparat prikazuje kao fašistoidne i korumpirane nasilnike. Najvažnija promjena je, pak, ta da se završni obračun umjesto u SAD sada odigrava u Kini, odnosno Hong Kongu, čiju će impresivnu arhitekturu Bay podvrći na trenutke zanimljivim oblicima destrukcije. Razlog za tu promjenu, međutim, nije bio toliko zbog Bayove novopronađene sinofilije koliko zbog spoznaje producenata da je Kina danas daleko zahvalnije kino-tržište od SAD, te se ta važnost sve više počela odražavati na sadržaj hollywoodskih blockbustera. Tako se ispostavilo da je Baya na promjene u Transformersima natjerala ista ona komercijalna računica radi koje je toliko dugo kritičarima pokazivao srednji prst. Te promjene, međutim, još uvijek nisu takve prirode da bi se značajnije odrazile na kvalitetu Transformersa. Za tako nešto će trebati čekati da se iza ekrana dogode kataklizmički događaji nalik na one koje Bay voli prikazivati u svojim filmovima. 

TRANSFORMERS: DOBA IZUMIRANJA

(TRANSFORMERS: AGE OF EXTINCTION)

uloge: Mark Wahlberg, Stanley Tucci, Kelsey Grammer, Nicola Peltz, Jack Reynor, Sophia Myles, Li Bingbing, Titus Welliver

scenarij: Ehren Kruger

režija: Michael Bay

proizvodnja: Paramount/Hasbro, SAD, 2014.

trajanje: 165′

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Zavjera (Conspiracy, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Stanley Tucci, Kenneth Branagh, Colin Firth, Kevin McNally, Peter
 Sullivan, Barnaby Kay, Ben Daniels, David Threlfall, Jonathan Coy, Brendan
 Coyle, Nicholas Woodeson, Kevin McNally
 scenarij: Loring Mandel
 režija: Frank Pierson
 proizvodnja: HBO/BBC, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 96 '

Usprkos svog intrigantnog naslova, radnja Zavjere je prilično prozaična. Suočena s ozbiljnim ekonomskim i političkim problemima, skupina vodećih državnih dužnosnika dolazi na sastanak na kome ce u svrhu njihovog rješavanja donijeti neke nepopularne mjere, a voditelj sastanka će koristiti svoj autoritet, prijetnje i podmićivanja ne bi li zadovoljio različite lobističke i stranačke interese, odnosno otklonio stanovite moralne dvojbe koje bi te mjere mogle izazvati… Ne, nije riječ o Račanu koji saziva sastanak “petorke” kako bi se dogovorila prodaja hrvatskih državnih poduzeća stranim megakorporacijama. Scenarij Zavjere se temelji na autentičnim stenografskim zabilješkama sa sastanka vodećih njemaćkih vojnih, policijskih, diplomatskih, stranačkih i drugih dužnosnika koje je u zimu 1941/42. godine Obberstgruppenfuehrer Reyhnadrt Heydrich (Brannagh) sazvao u berlinski dvorac Wansee kako bi pronašli najbolje moguće rješenje židovskog pitanja u okupiranoj Evropi. Režiser Frank Pierson je za film koristio autentične lokacije te ga snimio u “real time”-tehnici, koristeći se vrhunskim britanskim glumačkim talentima (na čelu s Brannaghom, koji očigledno uživa u ulozi negativca) kako bi nadoknadio relativno siromašan dramaturški potencijal jednog birokratskog sastanka. Rezultat je uistinu dojmljiv i ovaj film, možda vise nego ijedan drugi, pokazuje kako su temelji svega onoga što nazivamo zapadnom civilizacijom prilično krhki, te kako su naizgled kulturni, uglađeni ljudi ne samo sposobni za najgore moguće zločine, nego za njih pronaći opravdanje.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Tajna Joea Goulda (Joe Gould’s Secret, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Ian Holm, Stanley Tucci, Hope Davis, Patrick Tovatt,
Steve Martin, Patricia Clarkson, Susan Sarandon
scenografija: Andrew Jackness
kostimografija: Juliet Polcsa
fotografija: Maryse Alberti
montaža: Suzy Elmiger
glazba: Evan Lurie
scenarij: Howard A. Rodman (po knjigama Josepha Mitchella
Professor Seagull i Joe Gould's Secret) (Stanley Tucci van
špice)
režija: Stanley Tucci
proizvodnja: October Films, SAD, 2000.
distribucija: Discovery
trajanje: 90'

Joseph Mitchell je novinar podrijetlom s američkog Juga koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća našao posao u časopisu “New Yorker”. Njegova specijalnost su priče o živopisnim likovima s margina njujorškog društva, pogotovo onima koji nastanjuju umjetničku četvrt Greenwhich Village. Među tim boemskim ekscentricima Mitchellu za oko zapadne izvjesni Joe Gould (Holm), ulična propalica od prolaznika uzima donacije za “Fond Joea Goulda” kako bi dovršio svoj životni projekt. Joeu Gouldu je, naime, cilj napisati “Oralnu povijest suvremenog svijeta”, kapitalno djelo sastavljeno od tisuća razgovora s običnim ljudima. Mitchell je više nego zaintrigiran tim ambicioznim projektom, pogotovo kada sazna kako Gould, usprkos boemskoj vanjštini, ima aristokratsko podrijetlo, kao i to da je s godinama postao svojevrsno slavno ime u umjetničkim i književnim krugovima Manhattana te koristio tu slavu kako bi muzao novac od uglednih pjesnika, pisaca i slikara. Mitchell, koji u Gouldu vidi osobu koja se sprema ostvariti njegove vlastite književne ambicije, odlučuje boemu pomoći u njegovom projektu.

Tajna Joea Goulda predstavlja treći film u režiji američkog karakternog glumca Stanleya Tuccija, pri čemu se dotični koristio i uslugama svog starog suradnika, britanskog glumca Iana Holma (danas najpoznatijeg po ulozi Bila Baginsa u Gospodaru prstenova). Tucci je za ovaj projekt odabrao prilično opskurnu epizodu iz povijesti američke književnosti, koja teško da će biti posebno zanimljiva domaćoj publici. Dodatni problem je činjenica da Tajna Joea Goulda nema nekakav zaplet u klasičnom smislu te se uglavnom svodi na karakterološku studiju, pri čemu je Tucci neobično miran i samozatajan u usporedbi s hiperventilirajućim Holmom, koji se očito zabavljao tumačeći lik bitno drukčiji od onih koji su mu bili specijalnost tokom cjelokupne karijere. Kada se na kraju tajna Joea Goulda konačno razotkrije, gledatelje ona previše neće zanimati, ali ovaj film ipak zaslužuje vise od prolazne ocjene. Razlog je prije svega u dojmljivoj glumačkoj ekipi kao i Tuccijevom uspješnom dočaravanju New Yorka u 40-tim godinama, što je postignuto usprkos niskog budžeta. Zbog svega ovoga Tajna Joea Goulda zaslužuje preporuke, iako će bez svake sumnje izgledati previše intelektualno i snobovski za najširi krug publike.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.