RECENZIJA: Transformers: Doba izumiranja (Transformers: Age of Extinction, 2014)

Uvijek je nezahvalno prognozirati budućnost, ali postoje neke stvari koje se mogu smatrati izvjesnima. Tako ima vrlo malo razloga vjerovati da će sunce sljedeći dan izaći na zapadu ili da će sljedeća hrvatska vlada biti bolja od prethodne. S istom takvom preciznošću se još prije nekoliko godina moglo pretpostaviti da će Michael Bay snimiti četvrti nastavak filmske sage o Transformersima, da će on biti skuplji, duži i spektakularniji od trećeg, da će ga kritičari razapeti kao najgore celuloidno gnojivo koje je izašlo iz Hollywooda, ali i da će sam Michael Bay na to obratiti prilično malo pažnje, i to prvenstveno zato što će taj film imati urnebesno uspješne rezultate na kino-blagajnama. Transfomers: Doba izumiranja, dakako, nisu iznevjerili nijedno od tih očekivanja.

Radnja filma započinje nekoliko godina nakon velike bitke na ulicama Chicaga kojom je kulminirao sukob između dvije rase vanzemaljskih robota – čovjekoljubivih Autobota i zlih Decepticona. Iako su tada spasili čovječanstvo, Autobote se počelo kriviti za razaranje i ljudske žrtve, a što je na kraju dovelo do njihovog masovnog progona koji vodi tajna CIA-ina jedinica na čelu s Haroldom Attingerom (Grammer). Sve to se na početku previše ne tiče Cade Yeaghera (Wahlberg), siromašnog izumitelja koji sa Tessom (Peltz), svojom 17-godišnjom kćeri, živi u teksaškoj provinciji. To se, pak, mijenja nakon što se ispostavi da je kamion koga je nastojao rastaviti radi dijelova zapravo Optimus Prime, glavni Autobot. Dom Yeagherovih odmah potom postaje metom operativaca u crnom koji su toliko nasilni i neuljudni da Yeagher odluči pomoći Optimus Primeu da pobjegne. Ubrzo se otkrije da su Attinger i njegovi ljudi u dosluhu s vanzemaljskim lovcem na ucjene po imenu Lockdown, ali i Joshuom Joycem (Tucci), ambicioznim i arogantnim tajkunom čija tvrtka nastoji stvoriti vlastite robote.

Ako se novi nastavak Transformersa mora opisati s jednom riječi, onda ta riječ mora biti “više”. Bay se trudio da u skoro svemu nadmaši treći nastavak. To se ne odnosi samo na skoro deset posto veći budžet ili veću dužinu samog filma, nego i vremenski raspon radnje. Nakon što je u prethodnom filmu kroz fiktivnu tajnu povijest revizionistički protumačen Hladni rat, novi film ide eksponencijalno daleko u prošlost, pa se intervencijom vanzemaljaca od prije 65 milijuna godina nastoji objasniti nestanak dinosaura. Naravno, to ne znači samo da će se prapovijesna stvorenja pojaviti u prologu filmu, nego da će dobiti i svoju suvremenu inkarnaciju u obliku dinosaura-robota koji će, pak, sasvim očekivano, imati važnu ulogu u završnom obračunu. Oni koji filmove vole gledati kroz prizmu statistike će vrlo vjerojatno otkriti i da je Bay četvrti film o Transformersima napunio s više eksplozija i scena destrukcije nego prethodni. 

Bay, dakako, nije u svemu tome odstupao od svoje provjerene, kritičarima tako iritantne, ali komercijalno još uvijek uspješne formule – kadrovi od kojih nijedan ne traje više od par sekundi, odigravanje svih scena u vrijeme sumraka, fetišistički prikaz oružja i “bijesnih” automobila, kao i oskudno odjevene mlade dame. Nije, naravno, pokazao ni previše brige da bi scenarij Ehrena Krugera učinio razumljivim publici, koja će, ukoliko ne bude koncentrirana promašiti neke njegove detalje, iako joj to, kao ni samom Bayu, neće biti previše važno. Bayu se daleko više trudio da gledatelji izbjegnu osjećaj “deja vu”, odnosno da Doba izumiranja izgleda dovoljno različito od prethodnih Transformersa.

Može se reći da je u toj misiji Bay uspio. Prije svega, originalni protagonisti iz franšize su u potpunosti zamijenjeni, te se umjesto iritantnog Shije LaBoeufa kao glavni lik pojavio Mark Wahlberg, koji se doima daleko adekvatniji za ovakvu vrstu filmova. Mlada Nicole Peltz, koju Bay bez previše srama nastoji prikazati sa što manjim količinama tekstila, je mnogo profesionalnija i iskusnija glumica od Rosie Huntington-Whiteley. Neki od karakternih glumaca u epizodnim ulogama se, pak, doimaju prilično raspoloženi, prije svega Stanley Tucci čiji se lik može shvatiti kao svojevrsni Bayov alter ego, ili manijakalna verzija Stevea Jobsa. U scenama gdje nema akcije se, pak, može primijetiti i određene natruhe promjene sveukupnog tona ili Bayove ideološke orijentacije. Dok je u prethodna tri filma šovinistički mahao američkom zastavom i veličao američku vojsku, Bay sada – najvjerojatnije zato što u Bijeloj kući sjedi njemu sve manje simpatični Obama – američki sigurnosni aparat prikazuje kao fašistoidne i korumpirane nasilnike. Najvažnija promjena je, pak, ta da se završni obračun umjesto u SAD sada odigrava u Kini, odnosno Hong Kongu, čiju će impresivnu arhitekturu Bay podvrći na trenutke zanimljivim oblicima destrukcije. Razlog za tu promjenu, međutim, nije bio toliko zbog Bayove novopronađene sinofilije koliko zbog spoznaje producenata da je Kina danas daleko zahvalnije kino-tržište od SAD, te se ta važnost sve više počela odražavati na sadržaj hollywoodskih blockbustera. Tako se ispostavilo da je Baya na promjene u Transformersima natjerala ista ona komercijalna računica radi koje je toliko dugo kritičarima pokazivao srednji prst. Te promjene, međutim, još uvijek nisu takve prirode da bi se značajnije odrazile na kvalitetu Transformersa. Za tako nešto će trebati čekati da se iza ekrana dogode kataklizmički događaji nalik na one koje Bay voli prikazivati u svojim filmovima. 

TRANSFORMERS: DOBA IZUMIRANJA

(TRANSFORMERS: AGE OF EXTINCTION)

uloge: Mark Wahlberg, Stanley Tucci, Kelsey Grammer, Nicola Peltz, Jack Reynor, Sophia Myles, Li Bingbing, Titus Welliver

scenarij: Ehren Kruger

režija: Michael Bay

proizvodnja: Paramount/Hasbro, SAD, 2014.

trajanje: 165′

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Rock Star (2001)

uloge: Mark Wahlberg, Jennifer Aniston, Timothy Spall, Jason Flemyng,
 Dagmara Dominczyk, Jason Bonham, Dominic West, Jeff Pylson, Zakk
 White, Matthew Glave
 glazba: Trevor Rabin
 scenarij: John Stockwell
 režija: Stephen Herek
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 105'

I dok nas je Christopher Crowe u Koraku do slave pokusao uvjeriti kako su “seks, droga i rock’n’roll” najobičniji mit, te da se rock-idoli čak ni u razuzdanim 70-tim nisu razlikovali od sudionika konvencije kalvinističke mladeži, dotle Rock Star Stephena Hereka nastoji ipak dati odgovor na pitanje zašto je nekoć gotovo svaki adolescent sanjario o tome da postane pjevačem rock-banda. 80-tih godina Chris Cole (Wahlberg), pitsburški stručnjak za fotokopirne urešaje, još uvijek sanja taj san, i u tome ga podupiru i roditelji i vjerna djevojka Emily (Aniston). Ali, zasada se najbliže približio slavi kao frontman “Blood Pollutiona”, garažnog banda čiji se repertoar sastoji od obrada megapopularne grupe “Steel Dragon” čiji je Chris najfanaticniji poklonik. Stjecajem okolnosti “Steel Dragon” će napustiti njihov pjevač Bobby Beers (Flemyng), te Chris dobija poziv za audiciju za upražnjeno mjesto. Chris uspije impresionirati članove grupe te dobiva posao, nakon čega započinje njegovih pet minuta slave te život u sjaju i luksuzu o kojem je samo mogao sanjati. Ali, sve veće kolicine alkohola, droge i “grupika” ga polako udaljavaju ne samo od Emily, nego i od vlastitog identiteta, pa će Chris nakon odredenog vremena morati razmišljati o tome da li mu se ovakav način zivota isplati.

Iako je inspiriran istinitom prilom o grupi “Judas Priest” koja je svojevremeno za svog novog pjevača odabrala anonimnog fana, Rock Star je bio ispljuvan od kritike i ignoriran od publike. A to svakako nije zaslužio, jer Rock Star pod spretnom režijskom palicom Stephena Hereka ne samo sto uspješno rekonstruira 80-te, nego funkcionira i kao na trenutke prilično zabavna komedija. Scenarij Johna Stockwella također vješto balansira izmedju glorifikacije i satire rock-kulture 80-tih, a Mark Wahlberg je sa svojim imageom “običnog decka u neobičnoj situaciji” više nego uvjerljiv u ovoj ulozi (iako će mnogi pronaci prevelike sličnosti s Kraljem pornića). I ostatak glumačke ekipe je na visini, pogotovo Timothy Spall kao road- manager (kojeg se sjećamo po ulozi bubnjara u Stari momci dobro praše). Rock Star treba pohvaliti i zbog toga što prilično realistično pokazuje što se događa u privatnom životu rock-zvijezda, te sa količinama seksa i golotinje predstavlja poprilično osvjezenje u sve puritanskijem Hollywoodu. Na žalost, negdje na sredini Rock Star se iz komedije pretvara u mrtvački ozbiljnu dramu koja počinje propovijedati o negativnim stranama slave i pozitivnim stranama običnog zivota, da bi se eskaliralo u melodramaticnoj završnici. No, svemu tome usprkos, Rock Star je prilično zanimljiv i zabavan filmčić koji ce zadovoljiti čak i one koji nisu heavy metal fanovi ili osjećaju preveliku nostalgiju za 80-tim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: U ime pravde (The Yards, 2000)

uloge: Mark Wahlberg, Joaquin Phoenix, Charlize Theron, Ellen
 Burstyn, James Caan, Faye Dunaway, Steve Lawrence, Tony
 Musante, Chad Aaron, Victor Argo, Robert Montano, Tomas
 Milian, David Zayas, Andy Shrem
 scenografija: Kevin Thompson
 kostimografija: Michael Clancy
 fotografija: Harry Savides
 montaža: Jeffrey Ford
 glazba: Howard Shore
 scenarij: James Gray & Matt Reeves
 režija: James Gray
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 115 '
 

Gangsterski film danas, bilo da je rijec o niskobudžetnim nezavisnim i “nezavisnim” produkcijama ili holivudskim “high concept” blockbusterima, gotovo u pravilu izgleda kao nečiji pokušaj da se bude veći Tarantino od Tarantina u kulerštini, poznavanju popularne kulture i kolićini crnog humora. Zbog svega toga je danas ozbiljnih filmova o organiziranom kriminalu prilično malo, a još manje je onih koji taj društveni fenomen prikazuju onakvim kakvim jest. Razlog tome je vjerojatno u činjenici sto organizirani kriminal, kao i gotovo svaka druga životna pojava, u stvarnom životu izgleda mnogo prozaičnije, neatraktivnije i dosadnije nego na filmu. No, američki nezavisni filmaš James Gray nije među onima koji su se dali pokolebati time i njegov beskompromisno naturalistički pristup je 1994. godine rezultirao s Malom Odesom, jednim od mozda najboljih filmova u proteklom desetljeću. Gray je gotovo šest godina čekao prije nego što se ponovno upustio u sličan projekt, ovog puta inspiriran biografijom vlastitog oca, upetljanog u korupcionaški skandal u New Yorku 80-tih godina. U ime pravde, na žalost, nije ponovio uspjeh svog prethodnika, jer je “Miramax” torpedirao kino-distribuciju, a kritičari bili prilicno podijeljeni. No, u svakom slučaju, dolazak ovog filma u nase videoteke ipak treba pozdraviti.

Glavni junak filma je Leo Handler (Wahlberg), mladi Njujorčanin koji je zbog sudjelovanja u krađi automobila odsjedio godinu i pol dana u zatvoru, a sada se vraća kući, gdje ga rodbina i prijatelji dočekuju kao heroja zbog toga što je odbio izdati suradnike kako bi smanjio kaznu. Leova majka Val (Burstyn) mu preko svoje sestre Kitty (Dunaway) nastoji ishoditi posao kod Kittynog supruga Franka Olchina (Caan), biznismena koji vodi tvrtku za opravku vagona njujorške podzemne zeljeznice. Frank je spreman zaposliti Lea, ali tek nakon sto prođe dvogodišnji tečaj za strojara. S obzirom da mu je majka teško bolesna, Leo umjesto toga odlucuje prihvatiti ponudu svog prijatelja Willieja Guttiereza (Phoenix), koji također radi u Frankovoj tvrtki, ali sasvim drukčiji posao. Frank je, naime, da bi opstao u poslu prisiljen ne samo naveliko podmićivati gradske političare i službenike, nego i sabotirati opremu suparničkih tvrtki, pri čemu glavnu ulogu igraju Willie i njegova ekipa. Leo postaje njenim članom, ali prilikom prvog takvog rutinskog “posla” stvari krenu krivo, i Leo odjednom, ni kriv ni dužan, postaje osumnjičen za ubojstvo čuvara. Leo je prisiljen bježati, i to ne samo od policije, nego i od vlastite obitelji kojoj nije u interesu da “propjeva” o mutnim poslovima. Leu jedinu podršku pruža njegova lijepa rođaka i Williejeva djevojka Erica Stoltz (Theron).

Jedan od razloga zbog kojih je američki kritičarski establishment prilično hladno dočekao U ime pravde može se naći u tome što je ovaj film pružio sliku Amerike prilično drukčiju od one koju nam je Hollywood nastojao prodati tokom klintonovske ere. New York kojeg Gray opisuje je mračno, hladno i depresivno mjesto u kojem obitavaju uglavnom “šljakeri” s plavim ovratnicima od kojih nitko nema više od završene srednje škole, a jedina alternativa mukotrpnom fizičkom radu od jutra do sutra predstavlja bavljenje kriminalom. No, Grayeva je slika još depresivnija, jer scenarij U ime pravde iznosi prilično neugodnu tezu prema kojoj je granica između kriminala i “normalne” egzistencije mnogo nejasnija nego što to većina ljudi misli. Naime, kriminal se u svom najčešćem obliku manifestira tako da ne uključuje nasilje niti neposredno ugrožavanje nečije egzistencije, pa veoma lako postaje ne samo prihvatljivim nego i jedinim mogućim načinom života. Ne samo što su pojedinci s dna društvene ljestvice nemoćni da mu se odupru, nego je korupcija normalan dio života u poslovnim, policijskim i političkim krugovima, pa tako U ime pravde pokazuje situacije kakvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira na sve demagoške parole. Takav depresivnom stavu je Gray, na žalost, proturječio u svom melodramatskom i neuvjerljivom finalu koje je glavni razlog zbog kojeg je U ime pravde slabiji film od Male Odese.

No, biti slabiji od filma kao sto je Mala Odesa ne znaci neku sramotu. Naprotiv, U ime pravde je više nego dobar film, što prije svega ima zahvaliti sjajnoj Grayevoj režiji i još boljoj glumačkoj ekipi. Wahlberg možda izgleda previše blijedo kao protagonist, ali takav pristup i funkcionira prilikom tumačenja lika koji je završio u zatvoru zbog samoubilačkog prihvaćanja “društvenih” pravila. Joaquin Phoenix (Gladijator) kao njegov moralnim dvojbama i ljubomorom rastrzani prijatelj je također izvrstan te još jednom dokazuje kako je daleko bolji glumac od svog pokojnog brata Rivera. James Caan je također dobar kao “normalni” biznismen prisiljen služiti se “nenormalnim” metodama, a hiperproduktivna Charlize Theron se također snašla u nezahvalnoj ulozi dežurnog “odmora ratnika”. No, uz izvrsne glumce sjajno je svoju ulogu odigrao i New York sa svojim depresivnim lokacijama, kao i Howard Shore čija klasičnim uzorima inspirirana partitura predstavlja jedan od najboljih primjera filmske glazbe koji smo mogli čuti u posljednjih nekoliko godina. Zbog svega ovoga U ime pravde je film koji će, usprkos svojih nedostataka, ostaviti snažan dojam i stoga zaslužuje da ga se preporuci za gledanje.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Planet majmuna (Planet of the Apes, 2001)

uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: 2 igrača (2013)

2 IGRAČA
(2 GUNS)
uloge: Denzel Washington, Mark Wahlberg, Paula Patton, Bill Paxton, Fred Ward, James Marsden, Edward James Olmos
scenarij: Blake Masters
režija: Baltasar Kormákur
proizvodnja: Universal/Tristar, SAD, 2013.
trajanje: 109 '

Glavne uloge su povjerene ne jednom, nego dvojici glumaca koji su pokazali kako mogu samom svojom pojavom učiniti hitovima filmove akcijskog žanra. Iza kamere stoji filmaš koji je sličnim žanrovskim ostvarenjima na sebe skrenuo u domovini prije nego što je bez problema prešao u Hollywood. Tema je aktualna, a mjesto radnje se pokazalo zahvalnim za bezbrojne filmaše tokom desetljeća. Što, onda, može krenuti krivo? Mnogo toga, ako je suditi po “2 igrača”, najnovijem hollywoodskoj akcijskoj komediji Islanđanina Baldasara Kormákura.

Film započinje kada dva  kriminalca – Robert Trench (Washington) i Michael Stigman (Wahlberg) – planiraju pljačku banke u malom američkom gradiću na granici s Meksikom. U njoj se nalazi novac meksičkog narko-bosa Papija Grecoa (Olmos) koga su obojica bez uspjeha pokušali nagovoriti da im se pridruži u krijumčarskoj operaciji. Kada se pljačka izvede, ispostavlja se da plijen daleko veći nego što su njih dvojica mogli očekivati. Ali, to, dakako, nije jedino iznenađenje koje čeka likove. Trench,  naime, nije kriminalac nego tajni agent DEA koji je kroz pljačku pokušao pronaći dokaze o Grecovim kriminalnim aktivnostima. Stigman je, pak, operativac američke mornaričke obavještajne službe koga su za pljačku angažirali njegovi pretpostavljeni kako bi pronašli sredstva za financiranje “crnih” operacija. Prije nego što Trench i Stigman ustanove prave identitete i motive svojih kolega postaju mete okrutnog CIA-nog glavešine Earla (Paxton) čiji je novac bio opljačkan u banci.

“2 igrača” na samom početku izgledaju vrlo dobro. Scene kojim se uspostavlja “buddy buddy” dinamika između Trenchovog i Stigmanovog lika ne izgledaju previše originalne, ali su zato dovoljno zabavne, a dijalozi, pogotovo kada njih dvojica sjede u zalogajnici i ležerno raspravljaju o svojim planovima, su prilično duhoviti. Gledatelje će odmah zaintrigirati pitanje kako će likovi reagirati na razotkrivanje međusobne prijevare, ali i kako će tokom radnje pokušati nadmudriti jedan drugog. Odgovor koji nudi scenarist Blake Masters, tvorac hvaljene kriminalističke TV-serije “Bratstvo”, međutim, nije zadovoljavajući. Spletke iza kojih stoje Trenchovi i Stigmanovi pretpostavljeni su jednostavno previše komplicirane, ili ih Masters ne zna pravilno izložiti u kratkom formatu cjelovečernjeg filma. To se možda najviše iskazuje kroz potrošenost i nedovoljnu oblikovanost određenih likova, najviše u slučaju admirala koga tumači Fred Ward. Neki likovi, pak, nisu uopće potrebni, poput Trenchove kolegice i djevojke koju tumači Paula Patton, i čija je jedina svrha bila u film ubaci obavezni ženski lik i pruži nešto dodatnog publiciteta sa scenom u kojoj se glumica – a što je za filmove ovakve vrste danas prilična rijetkost – pojavljuje u toplesu.

U “2 igrača” ne nedostaje akcijskih scena, ali one nisu naročito dojmljive, a u nekim slučajevima, kao na primjer u završnom obračunu, su prilično razočaravajuće. Neke od njih, pak, nisu ni naročito uvjerljive – poput one u kojoj se protagonisti na silu probijaju u mornaričku bazu, vjerojatno posljednje mjesto na svijetu gdje biste koristili takve metode, osim ako niste bombaš samoubojica. Mastersov scenarij, pak, humor uglavnom zadržava na verbalnoj razini, odnosno kroz sarkastične replike protagonista, a odlikuje ga prilično crnilo, odnosno scene rezanja glava, sakaćenja i jedna koja će izazvati zgražanje kod boraca za prava životinja.

Sve to, dakako, ne znači da su “2 igrača” ne zaslužuje preporuke. Razlog za to je raspoložena glumačka ekipa, a posebno epizodisti Olmosa i Paxtona, čiji su negativci jednako dojmljivi kao i protagonisti. S obzirom da “čistih” akcijada (u kojima se ne koristi CGI) baš i nema previše u današnjem Hollywoodu, i ovako problematična ostvarenja će poslužiti kao solidni nadomjestak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Pain & Gain (2013)

Mark Wahlberg on the set of "Pain and Gai...
Mark Wahlberg na setu “Pain and Gain” (izvor: Hollywood_PR)

PAIN & GAIN
uloge: Mark Wahlberg, Dwayne Johnson, Andrew Mackie, Tony Shalboub, Rob Paly, Ed Harris
scenarij: Christopher Marcus & Stephen McNeeley
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 129 '

Malo koji današnji filmaš se može “pohvaliti” s tolikom količinom mržnje koju izaziva kod filmskih kritičara kao Michael Bay. Ali se isto tako i malo koji filmaš može pohvaliti kako negativne kritike nemaju nikakav učinak na njegovu karijeru, odnosno vagone novca koje njegovi filmovi nastavljaju odnositi s kino-blagajni. Bay je, naime, pronašao uspješnu formulu – eksplozije, mačistički “onelineri”, oskudno odjevene žene, scenariji prilagođeni publici “s posebnim potrebama” i mitraljeska emtivievska montaža u najgorem smislu riječi. Bay sebi može priuštiti da svako malo u dvorane izbacuje filmsko smeće, kao što se uopće ne mora truditi da napravi nešto bolje. No, nešto takvo mu se jednom umalo dogodilo s filmom “Otok”, a jedan za Baya sasvim atipični film je i “Pain & Gain”, crna komedija koja s 25 milijuna dolara budžeta tom filmašu predstavlja ekvivalent komorne drame.

“Pain & Gain” (čiji naslov potječe o engleskoj poslovici prema kojoj nema dobitka bez boli) je za Baya atipičan i zbog toga što se temelji na istinitoj priči. Ona se, doduše, zbiva u Miamiju sredinom 1990-ih, i to upravo u vrijeme kada je Bay na ulicama tog živopisnog grada s “Lošim momcima” započeo svoju karijeru. Stvari, međutim, ne idu tako dobro za Daniela Lugoa (Wahlberg), fanatičnog boybuildera i osuđenog varalicu koji je uvjeren kako je zbog predanosti izgradnji vlastitog tijela zaslužio nešto više od slabo plaćenog posla instruktora u teretani. Prilika za ostvarenje američkog sna se ukaže kada se među antipatičnim ali bogatim klijentima u teretani pojavi “mutni” kolumbijsko-židovski ugostitelj Victor Kershaw (Shalboub). Lugo ga odlučuje oteti i natjerati da mu preda svu imovinu, a u tome će mu pomoći kolega Adrien Doorbal (Mackie) i bivši zatvorenik Paul Doyle (Johnson). Pothvat je loše isplaniran, još lošije izveden i, kao i mnogi slični, izaziva sve nasilnije i neugodnije posljedice po sve u njega upletene.

Ne samo nizak budžet, nego potreba da se drži stvarnih činjenica je Baya natjerala da se suzdrži od eksplozija i destrukcije po ulicama (iako film sadrži nekoliko scena pucnjave i jurnjave kojih zapravo nije bilo u stvarnom životu). S druge strane je cenzorski rejting “R” Bayu omogućio mnogo eksplicitnije scene nasilja, sakaćenja i krvoprolića nego što je to obično slučaj u njegovom opusu. Gledateljima će, međutim, daleko više pažnje izazvati “sočni” rječnik protagonista, ali i humor koji se trudi razbiti okvire današnje “političke korektnosti”, a dežurnim dušobrižnicima dati dodatne argumente da Baya razapnu kao besramnog seksista i homofoba. “Pain & Gain” usprkos tome funkcionira kao prilično zabavan, pa na trenutke i originalan film, odnosno onoliko koliko originalna može biti neobična mješavina Boyleovog “Trainspottinga”, Tarantinovog “Paklenog šunda”, coenovskog “Farga” i narativnih tehnika Scorsejevih”Dobrih momaka”. I sve to se, naravno, bez obzira na uobičajeno hollywoodskih “šminkanje” pojedinih “problematičnih” detalja, temelji na stvarnim ličnostima i događajima, postavši još jedan primjer kako život zna kopirati umjetnost. Ali, možda najviše valja istaći da scenarij Christophera Markusa i Stephena McNeeleya tu bizarnu priču koristi za satirički prikaz američkog sna shvaćenog kao zgrtanje materijalnog bogatstva bez obaziranja na ikakva moralna načela ili, kao u slučaju protagonista, zdrav razum. Ismijavanje kulta gradnje mišića kroz korištenje svakojakih sumnjivih supstanci bi se, pak, moglo shvatiti i kao Bayeovo parodiranje vlastitih “steroidnih” spekatakala. Bayu je ovdje od velike pomoći i raznolika, ali prilično raspoložena ekipa koja sadrži supermodele, komičare i karakterne glumce; najugodnije je iznenađenje Dwayne Johnson kao jedini od otmičara koji ima nešto nalik na savjest. Iako se čini razvučenim, i iako njegov mizantropski humor nije za svakog, “Pain & Gain” se može nazvati ne samo ugodnim iznenađenjem, nego i najboljim filmom u karijeri Michaela Baya.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)