RETRO-RECENZIJA: Pearl Harbor (2001)

uloge: Ben Affleck, Josh Hartnett, Kate Beckinsale, Ewen Bremner, Jon
Voight, Alec Baldwin, Cuba Gooding Jr., Mako, Tom Sizemore, Dan
Aykroyd, Colm Feore, Cary-Hyoruki Tagawa, William Fichtner, Leland
Orser
scenografija: Nigel Phelps
kostimografija: Michael Kaplan
fotografija: John Schwartzman
montaza: Roger Barton, Mark Goldblatt, Chris Lebenzon & Steven
Rosenblum
glazba: Hans Zimmer
scenarij: Randall Wallace
rezija: Michael Bay
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Kinematografi
trajanje: 183'

Američki predsjednik Bush je upravo najavio kako će njegova administracija iskesati nekih 320 milijuna US$ u svrhu ishrane svih onih Afganistanaca koji uspiju preživjeti vatromet koji očekuje tu zemlju (a dotična svota je vise nego dovoljna da se deset puta obnovi njena postojeća infrastruktura). Kada se jednog dana budu pisale knjige o Hollywoodu u kasnim 90-tim godinama prošlog stolječa vjerojatno će biti povjesničara koji ce daleko veći budžet pripisivati projektu zvanom Pearl Harbor. Iako je službeno budžet iznosio relativno skromnih 145 milijuna US$, dosta se govorilo o “odgodi plaćanja” i sličnim računovodstvenim trikovima koji su trebali sakriti činjenicu da je riječ o jednoj od najvećih papilova u povijesti tvornice snova. I dok se još može raspravljati o tome da li je Pearl Harbor doista najskuplji holivudski film ikada snimljen, nema spora da je riječ o najambicioznijem projektu u posljednje vrijeme. Uspješni producentsko-režiserski par Bruckheimer-Bay, specijaliziran za testosteronom natopljene akcijske superspektakle, od “Disneya” je dobio zadatak da snimi film koji će ne samo matičnoj kući donijeti hrpu novaca nego i “Oscare”. Naravno, odabran je najočigledniji put – formula koja je trebala nadmapiti dotada neprikosnoveni Cameronov Titanic. Tako je priča o ljubavnom trokutu u predvečerje japanskog napada na Pearl Harbor trebala u kino dovući sto je moguće više gledatelja – romantični podzaplet koji uključuje dva holivudska ljepotana trebao je garantirati horde gledateljica (koje su Titanicu prije četiri godine donijele fenomenalni uspjeh), dok je njihove muške partnere u kino trebala privući uobičajena bruckheimerovska akcija. Uz Bruckheimera i Baya se na posao dala i “Disneyeva” propagandna mašinerija, koja nije birala sredstva ne bi li sto više publike dotjerala u kino. Tako su neki “Disneyevi” rukovodioci davali izjave kako je “dužnost svakog patriotski raspoloženog Amerikanca” da ode u kino gledati Pearl Harbor i “tako se upozna s herojskim žrtvama generacije kojoj Amerika i ostatak svijet duguje današnju slobodu od sila zla”. Istovremeno je za japansko tržište priređena posebno montirana verzija iz koje su izbačene sve reference o Japancima kao zlikovcima, a film reklamiran kao melodrama, a ne ratni spektakl. Iako se ništa nije prepuštalo slučaju, manipulacija javnošću ipak je bila prevelika, a Internet-javnost, koja je vec bila torpedirala neke ambiciozne holivudske projekte u prošlosti (kao Batmana i Robina) dala se na posao šireći katastrofalne vijesti s probnih projekcija. Na kraju se Pearl Harbor morao suočiti s kritičarima koji su ga sasjekli na komade, a ni publika nije bila baš previše oduševljena – već nakon prvog tjedna prikazivanja je postalo jasno da će biti rijec o jednom od najvećih komercijalnih podbačaja u povijesti Hollywooda. Sada, nakon napada na WTC i Pentagon, “Disneyeve” glavešine se vjerojatno žderu zbog toga sto film nisu lansirali četiri mjeseca kasnije – u ultranacionalističkoj histeriji koja je zahvatila Ameriku filmovi poput Pearl Harbora bi imali daleko bolju prođu.

Glavni junaci ovog filma su dvojica mladića koji su od ranog djetinjstva sanjarili o uzbudljivom životu vojnih pilota – Rafe McCawley (Affleck) i Danny Walker (Hartnett). Ta im se prilika konačno ostvarila godine 1940. kada su primljeni u zrakoplovni odjel američke vojske. No, od uzbuđenja nema ništa jer se SAD trude ostati neutralne u Drugom svjetskom ratu iako je Hitler već uspio pokoriti skoro cijelu Evropu. Potpukovnik James Doolittle (Baldwin) pak smatra da je ulazak u rat neizbježan te da američki vojni piloti moraju steći nužno iskustvo pa ohrabruje Rafea da se prijavi kao dobrovoljac u RAF ćije su lovačke eskadrile jedino što stoji između Hitlerovih hordi i Britanskog Otočja. Zbog toga je Rafe prisiljen napustiti svoju djevojku, bolničarku Evelyn Stewart (Beckinsale), koja je zajedno s Billyjem premještena u mornaričku bazu Pearl Harbor na Havajima. Kada stigne vijest da je Rafe srušen nad La Mancheom i vjerojatno poginuo, Billy pocne tješiti Evelyn i između njih se stvara ljubav. Njihovu sreću ce pomutiti Rafeov dolazak na Havaje, ali svađa između najboljih prijatelja je samo uvertira za daleko gore iskušenje – već slijedećeg dana će se na najvažniju bazu američke Pacifičke flote iznenada obrušiti na stotine japanskih aviona i uhvatiti branitelje na spavanju. U kaosu iznenadne bitke će Rafe i Billy zaboraviti na svoje nesuglasice i učiniti upravo ono za cime su žudjeli cijeli život. No, usprkos svem njihovom herojstvu američka Pacifička flota je pretrpjela strašan udarac i proći će mjeseci prije nego što Amerika bude u stanju nešto ozbiljno učiniti protiv japanskog napredovanja na Pacifiku. I dok Evelyn otkriva kako je trudna, dotle se Rafe i Billy prijavljuju kao dobrovoljci za supertajnu samoubilačku misiju koja bi mogla makar simbolično preokrenuti tok rata.

Ideja da se Titanic kombinira sa Spašavanjem vojnika Ryana mozda i nije bila tako bedasta, ali Bruckheimer i Bay definitivno nisu bili prave osobe za nešto tako. To je možda najvidljivije u tome da je Pearl Harbor zanimljiv jedino u onom segmentu koji prikazuje sam napad na američku pomorsku bazu – dok god radnja zahtijeva gomilu eksplozija, rafale i kompjuterske specijalne efekte dotle se Bay može kako-tako snaći i film je gledljiv. Problem je u tome sto je sam napad trajao jedva sat vremena, što je Bay uspio srezati na nekih trideset-četrdeset minuta. Prije i poslije te scene smo prisiljeni gledati uobičajenu holivudsku melodramu, i tu Bay, naravno, pokazuje da ne zna režirati dvije nacrtane ovce na zidu. Istini za volju, Bay za to nije jedini krivac; najveću odgovornost za negledljivost filma snosi scenarist Randall Wallace koji je priču o ljubavnom trokutu ne samo napunio s materijalom koji daje novu definiciju izraza “sentimentalna ljiga” nego i s dijalozima prema kojima “Naša zemlja” (brazilska sapunica emitirana na HRT-u početkom 2000-ih, op.p.) izgleda kao književna klasika. Wallace je radnju učinio dodatno nezanimljivom i time što je u nju ubacio sve moguće klišeje, pa tako, na primjer, nije uopće problem predvidjeti tko će od junaka prežovjeti a tko poginuti. A istini za volju, to gledateljima i nije tako važno, s obzirom da su Affleck, i u nešto manjoj mjeri Beckinsale i Hartnett bili tako nezainteresirani za ulogu da su svoje likove učinili totalno nezanimljivima. To nije slučaj s epizodistima kao sto je, na primjer, Mako, koji glumi japanskog admirala Yamamota u scenama koje su trebale svoj toj sentimentalnoj “ljigi” dati nekakav povijesni kontekst. Na žalost, te scene prekratko traju, jer su Bruckheimer i Bay smatrali da će publika biti toliko zabavljena gugutanjem zaljubljenih golupčića da im neće biti važno da se zapitaju tko se borio protiv koga i zašto u Drugom svjetskom ratu. Djelomično radi toga, djelomično radi političke koreknosti, a najviše radi pokušaja da se ponove Titanicove brojke na japanskom tržistu, Japanci uopće nisu prikazani kao podmukli agresori, nego kao ponosni ratnici koje je, eto, stjecaj nesretnih okolnosti i naftni embargo natjerao da zarate s Amerikom. Iako su se zbog važnosti Pearla Harbora u kolektivnoj svijesti američke nacije daleko više držali povijesnih činjenica nego u nekim sličnim holivudskim filmovima na temu Drugog svjetskog rata (Podmornica U-571, Engleski pacijent), Bruckheimer i Bay su svejedno uspjeli ovaj film napuniti nelogičnostima i scenama zbog kojih ce se nakostriješiti svaki iole bolji poznavatelj tog povijesnog razdoblja – od oficira koji vojske mijenjaju poput čarapa pa sve do toga da se lovački piloti biraju za obavljanje najdelikatnijih bombarderskih misija. Glazba Hansa Zimmera je možda jedino prijatno iznenađenje u ovom filmu, ali za tako nešto se daleko više isplati slušati CD nego tri sata testirati svoje strpljenje gledajući ovo oličenje svega onog sto je najgore u današnjem Hollywoodu.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Pain & Gain (2013)

Mark Wahlberg on the set of "Pain and Gai...
Mark Wahlberg na setu “Pain and Gain” (izvor: Hollywood_PR)
PAIN & GAIN
uloge: Mark Wahlberg, Dwayne Johnson, Andrew Mackie, Tony Shalboub, Rob Paly, Ed Harris
scenarij: Christopher Marcus & Stephen McNeeley
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 129 '

Malo koji današnji filmaš se može “pohvaliti” s tolikom količinom mržnje koju izaziva kod filmskih kritičara kao Michael Bay. Ali se isto tako i malo koji filmaš može pohvaliti kako negativne kritike nemaju nikakav učinak na njegovu karijeru, odnosno vagone novca koje njegovi filmovi nastavljaju odnositi s kino-blagajni. Bay je, naime, pronašao uspješnu formulu – eksplozije, mačistički “onelineri”, oskudno odjevene žene, scenariji prilagođeni publici “s posebnim potrebama” i mitraljeska emtivievska montaža u najgorem smislu riječi. Bay sebi može priuštiti da svako malo u dvorane izbacuje filmsko smeće, kao što se uopće ne mora truditi da napravi nešto bolje. No, nešto takvo mu se jednom umalo dogodilo s filmom “Otok”, a jedan za Baya sasvim atipični film je i “Pain & Gain”, crna komedija koja s 25 milijuna dolara budžeta tom filmašu predstavlja ekvivalent komorne drame.

“Pain & Gain” (čiji naslov potječe o engleskoj poslovici prema kojoj nema dobitka bez boli) je za Baya atipičan i zbog toga što se temelji na istinitoj priči. Ona se, doduše, zbiva u Miamiju sredinom 1990-ih, i to upravo u vrijeme kada je Bay na ulicama tog živopisnog grada s “Lošim momcima” započeo svoju karijeru. Stvari, međutim, ne idu tako dobro za Daniela Lugoa (Wahlberg), fanatičnog boybuildera i osuđenog varalicu koji je uvjeren kako je zbog predanosti izgradnji vlastitog tijela zaslužio nešto više od slabo plaćenog posla instruktora u teretani. Prilika za ostvarenje američkog sna se ukaže kada se među antipatičnim ali bogatim klijentima u teretani pojavi “mutni” kolumbijsko-židovski ugostitelj Victor Kershaw (Shalboub). Lugo ga odlučuje oteti i natjerati da mu preda svu imovinu, a u tome će mu pomoći kolega Adrien Doorbal (Mackie) i bivši zatvorenik Paul Doyle (Johnson). Pothvat je loše isplaniran, još lošije izveden i, kao i mnogi slični, izaziva sve nasilnije i neugodnije posljedice po sve u njega upletene.

Ne samo nizak budžet, nego potreba da se drži stvarnih činjenica je Baya natjerala da se suzdrži od eksplozija i destrukcije po ulicama (iako film sadrži nekoliko scena pucnjave i jurnjave kojih zapravo nije bilo u stvarnom životu). S druge strane je cenzorski rejting “R” Bayu omogućio mnogo eksplicitnije scene nasilja, sakaćenja i krvoprolića nego što je to obično slučaj u njegovom opusu. Gledateljima će, međutim, daleko više pažnje izazvati “sočni” rječnik protagonista, ali i humor koji se trudi razbiti okvire današnje “političke korektnosti”, a dežurnim dušobrižnicima dati dodatne argumente da Baya razapnu kao besramnog seksista i homofoba. “Pain & Gain” usprkos tome funkcionira kao prilično zabavan, pa na trenutke i originalan film, odnosno onoliko koliko originalna može biti neobična mješavina Boyleovog “Trainspottinga”, Tarantinovog “Paklenog šunda”, coenovskog “Farga” i narativnih tehnika Scorsejevih”Dobrih momaka”. I sve to se, naravno, bez obzira na uobičajeno hollywoodskih “šminkanje” pojedinih “problematičnih” detalja, temelji na stvarnim ličnostima i događajima, postavši još jedan primjer kako život zna kopirati umjetnost. Ali, možda najviše valja istaći da scenarij Christophera Markusa i Stephena McNeeleya tu bizarnu priču koristi za satirički prikaz američkog sna shvaćenog kao zgrtanje materijalnog bogatstva bez obaziranja na ikakva moralna načela ili, kao u slučaju protagonista, zdrav razum. Ismijavanje kulta gradnje mišića kroz korištenje svakojakih sumnjivih supstanci bi se, pak, moglo shvatiti i kao Bayeovo parodiranje vlastitih “steroidnih” spekatakala. Bayu je ovdje od velike pomoći i raznolika, ali prilično raspoložena ekipa koja sadrži supermodele, komičare i karakterne glumce; najugodnije je iznenađenje Dwayne Johnson kao jedini od otmičara koji ima nešto nalik na savjest. Iako se čini razvučenim, i iako njegov mizantropski humor nije za svakog, “Pain & Gain” se može nazvati ne samo ugodnim iznenađenjem, nego i najboljim filmom u karijeri Michaela Baya.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Transformeri 3D (2011)

TRANSFORMERS 3D
(TRANSFORMERS: DARK OF THE MOON)
uloge: Shia LaBeouf, Rosie Huntington-Whiteley, Josh Duhamel, Tyrese Gibson, Patrick Dempsey
Rosie Huntington-Whiteley as Carly Spencer in ...scenarij: Ehren Kruger
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 155'

Poslovica “željezo se kuje dok je vruće”, primjerena  za franšizu temeljenu na metalnim stvorenjima, je natjerala Paramount da treći nastavak Transformersa najavi za ljeto 2011. godine, odnosno godinu prije nego što je to htio režiser Michael Bay. Zdrav razum je govorio da bi odgoda od tri umjesto dvije godine stvorila, ako ne bolji, ono barem  tehnički dotjeraniji film. Michael Bay, međutim, ne bi bio Michael Bay kada bi se u svom opusu vodio intelektom – oruđem koje cijeni onoliko koliko su intelektualci u obliku filmskih kritičara imali učinka na njegovu karijeru. Tako Transformers 3 pruža još jednu priliku publici da hrljenjem u kino-dvorane ponizi one kojima je Bay oličenje svega lošeg u današnjem Hollywoodu.

Kao i prethodna dva, treći film kao glavni element zapleta ima rat dvije rase mehaničkih vanzemaljaca – zlih Deceptikona i dobrih Autobota. U njemu je bojište planet Zemlja, a Autobotima je glavni ljudski pomagač bio tinejdžer Sam Witwicky (LaBeouf), nominalni protagonist. Iako je čak dva puta spasio svijet i poslije toga završio prestižni fakultet, Sam na početku radnje ne može naći posao, pri čemu mu kao utjeha služi nova i privlačna djevojka Carly (Huntington-Whiteley). Njegovi egzistencijalni problemi, pak, postaju ništavni kada se ispostavi da se na tamnoj strani Mjeseca nalazi olupina autobotskog broda koji je prevozio moćno oružje. Artefakt radi koji je, zapravo, izazvao svemirsku utrka SAD i SSSR, bi Deceptikonima mogao donijeti prevagu te postaje predmetom novog apokaliptičnog sukoba.

Transformers 3 je Bayu, slično kao i Transformers 2, poslužio kao prilika da utrpa sve ono što zbog preniskog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije nije bio u stanju utrpati u prethodni nastavak. U ovom slučaju je najprimjetnija inovacija 3D – kojoj je Bay ispočetka bio skeptičan, da bi je na kraju ipak ubacio u svoj film. Rezultat je iznenađujuće dobar, i to u smislu da gledateljima 3D iskustvo izgleda isto onako “prirodno” kao i 2D, odnosno da nema tamnih i nejasnih scena koje su često mučile neke manje spretne holivudske 3D konverzije.

To je, na žalost, jedino primjetno poboljšanje u odnosu na prethodni film. Engleska manekenka Rosie Huntigton-Whiteley, ma koliko dobro izgledala i ma se koliko Bay –stekavši s njom imao iskustva u reklamama za donje rublje – trudio istaknuti te kvalitete, se čini lošom zamjenom za – zbog “moralno-politički nepodobne” izjave otpuštenu – Megan Fox koja je na kraju priče ipak bila profesionalna glumica. Scenarij Ehrena Krugera, koji je nešto manje kaotičan od onog u Transformers 2, pak čini kobnu grešku u predugom trajanju velikog završnog obračuna u središtu Chicaga. Za razliku od prethodnog finala u egipatskoj pustinji, i najspektakularnije scene razaranja i nasilja su jednostavno monotone. Glavni problem filma – nedostatak vezanosti za glavne likove, a samim time i gledateljske brige hoće li oni preživjeti – nije riješen; siroti Sam se od velikog junaka pretvorio u iritantno derište koje ne čini ništa osim što se dere na metalna čudovišta koja uništavaju svijet.

U tom segmentu, Bay, za razliku od prethodnih nastavaka, ne štedi gledatelje prizora masovnih pogibija nedužnih ljudi, a u jednoj sceni i prilično uznemirujuće reference na stvarne užase 11. rujna. Ono što prethodi tom filmu je, pak, jednako loše i svodi se na gulaš revizionističke kvazipovijesti, gotovo samparodijskih klišeja (Sama ljubomornim čini Carlyn bogati i naočiti šef), povremenog grcanja u američkom militarizmu i šovinizmu te nedovršenih podzapleta koji bi završnom kaosu trebali dati nekakav smisao. Od svega će, međutim, najviše u oči upasti neki sitni i nevažni detalji, kao astronaut Buzz Aldrin koji tumači samog sebe, reference na “Zvjezdane staze” i scena u kojima Bay sugerira kako Obamu manje cijeni od njegovog prethodnika u Bijeloj kući. Svi ti začini, međutim, neće popraviti okus loše skuhanom jelu kojem je ionako istekao rok trajanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Michael Bay ubija lik Megan Fox u Transformerima 3 ?

[picapp src=”a/c/c/e/BOX_OFFICE_a223.JPG?adImageId=5898210&imageId=5011589″ width=”234″ height=”156″ /]

Hollywood je oduvijek bio pun priča o zvijezdama koje su se popele do olimpijskih visina da bi s njih bile okrutno srušene. Međutim, nijedna od njih se po svojom spektakularnošću ne može usporediti s onom koju se navodno sprema napisati Michael Bay. Režiser blockbustera je, naime, odlučio da za treći nastavak sage o Transformerima pronađe novu glavnu glumicu, dok će lik Mikaele, koju je tumačila Megan Fox, na samom početku filma biti likvidirana.

Baya je, navodno, na tu brutalnu odluku nagnao niz sve bizarnijih izjava glumice koju je napravio zvijezde, odnosno to što ga je uspoređivala s Hitlerom te javna pobuna među njegovim najbližim i najvjernijim suradnicima koji je više organski ne mogu smisliti.

Ukoliko se za ove napise ispostavi da su točni, vrlo bi se lako moglo dogoditi da Megan Fox sebi priušti najspektakularniji kadrovski promašaj otkako je bahati David Caruso 1994. godine napustio Njujorške plavce kako bi postao zvijezda holivudskih blockbustera.