Danas je, pogotovo u “hipsterskim” krugovima, popularno ukazivati na kraj 1970-ih i početak 1980-ih kao doba kada su stvari krenule krivo, odnosno izvor svega što je loše u današnjem svijetu. Slično kao što ljevičarski i politički “nabrijani” filmaši poput Michaela Moorea i Kena Loacha početak globalne krize vezuju uz dolazak Thatcher i Reagana na vlast, tako i dio kritičara smatra da se nezavidna razina kvalitete u današnjoj glazbenoj industriji može objasniti s pojavom MTV-ja. Onog trenutka kada je videospot postao glavno sredstvo za promoviranje novih hitova postalo je važnije kako izvođaći izgledaju nego kako zvuče, i to s predvidljivim posljedicama. Zbog svega toga se, pogotovo među glazbenim snobovima, smatra kako su 1980-e bile početak mračnog doba kada je svjetska pop glazba “izgubila dušu”. S druge strane, iako je primamljivo tadašnju glazbenu produkciju gledati kroz “bezvrijedne” i “sintetske” pjesmuljke, iz današnje perspektive mnogi od njih, zapravo, zvuče prilično dobro. Dijelom zbog toga što nas nostalgija tjera da prošlost gledamo ružičastim naočalama, dijelom zbog usporedbi sa suvremenom glazbom koja zvuči kao još gore smeće, a dijelom i zbog spoznaje da su neki od pjesama zahtijevali više kreativnosti i talenta nego što se mnogi usude priznati. To se, između ostalog, može vidjeti i kada se obrati pažnja na stihove nekih od najvećih hitova, a priliku za to pruža britanski mjuzikl Walking on Sunshine.
Kao i kod mnogih glazbenih filmova u današnjim kino-dvoranama, scenarij Joshue St Johnsona je pružio prilično “tanak”, ali jednostavan zaplet. Protagonistica, čiji lik tumači Hannah Arterton, sestra mnogo poznatije britanske glumice Gemme Arterton, je Taylor, britanska studentica koja nakon diplome dolazi provesti ljetni odmor u Apuliji, gdje je prije tri godine imala kratku romansu sa talijanskim mladićem Rafom (Berutti). Dodatni razlog za dolazak je okupljanje nekadašnjih prijatelja, koje uključuje i njenu sestru Maddie (Scholey). Ona pak Taylor priopći kako se upravo namjerava vjenčati, i Taylor je zbog toga drago sve do trenutka kada shvati da je Maddien budući suprug nitko nego Raf. Neugodnu situaciju, pak, dodatno komplicira to što se oko Maddie počeo motati njen dugogodišnji bivši momak Doug (Wise).
Ideja na kojoj se temelji Walking on Sunshine se može činiti zanimljivom, ali nije nipošto originalna. Riječ je o tzv. “džuboks mjuziklu”, odnosno scenskom djelu čiji su zaplet i likovi temeljeni na stihovima popularnih pjesama. Vjerojatno najuspješniji od svih njih je Mamma Mia, koji je kao svoj temelj imao opus švedske pop-grupe ABBA i, između ostalog, omogućio profesionalnoj hvatačici “Oscara” Meryl Streep da, veselo skakutajući po ekranu, doživi transformaciju u pjevačicu. Walking on Sunshine u mnogo čemu ponavlja formulu tog filma – popularne pjesme i atraktivna mediteranska lokacija – ali se razlikuje nešto nižim budžetom, kao i manje poznatim imenima na špici (što ne mora uvijek biti loše, kao što mogu posvjedočiti svi oni koje je Mamma Mia upoznala sa pjevačkim “sposobnostima” Piercea Brosnana). Druga, mnogo važnija razlika, je u tome što Walking on Sunshine ima mnogo raznolikiji repertoar, te se u njegovom soundtracku umjesto jednog nalazi četrnaest različitih izvođača, kao što su i današnje ikone Madonna, Cher, ali i pomalo zaboravljeni Human League, Duran Duran i Roxette.
Dio kritičara je Walking on Sunshine protumačio kao film prvenstveno namijenjen ženskoj publici, odnosno svojevrsno “protuprogramiranje” koje je sa premijerom usred ljeta trebalo donijeti alternativu muškoj zabavi Svjetskog kupa. U svakom slučaju, film se previše ne trudi sakriti da mu je jedina svrha postojanja, slična kao i ganjanje komada svinjske kože po brazilskim livadama, pružanje eskapističke zabave. Tako je atraktivnost filma u potpunosti žrtvovanja njegovoj sličnosti sa stvarnim životom, te scenarij uopće ne razbija glavu sa nekakvim pitanjima socio-ekonomske prirode, kao, na primjer, koji to studenti danas mogu sebi dozvoliti ljetovanja u luksuznim viletinama nalik na onu gdje odjseda Taylor ili čime to Raf zarađuje za život kada sebi može priuštiti raskošno vjenčanje žene koju je prvi put upoznao. S takvim pitanjima se ne bi trebali previše mučiti ni gledatelji, a ni kritičari. Onog trenutka kada lik simpatične Hannah Arterton na pitanje aerodromskog službenika o svrsi posjete Italiji odgovori s pjesmom svima je jasno da je riječ o nečemu što nema veze sa stvarnim životom. Režiserski tandem Max Giwa i Daria Pasquini, koji je prije nekoliko godina imao daleko više socijalnih sadržaja u svom plesnom filmu Street Dance 3D, se uglavnom trudi postaviti spektakularne plesne točke koje bi stihove nekadašnjih hitova trebali spojiti sa zbivanjima na ekranu. U tome ne uspijeva ništa više ni ništa manje nego što je uspjela Mamma Mia, oslanjajući se prije svega na prilično raspoloženu glumačku ekipu, kod koje se ističe zavodljiva Scholey i karizmatični Wise. Među adute filma, s druge strane, ne spada pjevačica Leona Lewis koja je svoj glumački debi zaslužila više zbog imena nego zbog nekog naročitog talenta.
Najveći problem za Walking on Sunshine, međutim, predstavlja to što, ma koliko bio zabavan, neće značiti mnogo mlađim generacijama, kao što njegov koncept spajanja pjesama s atraktivnim prizorima vodi unaprijed izgubljenu bitku s autentičnim videospotovima koji predstavljaju ikone pop-kulture s kraja 20. stoljeća. A kada se pomisli da bi za par desetljeća netko nešto slično mogao napraviti s opusom Britney Spears i Miley Cyrus, Walking on Sunshine više ne izgleda tako neobavezna i lepršava zabava kakvom bi trebala biti.
WALKING ON SUNSHINE
uloge: Annabel Scholey, Hannah Arterton, Giulio Berutti, Leona Lewis, Katy Brand, Greg Wise
scenarij: Joshua St Johnson
režija: Max Giwa & Dania Pasquini
proizvodnja: Vertigo Films, UK, 2014.
trajanje: 97′
OCJENA: 5/10
