Hollywood je svjetskoj publici uspio prodati cijeli niz iluzija, ali nijedna od njih nije bila tako efikasna kao ona koja studij na američkim koledžima i sveučilištima prikazuje kao stalno i raskalašeno uživanje u svemu onome što ljudski um može zamisliti. Koncept studentskog života kao velike zabave, dakako, ima malo dodatne veze s mukotrpnim učenjem koje ne jamči da netko nakon diplome neće desetljećima otplaćivati kredit za školarinu radeći kao čistač zahoda u “McDonalds’u”. To, s druge strane, ne bi trebalo spriječiti publiku – od koje će uvjerljiva većina američke visokoškolske ustanove vidjeti jedino u hollywoodskim filmovima – da ne uživa u tome kada se ta velika zabava, bila fiktivna ili ne, koristi kao zaplet komedija. Hollywood je pri tome u pravilu zauzimao prividno slabiju stranu u kulturnim i generacijskim ratovima – kontrakulturne “baby boomere” protiv “uštogljenih” staraca kao u Zvjerinjaku ili nonkonformističke marginalce protiv etabliranih “jockova” u Osveti šmokljana, i pri tome se studentsko ludiranje tretiralo kao elementarno ljudsko pravo poput prava na život. Nekoliko desetljeća kasnije se pojavila komedija koja po tom pitanju okreće ploču. Riječ je o Susjedima iz pakla Nicholasa Stollera koje odnedavno možemo gledati u našim kino-dvoranama.
Da je riječ o novoj perspektivi se može vidjeti i po tome što nominalni protagonist uopće nije student. Mac Radner (Rogen) je, doduše, to nekada bio, ali sada predstavlja oličenje malograđanske “normalnosti” – ima suprugu Kelly (Byrne), malu kćer, dosadan ali pouzdan posao na kome nosi odijelo i kravatu te kuću u predgrađu. Ovo posljednje će postati izvor problema, nakon što se u susjednu kuću dosele članovi lokalnog studentskog bratstva poznatog po raskalašenim zabavama. Mac i Kelly u tome ispočetka ne vide neki veliki problem, a nakon što upoznaju studentskog vođu Teddyja Sandersa (Effron) su čak i oduševljeni njegovim gostoprimstvom, odnosno spremnošću da ih poziva na zabave i dozvoljava im da nakratko i sami proživljavaju studentske dane. Međutim, vrlo brzo se ispostavi kako studentski način života – a prije svega ogromna buka svake noći – ne ide zajedno sa odgajanjem djece i odlaskom na posao svakog jutra. Kada pokušaji stišavanja bučnih susjeda lijepim riječima ne urode plodom, Mac i Kelly pozivaju policiju. To je za Teddyja i njegovu družinu neoprostiva izdaja nakon koje slijedi odmazda u nizu psina. Mac i Kelly, pak, na to odgovore vlastitim psinama, a što će na kraju dovesti do sve veće eskalacije sukoba.
Iako Susjedi iz pakla na prvi pogled izgledaju kao tipična hollywoodska “high concept” komedija, zapravo se bave jednom prilično ozbiljnom temom. To ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da je režiser Nicholas Stoller u svom opusu redovno bavio konfliktom između hedonističkog, “cool” i glamuroznog životnog stila na jednoj, i banalne stvarnosti koju donose starost i ekonomski imperativi na drugoj strani. U Susjedima taj sukob dobiva jasne generacijske obrise – Mac i Kelly predstavljaju 30-godišnjake koji su odavno napustili svijet bezbrižne mladosti, ali se to sebi ne usude priznati; Teddy i njegovo društvo, samo zato što su desetak godina mlađi, iluzije o tome da su život seks, droga i partijanje sebi još mogu priuštiti, iako tek neko vrijeme. Tako će se sukob između Maca i Teddyja formalno razriješiti tipičnim hollywoodskim obračunom, ali Susjedi iz pakla više nego jasno sugeriraju kako bi se to inače dogodilo na mnogo dosadniji i banalniji način, odnosno za nekoliko godina, kada se i Teddy bude našao u istoj onoj situaciji u kojoj se našao Mac.
Susjedi iz pakla sve te, za neke od gledatelje prilično neugodne i depresivne opservacije, vješto kriju kroz seriju gegova (od kojih neki od najboljih, za razliku od tipičnih hollywoodskih komedija, nisu “potrošeni” u traileru). Humor je prilično raznorodan – od verbalnih doskočica (gdje se ističe uvijek pouzdani Seth Rogen) preko slapsticka, ali kvaliteta varira, a neke od scena plesati na rubu dobrog ukusa. To se možda najbolje vidi u sceni gdje se raznim tjelesnim izlučevinama, koje su zaštitni znak “odraslih” komedija koje je promovirao Stollerov mentor Judd Apatow, priključilo i majčino mlijeko. Ono što Susjede spašava jest prije svega okupljanje izvrsnih komičarskih talenata. Uz Rogena je tu i Rose Byrne, australska glumica koja nakon dugog vremena tumači lik rodom iz Australije, ali i potvrđuje sve one potencijale koje je bila pokazala u Djeverušama. Izvrstan posao je napravio i Zac Effron, koji, s jedne strane, koristi svaku priliku da, poput Taylora Lautnera u Sumraku, nastupa bez košulja i prikazuje mišiće, ali također uspijeva stvoriti simpatije za lik koji bi u konvencionalnom filmu predstavljao negativca. Zapažen nastup je imala i epizodistica Carla Gallo (poznata kao napadna asistentica Daisy Wicks iz TV-serije Kosti) kao Kellyna prijateljica, ali najveće otkriće predstavlja Dave Franco, inače brat mnogo poznatijeg Jamesa, kao Teddyjev zamjenik. Susjedi iz pakla vjerojatno neće postati klasik, ali će zato gledateljima pružiti dovoljno zabave da postanu jedna od rijetkih suvremenih hollywoodskih komedija koja je bolja nego što to sugerira njen trailer.
SUSJEDI IZ PAKLA
(NEIGHBORS)
uloge: Seth Rogen, Zac Effron, Rose Byrne, Dave Franco, Christopher Mintz-Plaase, Ike Barrinholtz, Carla Gallo, Lisa Kudrow
scenarij: Andrew J. Cohen & Brendan Cohen
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 97 ‘
OCJENA: 6/10
