Oznaka: Dave Franco

RECENZIJA: Susjedi iz pakla (Neighbors, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywood je svjetskoj publici uspio prodati cijeli niz iluzija, ali nijedna od njih nije bila tako efikasna kao ona koja studij na američkim koledžima i sveučilištima prikazuje kao stalno i raskalašeno uživanje u svemu onome što ljudski um može zamisliti. Koncept studentskog života kao velike zabave, dakako, ima malo dodatne veze s mukotrpnim učenjem koje ne jamči da netko nakon diplome neće desetljećima otplaćivati kredit za školarinu radeći kao čistač zahoda u “McDonalds’u”. To, s druge strane, ne bi trebalo spriječiti publiku – od koje će uvjerljiva većina američke visokoškolske ustanove vidjeti jedino u hollywoodskim filmovima – da ne uživa u tome kada se ta velika zabava, bila fiktivna ili ne, koristi kao zaplet komedija. Hollywood je pri tome u pravilu zauzimao prividno slabiju stranu u kulturnim i generacijskim ratovima – kontrakulturne “baby boomere” protiv “uštogljenih” staraca kao u Zvjerinjaku ili nonkonformističke marginalce protiv etabliranih “jockova” u Osveti šmokljana, i pri tome se studentsko ludiranje tretiralo kao elementarno ljudsko pravo poput prava na život. Nekoliko desetljeća kasnije se pojavila komedija koja po tom pitanju okreće ploču. Riječ je o Susjedima iz pakla  Nicholasa Stollera koje odnedavno možemo gledati u našim kino-dvoranama.

Da je riječ o novoj perspektivi se može vidjeti i po tome što nominalni protagonist uopće nije student. Mac Radner (Rogen) je, doduše, to nekada bio, ali sada predstavlja oličenje malograđanske “normalnosti” – ima suprugu Kelly (Byrne), malu kćer, dosadan ali pouzdan posao na kome nosi odijelo i kravatu te kuću u predgrađu. Ovo posljednje će postati izvor problema, nakon što se u susjednu kuću dosele članovi lokalnog studentskog bratstva poznatog po raskalašenim zabavama. Mac i Kelly u tome ispočetka ne vide neki veliki problem, a nakon što upoznaju studentskog vođu Teddyja Sandersa (Effron) su čak i oduševljeni njegovim gostoprimstvom, odnosno spremnošću da ih poziva na zabave i dozvoljava im da nakratko i sami proživljavaju studentske dane. Međutim, vrlo brzo se ispostavi kako studentski način života – a prije svega ogromna buka svake noći – ne ide zajedno sa odgajanjem djece i odlaskom na posao svakog jutra. Kada pokušaji stišavanja bučnih susjeda lijepim riječima ne urode plodom, Mac i Kelly pozivaju policiju. To je za Teddyja i njegovu družinu neoprostiva izdaja nakon koje slijedi odmazda u nizu psina. Mac i Kelly, pak, na to odgovore vlastitim psinama, a što će na kraju dovesti do sve veće eskalacije sukoba.

Iako Susjedi iz pakla na prvi pogled izgledaju kao tipična hollywoodska “high concept” komedija, zapravo se bave jednom prilično ozbiljnom temom. To ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da je režiser Nicholas Stoller u svom opusu redovno bavio konfliktom između hedonističkog, “cool” i glamuroznog životnog stila na jednoj, i banalne stvarnosti koju donose starost i ekonomski imperativi na drugoj strani. U Susjedima taj sukob dobiva jasne generacijske obrise – Mac i Kelly predstavljaju 30-godišnjake koji su odavno napustili svijet bezbrižne mladosti, ali se to sebi ne usude priznati; Teddy i njegovo društvo, samo zato što su desetak godina mlađi, iluzije o tome da su život seks, droga i partijanje sebi još mogu priuštiti, iako tek neko vrijeme. Tako će se sukob između Maca i Teddyja formalno razriješiti tipičnim hollywoodskim obračunom,  ali Susjedi iz pakla više nego jasno sugeriraju kako bi se to inače dogodilo na mnogo dosadniji i banalniji način, odnosno za nekoliko godina, kada se i Teddy bude našao u istoj onoj situaciji u kojoj se našao Mac.

Susjedi iz pakla sve te, za neke od gledatelje prilično neugodne i depresivne opservacije, vješto kriju kroz seriju gegova (od kojih neki od najboljih, za razliku od tipičnih hollywoodskih komedija, nisu “potrošeni” u traileru). Humor je prilično raznorodan – od verbalnih doskočica (gdje se ističe uvijek pouzdani Seth Rogen) preko slapsticka, ali kvaliteta varira, a neke od scena plesati na rubu dobrog ukusa. To se možda najbolje vidi u sceni gdje se raznim tjelesnim izlučevinama, koje su zaštitni znak “odraslih” komedija koje je promovirao Stollerov mentor Judd Apatow, priključilo i majčino mlijeko. Ono što Susjede spašava jest prije svega okupljanje izvrsnih komičarskih talenata. Uz Rogena je tu i Rose Byrne, australska glumica koja nakon dugog vremena tumači lik rodom iz Australije, ali i potvrđuje sve one potencijale koje je bila pokazala u Djeverušama. Izvrstan posao je napravio i Zac Effron, koji, s jedne strane, koristi svaku priliku da, poput Taylora Lautnera u Sumraku,  nastupa bez košulja i prikazuje mišiće, ali također uspijeva stvoriti simpatije za lik koji bi u konvencionalnom filmu predstavljao negativca. Zapažen nastup je imala i epizodistica Carla Gallo (poznata kao napadna asistentica Daisy Wicks iz TV-serije Kosti) kao Kellyna prijateljica, ali najveće otkriće predstavlja Dave Franco, inače brat mnogo poznatijeg Jamesa, kao Teddyjev zamjenik. Susjedi iz pakla vjerojatno neće postati klasik, ali će zato gledateljima pružiti dovoljno zabave da postanu jedna od rijetkih suvremenih hollywoodskih komedija koja je bolja nego što to sugerira njen trailer.

SUSJEDI IZ PAKLA

(NEIGHBORS)

uloge: Seth Rogen, Zac Effron, Rose Byrne, Dave Franco, Christopher Mintz-Plaase, Ike Barrinholtz, Carla Gallo, Lisa Kudrow

scenarij: Andrew J. Cohen & Brendan Cohen

režija: Nicholas Stoller

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 97 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Nerve (2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Emma Roberts, Dave Franco, Juliette Lewis, Emily Meade, Miles Heizer, Machine Gun Kelly
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Henry Joost & Ariel Schulman
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

Otkad je svijeta i vijeka čangrizavi starkelje su mlađe generacije običavali nazivati glupima. Doba u kome živimo na prvi pogled im daje za pravo. Oni malo ciničniji bi rekli da mlade generacije nisu ništa gluplje od prethodnih, odnosno da je jedina razlika u tome što su medicinska i druga civilizacijska dostignuća ublažila posljedice nekih glupih mladenačkih poteza koji su u prošlosti znali donositi Darwinovu nagradu. Još važnijim se čine i suvremene tehnologije, a prije svega društvene mreže. Tako današnji adolescenti i “milenijci” nisu ništa gluplji ni pametniji od svojih prethodnika, ali je bitna razlika u tome, što za razliku od svojih očeva i djedova, svoju glupost imaju priliku ne samo trajno zabilježiti nego i podijeliti sa cijelim svijetom, a neke od onih manje inteligentnih izbora potiče i nezajažljiva potreba da se steknu “lajkovi”, odnosno pritisak da se po svaku, pa i najvišu, cijenu bude “cool” i “hip”. Tim se temama pozabavio i Nerve, tinejdžerski triler snimljen u režiji Henryja Joosta i Ariela Schulmana.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Jeanne Ryan iz 2012. godine. Protagonistica, čiji lik tumači Emma Roberts, je Venus “Vee” Delmonico, 18-godišnja gimnazijalka sa njujorškog Staten Islanda koja se zbog stidljivosti zaštitničkoj majci (Lewis) ne usudi reći kako je primljena na umjetnički fakultet na drugom dijelu zemlje, isto kao što ne može prići momku koji joj se sviđa. Njena najbolja prijateljica Sydney (Meade) joj je sa svojim pustolovnim duhom sušta suprotnost, a nova pustolovina u koju se upustila je Nerve, online igra koja svoje korisnike dijeli u dvije skupine – “gledatelje” koji je financiraju online donacijama te “igrače” koji za novac odgovaraju na njihove izazove. Sydney je, zahvaljujući spremnosti za egzibicionističke i slične ekscese stekla popularnost kao “igračica” te se Vee i sama impulzivno uključi u igru. Njen prvi izazov je taj da u jednom baru poljubi stranca, te tako upoznaje šarmantnog Iana (Franco), za koga se kasnije ispostavi da je i sam “igrač”, odnosno da njen izazov nije bio nikakva slučajnost. Ian i Vee postaju tim te brzo steknu popularnost zahvaljujući kojoj primaju sve unosnije, ali opasnije izazove. Kako oni postaju opasniji, tako Nerve pokazuje i svoju mračnu stranu, pa Vee sa užasom shvaća da je Nerve ne samo igra koja se ne može prekinuti, nego i da svaki takav pokušaj može biti okrutno kažnjen.

Joost i Schulman su se činili dobrim izborom za ovu vrstu filma, s obzirom da je njihovo prethodno ostvarenje, dokumentarni film Catfish, za temu također imalo Internet, odnosno njegovu nešto mračniju stranu u obliku lažnih online identiteta i na njima temeljenih online ljubavnih veza. Filmu je dosta pomogao i izlazak mobilne igre Pokemon Go, koji je koincidirao s premijerom, te tako temu masovnih online-igara učinio dodatno aktualnom. Za pristup autora prema tim fenomenima se može reći da je isto onako ambivalentan kao i odnos koji prema Internetu općenito pokazuje Hollywood u posljednjih par desetljeća. Nerve je tako, pogotovo u početnim scenama, prikazana kao “cool” i dinamična igra koja protagonistici ne samo što pruža sjajnu zabavu, nego je potiče da nadvlada psihološke traume i inhibicije, odnosno da ostvari sebe. U drugom dijelu filma, pak, Nerve prikazuje svoju mračnu stranu, odnosno ukazuje kako “lijek” postaje gori od bolesti, pogotovo ako ga koriste mlade i nezrele osobe, poput većine korisnika današnjih društvenih mreža. Scenarij Jessice Scherzer također koristi jednu prilično zanimljivu ideju – film nema konvencionalnog negativca, odnosno sama igra je opisana kao “otvoreni kod” bez hijerharhije, te sve loše što se događa Vee i onima koji padnu u nemilost “gledatelja” ne nastaje od jednog pojedinca, nego od trolovske mase kojoj je daleko lakše svoju destruktivnost iskazati zaštićena anonimnošću i pripadnošću globalnom internetskom krdu.

Osim što se ističe nekim zanimljivim i intrigantnim zamislima, Nerve se, pogotovo na početku, može pohvaliti i kvalitetnom režijom. Ako se zanemari iritantno korištenje suvremene pop glazbe kao zvučne podloge u nastojanju da se film mlađoj publici proda kao “cool”, Joost i Schulman zbivanja prikazuju frenetičnim tempom, često radeći od Veeinih izazova atraktivne akcijske scene, a jedna od njih se ističe napetošću u takvoj mjeri da je se ne bi postidio ni Hitchcock. Glumačka ekipa, iako se po “dobrom starom” hollywoodskom običaju sastoji glumaca u kasnim 20-im i ranim 30-im (kao što je slučaj s Jamesovim bratom Daveom Francom) koji tumače tinejdžere, je prilično raspoložena. To uključuje i Emmu Roberts, koja (srećom) svojim izgledom daleko više podsjeća na tetku Juliju nego oca Erica, koja je više nego solidna u ulozi koja bi s nešto manje talentiranim autorima iza kamere bila prilično nezahvalna. To, naravno, ne znači da Nerve nema nedostataka, i to onih ozbiljnijih. Prije svega je realizam žrtvovan cenzorskim rejtinzima namijenjenim za mlađu publiku, pa tako u filmu nema eksplicitnijih referenci na seks. Daleko gorom se čini odluka da se toj istoj publici mora servirati hepi end, a što scenarij čini stvarajući malu armiju hakera s “dark weba” koja protagoniste spašava poput konjice u klasičnim vesternima. Da je Nerve bio napravljen s nešto malo više hrabrosti, mogao je postati uistinu uznemirujući triler ili barem satirička crna komedija. S druge strane, kada se uzme u obzir koliko često, pogotovo u današnjem Hollywoodu, takva ostvarenja završe kao potpuna razočaranja, ovom filmu se za njegovih više nego podnošljivih sat i pol može itekako pogledati kroz prste.

OCJENA: 6/10