RECENZIJA: Susjedi iz pakla (Neighbors, 2014)

Hollywood je svjetskoj publici uspio prodati cijeli niz iluzija, ali nijedna od njih nije bila tako efikasna kao ona koja studij na američkim koledžima i sveučilištima prikazuje kao stalno i raskalašeno uživanje u svemu onome što ljudski um može zamisliti. Koncept studentskog života kao velike zabave, dakako, ima malo dodatne veze s mukotrpnim učenjem koje ne jamči da netko nakon diplome neće desetljećima otplaćivati kredit za školarinu radeći kao čistač zahoda u “McDonalds’u”. To, s druge strane, ne bi trebalo spriječiti publiku – od koje će uvjerljiva većina američke visokoškolske ustanove vidjeti jedino u hollywoodskim filmovima – da ne uživa u tome kada se ta velika zabava, bila fiktivna ili ne, koristi kao zaplet komedija. Hollywood je pri tome u pravilu zauzimao prividno slabiju stranu u kulturnim i generacijskim ratovima – kontrakulturne “baby boomere” protiv “uštogljenih” staraca kao u Zvjerinjaku ili nonkonformističke marginalce protiv etabliranih “jockova” u Osveti šmokljana, i pri tome se studentsko ludiranje tretiralo kao elementarno ljudsko pravo poput prava na život. Nekoliko desetljeća kasnije se pojavila komedija koja po tom pitanju okreće ploču. Riječ je o Susjedima iz pakla  Nicholasa Stollera koje odnedavno možemo gledati u našim kino-dvoranama.

Da je riječ o novoj perspektivi se može vidjeti i po tome što nominalni protagonist uopće nije student. Mac Radner (Rogen) je, doduše, to nekada bio, ali sada predstavlja oličenje malograđanske “normalnosti” – ima suprugu Kelly (Byrne), malu kćer, dosadan ali pouzdan posao na kome nosi odijelo i kravatu te kuću u predgrađu. Ovo posljednje će postati izvor problema, nakon što se u susjednu kuću dosele članovi lokalnog studentskog bratstva poznatog po raskalašenim zabavama. Mac i Kelly u tome ispočetka ne vide neki veliki problem, a nakon što upoznaju studentskog vođu Teddyja Sandersa (Effron) su čak i oduševljeni njegovim gostoprimstvom, odnosno spremnošću da ih poziva na zabave i dozvoljava im da nakratko i sami proživljavaju studentske dane. Međutim, vrlo brzo se ispostavi kako studentski način života – a prije svega ogromna buka svake noći – ne ide zajedno sa odgajanjem djece i odlaskom na posao svakog jutra. Kada pokušaji stišavanja bučnih susjeda lijepim riječima ne urode plodom, Mac i Kelly pozivaju policiju. To je za Teddyja i njegovu družinu neoprostiva izdaja nakon koje slijedi odmazda u nizu psina. Mac i Kelly, pak, na to odgovore vlastitim psinama, a što će na kraju dovesti do sve veće eskalacije sukoba.

Iako Susjedi iz pakla na prvi pogled izgledaju kao tipična hollywoodska “high concept” komedija, zapravo se bave jednom prilično ozbiljnom temom. To ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da je režiser Nicholas Stoller u svom opusu redovno bavio konfliktom između hedonističkog, “cool” i glamuroznog životnog stila na jednoj, i banalne stvarnosti koju donose starost i ekonomski imperativi na drugoj strani. U Susjedima taj sukob dobiva jasne generacijske obrise – Mac i Kelly predstavljaju 30-godišnjake koji su odavno napustili svijet bezbrižne mladosti, ali se to sebi ne usude priznati; Teddy i njegovo društvo, samo zato što su desetak godina mlađi, iluzije o tome da su život seks, droga i partijanje sebi još mogu priuštiti, iako tek neko vrijeme. Tako će se sukob između Maca i Teddyja formalno razriješiti tipičnim hollywoodskim obračunom,  ali Susjedi iz pakla više nego jasno sugeriraju kako bi se to inače dogodilo na mnogo dosadniji i banalniji način, odnosno za nekoliko godina, kada se i Teddy bude našao u istoj onoj situaciji u kojoj se našao Mac.

Susjedi iz pakla sve te, za neke od gledatelje prilično neugodne i depresivne opservacije, vješto kriju kroz seriju gegova (od kojih neki od najboljih, za razliku od tipičnih hollywoodskih komedija, nisu “potrošeni” u traileru). Humor je prilično raznorodan – od verbalnih doskočica (gdje se ističe uvijek pouzdani Seth Rogen) preko slapsticka, ali kvaliteta varira, a neke od scena plesati na rubu dobrog ukusa. To se možda najbolje vidi u sceni gdje se raznim tjelesnim izlučevinama, koje su zaštitni znak “odraslih” komedija koje je promovirao Stollerov mentor Judd Apatow, priključilo i majčino mlijeko. Ono što Susjede spašava jest prije svega okupljanje izvrsnih komičarskih talenata. Uz Rogena je tu i Rose Byrne, australska glumica koja nakon dugog vremena tumači lik rodom iz Australije, ali i potvrđuje sve one potencijale koje je bila pokazala u Djeverušama. Izvrstan posao je napravio i Zac Effron, koji, s jedne strane, koristi svaku priliku da, poput Taylora Lautnera u Sumraku,  nastupa bez košulja i prikazuje mišiće, ali također uspijeva stvoriti simpatije za lik koji bi u konvencionalnom filmu predstavljao negativca. Zapažen nastup je imala i epizodistica Carla Gallo (poznata kao napadna asistentica Daisy Wicks iz TV-serije Kosti) kao Kellyna prijateljica, ali najveće otkriće predstavlja Dave Franco, inače brat mnogo poznatijeg Jamesa, kao Teddyjev zamjenik. Susjedi iz pakla vjerojatno neće postati klasik, ali će zato gledateljima pružiti dovoljno zabave da postanu jedna od rijetkih suvremenih hollywoodskih komedija koja je bolja nego što to sugerira njen trailer.

SUSJEDI IZ PAKLA

(NEIGHBORS)

uloge: Seth Rogen, Zac Effron, Rose Byrne, Dave Franco, Christopher Mintz-Plaase, Ike Barrinholtz, Carla Gallo, Lisa Kudrow

scenarij: Andrew J. Cohen & Brendan Cohen

režija: Nicholas Stoller

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 97 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig
Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)

OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format  utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Susjedi treće vrste (2012)

Ben Stiller photographed by Jerry Avenaim
Ben Stiller (izvor: Wikimedia Commons)

SUSJEDI TREĆE VRSTE
(THE WATCH)
uloge: Ben Stiller, Vince Vaughn, Jonah Hill, Richard Ayoade, Rosemarie DeWitt
scenarij: Jared Stern, Evan Goldberg & Seth Rogen
režija: Akiva Schaffer
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Treći nastavak Nolanove sage o Batmanu nije jedini hollywoodski film koji je ove godine imao problema zbog nasilja u stvarnom životu. Nekoliko mjeseci prije premijere filmske komedije “Susjedska straža” je na Floridi došlo do incidenta u kojem je bijeli pripadnik susjedske straže George Zimmerman usmrtio crnog tinejdžera Trayvona Martina. Slučaj, koji je bio duboko podijelio američku javnost na rasnoj osnovi, potakao je producente da naslov filma promijene u “Straža”, ali je svejedno stvorio negativni publicitet koji će se odraziti i na publiku i na kritiku. U Hrvatskoj, međutim, takvih problema ne bi trebalo biti, s obzirom da se film distribuira pod naslovom “Susjedi treće vrste”.

Radnja je smještena u gradić u državi Ohio, gdje je protagonist Evan Trautwig (Stiller) na prvi pogled ostvario američki san – ima ženu, kuću i više nego pristojno plaćeni posao poslovođe u trgovačkom centru s dovoljno slobodnog vremena za bavljenje lokalnim aktivizmom. Sve se to mijenja kada zaštitar u Trautwigovom centru postane žrtvom okrutnog ubojice. Uvjeren kako policija ne čini ništa da bi rasvijetlila slučaj i zaštitila njegove sugrađane, Trautwig odlučuje organizirati dragovoljačku susjedsku stražu koja će noću patrolirati ulicama. Za njegovu incijativu, međutim, nema previše razumijevanja osim kod trojice koji se straži prijavljuju iz nimalo idealističkih motiva – Bob (Vaughn) je otac koji nastoji nadzirati kći-tinejdžericu; Franklin (Hill) je neprilagođeni gubitnik traumatiziran odbijanjem prijema u policiju; Jamarcus (Ayoade) je britanski imigrant uvjeren da će mu noćno patroliranje pomoći kod žena. Tako stvorena četvorka će biti prisiljena nadvladati međusobne razlike i neiskustvo kada se ispostavi da iza ubojstva stoje ni manje ni više nego vanzemaljci koji nastoje osvojiti Zemlju.

Susjedi treće vrste su prvotno zamišljeni kao “redovna” SF-parodija namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici. Međutim, od projekta do konačne realizacije je prošlo nekoliko godina, tijekom kojih su se izmijenjali brojni glumci i članovi ekipe. Konačnu verziju scenarija su  potpisali Evan Goldberg i Seth Rogen, poznati kao tvorci hitova kao Superbad i Pineapple Express. Zahvaljujući njima su Susjedi dobili nešto stroži cenzorski rejting, a s njime i uglavnom iskorištenu mogućnost korištenja prostačkog rječnika, eksplicitnog nasilja, raznih tjelesnih tekućina, konzumacije psihoaktivnih stvari, pa čak i nešto seksa i golotinje. Sve to ovaj film čini prilično sličnim danas u Hollywoodu popularnim komedijama čiji su protagonisti odrasli muškarci koji se ponašaju poput razuzdanih adolescenata. Mnoge kritičare je ovaj film previše podsjetio na Mamurluk, pa su ga protumačili kao pokušaj da se ta sve više potrošena formula na umjetan i neuvjerljiv način usadi u scenaristički okvir SF-filma o vanzemaljskoj invaziji.

Dojam o ne baš uspjelom žanrovskom amalgamu u Susjedima se uistinu može stvoriti na temelju razlika u općem tonu i kvaliteti humora u pojedinim dijelovima filma. Međutim, dijelovi filma koji funkcioniraju su uistinu briljantni, a za to je velikim dijelom zaslužan režiser Akiva Schaffer, koji je raznorodnoj, ali prilično talentiranoj i raspoloženoj glumačkoj ekipi dozvolio da improviziraju vlastite replike. Gotovo svi glumci su ostavili dobar dojam – od vidno sredovječnog Stillera, preko Vaughna i starog Rogenovog suradnika Jonaha Hilla, pa do svjetskoj publici uglavnom nepoznatog britanskog komičara Richarda Ayoadea; s druge strane Rosemarie DeWitt nije imala sreće s prilično nezahvalnom ulogom Trautwigove supruge. Usprkos tome, Susjedi uglavnom uspješno ispunjavaju svoju svrhu te će publici, pogotovo onoj neopterećenoj američkim političkim kontekstom i uz njih vezanim kontroverzama, pružiti više nego dovoljno zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 6/10