Oznaka: Rose Byrne

RECENZIJA: Susjedi iz pakla (Neighbors, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Hollywood je svjetskoj publici uspio prodati cijeli niz iluzija, ali nijedna od njih nije bila tako efikasna kao ona koja studij na američkim koledžima i sveučilištima prikazuje kao stalno i raskalašeno uživanje u svemu onome što ljudski um može zamisliti. Koncept studentskog života kao velike zabave, dakako, ima malo dodatne veze s mukotrpnim učenjem koje ne jamči da netko nakon diplome neće desetljećima otplaćivati kredit za školarinu radeći kao čistač zahoda u “McDonalds’u”. To, s druge strane, ne bi trebalo spriječiti publiku – od koje će uvjerljiva većina američke visokoškolske ustanove vidjeti jedino u hollywoodskim filmovima – da ne uživa u tome kada se ta velika zabava, bila fiktivna ili ne, koristi kao zaplet komedija. Hollywood je pri tome u pravilu zauzimao prividno slabiju stranu u kulturnim i generacijskim ratovima – kontrakulturne “baby boomere” protiv “uštogljenih” staraca kao u Zvjerinjaku ili nonkonformističke marginalce protiv etabliranih “jockova” u Osveti šmokljana, i pri tome se studentsko ludiranje tretiralo kao elementarno ljudsko pravo poput prava na život. Nekoliko desetljeća kasnije se pojavila komedija koja po tom pitanju okreće ploču. Riječ je o Susjedima iz pakla  Nicholasa Stollera koje odnedavno možemo gledati u našim kino-dvoranama.

Da je riječ o novoj perspektivi se može vidjeti i po tome što nominalni protagonist uopće nije student. Mac Radner (Rogen) je, doduše, to nekada bio, ali sada predstavlja oličenje malograđanske “normalnosti” – ima suprugu Kelly (Byrne), malu kćer, dosadan ali pouzdan posao na kome nosi odijelo i kravatu te kuću u predgrađu. Ovo posljednje će postati izvor problema, nakon što se u susjednu kuću dosele članovi lokalnog studentskog bratstva poznatog po raskalašenim zabavama. Mac i Kelly u tome ispočetka ne vide neki veliki problem, a nakon što upoznaju studentskog vođu Teddyja Sandersa (Effron) su čak i oduševljeni njegovim gostoprimstvom, odnosno spremnošću da ih poziva na zabave i dozvoljava im da nakratko i sami proživljavaju studentske dane. Međutim, vrlo brzo se ispostavi kako studentski način života – a prije svega ogromna buka svake noći – ne ide zajedno sa odgajanjem djece i odlaskom na posao svakog jutra. Kada pokušaji stišavanja bučnih susjeda lijepim riječima ne urode plodom, Mac i Kelly pozivaju policiju. To je za Teddyja i njegovu družinu neoprostiva izdaja nakon koje slijedi odmazda u nizu psina. Mac i Kelly, pak, na to odgovore vlastitim psinama, a što će na kraju dovesti do sve veće eskalacije sukoba.

Iako Susjedi iz pakla na prvi pogled izgledaju kao tipična hollywoodska “high concept” komedija, zapravo se bave jednom prilično ozbiljnom temom. To ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da je režiser Nicholas Stoller u svom opusu redovno bavio konfliktom između hedonističkog, “cool” i glamuroznog životnog stila na jednoj, i banalne stvarnosti koju donose starost i ekonomski imperativi na drugoj strani. U Susjedima taj sukob dobiva jasne generacijske obrise – Mac i Kelly predstavljaju 30-godišnjake koji su odavno napustili svijet bezbrižne mladosti, ali se to sebi ne usude priznati; Teddy i njegovo društvo, samo zato što su desetak godina mlađi, iluzije o tome da su život seks, droga i partijanje sebi još mogu priuštiti, iako tek neko vrijeme. Tako će se sukob između Maca i Teddyja formalno razriješiti tipičnim hollywoodskim obračunom,  ali Susjedi iz pakla više nego jasno sugeriraju kako bi se to inače dogodilo na mnogo dosadniji i banalniji način, odnosno za nekoliko godina, kada se i Teddy bude našao u istoj onoj situaciji u kojoj se našao Mac.

Susjedi iz pakla sve te, za neke od gledatelje prilično neugodne i depresivne opservacije, vješto kriju kroz seriju gegova (od kojih neki od najboljih, za razliku od tipičnih hollywoodskih komedija, nisu “potrošeni” u traileru). Humor je prilično raznorodan – od verbalnih doskočica (gdje se ističe uvijek pouzdani Seth Rogen) preko slapsticka, ali kvaliteta varira, a neke od scena plesati na rubu dobrog ukusa. To se možda najbolje vidi u sceni gdje se raznim tjelesnim izlučevinama, koje su zaštitni znak “odraslih” komedija koje je promovirao Stollerov mentor Judd Apatow, priključilo i majčino mlijeko. Ono što Susjede spašava jest prije svega okupljanje izvrsnih komičarskih talenata. Uz Rogena je tu i Rose Byrne, australska glumica koja nakon dugog vremena tumači lik rodom iz Australije, ali i potvrđuje sve one potencijale koje je bila pokazala u Djeverušama. Izvrstan posao je napravio i Zac Effron, koji, s jedne strane, koristi svaku priliku da, poput Taylora Lautnera u Sumraku,  nastupa bez košulja i prikazuje mišiće, ali također uspijeva stvoriti simpatije za lik koji bi u konvencionalnom filmu predstavljao negativca. Zapažen nastup je imala i epizodistica Carla Gallo (poznata kao napadna asistentica Daisy Wicks iz TV-serije Kosti) kao Kellyna prijateljica, ali najveće otkriće predstavlja Dave Franco, inače brat mnogo poznatijeg Jamesa, kao Teddyjev zamjenik. Susjedi iz pakla vjerojatno neće postati klasik, ali će zato gledateljima pružiti dovoljno zabave da postanu jedna od rijetkih suvremenih hollywoodskih komedija koja je bolja nego što to sugerira njen trailer.

SUSJEDI IZ PAKLA

(NEIGHBORS)

uloge: Seth Rogen, Zac Effron, Rose Byrne, Dave Franco, Christopher Mintz-Plaase, Ike Barrinholtz, Carla Gallo, Lisa Kudrow

scenarij: Andrew J. Cohen & Brendan Cohen

režija: Nicholas Stoller

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2014.

trajanje: 97 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Špijunka (Spy, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
ŠPIJUNKA
(SPY)
uloge: Melissa McCarthy, Jason Statham, Rose Byrne, Miranda Hart, Bobby Canavale, Allison Janney, Jude Law
scenarij: Paul Feig
režija: Paul Feig
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

Dugovječnost filmske serije o Jamesu Bondu se, između ostalog, odrazila i kroz izuzetno veliki broj filmova koje ju, na ovaj ili onaj način, parodiraju. U svemu tome, dakako, statistike rade svoje i više nego uvjerljiva većina tih parodija je izuzetno loše kvalitete, pa tako na svakog Austina Powersa dođu na stotine naslova koji su opravdano isparili iz sjećanja. To ne znači da filmaši neće pokušavati, a jedan od posljednjih takvih pokušaja u Hollywoodu je načinio Paul Feig s komedijom Špijunka 2015. godine.

Feig je prije toga postigao velike uspjehe s komedijama Djeveruše i Specijalne agentice, a koji su velikim dijelom od komičarke Melisse McCarthy učinile veliku zvijezdu. Stoga ne iznenađuje što je naslovna uloga filma namijenjena upravo njoj. S obzirom na McCarthyn ne-bondovski spol i izgled, jasno je da će lik koji tumači biti ne-bondovski. Taj je posao na početku povjeren Jude Lawu, koji tumači lik Bradleya Finea, uglađenog ali opasnog terenskog operativca CIA-e koji, pak, svoje spektakularne akcije ne može raditi bez pomoći Susan Cooper, kontrolorke iz CIA-nog sjedišta. Cooper, koju tumači McCarthy, je gojazna, neatraktivna, frustrirana 40-godišnja žena koja prema svome karizmatskom kolegi osjeća duboku privrženost i zbog toga je šokirana kad on strada u jednoj akciji. Zahvaljujući tome što je CIA “provaljena”, a zajedno s njom identiteti svih terenskih agenata, Cooper će dobiti priliku da ga osveti. Pretpostavljeni je, pretpostavljajući da nitko od loših momaka ne zna za neuglednu i anonimnu službenicu, šalju u Europu kako bi pokušala od Rayne Boyanov (Byrne), kćeri bugarskog veletrgovca oružjem, pokušala doznati kome se namjerava prodati nuklearna bomba u putničkom kovčegu.

Kao što se moglo vidjeti i kod Djeveruša, scenarij Feigu nije jača strana. U slučaju Špijunke u oči upada ne samo njegova slaba kvaliteta, nego i izuzetna neujednačenost i konzistenost. Na samom početku film izgleda upravo onako loše kako je izgledao u traileru – kao jednostavna “high concept” komedijica o ružnom uredskom pačetu koje se stjecajem okolnosti pretvara u opaku špijunsku operativku (nešto najbliže labudu u tom slučaju). Filmu na samom početku nedostaje čak i humora, a prečesto se sve svodi na granginjolsko nasilje i krvoproliće koje bi osnovnu postavku trebala začiniti onim što se nekoć zvalo “tarantinovštinom”. Mnogi od likova su isprazni i neuvjerljivi, a čak i postupci protagonistice u odnosu na glavnu negativku nisu dobro objašnjeni. Stvar koja spašava film je prije svega Melissa McCarthy, koja posjeduje izuzetan talent, ali ga ponekad nije znala adekvatno koristiti., U ovom slučaju, pak, upravo njene improvizacije, prije svega u apsurdnoj transformaciji od skromne službenicu u “hard core” razbijačicu, te izuzetno kreativno korištenje prostačkog rječnika, predstavljaju pun pogodak. Još se boljim čini naizgled nepotreban ulazak Jasona Stathama koji u Špijunki parodira upravo likove “hladnih” i “tvrdih” momaka na kojima je bio izgradio karijeru, a koji s McCarthy čini vrlo dobar tandem. Iako će Špijunka vrlo brzo ispariti iz sjećanja ili, da budemo precizniji, brzo bi isparila da nema sjajne bondovske pjesme “Who Can You Trust” u izvedbi Ivy Levan, može se preporučiti kao jedan od rijetkih primjera parodije koja nekako uspijeva ispuniti svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: X-Men: Prva generacija (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

X-Men First Class: Michael Fassbender & James ...
Image by Lyon & Pan via Flickr

X-MEN: PRVA GENERACIJA
(X-MEN: FIRST CLASS)
uloge: James McAvoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Rose Byrne, January Jones, Kevin Baconscenarij: Ashley Edward Miller, Zack Stentz, Jane Godman, Matthew Vaughn (sinopsis: Sheldon Turner & Brian Singer)
režija: Matthew Vaughn
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 134 '

Nakon “sequela”, “remakea” i “prequela”, Hollywood je svjetske rječnike obogatio i izrazom “reboot”, koji označava praksu ponovnog započinjanja franšiza, i to onih koje su se u originalnom obliku previše potrošile. Dosad najuspješniji od svih “reboota” bio je preporod Batmana čija se priča u Nolanovoj režiji vratila na početak. Nešto slično se pokušalo i u slučaju X-Mena, čija posljednja dva nastavka nisu bila tako uspješna, a čije je spašavanje povjereno Matthewu Vaughnu, Britancu poznatom, između ostalog, i po ekranizaciji parodijskog stripa Kick Ass.

X-Men: Prva generacija također priču vraća na početak, odnosno u djetinjstvo Profesora X i njegovog glavnog protivnika Magneta. Prolog, smješten u drugi svjetski rat, pokazuje dvije različite sudbine – telepat Charles Xavier bezbrižno odrasta na bogatom američkom imanju, dok telekinetičar Erik Lehnserr kao Židov završava u nacističkom logoru, ostaje bez majke i služi kao pokusni kunić sadističkog znanstvenika Sebastiana Shawa (Bacon) zainteresiranog za njegove moći. Godine 1962. Xavier (McAvoy) je mladi oksfordski profesor koji čitajući misli zavodi studentice po pubovima. Lehnserr, pak, svoje magnetske koristi na krajnje nasilan način u svrhu pronalaženja svog mučitelja. Shawa, pak, uspijeva u Las Vegasu locirati agentica CIA-e dr. Moira McTaggert (Byrne). Njeno otkriće da Shaw raspolaže mutantima u svojoj službi, i da nastoji manipulirati američkim vojnim dužnosnicima kako bi isprovocirao termonuklearni sukob sa Sovjetima je potakne da stupi u kontakt sa Xavierom. Profesor, pak, oko sebe počinje okupljati mutante kako bi se suprotstavio Shawu, a toj družini se priključuje i Lehnserr.

Prva generacija se temelji na scenariju iza koga se našlo čak šest imena, a što se ogleda u duljini i previše sadržaja. Njegova ekranizacija bi predstavljala problem i filmašima daleko talentiranijim od Vaughna. Prva generacija izgleda manje kao film, a više kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od dijelova koji bi bolje funkcionirali kao zasebne cjeline.

Najbolji od svih podzapleta je vezan uz odnos Xaviera i njegovog suparnika, prijateljstvo i etičke dileme na koje će dati različite odgovore. Taj dio filma funkcionira dijelom i zbog vrlo dobrih Macavoya i Fassbendera, koji se doimaju dostojnim zamjenama za Patricka Stewarta i Iana McKellena, koji su tumačili starije verzije tih likova. Međutim, taj se podzaplet ne može razviti je Prva generacija zagušena kao lopatom nabacanim akcijskim scenama i drugim likovima iz strip-predloška, daleko slabije razvijenim i u suštini nepotrebnim. Jedan od takvih primjera je i Raven/Mystique, opisana kao Xavierova usvojena sestra, a čija iznenadna transformacija u Magnetovu sljedbenicu nije pravilno objašnjena te samo bespotrebno trati talent u Zimskoj kosti daleko bolje Jennifer Lawrence. Drugi, još sporedniji, likovi pate i zbog toga što ni njihove super-moći nisu pravilno objašnjene, čineći scene njihove demonstracije teško razumljivim.

U previše slučajeva je Prva generacija žrtva nastojanja da se bude “cool” kroz ne baš najsretnije i u pravilu nimalo suptilne poruke; osim već izlizanih paralela između sudbine mutanata i homoseksualaca možda najviše bode oči scena raspleta kubanske raketne krize u kojoj se “politički korektni” pacifizam odražava kroz doslovno istovjetne replike američkog i sovjetskog zapovjednika. Ni filmofilima drage reference na svijet 1960-ih, bilo da je riječ o originalnim filmovima o James Bondu, bilo o “Doktoru Strangeloveu”, bilo o Vegasu iz doba “Rat packa”, ne funkcioniraju, najviše zbog glazbe Henryja Jackmana koja zvuči previše anakrono. Tome se može pridružiti i 1980-im primjerenija frizura Rade Šerbedžije koji po n-ti put tumači ruskog/sovjetskog negativca. Nasuprot tome, January Jones i njen lik “ledene ljepotice” je malo previše očit pokušaj da se eksploatiraju Momci s Madisona. Iako u mnogim dijelovima gledljiva i sasvim u okviru niskih kriterija ljetne blockbuster-zabave, Prva generacija ipak predstavlja razočaranje i čini se da će njeni neumitni nastavci dovesti do novog “reboota” ranije nego što su to njeni tvorci predviđali.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)