RECENZIJA: Wonder Woman (2017)

WONDER WOMAN
 uloge: Gal Gadot, Chris Pine, Robin Wright, Danny Huston, David Thewlis, Connie Nielsen, Elena Anaya
 scenarij: Allan Heinberg
 režija: Patty Jenkins
 proizvodnja: DC Films/Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 141 min.
 
 Prošle godine je slomljeno srce djevojčica koje su sanjale kako će na čelo svijeta, ili barem onog dijela koji se zove "slobodnim", stati Hillary Clinton i tako im pokazati da su baš u svemu ravnopravne muškarcima. Tako barem misli Hollywood, ili, preciznije, Warner Bros. koji je Wonder Woman, prvu visokobudžetnu i modernu ekranizaciju popularnog stripa o istoimenoj superheroini velikim dijelom reklamirao kao feministički projekt koji bi barem na velikom ekranu ispravio krive Drine koje se ne mogu u stvarnom životu. Novi je film smješten u fiktivni univerzum DC Comicsa, odnosno predstavlja treći dio ciklusa u kojemu su debitirali Superman i Batman. Zaca Snydera, filmaša čiji Čovjek od čelika i Batman protiv Supermana, usprkos komercijalnog uspjeha nisu, najblaže rečeno, osvojili srca okorjelih strip geekova, je zamijenjen s Patty Jenkins, filmašicom čije je najpoznatije djelo Čudovište, biografski film o Aileen Wuornos, prostitutki koji je zbog ubijanja mušterija stekla neslavni status prve ženskog serijskog ubojice u američkoj povijesti.

I naslovna heroina njenog novog filma također masovno ubija muškarce, ali to, kao i spol, su manje-više jedine zajedničke stvari. Princeza Diana (Gadot) je kći Hipolite (Nielsen), kraljice Amazonki koje žive na Themysciri, rajskom i od ostatka svijeta skrivenom otoku i pripremaju se za neumitni obračun sa zlim bogom rata Aresom. Kada godine 1918. na taj otok nabasa američki pilot i obavještajac Steve Trevor (Pine), ispostavlja se da već nekoliko godina traje krvavi apokaliptički svjetski rat kojeg učesnici još uvijek nisu nazvali Prvim. Diana postaje uvjerena da je sve to Aresovo maslo, te zajedno sa Trevorom odlazi u rat kako bi ubila Aresa i tako zaustavila krvoproliće. U međuvremenu njemački carski general Erich Ludendorff (Huston), uvjeren da će iscrpljena Njemačka izgubiti rat i suočen s time da njegovi pretpostavljeni razmišljaju o primirju, pristaje koristiti usluge dr. Isabel Maru (Anaya), kemičarke koja je stvorila otrovni plin kojim namjerava uništiti savezničke vojske, ali i dodatne milijune žrtava.

Wonder Woman je, barem što se kritičarskog establishmenta tiče, dočekan slično kao i prošlogodišnji Istjerivači duhova. Samim time što je glavna junakinja žena je sebi osigurao feministički karakter i kao takav svakog kritičara koji bi se usudio o njemu reći lošu riječ osudio na status patrijarhalnog muškošovinističkog troglodita. Publika je, međutim, na Wonder Woman reagirala daleko povoljnije od na blagajnama neslavno propalih Istjerivača, pa se tako kritičarskim hagiografijama dodaju podaci o najkomercijalnijem superherojskom filmu koji predstavlja “priču o postanku” i, što je daleko važnije, najkomercijalnijem filmu koga je režirala žena. Taj se uspjeh, doduše, doima zasluženim, jer je Wonder Woman daleko bolja od Istjerivača, a i eksponencijalno bolja od Snyderovih ostvarenja (što možda i nije takvo dostignuće).

Patty Jenkins, koja je navodno imala više kreativne slobode nego što to hollywoodski studiji danas dozvoljavaju, se izuzetno pobrinula da njen film izgleda drukčije od drugih ostvarenja iz DC univerzuma. Nema više mračnog ugođaja i sivih boja, te je film lijep, posebno u scenama koje se odigravaju na rajskoj Themysciri; čak i sivi, sumorni London, pa i blatnjavi rovovi na Zapadnoj fronti izgledaju daleko atraktivnije i životnije od onoga na što nas je navikao Snyder. Scenarij, mada, kao što se može očekivati, ne iskazuje neku naročitu vjernost povijesnim činjenicama (pogotovo u slučaju Ludendorffa, koji je bio mnogo složenija ličnost od manijakalnog hipernegativca koga rutinski preglumljuje Danny Huston), ali je zato doima prilično svjež. U njega je, usprkos izuzetno depresivne teme Prvog svjetskog rata, uneseno dosta humora, višedimenzionalnosti i naznaka da se svijet po moralnom određenju ne može tretirati onako crno-bijelo kao što to čini Hollywood (i kao što bi morao činiti da se radnja odigrava u Drugom svjetskom ratu gdje bi Wonder Woman morala mlatiti naciste). Posebno su zanimljivi protagonističini egzotični pomagači koje tumače prilično raspoloženi Saïd Taghmaoui (poznat po nastupu u Mržnji) i Ewen Bremer (poznat kao Spud iz Trainspottinga). Dobar posao čini i španjolska glumica Elena Anaya, čija je gluma upečatljiva iako liku kojeg tumači nedostaje pola lica. Film zadržava pozitivan duh usprkos toga što nema konvencionalni hepi end (a što svakoga tko pozna povijest i ne bi trebalo iznenaditi). Dojam, doduše, značajno kvari obavezna orgija CGI u završnom obračunu s negativcem koji se, dakako, događa noću, kao i “iznenadni” obrat, koji nije neko izneađenje za iskusnije gledatelje. Jenkins je, međutim, napravila uglavnom dobar posao, a u tome joj je pomogla Gal Gadot, koja je, velikim dijelom i zbog nešto realističnijih i atletskijih tjelesnih proporcija, mnogo uvjerljivija u liku amazonske ratnice od Lynde Carter u među muškim tinejdžerima izuzetno popularne TV-serije 1970-ih. Wonder Woman se zbog toga ističe kvalitetom, ali najviše zahvaljujući sve nižim standardima hollywoodskih superherojskih blockbustera.

OCJENA: 6/10

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s