Oznaka: Chris Pine

RECENZIJA: Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek Beyond, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

ZVJEZDANE STAZE: S ONE STRANE
(STAR TREK BEYOND)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Karl Urban, Zoe Saldana, John Cho, Simon Pegg, Anton Yelchin, Idris Elba, Sofia Butella
scenarij: Simon Pegg & Doug Jung
režija: Justin Lin
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2016.

trajanje: 122 min.
O tome da li su Zvjezdane staze najpopularnija serija u povijesti televizije se može raspravljati, ali ne i o tome da li su njeni poklonici najzagriženiji. Fanatizam trekkieja se u posljednjih pola stoljeća znao odražavati na razne, često bizarne načine, ali nijedan ne može izazvati toliko divljenja i sjete kao cijeli niz projekata u kojima su sudjelovali glumci i drugi hollywoodski profesionalci spremni da potroše gomilu novaca, znoja i vremena nastojeći snimiti vlastite filmove iz univerzuma Zvjezdanih staza, a da su unaprijed znali da zbog nemilosrdnih zakona o autorskim pravima za to ne mogu očekivati niti jedan jedini cent. No, postoje i slučajevi kada trud, novac i vrijeme za koji tvorci Zvjedzanih staza očekuju materijalnu kompenzaciju ne ostvari svoj cilj. Jedan od takvih primjera i S one strane, treći po redu nastavak rebootane filmske serije koji je iznenađujuće podbacio na kino-blagajnama i za kojeg se vjeruje da će barem neko vrijeme biti posljednji film temeljen na popularnoj franšizi.

Radnja filma počinje u trenutku kada kapetan James T. Kirk (Pine), nakon tri godine na mjestu zapovjednika USS Enterprise počinje osjećati umor te počne razmišljati o tome da preuzme čin viceadmirala i zapovijedanje golemom svemirskom postajom Yorktown. Njegove planove će, međutim, privremeno odgoditi misija čiji je cilj pronaći i spasiti vanzemaljski brod na planetu Altamid, smještenom u nepristupačnoj maglici. Prilikom dolaska USS Enterprise tamo postaje metom napada roja malih, ali opasnih letjelica koji će izazvati havariju i raspad broda. Kirk i ostatak preživjele posade pokušava pronaći utočište na površini planeta, ali istovremeno izbjeći zarobljavanje od strane vanzemaljaca koje vodi tajanstveni Krall (Elba), i za kojeg se ispostavi da je Enterpriseu postavio zasjedu. U tim nastojanjima će Kirku pomoć pružiti vanzemaljka po imenu Jaylah (Boutella).

S one strane se u kontekstu Zvjezdanih staza može protumačiti kao svojevrsni povratak, ili barem pokušaj povratka korijenima franšize. Za razliku do prethodna dva filma, koje je režirao J. J. Abrams a scenarij napisali njegovi stalni suradnici Roberto Orci i Robert Kurtzman, scenarij za treći je napisao Simon Pegg, ugledni britanski scenarist i glumac koji se u filmovima, pa i u ovom, pojavljuje u ulozi brodskog inženjera Scottyja. Scenarij se trudi staviti manje naglaska na akciju, a više na prikaz likova na Enterpriseu i njihovog međusobnog odnosa. Pri tome Kirk prestaje biti bahati i neodgovorni kauboj koji se ponaša poput pijanog tinejdžera za volanom Lamborghinija, nego se više ponaša onako kako se ponašao Kirk u tumačenju Williama Shatnera, odnosno kao ozbiljan i vrijedan zapovjednik. Još je važnije što u S one strane posada Enterprisea funkcionira kao tim, odnosno što svaki od likova više ne služi kao nositelj popularnog imena i “fan service” za likove, nego uistinu ima što raditi u filmu i pokazivati svoje vještine.

Rezultati Peggovog truda su, međutim, unaprijed ograničeni time da je i ovaj treći film o Zvjezdanim stazama zamišljen kao spektakularna akcijska slikovnica, odnosno što hollywoodske glavešine očekuju da u njega uložene stotine milijuna dolara budu vraćene privlačenjem publike koje zanimaju eksplozije i akcija, a manje “duboki” sadržaji. U tu je svrhu za režisera angažiran Justin Lin, poznat po uspješnim naslovima iz serije Brzi i žestoki. On je film nastojao napuniti dinamičnim akcijskim scenama od početka do kraja, a neke od njih se doimaju prikladnijim njegovoj ranijoj franšizi, uključujući onu u kojoj Kirk vozi motocikl dok kao glazbena podloga trešti Sabotage grupe Beastie Boys. Sve to, koliko-toliko, funkcionira, ali i ne krije slabosti filma, prije svega u loše napisanom negativcu kojeg, kao u prethodnom nastavku motivira želja za osvetom i koji je, isto kao u prethodnom nastavku, nastoji sprovesti uz pomoć uređaja Sudnjeg dana. Jedan od rijetkih osvježavajućih elemenata filma je lik Jaylah, koju prilično impresivno tumači francuska plesačica Sophie Boutella, sakrivena pod tonama bijele šminke. Na žalost, veliki dio trekkieja će film gledati u kontekstu tragedije koje je zasjenila premijeru – smrti glumca Antona Yelchina, zbog koje je malo izvjesno da će se u novom nastavku, barem u ovoj reboot inkarnaciji, pojaviti lik Pavela Čehova. S one strane je također prvi film napravljen nakon smrti Leonarda Nimoya, čiji je lik Spocka postao ikona popularne kulture; za mnoge će ovaj film biti podsjećanje da Zvjezdane staze mogu imati svijetlu budućnost, ali budućnost koja će se morati natjecati sa svijetlijom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Wonder Woman (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
WONDER WOMAN
 uloge: Gal Gadot, Chris Pine, Robin Wright, Danny Huston, David Thewlis, Connie Nielsen, Elena Anaya
 scenarij: Allan Heinberg
 režija: Patty Jenkins
 proizvodnja: DC Films/Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 141 min.
 
 Prošle godine je slomljeno srce djevojčica koje su sanjale kako će na čelo svijeta, ili barem onog dijela koji se zove "slobodnim", stati Hillary Clinton i tako im pokazati da su baš u svemu ravnopravne muškarcima. Tako barem misli Hollywood, ili, preciznije, Warner Bros. koji je Wonder Woman, prvu visokobudžetnu i modernu ekranizaciju popularnog stripa o istoimenoj superheroini velikim dijelom reklamirao kao feministički projekt koji bi barem na velikom ekranu ispravio krive Drine koje se ne mogu u stvarnom životu. Novi je film smješten u fiktivni univerzum DC Comicsa, odnosno predstavlja treći dio ciklusa u kojemu su debitirali Superman i Batman. Zaca Snydera, filmaša čiji Čovjek od čelika i Batman protiv Supermana, usprkos komercijalnog uspjeha nisu, najblaže rečeno, osvojili srca okorjelih strip geekova, je zamijenjen s Patty Jenkins, filmašicom čije je najpoznatije djelo Čudovište, biografski film o Aileen Wuornos, prostitutki koji je zbog ubijanja mušterija stekla neslavni status prve ženskog serijskog ubojice u američkoj povijesti.

I naslovna heroina njenog novog filma također masovno ubija muškarce, ali to, kao i spol, su manje-više jedine zajedničke stvari. Princeza Diana (Gadot) je kći Hipolite (Nielsen), kraljice Amazonki koje žive na Themysciri, rajskom i od ostatka svijeta skrivenom otoku i pripremaju se za neumitni obračun sa zlim bogom rata Aresom. Kada godine 1918. na taj otok nabasa američki pilot i obavještajac Steve Trevor (Pine), ispostavlja se da već nekoliko godina traje krvavi apokaliptički svjetski rat kojeg učesnici još uvijek nisu nazvali Prvim. Diana postaje uvjerena da je sve to Aresovo maslo, te zajedno sa Trevorom odlazi u rat kako bi ubila Aresa i tako zaustavila krvoproliće. U međuvremenu njemački carski general Erich Ludendorff (Huston), uvjeren da će iscrpljena Njemačka izgubiti rat i suočen s time da njegovi pretpostavljeni razmišljaju o primirju, pristaje koristiti usluge dr. Isabel Maru (Anaya), kemičarke koja je stvorila otrovni plin kojim namjerava uništiti savezničke vojske, ali i dodatne milijune žrtava.

Wonder Woman je, barem što se kritičarskog establishmenta tiče, dočekan slično kao i prošlogodišnji Istjerivači duhova. Samim time što je glavna junakinja žena je sebi osigurao feministički karakter i kao takav svakog kritičara koji bi se usudio o njemu reći lošu riječ osudio na status patrijarhalnog muškošovinističkog troglodita. Publika je, međutim, na Wonder Woman reagirala daleko povoljnije od na blagajnama neslavno propalih Istjerivača, pa se tako kritičarskim hagiografijama dodaju podaci o najkomercijalnijem superherojskom filmu koji predstavlja “priču o postanku” i, što je daleko važnije, najkomercijalnijem filmu koga je režirala žena. Taj se uspjeh, doduše, doima zasluženim, jer je Wonder Woman daleko bolja od Istjerivača, a i eksponencijalno bolja od Snyderovih ostvarenja (što možda i nije takvo dostignuće).

Patty Jenkins, koja je navodno imala više kreativne slobode nego što to hollywoodski studiji danas dozvoljavaju, se izuzetno pobrinula da njen film izgleda drukčije od drugih ostvarenja iz DC univerzuma. Nema više mračnog ugođaja i sivih boja, te je film lijep, posebno u scenama koje se odigravaju na rajskoj Themysciri; čak i sivi, sumorni London, pa i blatnjavi rovovi na Zapadnoj fronti izgledaju daleko atraktivnije i životnije od onoga na što nas je navikao Snyder. Scenarij, mada, kao što se može očekivati, ne iskazuje neku naročitu vjernost povijesnim činjenicama (pogotovo u slučaju Ludendorffa, koji je bio mnogo složenija ličnost od manijakalnog hipernegativca koga rutinski preglumljuje Danny Huston), ali je zato doima prilično svjež. U njega je, usprkos izuzetno depresivne teme Prvog svjetskog rata, uneseno dosta humora, višedimenzionalnosti i naznaka da se svijet po moralnom određenju ne može tretirati onako crno-bijelo kao što to čini Hollywood (i kao što bi morao činiti da se radnja odigrava u Drugom svjetskom ratu gdje bi Wonder Woman morala mlatiti naciste). Posebno su zanimljivi protagonističini egzotični pomagači koje tumače prilično raspoloženi Saïd Taghmaoui (poznat po nastupu u Mržnji) i Ewen Bremer (poznat kao Spud iz Trainspottinga). Dobar posao čini i španjolska glumica Elena Anaya, čija je gluma upečatljiva iako liku kojeg tumači nedostaje pola lica. Film zadržava pozitivan duh usprkos toga što nema konvencionalni hepi end (a što svakoga tko pozna povijest i ne bi trebalo iznenaditi). Dojam, doduše, značajno kvari obavezna orgija CGI u završnom obračunu s negativcem koji se, dakako, događa noću, kao i “iznenadni” obrat, koji nije neko izneađenje za iskusnije gledatelje. Jenkins je, međutim, napravila uglavnom dobar posao, a u tome joj je pomogla Gal Gadot, koja je, velikim dijelom i zbog nešto realističnijih i atletskijih tjelesnih proporcija, mnogo uvjerljivija u liku amazonske ratnice od Lynde Carter u među muškim tinejdžerima izuzetno popularne TV-serije 1970-ih. Wonder Woman se zbog toga ističe kvalitetom, ali najviše zahvaljujući sve nižim standardima hollywoodskih superherojskih blockbustera.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Jack Ryan: Poziv iz sjene (2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara
English: Chris Pine poses for a photograph at ...
Chris Pine (izvor: Wikimedia Commons)
JACK RYAN: POZIV IZ SJENE
(JACK RYAN: SHADOW RECRUIT)
uloge: Chris Pine, Kevin Costner, Kenneth Branagh, Keira Knightley
scenarij: Adam Cozad & David Koepp
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance, SAD, 2014.
trajanje: 99'

U vrijeme krize, kada se počinju preispivati paradigme na kojima počiva današnji svijet, novim očima se počinju gledati i neki naizgled jednostavni povijesni događaji. Tako se i za hladni rat sve više govori da se temeljio na najoobičnijoj laži. Ili, da je barem bio daleko više motiviran nečijim prizemnim ekonomskim i političkim interesima nego što je predstavljao nekakvu plemenitu borbu između “carstva zla” i univerzalnih ljudskih vrijednosti. Takvom se dojmu još teže otgrnuti posljednjih godina, kada svjedočimo reprizi istih događaja s otprilike istim akterima ali sasvim drukčijom argumentacijom. Naime, prilično je zabavno gledati kao se iz američkih i zapadnoeuropskih krugova moderna Rusija razapinje zato što se u njoj malo previše efikasno i dosljedno primjenjuju recepti o kapitalizmu, slobodnom tržištu, ali i oslanjanju na tradiciju – iste stvari koje  je u doba hladnog rata propovijedao Ronald Reagan. Takva ideološka inverzija se, slučajno i namjerno, provukla i u Hollywood, odnosno u Jack Ryan: Poziv iz sjene, špijunsko-politički triler koji danas predstavlja možda najeksplicitniji odraz službene američke politike na velikom platnu.

Ironične konotaciju su u slučaju ovog filma još veće, s obzirom da se on temelji na opusu Toma Clancyja, književnika koji je stekao popularnost, bogatstvo i slavu upravo u Reaganovo doba, i to zahvaljujući romanima o skromnom CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu koji je SAD i “slobodni svijet” štitio od Sovjeta, arapskih terorista i slične gamadi. Popularnost tih romana, dakako, nije mogla izmaći Hollywoodu, iako su filmske ekranizacije pokrenute u malo nezgodno vrijeme kada je Hladni rat završio, kojem se originalna franšiza nije najbolje prilagodila. Nakon Lova na Crveni oktobar (danas poznatijeg po glazbenoj temi i nastupu Seana Conneyja, nego po glavnom junaku koga je glumio bezlični Alec Baldwin) i nešto uspješnijeg uskakanja Harrisona Forda u dva sljedeće filma, Paramount Pictures je 2002. godine pokrenuo “reboot” franšize pod naslovom The Sum of All Fears (u Hrvatskoj preveden kao Cijena straha). To je ostvarenje, međutim, stradalo zbog neugodnih konotacija vezanih uz 11. rujan, ali i “političkom korektnošću” vezanom odlukom da se glavni negativci – u originalnom romanu arapski teroristi – “prekrste” u neonaciste. Novi “reboot” dolazi nedugo nakon Clancyjeve smrti, a glavna uloga je povjerena Chrisu Pineu, glumcu zahvaljujući ili usprkos kome je sličan “reboot” Zvjezdanih staza i donedavno ikonoklastička zamjena Williama Shatnera doživjela komercijalni uspjeh.

Kao i kod mnogih današnjih filmova o superherojima prvi film iz franšize je zamišljen kao “priča o nastanku”. Scenarij Adama Cozada i Davida Koeppa, koji se direktno ne temelji na Clancyjevoj prozi, započinje 11. rujna 2001. godine kada mladi Ryan kao briljantni student Londonske škole ekonomskih znanosti doznaje da mu je zemlja napadnuta. Kao pravi domoljub se prijavljuje u marince i služi u Afganistanu prije nego što mu vojničku karijeru okonča rušenje helikoptera. Tokom višemjesečne mukotrpne terapije u veteranskoj bolnici upoznaje privlačnu bolničarku Cathy Muller (Knightley), ali i postaje predmetom pažnje tajanstvenog CIA-inog agenta Thomasa Harpera (Costner) koji će ga diskretno regrutirati i postati njegov mentor. Ryan dobija zadatak prikupljanja obavještajnih informacija pod krinkom uposlenika međunarodno “potkožene” njujorške mešetarske tvrtke. Nakon što neki detalji u poslovanju Viktora Čerevina (Branagh), moćnog ruskog oligarha u dosluhu s Kremljem, ukažu na mogućnost terorističke zavjere, Ryan dobija zadatak otići u Moskvu pronaći dokaze o zavjeri, nesvjestan da će ne samo nego i Cathyn život dovesti u opasnost.

Film je režirao Kenneth Branagh, jedan od najuglednijih britanskih glumaca, a koji se također očigledno dobro zabavljao tumačeći lik negativca kome je iznenađujuće crno-bijeli scenarij uvalio sve moguće poroke (alkoholizam, nasilništvo, razvrat), a bez ijedne naznake opravdanja ili objašnjenja njegovih zločina. Crno-bijeli karakter filma se ogleda i u tome da, za razliku od sličnih hollywoodskih post-hladnoratovskih filmova, Čerevin nije “odmetnuti” KGB-ovac, nego da je “insajder” slizan s Kremljom, ali i kroz da su svi Rusi bez iznimke prikazani kao zlikovci. Tako je, na primjer, ispovijedanje ruskoe pravoslavne vjere  dovoljan razlog da netko sudjeluje u dijaboličnim terorističkim akcijama. Još je zanimljivije gledati i kako je slobodan protok ljudi, novca, informacija, globalizacija i Internet – dakle, upravo ono što je trebala biti najveća tekovina posthladnoratovskog svijeta – prikazano kao moćno i opasno oružje u rukama zlih Rusa, te se implicitno sugerira da se mora staviti pod čvrstu zapadnu pasku, ma koliko kojekakvi Assangei i Snowdeni tvrdili suprotno.

Ako se iz filma, pak, izbaci njegova dnevno-politička i propagandna komponenta, odnosno ako se gleda isključivo kao žanrovski proizvod, Poziv iz sjene gubi svu svoju zanimljivost i predstavlja veliko razočarenje. Jedina stvar koja scenarij dobro radi jest kratki ali efektni prikaz evolucije glavnog lika u CIA-inog agenta. Sama zavjera koju treba razotkriti, ali i njegove pustolovine u Moskvi (koju “glumi” Liverpool), je prilično predvidljiva i izaziva zijevanje. Suvremeni hollywoodski ljepotan Chris Pine je jednostavno pogrešan izbor  za Ryana, odnosno nema ni zrnce karizme ili uvjerljivosti koju su imali Baldwin i Ford (a čak se i za notorno “drvenog” Afflecka može reći da je bio uvjerljiviji u Cijeni straha). Akcijske scene su solidno izrežirane, ali nisu najuvjerljivije, a čak i spektakularna završnica u New Yorku izgleda “deja vu”. Veteran Kevin Costner je dobar kao junakov mentor, ali se pojavljuje prekratko da bi popravio djojam. Keira Knightley dobro izgleda i prilično se trudi, ali ni ona ne može nadići kreativne nedostatke scenarista.

Bez obzira što je bio opterećen (novo)hladnoratovskom propagandom, novi Jack Ryan je mogao biti vrlo dobar, možda čak i remek-djelo akcijskog žanra. Dovoljno se podsjetiti Goldfingera, klasičnog filma o Jamesu Bondu, koji je prije pedeset godina koristio sličan zaplet. Usporedbe današnjeg Jacka Ryana i nekadašnjeg Bonda će ovaj film, pak, ostaviti u prilično zasluženoj sjeni.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: U tami: Zvjezdane staze (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Star-Trek-Into-Darkness-Poster
(izvor: walt74)
U TAMI ZVJEZDANE STAZE
(STAR TREK INTO DARKNESS)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Benedict Cumberbatch, Zoe Saldana, Simon Pegg, Alice Eve
scenarij: Roberto Orci, Alex Kurzman & Damon Lindelof
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance Productions/Bad Robot, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Malo koja medijska franšiza se može pohvaliti s tako odanim i fanatičnim poklonicima kao “Zvjezdane staze”. S druge strane je njena duga povijest pružila mnogo prilike da se takva odanost “trekkieja” iznevjeri. Nakon brojnih razočaranja, pogotovo onih koje su pružili serija igranih filmova od 1979. do 2002. godine, ideja da se napravi “reboot”, pa čak i angažiraju novi, mlađi glumci u likovima koji predstavljaju ikone popularne kulture, nije predstavljala preveliko svetogrđe. Kada se tog posla dohvatio J. J. Abrams, njegova verzija “Zvjezdanih staza” iz 2009. godine je predstavljala više nego solidan uspjeh, učinivši nastavak neumitnim.

Radnja filma, prozvanog “U tami”, počinje kada posada svemirskog broda Enterprise na čelu s kapetanom Jamesom T. Kirkom (Pine) spašava planet od uništenja. Mladi kapetan je, međutim, pothvat učinio previše spektakularnim za stroge standarde Primarne direktive koja Zvjezdanoj floti priječi utjecaj na razvoj primitivnih civilizacija. Stegovni postupak u njenom sjedištu, pak, dolazi u drugi plan nakon što ono postane metom terorističkog napada. Kao počinitelj je identificiran bivši časnik John Harrison (Cumberbatch), koji bježi preko granice Ujedinjene Federacije Planeta. Kirk dobiva zadatak da ga pronađe i dovede pred sud po svaku cijenu, čak i ako pri tome riskira rat s Klingonskim Carstvom.

Originalna filmska serija “Zvjezdanih staza”  je “trekkiejima” i širem gledateljstvu pružila niz neugodnih iznenađenja, ali isto tako može pohvaliti da je barem u jednoj stvari predstavljala neočekivani uspjeh. “Zvjezdane staze: Khanov bijes” iz 1982. godine, drugi film iz serije, se često navodi ne kako najbolji film ili najbolje ostvarenje cijele franšize, nego i kao rijedak primjer kada je nastavak bolji od originalnog filma. Abrams je očigledno bio inspiriran “Bijesom”, kome je odao počast referencirajući niz scena i likova na način zbog koga bi se “U tami” mogao shvatiti i njegov svojevrsni remake.

Moglo bi se reći kako je “U tami” ponovio to dostignuće od prije tri desetljeća. Neopterećen potrebom da “trekkiejima” kroz koncept paralelnih univerzuma objašnjava odstupanje od kanona niti ne-“trekkiejema” predstavlja likove, Abrams i njegov iskusni scenaristički tim su sve svoje napore mogli koncentrirati da osmisle solidnu priču koja bi gledateljima pružila dva sata kvalitetne zabave. U njoj se, pak, može pronaći i određeni odraz suvremene političke situacije u svijetu, uključujući neke neugodne moralne aspekte borbe protiv terorizma. Većini gledatelja će, međutim, daleko više u pamćenju ostati spektakularne akcijske scene u kojima Abrams demonstrira izuzetnu vještinu u baratanju sa specijalnim efektima, ali i superioran osjećaj za ritam, zbog čega dva sata “U tami” prolaze izuzetno brzo. Posebno valja pohvaliti i Abramsovo korištenje 3D tehnologije, kome je – za razliku od mnogih sličnih primjera u današnjem Hollywoodu – film bio prilagođen od samog početka. Ona djeluje izuzetno atraktivno u akcijskim scenama, ali i značajno naglašava ugođaj u mirnijim i intimnijim trenucima za protagoniste.

“U tami”, međutim, ima isti nedostatak koji je mučio i prve Abramsove “Zvjezdane staze” – Chrisa Pinea u glavnoj ulozi. Iako je riječ o nadarenom glumcu, publika, barem ona starija, ga još uvijek teško može prihvatiti kao lik koji je od Williama Shatnera napravio ikonu današnje kulture. To, s druge strane, nije slučaj sa Zacharyjem Quintom, koji se bez problema može prihvatiti kao mlađa verzija Leonarda Nimoya (koji se nakratko i pojavljuje u filmu tumačeći starog Spocka). Slično važi i za ostatak glumačke ekipe, uključujući Cumberbatcha koji lik negativca poslovično dobro, kao i Alice Eve koja se može pohvaliti i s nekim ne-glumačkim kvalitetama (koje posebno dolaze do izražaja u 3D scenama). “U tami” pokazuje kako se uz malo originalniji pristup čak i najpotrošenijoj franšizi može osigurati svjetla budućnost.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)