Oznaka: Robin Wright

RECENZIJA: Najtraženiji čovjek (A Most Wanted Man, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Na život i djelo Johna le Carréa su snažan utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kim Philbyja koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti su pola stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizaciji njegovog romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman je umro od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile su bile, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz Hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu su značajno utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljana rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan, izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana Hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost ts sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, će ostaviti snažan dojam ukoliko se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju prilično raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Homayouna Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju je utoliko veći pri spoznaji da Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

NAJTRAŽENIJI ČOVJEK

(A MOST WANTED MAN)

uloge: Philip Seymour Hoffman, Rachel McAdams, Willem Dafoe, Daniel Brühl, Nina Hoss, Robin Wright, Grigorij Dobrigin, Homayoun Ershadi

scenarij: Andrew Bovell

režija: Anton Corbijn

proizvodnja: Demarest Films, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Blade Runner 2049 (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
BLADE RUNNER 2049
 uloge: Ryan Gosling, Harrison Ford, Anna de Armas, Sylvia Hoeks, 
 Robin Wright, Robert Bautista, Mackenzie Davis, Carla Juri, David Bautista, 
 Jared Leto
 scenarij: Hampton Fancher & Michael Green
 režija: Denis Villeneuve
 proizvodnja: Alcon/Columbia, SAD, 2017.
 trajanje: 163 min.

Nijedna godina ne pokazuje kako je nezahvalno prognozirati nečiji status kao 1982. Iako se i danas, kao i tada, misli da je bila riječ o vrlo dobroj, ako ne i izvrsnoj godini za žanr znanstvene fantastike na filmu, poklonici žanra su tada za najbolji film tada bili skloniji proglasiti Spielbergov E.T., Carpenterov Stvor ili čak Meyerove Zvjezdane staze 2 nego što bi se usudili u istu kategoriju staviti Scottov Blade Runner. Ekranizacija romana Da li androidi sanjaju električne ovce? Philipa K. Dicka, u kinima bivše Jugoslavije prikazana pod naslovom Istrebljivač, je ne samo predstavljala jedan od većih promašaja na kino-blagajanama te godine, nego nije dobro prošla ni kodkritike. Blade Runneru je relativno mala, ali izuzetno vatrena skupina fanova za samo nekoliko godina uspjela ne samo popraviti reputaciju, nego i učiniti jednim od najpopularnijih ostvarenja svog vremena, te tako od onoga što je nekoć bio debakl stvorila ne samo remek-djelo, nego i vjerojatno najuspješniji kult u povijesti filma. Taj isti kult je, s druge strane, vjerojatno zaslužan zašto se na pokušaj eksploatacije u obliku nastavka moralo čekati više od tri desetljeća, te je tako izbjegnuta zla sudbina žanrovskih klasika poput 2001: Odiseje u svemiru ili još gora sudbina naslova poput RoboCopa i Totalnog opoziva sa suvremenim remakeovima. Kada se Blade Runner 2049 konačno pojavio, teško je reći da je dočekan s velikim očekivanjima, a da njegovim najvećim poklonicima to ne zvuči kao eufemizam. Sama priča iz 1982. godine se jest i nije ponovila; kao i prethodnik, i novi film je stradao na kino-blagajnama, ali se njegovi autori mogu tješiti da su od kritike gotovo isključivo hvalospjeve te da je njegov status novog remek-djela osiguran, barem na neko vrijeme.

Radnja novog filma počinje trideset godina od radnje originala, u svijetu koji se uglavnom promijenio nagore. Tko god može, preselio se na svemirske kolonije, a zagađena Zemlja je ostavljena gubitnicima koji uglavnom žive u prenaseljenim, sumornim megalopolisima. U novim okolnostima najteže poslove, vezane uz fizičku snagu ili seks, i dalje obavljaju humanoidni replikanti koje je Wallace Corporation, nasljednica korporacije Tyrell koju vodi beskrupulozni Niander Wallace (Leto), dovoljno usavršila da im se dozvoli nekoć zabranjen rad na Zemlji. Replikantima iz nove serije Nexus 9 je tako na kraju dozvoljeno obavljanje i policijskih poslova, te je tako agent KD6-3.7 (Gosling) zadužen za hvatanje i likvidaciju ranijih modela koji su bili skloni pobunama i bijegu. Agent K prilikom jedne takve likvidacije otkriva mogući trag koji bi objasnio sudbinu Ricka Deckarda (Ford), policajca koji je 2019. godine bio pobjegao s replikanticom koju je trebao “umiroviti”. Njegovim otkrićem je duboko uznemirena njegova ljudska šefica, poručnica Joshi (Wright) te mu zapovijeda da uništi sve dokaze, dok ga istovremeno po Wallaceovoj zapovijedi počinje pratiti replikantica Luv (Hoeks), koja ima zadatak otkriti tajnu koja bi mogla dovesti do revolucije u proizvodnji i primjeni replikanata.

Pauza od tri i pol desetljeća je prilično koristila novom Blade Runneru, i to zato što je omogućila više nego dovoljno vremena da se original temeljito izanalizira, odnosno pronađe savršena formula koja bi poklonicima starog filma omogućila da uživaju u svom omiljenom filmu, a istovremeno i njima, kao i novim gledateljima, bio originalan i samostalan film. Ona je omogućila da se i neki od glavnih ličnosti vezanih uz original, pritisnuti godinama, zadovolje sporednim ulogama u nastavku, pa je Scott završio kao producent, a Ford se pojavljuje tek u manjem dijelu filma. Ključnim se, međutim, pokazao Hampton Fancher, jedan od scenarista originala, koji je novu verziju shvatio kao priliku da ispravi ono što čak i neki od poklonika znaju zamjerati filmu iz 1982. godine. To se prije svega odnosi na nešto složeniji zaplet koji je, s druge strane, mnogo čvršće usidren u detektivskom žanru, pa tako gledatelji imaju prilike, poput protagonista, trenirati svoje “sive vijuge” i iskusiti nekoliko neobičnih obrata. I pri tome sve funkcionira “organski”, likovi i njihovi motivi su čvrsto vezani uz univerzum Blade Runnera, a opet ne izgledaju kao jeftine kopije, čak i kada su im fizički ili okolinom slični, a što je možda najvidljivije u slučajevima Luv i njenog šefa Wallacea koji bi na prvi pogled trebale biti nove varijante Rachel i drTyrella. Taj princip – gradnje na temeljima, a ne nadopunavanje ili zamjena originala – je Fancher iskoristio i da daleko temeljitije sagradi stari/novi svijet 2049. godine, odnosno više vremena i energije posveti prikazu evolucije shvaćanja ljudskosti. Jedna od prilično zanimljivih ideja je i to da neprijateljstvo ljudi prema replikantima kao savršenijim verzijama samih sebe pronalazi svoj odraz i među samim replikantima koji osjećaju isto takvo neprijateljstvo prema hologramskim umjetnim inteligencijama. Taj je motiv dobro iskorišten kroz lik JOI, protagonistove ljubavne partnerice, koju izvrsno tumači relativno kubanska glumica Anna de Armas.

Izbor režisera je zbog toga bio od manje važnosti, ali se Denis Villeneuve, koji je tvrdokorne poklonike žanra nedavno bio osvojio Dolaskom, iskazao kao pun pogodak. I on je svoj stil temeljio na načelu “isto, ali drukčije”, pa tako ljubiteljima originala servira prepoznatljive kadrove noćnog i kišom okupanog Los Angelesa, ali uz njih se kamera po prvi put miče izvan grada i prikazuje opustošenu zemlju do koje kroz sive, turobne oblake ne može prodrijeti sunčevo svjetlo. Villeneuve svemu tome, poput uvijek pouzdanog Hansa Zimmera čija se glazba uspješno oslanja na legendarni Vangelisov soundtrack, daje vlastiti pečat, ali i spremnost za posuđivanje iz drugih žanrovskih klasika, što će, između ostalog, zapaziti i fanovi video-igre Fallout: New Vegas. Villeneuve je efektan u scenama akcije, koje mu bolje leže nego Scottu; u njima nema macho iživljavanja ili orgijanja specijalnih efekata, a završni obračun je efektan iako se odvija na naizgled najbanalnijoj i najmanje atraktivnoj lokaciji koja se može zamisliti u budućem megalopolisu. Isto to načelo je odgovorno i za to što novi Blade Runner traje primjetno duže, a što je, također, kumovalo i tome da 155 milijuna dolara vrijedni film u kino-dvoranama doživi neuspjeh. No, za njegove autore, a još više za poklonike originala, to je bila izuzetno niska cijena s obzirom da mogu uživati u jednom od najboljih filmskih nastavaka ikada napravljenih. Barem zasad.

OCJENA: 9/10

RECENZIJA: Wonder Woman (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
WONDER WOMAN
 uloge: Gal Gadot, Chris Pine, Robin Wright, Danny Huston, David Thewlis, Connie Nielsen, Elena Anaya
 scenarij: Allan Heinberg
 režija: Patty Jenkins
 proizvodnja: DC Films/Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 141 min.
 
 Prošle godine je slomljeno srce djevojčica koje su sanjale kako će na čelo svijeta, ili barem onog dijela koji se zove "slobodnim", stati Hillary Clinton i tako im pokazati da su baš u svemu ravnopravne muškarcima. Tako barem misli Hollywood, ili, preciznije, Warner Bros. koji je Wonder Woman, prvu visokobudžetnu i modernu ekranizaciju popularnog stripa o istoimenoj superheroini velikim dijelom reklamirao kao feministički projekt koji bi barem na velikom ekranu ispravio krive Drine koje se ne mogu u stvarnom životu. Novi je film smješten u fiktivni univerzum DC Comicsa, odnosno predstavlja treći dio ciklusa u kojemu su debitirali Superman i Batman. Zaca Snydera, filmaša čiji Čovjek od čelika i Batman protiv Supermana, usprkos komercijalnog uspjeha nisu, najblaže rečeno, osvojili srca okorjelih strip geekova, je zamijenjen s Patty Jenkins, filmašicom čije je najpoznatije djelo Čudovište, biografski film o Aileen Wuornos, prostitutki koji je zbog ubijanja mušterija stekla neslavni status prve ženskog serijskog ubojice u američkoj povijesti.

I naslovna heroina njenog novog filma također masovno ubija muškarce, ali to, kao i spol, su manje-više jedine zajedničke stvari. Princeza Diana (Gadot) je kći Hipolite (Nielsen), kraljice Amazonki koje žive na Themysciri, rajskom i od ostatka svijeta skrivenom otoku i pripremaju se za neumitni obračun sa zlim bogom rata Aresom. Kada godine 1918. na taj otok nabasa američki pilot i obavještajac Steve Trevor (Pine), ispostavlja se da već nekoliko godina traje krvavi apokaliptički svjetski rat kojeg učesnici još uvijek nisu nazvali Prvim. Diana postaje uvjerena da je sve to Aresovo maslo, te zajedno sa Trevorom odlazi u rat kako bi ubila Aresa i tako zaustavila krvoproliće. U međuvremenu njemački carski general Erich Ludendorff (Huston), uvjeren da će iscrpljena Njemačka izgubiti rat i suočen s time da njegovi pretpostavljeni razmišljaju o primirju, pristaje koristiti usluge dr. Isabel Maru (Anaya), kemičarke koja je stvorila otrovni plin kojim namjerava uništiti savezničke vojske, ali i dodatne milijune žrtava.

Wonder Woman je, barem što se kritičarskog establishmenta tiče, dočekan slično kao i prošlogodišnji Istjerivači duhova. Samim time što je glavna junakinja žena je sebi osigurao feministički karakter i kao takav svakog kritičara koji bi se usudio o njemu reći lošu riječ osudio na status patrijarhalnog muškošovinističkog troglodita. Publika je, međutim, na Wonder Woman reagirala daleko povoljnije od na blagajnama neslavno propalih Istjerivača, pa se tako kritičarskim hagiografijama dodaju podaci o najkomercijalnijem superherojskom filmu koji predstavlja “priču o postanku” i, što je daleko važnije, najkomercijalnijem filmu koga je režirala žena. Taj se uspjeh, doduše, doima zasluženim, jer je Wonder Woman daleko bolja od Istjerivača, a i eksponencijalno bolja od Snyderovih ostvarenja (što možda i nije takvo dostignuće).

Patty Jenkins, koja je navodno imala više kreativne slobode nego što to hollywoodski studiji danas dozvoljavaju, se izuzetno pobrinula da njen film izgleda drukčije od drugih ostvarenja iz DC univerzuma. Nema više mračnog ugođaja i sivih boja, te je film lijep, posebno u scenama koje se odigravaju na rajskoj Themysciri; čak i sivi, sumorni London, pa i blatnjavi rovovi na Zapadnoj fronti izgledaju daleko atraktivnije i životnije od onoga na što nas je navikao Snyder. Scenarij, mada, kao što se može očekivati, ne iskazuje neku naročitu vjernost povijesnim činjenicama (pogotovo u slučaju Ludendorffa, koji je bio mnogo složenija ličnost od manijakalnog hipernegativca koga rutinski preglumljuje Danny Huston), ali je zato doima prilično svjež. U njega je, usprkos izuzetno depresivne teme Prvog svjetskog rata, uneseno dosta humora, višedimenzionalnosti i naznaka da se svijet po moralnom određenju ne može tretirati onako crno-bijelo kao što to čini Hollywood (i kao što bi morao činiti da se radnja odigrava u Drugom svjetskom ratu gdje bi Wonder Woman morala mlatiti naciste). Posebno su zanimljivi protagonističini egzotični pomagači koje tumače prilično raspoloženi Saïd Taghmaoui (poznat po nastupu u Mržnji) i Ewen Bremer (poznat kao Spud iz Trainspottinga). Dobar posao čini i španjolska glumica Elena Anaya, čija je gluma upečatljiva iako liku kojeg tumači nedostaje pola lica. Film zadržava pozitivan duh usprkos toga što nema konvencionalni hepi end (a što svakoga tko pozna povijest i ne bi trebalo iznenaditi). Dojam, doduše, značajno kvari obavezna orgija CGI u završnom obračunu s negativcem koji se, dakako, događa noću, kao i “iznenadni” obrat, koji nije neko izneađenje za iskusnije gledatelje. Jenkins je, međutim, napravila uglavnom dobar posao, a u tome joj je pomogla Gal Gadot, koja je, velikim dijelom i zbog nešto realističnijih i atletskijih tjelesnih proporcija, mnogo uvjerljivija u liku amazonske ratnice od Lynde Carter u među muškim tinejdžerima izuzetno popularne TV-serije 1970-ih. Wonder Woman se zbog toga ističe kvalitetom, ali najviše zahvaljujući sve nižim standardima hollywoodskih superherojskih blockbustera.

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 


uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.