Oznaka: DC Comics

RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Joker (2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Mnogi su se znali opeći kada su filmom godine proglašavali neko ostvarenje prije božićne sezone, kada hollywoodski studiji izbacuju svoja najprestižnija ostvarenja kojima love snobovske art-nagrade istovremeno s infantilnim blockbusterima kojima nastoje izmusti što više novaca od roditelja djece na praznicima. Godine 2019. se, međutim, čini da to neće biti slučaj. Najuspješnijim filmom godine, i kada se u obzir uzmu kritičari koji mu pišu panegirike kao “snažnom umjetničkom djelu”, kao i oni mnogo egzaktniji financijski kriteriji na kino-blagajnama se već sada može proglasiti Joker, film u režiji Todda Phillipsa. Iako se o tome moglo razmišljati još prije godinu dana, kada je sam trailer izazvao histeriju među poklonicima stripa o Batmanu – jednom od najutjecajnijih fandoma u današnjoj industriji zabave – stvari su se zahuktale tek kada je prije nepuna dva mjeseca Joker trijumfirao na venecijanskoj Mostri osvojivši prestižni Zlatni lav i tako pokrenuvši automatske špekulacije o bogatoj berbi “Oscara”. Studio Warner Bros. ovaj put ništa nije htio ostavljati slučaju te je pokrenuo vještu propagandnu kampanju, kojoj su svoj obol dali i dežurni dušobrižnici iz “bienpensantskih” društvenih komentatora koji su, prije nego što su uopće pogledali Joker, zahtijevali njegovu zabranu jer sam film o nastanku najpoznatijeg strip-negativca svih vremena nekako predstavlja svojevrsni manifest “incela”, odnosno bjelačke heteroseksualne “toksično muške” supkulture čiji bi se pripadnici identificirali s fiktivnim zlikovcem i nastojali njegove krvave zločine ponoviti u stvarnom životu. Ovakve tvrdnje je najozbiljnije shvatila i američka vojska, te izdala službeni naputak svojim pripadnicima – istim onima od kojih se očekuje da nas uspješno brane od Rusa, Kineza i vanzemaljske invazije – kako da se najbolje kriju u kino-dvorani za slučaj da neki od “incela” neodoljivi poticaj za krvoproliće dobije u samoj dvorani. Joker je zahvaljujući svemu tome postao još jedan primjer kako negativni publicitet isto tako koristan kao i pozitivni, pa je publika pohrlila u kina, učinivši Jokera razbijačem rekorda u cijelom nizu komercijalnih kategorija.

Joker je velikim dijelom nastao kao svojevrsna reakcija na pokušaj Warner Brosa i DC Comics da se natječu s Marvelovim filmskim rezultatom, a koji je na kraju balade imao iste rezultate kao Milanovićev SDP u srazu s HDZ-om. Za razliku od mnogih gubitnika koji pokušavaju dobiti različiti rezultat ponavljajući jedno te isto “warnerovci” su pokušali napraviti nešto novo, i upravo tome imamo zahvaliti postojanje Jokera kao vjerojatno najatipičniji superherojski film u posljednje vrijeme. Phillipsov film, koji služi kao “priča o nastanku” glavnog Batmanovog neprijatelja, je od samog početka bio zamišljen kao svojevrsni eksperiment. Ne samo što su filmovi koji istražuju prošlost zlikovaca-ikona prilična rijetkost, nego je još rjeđe da su zamišljeni kao posebni filmovi koji nisu neposredno vezani uz franšizu niti trebaju iznjedriti nastavke i “spin offove”. Phillips je projekt uspio progurati u “Warnerovim” kancelarijama prije svega zahvaljujući relativno niskom budžetu koji je dozvolio nešto veće kreativne slobode, uključujući i za današnje superherojske filmove rijetko strog cenzorski R-rejting. Ipak, najvažnije od svega je bila mogućnost da se nastanak Jokera tumači na prilično originalan način.

Radnja se, kao što sugerira “Warnerov” tadašnji logo, zbiva 1981. godine u Gotham Cityju. Iako su nas raniji filmovi o Batmanu naučili da fiktivna metropola nikada nije bilo naročito sretno mjesto, razdoblje korespondira s vremenom koje je ostalo crnim slovima upamćeno u povijesti New Yorka, grada koji služi kao njegov model iz stvarnog života. Grad se našao pod udarom ekonomske krize, stagflacije, rastuće nezaposlenosti, pandemije kriminala i kolapsa javnih službi, uključujući smetlare čiji je štrajk i neprikupljeno smeće usmrdio ulice. Jedan od žitelja te distopije je Arthur Fleck (Phoenix), muškarac koji živi sa starom i bolesnom majkom (Conroy) i pokušava oboje uzdržavati kao ulični klaun. Fleck,uz neurološki poremećaj zbog kojeg se nekontrolirano smije muče i psihijatrijski problemi zbog kojih je neko vrijeme proveo u duševnoj bolnici i posjećuje psihijatra, a zbog čega trpi vrijeđanje i ponižavanje svojih kolega s posla. Flecku jedinu utjehu predstavlja televizija, prije svega popularna talk show emisija čijeg voditelja Murray Franklina (De Niro) vidi kao svoga uzora i poticaj za dosad neuspješnu karijeru stand up komičara. Iako se na trenutak čini da će stvari možda krenuti nabolje kada upozna simpatičnu susjedu Sophie Dumond (Beetz) s kojom počne izlaziti, sudbina se okrutno igra s Fleckom. Nakon što izgubi posao zato što mu je na “gažu” u dječjoj bolnici slučajno ispao pištolj poklonjen od strane kolege za osobnu zaštitu Flecka će u podzemnoj željeznici napasti tri mlada, pijana, bahata burzovna mešetara s Wall Streeta te pokrenuti lanac krvavi lanac događaja koji će ne samo Flecka odvesti prema ubilačkom ludilu, nego i grad prema apokaliptičnim socijalnim neredima.

Kao glavni razlog zbog kojeg je Joker prihvaćen od strane snobovske kritike se navodi maestralna izvedba Joaquina Phoenixa, glumca čije su umijeće i intenzitet kojim se unosi u uloge već sada legenda. Phoenix, kojemu je scenarij povjerio da na svojim plećima nosi cijeli film, briljantno obavlja zadatak, stvarajući lik koji gledatelje uspješno vozi kroz emocionalni tobogan, tjerajući ih da suosjećaju s Fleckom kao žrtvom zlostavljanja, duševne bolesti i društvene nebrige, a isto tako i da se uplaše njegovih potencijala za ubilačko ludilo kada se na kraju pretvori u Jokera. Phoenix se može pohvaliti da je svojim nastupom nadmašio ili barem došao na istu razinu sa svim ranijim Jokerima – od Heatha Ledgera u Vitezu tame do sada već karikaturalnog Jacka Nicholsona u tri desetljeća starom Batmanu, a o Jaredu Letou u nesreći zvanoj Odred otpisanih da i ne govorimo.

Ipak, od Phoenixa je za ovaj film daleko važnija Phillipsova prilično smjela i dijelom uspješno sprovedena zamisao da se klasični strip iskoristi kao predložak za svojevrsni remake Scorseseovog Taksista. Između dva filma postoje brojne sličnosti, prije svega u prikazu američkog megalopolisa kao legla siromaštva, kriminala, nasilja i beznađa od kojih su ruke digli nesposobni birokrati, bešćutni ekonomski establishment i lažljivi političari. Phillips svemu tome dodaje i eksplicitno političku dimenziju, naslanjajući se na Nolana, koji je u Vitezu tame: Povratak uveo motiv superzlikovaca koji koriste opravdani socijalni bunt protiv “1%”. No, u ovom filmu se ide još dalje, odnosno ponavljaju teze koje salonski ljevičari ponavljaju već desetljećima, a prema kojima je svijet počeo odlaziti u Honduras onog trenutka kada su Thatcher i Reagan početkom 1980-ih počeli demontirati socijalnu državu. Jokerovo potonuće u ludilo je tako pospješeno neoliberalnom “politikom rezova” kojom su ukinuta sredstva kojim su bili financirani posjeti psihijatrici i lijekovi kojima je koliko-toliko kontrolirao svoje stanje. A, naravno, glavni negativci više nisu kriminalni geniji nego stupovi društva, pa tako čak i Thomas Wayne, zlosretni Batmanov otac (kojeg tumači Brett Cullen) nije više dobroćudni filantrop nego bahato trumpuidno čudovište koje istovremeno baca populističke parole i vrijeđa gradsku sirotinju. Phillips u svom filmu sugerira da Wayneove i svima nalik njima treba, ako ne na giljotinu, ono barem temeljito iscijediti visokim porezima od kojih bi se financirali smetlari, liječnici, socijalni radnici i programi s kojim bi se likovi poput Flecka u stvarnom životu mogli liječiti i spriječiti da postanu čudovišta.

Phillips je imao dobru ideju, ali je scenaristički nije najbolje razradio. Prije svega se to odnosi na ambivalentnu i nedovoljno objašnjenu prirodu duševnog stanja u kome se nalazi Fleckov lik. Scenarij tako stvorene rupe nastoji pokrpati nekim nekoć zanimljivim i intrigantnim rješenjima, ali koja su postala “bradata” nakon što ih se intenzivno koristi dva desetljeća. Ne pomaže ni to što Joker skreće u vode još izlizanijih hollywoodskih klišeja o traumama iz djetinjstva kao izvoru svih duševnih tegoba. Phillipsov Joker također muči problem s ritmom, te se film velikim dijelom čini razvučen, a neke od najboljih scena, poput one u televizijskom studiju (koju je Phillips, inače, “posudio” iz znamenitog Millerovog stripa Dark Knight) dolazi uz daleko sporije i manje atraktivne scene koje joj prethode i koje joj slijede. Među potonje spada i prilično razvučeno apokaliptičko finale kojim Phillips kao da želi podsjetiti gledatelje da gledaju dio megapopularne medijske franšize a ne mrtvački ozbiljnu socijalnu dramu. Joker je tako u neku ruku razočarenje, ali i svojom originalnošću, kao i zahvaljujući prilično nadahnutom Phoenixu, može proći i kao za današnje hollywoodske standarde pomalo ugodno iznenađenje.

JOKER

uloge: Joaquin Phoenix, Robert De Niro, Zazie Beetz, Frances Conroy

scenarij: Todd Phillips & Scott Silver

režija: Todd Phillips

proizvodnja: Warner Bros,, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Titans (sezona 1, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Marvel Comics se itekako može ponositi svojim filmskim univerzumom, koji je, usprkos daleko manje poznatih stripovskih junaka, bez ikakvih problema uspostavio potpunu nadmoć nad filmskim univerzumom suparničke kuće DC Comics. Na malim ekranima je, međutim, sasvim drukčija priča, s obzirom da DC Comics u pravilu bolje stoji od Marvela, čiji je nedavni pokušaj stvaranja televizijskog univerzuma na Netflixu neslavno propao. DC-jevski superherojski junaci su, pak, daleko bolje integrirani u vlastiti univerzum, koji je 2012. godine započeo s TV-serijom Arrow, a gradi se i novi, čija je prva uzdanica TV-serija Titans, koja je premijeru imala u jesen prošle godine, a koja se odnedavno može pogledati na Netflixu.

Tvorci nove serije su prilično poznati – “Oscarom” nagrađeni filmski scenarist Akiva Goldsman, strip-autor Geoff Johns i televizijski producent Greg Berlanti, poznat po nizu uspješnih serija u posljednjih nekoliko godina. Kao osnovnu premisu serije su odlučili iskoristiti tzv. Teen Titans (Tinejdžerske Titane), superherojski tim DC Comicsa koji bi se najlakše mogao opisati kao svojevrsna juniorska liga u odnosu na Batmana, Supermana, Wonder Woman i ostatak družine. Među njima će široj publici najpoznatiji biti Dick Grayson (Brenton Thwaites) alias Robin, bivši cirkuski zabavljač kojeg je Bruce Wayne alias Batman nakon smrti roditelja usvojio i obučio da mu kao maskirani vigilante pomaže u borbi protiv zločina u Gotham Cityju. Grayson, na početku serije, međutim, taj posao radi na mnogo konvencionalniji način, odnosno kao redovni detektiv u detroitskoj policiji, te je odlučan u tome da svoju karijeru maskiranog osvetnika ostavi iza sebe, uvjeren kako ga je, slično kao i njegovog mentora, učinila previše nasilnim. Stjecajem okolnosti će, međutim, postati upetljan u slučaj Rachel Roth (Teagan Croft), adolescentice koja obdarene natprirodnim i potencijalno destruktivnim moćima, a koju pokušavaju pronaći organizacija s mračnim ciljevima. Ona će, pak, kao pomagača dobiti Garfielda “Gara” Logana (Ryan Potter), tinejdžera koji je u stanju transformirati se u tigra, dok se potrazi za njome priključuje Kory (Anna Diop), tamnoputa žena koja boluje od amnezije i često ulazi u neugodne situacije u kojima mora koristiti svoje destruktivne pirokinetičke sposobnosti.

Kao i Netflixove serije posvećene superherojima, Titans koristi format sezona koji je bliži tzv. ograničenoj seriji, pa tako prva sezona završava nakon 11 epizoda. To, s jedne strane, omogućava nešto manji budžet, malo više fleksibilnosti po pitanju sadržaja i načina vođenja priče, ali također i bolje krije nedostatke koji bi u nekadašnjoj redovnoj sezoni od 20+ epizoda gledateljima daleko prije počeli ići na živce. A nije da ih ovdje nema, što je svatko upoznat s opusom Akive Goldsmana, jednog od vjerojatno najprecijenjenijih hollywoodskih scenarista, mogao i ranije pretpostaviti. Osnovni problem Titansa je, prije svega, konceptualne prirode. Superherojski tim Titana je u originalnom stripovskom izdanju bio zamišljen kao svojevrsna ublažena, adolescentska verzija superheroja čije su životne priče, karakteri i opći ton trebali biti barem nekoliko nijansi vedriji u odnosu na njihove odrasle ekvivalente. Televizijska verzija, međutim, ide u potpuno suprotnom smjeru – opći ton je daleko mračniji u odnosu na Nolanovog Batmana ili Snyderovog Supermana, a što se odražava ne samo kroz doslovno mračnu fotografiju (zbog koje će gledatelji na trenutke imati problema shvatiti što se događa), nego i mračniji i depresivniji sadržaj. To se također odnosi i na “odraslost” Titansa u odnosu na tradicionalne superheroje, a za što je možda najjasniji primjer odluka da se koristi kočijaški rječnik, a koji je čak bio korišten i u promoviranje serije. Mnogo će više u oči, pak, upasti, eksplicitnost nasilja, odnosno različiti i zorno prikazani načini na koji se ljudi u ovom filmu bivaju pretučeni na smrt, zaklani, živi spaljeni ili postaju žrtvama divljih zvijeri. Zbog toga je Titans nakon ove sezone teško shvatiti kao nekakvu “opuštenu” seriju za mlađe poklonike DC Comicsa ili stripova o superherojima.

Sam ton serije možda i ne bi toliko upadao u oči, odnosno predstavljao smetnju da su likovi i njihovi podzapleti dobro zamišljeni. U svemu tome se može prepoznati prilična neujednačenost kvalitete kad su u pitanju pojedinačne epizode. Najbolje su epizode u kojima se kao sporedni likovi pojavljuju superherojski i ljubavni par koji čine Hak Hall alias Hawk (Alan Ritchson) i Dawn Granger alias Dove (Minka Kelly), odnosno epizoda u kojoj maleni dašak svježine donosi gostovanje budućih protagonista spin-off serije Doom Patrol. Ali, takvih je trenutaka premalo, a nominalni protagonisti su bljedunavi poput Robina ili iritantni poput Gara, a priča se, usprkos relativne kratkoće, raspliće presporo. Kreatori serije kao da su toga bili svjesni, pa su posljednju epizodu odlučili začiniti koketiranjem s alternativnim univerzumima, ali je i ovdje serija učinjena nevjerojatno mračnom, da bi sve kulminiralo s “neočekivanim” obratom iza kojeg dolazi još iritantniji cliffhanger. Titans bi možda prije desetak godina mogao biti zanimljiv, ali ljubiteljima superherojskih sadržaja na velikom i malom ekranu danas na raspolaganju stoje daleko brojnije i kvalitetnije alternative.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Aquaman (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Wonder Woman (2017)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara 
WONDER WOMAN
 uloge: Gal Gadot, Chris Pine, Robin Wright, Danny Huston, David Thewlis, Connie Nielsen, Elena Anaya
 scenarij: Allan Heinberg
 režija: Patty Jenkins
 proizvodnja: DC Films/Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 141 min.
 
 Prošle godine je slomljeno srce djevojčica koje su sanjale kako će na čelo svijeta, ili barem onog dijela koji se zove "slobodnim", stati Hillary Clinton i tako im pokazati da su baš u svemu ravnopravne muškarcima. Tako barem misli Hollywood, ili, preciznije, Warner Bros. koji je Wonder Woman, prvu visokobudžetnu i modernu ekranizaciju popularnog stripa o istoimenoj superheroini velikim dijelom reklamirao kao feministički projekt koji bi barem na velikom ekranu ispravio krive Drine koje se ne mogu u stvarnom životu. Novi je film smješten u fiktivni univerzum DC Comicsa, odnosno predstavlja treći dio ciklusa u kojemu su debitirali Superman i Batman. Zaca Snydera, filmaša čiji Čovjek od čelika i Batman protiv Supermana, usprkos komercijalnog uspjeha nisu, najblaže rečeno, osvojili srca okorjelih strip geekova, je zamijenjen s Patty Jenkins, filmašicom čije je najpoznatije djelo Čudovište, biografski film o Aileen Wuornos, prostitutki koji je zbog ubijanja mušterija stekla neslavni status prve ženskog serijskog ubojice u američkoj povijesti.

I naslovna heroina njenog novog filma također masovno ubija muškarce, ali to, kao i spol, su manje-više jedine zajedničke stvari. Princeza Diana (Gadot) je kći Hipolite (Nielsen), kraljice Amazonki koje žive na Themysciri, rajskom i od ostatka svijeta skrivenom otoku i pripremaju se za neumitni obračun sa zlim bogom rata Aresom. Kada godine 1918. na taj otok nabasa američki pilot i obavještajac Steve Trevor (Pine), ispostavlja se da već nekoliko godina traje krvavi apokaliptički svjetski rat kojeg učesnici još uvijek nisu nazvali Prvim. Diana postaje uvjerena da je sve to Aresovo maslo, te zajedno sa Trevorom odlazi u rat kako bi ubila Aresa i tako zaustavila krvoproliće. U međuvremenu njemački carski general Erich Ludendorff (Huston), uvjeren da će iscrpljena Njemačka izgubiti rat i suočen s time da njegovi pretpostavljeni razmišljaju o primirju, pristaje koristiti usluge dr. Isabel Maru (Anaya), kemičarke koja je stvorila otrovni plin kojim namjerava uništiti savezničke vojske, ali i dodatne milijune žrtava.

Wonder Woman je, barem što se kritičarskog establishmenta tiče, dočekan slično kao i prošlogodišnji Istjerivači duhova. Samim time što je glavna junakinja žena je sebi osigurao feministički karakter i kao takav svakog kritičara koji bi se usudio o njemu reći lošu riječ osudio na status patrijarhalnog muškošovinističkog troglodita. Publika je, međutim, na Wonder Woman reagirala daleko povoljnije od na blagajnama neslavno propalih Istjerivača, pa se tako kritičarskim hagiografijama dodaju podaci o najkomercijalnijem superherojskom filmu koji predstavlja “priču o postanku” i, što je daleko važnije, najkomercijalnijem filmu koga je režirala žena. Taj se uspjeh, doduše, doima zasluženim, jer je Wonder Woman daleko bolja od Istjerivača, a i eksponencijalno bolja od Snyderovih ostvarenja (što možda i nije takvo dostignuće).

Patty Jenkins, koja je navodno imala više kreativne slobode nego što to hollywoodski studiji danas dozvoljavaju, se izuzetno pobrinula da njen film izgleda drukčije od drugih ostvarenja iz DC univerzuma. Nema više mračnog ugođaja i sivih boja, te je film lijep, posebno u scenama koje se odigravaju na rajskoj Themysciri; čak i sivi, sumorni London, pa i blatnjavi rovovi na Zapadnoj fronti izgledaju daleko atraktivnije i životnije od onoga na što nas je navikao Snyder. Scenarij, mada, kao što se može očekivati, ne iskazuje neku naročitu vjernost povijesnim činjenicama (pogotovo u slučaju Ludendorffa, koji je bio mnogo složenija ličnost od manijakalnog hipernegativca koga rutinski preglumljuje Danny Huston), ali je zato doima prilično svjež. U njega je, usprkos izuzetno depresivne teme Prvog svjetskog rata, uneseno dosta humora, višedimenzionalnosti i naznaka da se svijet po moralnom određenju ne može tretirati onako crno-bijelo kao što to čini Hollywood (i kao što bi morao činiti da se radnja odigrava u Drugom svjetskom ratu gdje bi Wonder Woman morala mlatiti naciste). Posebno su zanimljivi protagonističini egzotični pomagači koje tumače prilično raspoloženi Saïd Taghmaoui (poznat po nastupu u Mržnji) i Ewen Bremer (poznat kao Spud iz Trainspottinga). Dobar posao čini i španjolska glumica Elena Anaya, čija je gluma upečatljiva iako liku kojeg tumači nedostaje pola lica. Film zadržava pozitivan duh usprkos toga što nema konvencionalni hepi end (a što svakoga tko pozna povijest i ne bi trebalo iznenaditi). Dojam, doduše, značajno kvari obavezna orgija CGI u završnom obračunu s negativcem koji se, dakako, događa noću, kao i “iznenadni” obrat, koji nije neko izneađenje za iskusnije gledatelje. Jenkins je, međutim, napravila uglavnom dobar posao, a u tome joj je pomogla Gal Gadot, koja je, velikim dijelom i zbog nešto realističnijih i atletskijih tjelesnih proporcija, mnogo uvjerljivija u liku amazonske ratnice od Lynde Carter u među muškim tinejdžerima izuzetno popularne TV-serije 1970-ih. Wonder Woman se zbog toga ističe kvalitetom, ali najviše zahvaljujući sve nižim standardima hollywoodskih superherojskih blockbustera.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

RECENZIJA: Green Lantern (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Blake Lively as Carol Ferris in Green Lantern.
Blake Lively (izvor: Wikipedia)

GREEN LANTERN
uloge: Ryan Reynolds, Blake Lively, Peter Saarsgard, Mark Strong, Temuera Morrison
scenarij: Greg Berlanti, Michael Green, Mark Guggenheim & Michael Goldenberg
režija: Martin Campbell
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2011.
trajanje: 114'

Već se počinju praviti prve procjene o tome tko je pobjednik, a tko gubitnik ovogodišnje sezone ljetnih blockbustera. Warner Bros. se može smjestiti u obje kategorije. Harry Potter i darovi smrti 2 je, s jedne strane, uspio razbiti prestižni plafon od milijardu dolara zarade. S druge strane, istom studiju se dogodio i Green Lantern, ostvarenje koje se smatra najvećim fijaskom godine.

Taj neuspjeh za Warner Bros. predstavlja ne baš mali udarac, s obzirom da je riječ o ostvarenju koje je, za razliku od zadnjeg Harry Pottera, trebalo pokrenuti, a ne zaključiti unosnu franšizu. Njime se nastojalo još jednog stripovskog superheroja pretvoriti u stroj za proizvodnju novca na kino-blagajnama, i to onog  po svojim moćima daleko superiornijeg svim ostalima. Fanatični strip-fanovi su, nakon prvih vijesti o pokretanju projekta, na ekranizaciju čekali još od daleke 1997. godine, a i Warner Bros. je u njega potrošio najmanje 300 milijuna dolara – ili gotovo dvadeset puta više novca nego što je američka vlada nedavno potrošila kako bi pomogla žrtvama gladi na Rogu Afrike.

Takva rastrošnost se, s druge strane, mogla opravdati radnjom koja zahtijeva više specijalnih efekata nego obično. Naslovni junak (kome je domaći distributer ostavio neprevedeno ime, koje na engleskom doslovno znači Zelena svjetiljka) je u stvari pripadnik istoimene organizacije koja nastoji čuvati mir i pravdu u cijelom univerzumu. Abin Sur (Morrison), najbolji od svih Green Lanterna, smrtno je ranjen u okršaju s neuništivim i nezaustavljivim kozmičkim čudovištem Parallaxom. Prije nego što će izdahnuti, Abin Sur se sa svojom letjelicom srušio na Zemlju i tamo pronašao svoju zamjenu u liku Hala Jordana (Reynolds), svojeglavog, ali i neustrašivog probnog pilota. Jordanu je vanzemaljac predao zeleni prsten i zelenu svjetiljku čije korištenje omogućava da, uz dovoljno volje, materijalizira sve što poželi i putuje na drugi kraj svemira. Jordan tako odlazi na planet Oa gdje će od starijih i iskusnijih Green Lanterna nastojati naučiti upravljati svojim moćima. U međuvremenu se na Zemlji znanstvenik dr. Hector Hammond (Sarsgaard) inficirao Parallaxovim tkivom, te se pretvara u monstruma koji će ugroziti ne samo planet, nego i Jordanovu šeficu i bivšu djevojku Carol Ferris (Lively).

Iako je odluka da se glavna uloga povjeri Ryanu Reynoldsu, glumcu čija je karijera izgrađena na komedijama, izazvala nezadovoljstvo među fanovima stripa, ona se ispostavila opravdanom. Reynolds se više nego dobro snalazi u ulozi naslovnog lika, i publika može prihvatiti njegovu transformaciju od običnog čovjeka do spasitelja svijeta. Ili, da budemo precizniji, mogla bi je prihvatiti da je četveročlani scenaristički odbor nije neopravdano ubrzao, tj. jednostavno izbacio iz filma, vjerojatno da se uštedi na novcu ili trajanju. Reynoldsova je uloga stoga postala nezahvalna, isto kao i u slučaju Blake Lively čija je “kemija” s Reynoldsom u tragičnom raskoraku s nedovršenošću njenog lika. Scenarij je isto tako upropastio i ulogu Petera Saarsgarda, jednog od zanimljivijih negativaca koji se premalo pojavljuje u filmu, ali dovoljno da glavnog monstruma učini potpuno banalnim i zaboravljivim.

Zapravo, gotovo sve u filmu je banalno i zaboravljivo, i to najviše zahvaljujući predvidljivostima i klišejima, uključujući i onaj najnoviji – “iznenadni” obrat iza odjavne špice koji sugerira novi nastavak. Režiser Martin Campbell, za koga se ne može reći da nije imao svijetlih trenutaka u karijeri, ovdje se doima potpuno nezainteresiran, pa i scene koje su trebale biti atraktivne izgledaju kao blijeda i jeftina kopija drugih holivudskih blockbustera. Tako je “čarobni” planet Oa inferioran Asgardu iz Thora, Jordanovi vanzemaljski suborci previše sliče na goste tatuinske kantine u Ratu zvijezda, a i završni obračun izaziva zijevanje. Ni 3 D, u koji format je Green Lantern naknadno, konvertiran, se ne čini ništa manje banalnim. Iako se u Hollywoodu govorka da će Warner Bros. radi reputacije ipak riskirati s još jednim nastavkom, teško je izbjeći dojmu da je ovdje moralo smrknuti nakon što je svanulo s Harryjem Potterom.

OCJENA: 3/10