RECENZIJA: Anomalisa (2015)

U Hollywoodu je teško postati zvijezda, a još teže ako se to pokušava učiniti kao scenarist, s obzirom da pripadnici te profesije pripadaju dnu tamošnjeg hranidbenog lanca. Kada neki scenarist postane zvijezda, odnosno kada neki film izaziva zanimanje prvenstveno zato što se temelji na njegovom scenariju, može se pretpostaviti da je riječ o izuzetnom talentu. Charlie Kaufman je jedan od njih, a to prije svega duguje nizu izuzetno hvaljenih ostvarenja na početku prethodnog desetljeća koja su, iako nije neposredno stajao iza kamere, svojim temama i originalnim pristupom odavali neosporni autorski pečat. Na novi Kaufmanov film se, doduše, moralo prilično čekati, a za što je najvjerojatniji razlog relativni neuspjeh Sinegdohe, New York, filma iz 2008. godine u kome je Kaufman prvi put okušao i kao režiser i tako možda prvi put pokazao nesrazmjer između svojih umjetničkih ambicija i tehničkog talenta. Sedam godina kasnije Kaufman se ponovno latio režije, iako ovaj put zajedno s iskusnim lutkarskim animatorom Dukeom Johnsonom, pa je i rezultat, barem što se nagrada tiče, bio nešto bolji– velika nagrada venecijanskog žirija i oskarovska nominacija za najbolji animirani film.

Projekt je nastao prije deset godina kao tekst za kazališnu predstavu, a njegovu pretvaranje u cjelovečernji lutkarski film je na kraju “progurala” uspješna kampanja prikupljanja financijskih sredstava preko Kickstartera. Protagonist Anomalise je Michael Stone (Thewlis), uspješni autor knjiga o psihološkoj samopomoći koji iz Los Angelesa odlazi u Cincinnati na konvenciju hotelijera. Iako Stone uživa status svojevrsnog celebrityja u svojoj branši, riječ je o duboko nesretnom i od ostatka svijeta otuđenom čovjeku, a u što se prije deset godina imala prilike uvjeriti Bella, žena iz Cincinnatija koju je bez ikakvog obrazloženja ostavio. Boravak u gradu je prilika za novi susret koji zbog povrijeđenih osjećaja prođe izuzetno loše. Večer, međutim, neće loše završiti po Michaela s obzirom da upoznaje Lisu (Leigh), mladu ženu koja je također došla na konvenciju. Iako je ona fizički neugledna, na licu ima ružan ožiljak i, prema vlastitim riječima, “nije pametna”, Michael je s njom opčinjen te je poziva u sobu gdje provedu noć vodeći ljubav. Sljedećeg jutra Michael je toliko oduševljen da kaže kako će zbog nje napustiti ženu i sina, ali njegove planove o romantičnoj budućnosti će brzo razbiti surova stvarnost.

Za Kaufmanove filmove se može reći da su “ispaljeni” u najpozitivnijem smislu riječi. Kada je u pitanju sam scenarij za Anomalisu, moglo bi se reći kako je u pitanju najkonvencionalniji od svih njegovih filmova. Naime, predložak je čvrsto ukotvljen u banalnu stvarnost i nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s žanrom fantastike. Isto tako ga je vrlo lako zamisliti i kao scenarij za jednu sasvim konvencionalnu niskobužetnu dramu koja ne bi izazvala neku naročitu pažnju i koja bi, s obzirom na nedostatak nužnih sastojaka u sadržaju, u borbi za “Oscare” ostala kratkih rukava. Ono što je glavna “kvaka” Kaufmanovog filma, stoga, nije scenarij nego nekonvencionalni način na koji se prikazuje priča.

Na prvi pogled se čini da je glavna atrakcija filma u lutkarskoj animaciji. Kaufman i Johnson su se potrudili napraviti relativno realistične lutke, postavši vjerojatno jedni od prvih filmaša koji su se u tu svrhu poslužili 3D printerima. Rezultat je da su lutke dovoljno humanoidne, ali ne toliko vjerne da neke od inače banalnih scena – poput (ne)obaveznog ćaskanja s taksistom, dolaska u hotel, naručivanja hrane, odlaska u zahod – ne bi dobile gotovo nadrealni karakter. A također je tu možda jedna od najeksplicitnijih scena seksa u jednom lutkarskom filmu (i mnogo realističnija od sličnih sadržaja u Team America: World Police). Ona, međutim, neće biti glavni detalj koji će gledateljima upasti u oči. Kaufmanu je, naime, pala na pamet prilično zanimljiva ideja kako da predoči osjećaj otuđenja, ispraznosti i monotonije života protagonista. Glasove svim likovima koji Michael (koga tumači britanski glumac David Thewlis, koristeći vlastiti autentični naglasak) sretne pruža nitko drugi do Tom Noonan, orijaški karakterni glumac kojega blagi glas nije priječio da izgradi karijeru ulogama psihopata i krvoločnih ubojica. On ovdje posuđuje glas ne samo muškim, nego i ženskim i dječjim filmovima, pružajući Anomalisi ugođaj koji je istovremeno fascinantno nadrealan, ali i zastrašujući. Tek kada publika čuje glas Jennifer Jason Leigh kao svojevrsnu “anomaliju” ona može dobiti jasniju predodžbu o pravom emocionalnom stanju protagonista, odnosno shvatiti zašto se on tako naglo i dječački u nju zaljubio.

Taj detalj, zahvaljujući kome su producenti Anomalise uštedjeli na budžetu za glumačke honorare, ukazuje na ekonomičnost kao glavnu vrlinu filma. Film je, također i prilično kratak. U usporedbi s megalomanskom Sinegdohom se Anomalisa doima kao mali, i, mogli bi se reći, simpatični film. To ne znači da nema ponekih nedostataka, poput onih da je iz nekog, gledateljima ne baš najbolje ukazanog razloga, radnja smještena prije deset godina. Jedan od razloga bi mogao biti taj što protagonist u jednom trenutku iznenada počne bijesno govoriti protiv službene politike u Bushovoj eri. Zbog čega je, pak, došlo do takvog iznenadnog pronalaska političkog angažmana u inače profesionalnom Michaelu, nije objašnjeno. Usprkos toga, Anomalisa je majstorski napravljen, dobro napisan i za žanrovske standarde više nego impresivno odglumljen film jednog od danas rijetkih hollywoodskih scenarista koji gledateljima uvijek može servirati nešto različito.

ANOMALISA

glasovi: David Thewlis, Jennifer Jason Leigh, Tom Noonan

scenarij: Charlie Kaufman

režija: Charlie Kaufman & Duke Johnson

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 90 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Wonder Woman (2017)

WONDER WOMAN
 uloge: Gal Gadot, Chris Pine, Robin Wright, Danny Huston, David Thewlis, Connie Nielsen, Elena Anaya
 scenarij: Allan Heinberg
 režija: Patty Jenkins
 proizvodnja: DC Films/Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 141 min.
 
 Prošle godine je slomljeno srce djevojčica koje su sanjale kako će na čelo svijeta, ili barem onog dijela koji se zove "slobodnim", stati Hillary Clinton i tako im pokazati da su baš u svemu ravnopravne muškarcima. Tako barem misli Hollywood, ili, preciznije, Warner Bros. koji je Wonder Woman, prvu visokobudžetnu i modernu ekranizaciju popularnog stripa o istoimenoj superheroini velikim dijelom reklamirao kao feministički projekt koji bi barem na velikom ekranu ispravio krive Drine koje se ne mogu u stvarnom životu. Novi je film smješten u fiktivni univerzum DC Comicsa, odnosno predstavlja treći dio ciklusa u kojemu su debitirali Superman i Batman. Zaca Snydera, filmaša čiji Čovjek od čelika i Batman protiv Supermana, usprkos komercijalnog uspjeha nisu, najblaže rečeno, osvojili srca okorjelih strip geekova, je zamijenjen s Patty Jenkins, filmašicom čije je najpoznatije djelo Čudovište, biografski film o Aileen Wuornos, prostitutki koji je zbog ubijanja mušterija stekla neslavni status prve ženskog serijskog ubojice u američkoj povijesti.

I naslovna heroina njenog novog filma također masovno ubija muškarce, ali to, kao i spol, su manje-više jedine zajedničke stvari. Princeza Diana (Gadot) je kći Hipolite (Nielsen), kraljice Amazonki koje žive na Themysciri, rajskom i od ostatka svijeta skrivenom otoku i pripremaju se za neumitni obračun sa zlim bogom rata Aresom. Kada godine 1918. na taj otok nabasa američki pilot i obavještajac Steve Trevor (Pine), ispostavlja se da već nekoliko godina traje krvavi apokaliptički svjetski rat kojeg učesnici još uvijek nisu nazvali Prvim. Diana postaje uvjerena da je sve to Aresovo maslo, te zajedno sa Trevorom odlazi u rat kako bi ubila Aresa i tako zaustavila krvoproliće. U međuvremenu njemački carski general Erich Ludendorff (Huston), uvjeren da će iscrpljena Njemačka izgubiti rat i suočen s time da njegovi pretpostavljeni razmišljaju o primirju, pristaje koristiti usluge dr. Isabel Maru (Anaya), kemičarke koja je stvorila otrovni plin kojim namjerava uništiti savezničke vojske, ali i dodatne milijune žrtava.

Wonder Woman je, barem što se kritičarskog establishmenta tiče, dočekan slično kao i prošlogodišnji Istjerivači duhova. Samim time što je glavna junakinja žena je sebi osigurao feministički karakter i kao takav svakog kritičara koji bi se usudio o njemu reći lošu riječ osudio na status patrijarhalnog muškošovinističkog troglodita. Publika je, međutim, na Wonder Woman reagirala daleko povoljnije od na blagajnama neslavno propalih Istjerivača, pa se tako kritičarskim hagiografijama dodaju podaci o najkomercijalnijem superherojskom filmu koji predstavlja “priču o postanku” i, što je daleko važnije, najkomercijalnijem filmu koga je režirala žena. Taj se uspjeh, doduše, doima zasluženim, jer je Wonder Woman daleko bolja od Istjerivača, a i eksponencijalno bolja od Snyderovih ostvarenja (što možda i nije takvo dostignuće).

Patty Jenkins, koja je navodno imala više kreativne slobode nego što to hollywoodski studiji danas dozvoljavaju, se izuzetno pobrinula da njen film izgleda drukčije od drugih ostvarenja iz DC univerzuma. Nema više mračnog ugođaja i sivih boja, te je film lijep, posebno u scenama koje se odigravaju na rajskoj Themysciri; čak i sivi, sumorni London, pa i blatnjavi rovovi na Zapadnoj fronti izgledaju daleko atraktivnije i životnije od onoga na što nas je navikao Snyder. Scenarij, mada, kao što se može očekivati, ne iskazuje neku naročitu vjernost povijesnim činjenicama (pogotovo u slučaju Ludendorffa, koji je bio mnogo složenija ličnost od manijakalnog hipernegativca koga rutinski preglumljuje Danny Huston), ali je zato doima prilično svjež. U njega je, usprkos izuzetno depresivne teme Prvog svjetskog rata, uneseno dosta humora, višedimenzionalnosti i naznaka da se svijet po moralnom određenju ne može tretirati onako crno-bijelo kao što to čini Hollywood (i kao što bi morao činiti da se radnja odigrava u Drugom svjetskom ratu gdje bi Wonder Woman morala mlatiti naciste). Posebno su zanimljivi protagonističini egzotični pomagači koje tumače prilično raspoloženi Saïd Taghmaoui (poznat po nastupu u Mržnji) i Ewen Bremer (poznat kao Spud iz Trainspottinga). Dobar posao čini i španjolska glumica Elena Anaya, čija je gluma upečatljiva iako liku kojeg tumači nedostaje pola lica. Film zadržava pozitivan duh usprkos toga što nema konvencionalni hepi end (a što svakoga tko pozna povijest i ne bi trebalo iznenaditi). Dojam, doduše, značajno kvari obavezna orgija CGI u završnom obračunu s negativcem koji se, dakako, događa noću, kao i “iznenadni” obrat, koji nije neko izneađenje za iskusnije gledatelje. Jenkins je, međutim, napravila uglavnom dobar posao, a u tome joj je pomogla Gal Gadot, koja je, velikim dijelom i zbog nešto realističnijih i atletskijih tjelesnih proporcija, mnogo uvjerljivija u liku amazonske ratnice od Lynde Carter u među muškim tinejdžerima izuzetno popularne TV-serije 1970-ih. Wonder Woman se zbog toga ističe kvalitetom, ali najviše zahvaljujući sve nižim standardima hollywoodskih superherojskih blockbustera.

OCJENA: 6/10