Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.
Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.
Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.
Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.
OCJENA: 7/10
One thought on “RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016)”