RECENZIJA: The Defenders (2017)

Nakon tri godine postaje sve izglednije da ambiciozni pokušaj Marvel Comicsa da komercijalni trijumf svog filmskog univerzuma replicira ponavljanjem narativnog i strukturnog recepta na Netflixovim malim ekranima ipak nije doveo do istog takvog uspjeha. Marvelovce i Netflix je, istini za volju, tri puta poslužila sreća – s Daredevileom, Jessicom Jones i Lukeom Cageom – serijama koje su ostavile vrlo dobar dojam svojom kvalitetom, ali izuzetnom različitošću likova, stila i atmosfere. Četvrta serija, Iron Fist, je, nasuprot tome, postala predmetom žestokih kritika, ali i bojazni da su Netflix i Marvel izgubili svoj „mojo” i da će svaka nova serija koja slijedi biti sve gora i gora. Taj je problem na televiziji daleko ozbiljniji nego u kino-dvoranama, i to zato što je televizijska publika, koja raspolaže s daleko opsežnijom i kvalitetnijom ponudom alternativnog sadržaja, daleko razmaženija od tinejdžera kojima je daleko lakše jednom u nekoliko mjeseci utrapiti dva-tri sata pustolovine sa maskiranim superherojima i CGI. Stoga se peta serija, koja bi po prvi put trebala zajedno okupiti četvoro dotada predstavljenih superheroja, dočekana s velikom pažnjom.

The Defenders (Branitelji) je zamišljen kao miniserija, odnosno kao svojevrsni “specijalni” događaj koji bi trebao biti televizijski ekvivalent Osvetnika, koji su predstavljali veliko okupljanje daleko poznatijih superherojskih imena kao što su Iron Man, Hulk i Thor. Zaplet prikazuje splet naizgled nevezanih događaja, koji kulminiraju s potresom u New Yorku, koji, iako nije izazvao veću štetu, bude iz misterioznih razloga zataškan od strane gradskih vlasti. Danny Rand (Finn Jones), multimilijarder, bivši budistički redovnik i majstor borilačkih vještina, je uvjeren da bi za to mogla biti odgovorna “Ruka”, tajanstvena ali izuzetno moćna kriminalna organizacija koja predstavlja njegovog smrtnog neprijatelja. Luke Cage (Mike Colter) nakon povratka iz zatvora u Harlem istražuje veliki broj lokalnih mladića koji su stradali radeći za tajanstvenu kriminalnu organizaciju. Alkoholu sklona privatna detektivka Jessica Jones (Kristen Rytter) je unajmljena kako bi slučaj nestalog muža otkriva eksploziv i planove podzemne građevine ispod New Yorka. U njihovu istragu se upliće i Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi odvjetnik koji svoju karijeru pokušava voditi paralelno s karijerom maskiranog borca protiv kriminala na njujorškim ulicama. U međuvremenu, “Ruku” preuzima Alexandra (Sigourney Weaver), izuzetno sofisticirana i uspješna poslovna žena kojoj je, međutim, dijagnosticirana terminalna i neizlječiva bolest. Krunu njene karijere bi trebao predstavljati projekt “Crnog neba” iza kojeg se krije Elektra Natchios (Elodie Yung), nekadašnja Murdockova djevojka i majstorica borilačkih vještina, koja je bila smrtno stradala, ali koju su pripadnici “Ruke” uskrsli kako bi je iskoristili kao tajno oružje.

The Defenders ljubiteljima prethodnih serija donosi sve što ono što su očekivali ili voljeli. Tako se uz glavne junake našlo mjesta i za njihove najbolje prijatelje, poznanike i pomoćnike, a i stil je ostao uglavnom isti. Većina radnje se odigrava noću, rječnik je i dalje neuobičajeno prostački za televizijske standarde, a nasilje i dalje eksplicitno, uključujući scene koje pokazuju što se događa s ljudskim tijelom kada se na njega nasrne hladnim oružjem. Gledatelji će, međutim, ubrzo shvatiti da u The Defenders skoro nema ničeg novog. I dalje se sve svodi na kompleksnu, ali nerazumljivu zavjeru negativaca za koje se tek pred kraj otkrije da imaju nekakve suvisle i prilično ljudske motive za svoje zločinačke aktivnosti, ali i zbog čega ne izgledaju tako strašni kao što su izgledali u prethodnim serijama. Jedini element koji predstavlja novitet u Marvelovom televizijskom univerzumu jest lik Alexandre, koju maestralno glumi Sigourney Weaver, pokazujući kako je u stanju učiniti impozantnim čak i lik kojeg scenaristi nisu opskrbili nekim naročito upečatljivim replikama i motivima.

Ono što predstavlja daleko veći problem za Marvel jest to da nastojanje da se održi furiozni tempo i svakih par mjeseci lansira nova serija za ljubitelje univerzuma ima posljedice ne samo po kreativne, nego i financijske mogućnosti. Neumitne usporedbe sa spektakularnim, raskošnim filmovima ukazuju da je stvarnost u kojem žive junaci The Defendersa daleko siromašnija, prozaičnija i mračnija. Odnosno, da se umjesto epskih bitaka na ulicama usred bijela dana s negativcima moraju suočavati u mračnim sobama ili mračnim tunelima, često koristeći hladno oružje u scenama gdje zbivanja, pogotovo kada montažer nije na visini zadatka, znaju biti nerazumljiva. To moža najviše do izražaja dolazi na samom završetku serije, kada je ono što bi trebao biti apokaliptički obračun u podzemlju New Yorka izgleda krajnje jeftino i antikatartički, a pri tome od bitne pomoći nije ni obavezni cliffhanger. Tvorci onoga što je donedavno izgledalo kao najpropulzivnija televizijska franšiza se moraju trgnuti i dobro razmisliti, inače će budućnost junaka The Defendersa izgledati prilično mračno.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016)

Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.

Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.

Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.

Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 1, 2015)

Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevil s Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.

Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).

Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.

Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.

OCJENA: 8/10