Oznaka: Deborah Ann Woll

RECENZIJA: Escape Room (2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Cjelovečernji film, polako ali sigurno nestaje kao forma s jasno određenim početkom, sredinom i krajem, barem ako se pitaju šefovi hollywoodskih studija. U pitanju nije više spoznaja da se za “dublje” i ozbiljnije sadržaje kao daleko adekvatniji medij nametnula streamingom “podmazana” televizija, nego i to da Hollywood, kada su u pitanju žanrovska ostvarenja, sve rjeđe pravi filmove koji nisu zamišljeni kao početak buduće franšize. Vrlo često to znači da će film, koji bi vrlo dobro funkcionirao kao samostalna cjelina, biti upropašten nastojanjem da se na silu ishodi nastavak. Nigdje se takav trend ne očitava na tako eksplicitan način kao u slučaju horor-trilera Escape Room Adama Robitela.

Naslov sugerira kako je riječ o tzv. sobi za bijeg, odnosno relativno novom i danas sve popularnijem obliku zabave za ljude koji žele u stvarnom životu iskusiti uzbuđenja koja su im dotada pružala isključivo video-igre. Sobe za bijeg predstavljaju jednu ili više prostorija koje igrači trebaju napustiti tako što rješavaju zagonetke i pronalaze skrivene ključeve. Escape Room započinje u Chicagu gdje je grupa od šestoro igrača pozvana u tajanstvenu zgradu gdje bi trebala započeti igru čiji je cilj izlazak iz zaključanih soba. Šest igrača, koji pripadaju različitim spolovima, godištima i socio-ekonomskim klasama, već u samoj čekaonici shvaća da je igra započela, a potom otkriva da su opasnosti koje im prijete prave, odnosno da moraju sve svoje fizičke i intelektualne vještine iskoristiti ne samo da pobijede, nego da pokušaju sačuvati vlastite živote.

Ne baš malen broj kritičara je Escape Room uspoređivao sa Slagalicom strave, a što se relativno lako može objasniti kroz sličnost koncepta, odnosno zaplete u kojima protagonisti moraju rješavati zagonetke kako bi se spasili od nevolje. Escape Room je, međutim, bitno drukčiji film od Slagalice, koja je bila žanrovski čvrsto ukotvljena u vodama “torture porna”; ovdje, dijelom i zbog nastojanja da se osigura komercijalno isplativiji cenzorski rejting PG-13 previše ekplicitnog nasilja nema, odnosno inzistira se na “čistom” hororu i suspenseu. Režiser Adam Robitel, pak, ima iskustvo upravo u takvoj vrsti filmova, jednoj od rijetkih koje Hollywood u posljednje vrijeme snima s niskim budžetom, Ovdje se to iskustvo ogleda kroz nekoliko prilično dojmljivih scena, koje odaju domišljato korištenje scenografije, odnosno stvaranje različitih atmosfera u različitim sobama za bijeg. Možda se to najbolje vidi u trećoj od nekoliko soba koje protagonisti moraju prijeći, a u kojoj se također vješto koristi soundtrack, odnosno klasična pjesma “Downtown” Petule Clark čiji stihovi služe kao svojevrsni ironični komentar radnje, odnosno ključ za zagonetku.

Robitelov režijski talent je, međutim, bio ograničen nekvalitetnim scenarijem, prije svega po pitanju likova. Escape Room ih ima relativno malo, ali ta malobrojnost može biti podloga za kvalitetu, prije svega kada se stvore međusobno različiti i upečatljivi likovi koji će publici ostati u sjećanju i prema čijoj sudbini nisu ravnodušni, a za što su najbolji primjer SF-klasici poput Predatora i Aliensa. Ovdje to, međutim, nije slučaj, jer su likovi svedeni na jednostavne klišeje – introvertirani štreber, gubitnik iz radničke klase, zatucani kamiondžija, psihopatski burzovni mešetar, prolupali ratni veteran, Jedan od njih služi isključivo za ekspoziciju, odnosno kako bi u sobe za bijeg neupućene gledatelje upoznao s tim relativno novim i nepoznatim konceptim zabave; čim taj zadatak obavi, postaje nepotreban, a njegova sudbina prilično izvjesna. Dojmu ne pomaže ni to što su većina likova krajnje antipatični, a ni članovi glumačke postave, s izuzetkom Deborah Ann Wall (poznate po nastupu u TV-seirji Daredrvil) im ne udahnjuju neki naročiti život.

Najveći nedostatak filma Escape Room, je, međutim, završnica. Gledateljima, koji su zbivanja dotada pratili isključivo iz perspektive protagonista, je “elegantno” servirano objašnjenje što se, kako i zašto događalo, i to iz ustiju samih organizatora smrtonosne igre. I, naravno, nakon što preživjeli igrači o svemu tome pokušaju izvijestiti vlasti, brzo se otkrije kako nikakve sobe za bijeg više nema, odnosno da je, bez obzira na sve logističke i tehničke probleme, uklonjena preko noći. Na samom kraju se gledateljima pruža spektakularna scena za koju se ispostavi da je ništa drugo do uvod u nastavak, koji će, po svemu sudeći, biti snimljen. Na žalost.

ESCAPE ROOM

uloge: Taylor Russell, Logan Miller, Deborah Ann Wall, Tyler Labine, Jay Ellis, Nik Dodani

scenarij: Bragi F. Schut & Maria Melnik

režija: Adam Robitel

proizvodnja: Columbia/Original Film, SAD/Kanada, 2019.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.

Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.

Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.

Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 1, 2015)

~ Dragan Antulov ~ 6 komentara

Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevil s Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.

Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).

Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.

Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.

OCJENA: 8/10