Oznaka: Jon Bernthal

RECENZIJA: Izazivač: Le Mans ’66 (Ford v Ferrari, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Svatko onaj tko propovijedi Grete Thunberg shvaća iole ozbiljno bi se morao složiti s idejom da se sva vozila koja koriste fosilna goriva moraju uništiti, ili barem obustaviti njihovu proizvodnju te strogim zabranama posjedovanja ograničiti njihovo korištenje. I dok se još kako-tako mogu shvatiti protuargumenti koji bi takve zabrane smatrali nepraktičnim u kontekstu suvremenog života i očuvanja nekih osnovnih mehanizama suvremene civilizacije, sljedbenici švedske tinejdžerke bi daleko uvjerljivije napali korištenje privatnih automobila u svrhu sporta, odnosno automobilske utrke koje ne služe ni čemu drugome osim bahatosti i sebičnom užitku vozača, odnosno izopačenim strastima gledatelja. Zbog svega toga bi sve pristaše Grete Thunberg koji se smatraju iskrenima sadržaj filma Ford v Ferrari, kod nas prevedenog kao Izazivač: Le Mans ’66, trebali dočekati s krajnjim gnušanjem.

Radnja filma, temeljenog na istinitim događajima od prije više od pola stoljeća, je smještena u svijet bitno drukčiji od današnjeg. Dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog traje kontuirani ekonomski rast zajedno s nikad prije i nikad poslije zabilježnim tehnološkim napretkom i spektakularnim skokom životnih standarda. Taj fenomen se mogao bilježiti skoro svuda u svijetu, ali nigdje tako očito u Americi, gdje je automobil – ono nekada bio luksuz za elitu – postao dostupan svakoj “šuši”. Ford, detroitska tvrtka koja je u prethodnih pola stoljeća novoj postavila temelje automobilskoj paradigmi se, međutim, u novim okolnostima nešto teže prilagođava tržištu, i toga je njen direktor Henry Ford II (Letts), unuk i imenjak njenog legendarnog osnivača, svjestan. Lee Iacocca (Bernthal), jedan od njegovih podčinjenih, rješenje problema vidi u tome da se tvrtka orijentira na “Boomere”, generaciju koja se rodila iza rata i koja jedva čeka da postane punoljetna i blagostanje svojih roditelja počne trošiti na “bijesne” i “seksi” automobile. A najbolju reklamu za novi, “hip” i “cool” Ford bi mogle pružiti spektakularne automobilske utrke u kojima bi se natjecali Fordovi modeli. Detroitska tvrtka, međutim, nema iskustva u proizvodnji takvih vozila te se ispočetka za pomoć obraća legendarnom Enzu Ferrariju i nudi im preuzimanje njegove tvrtke. Kada ga Ferrari odbije, Ford to shvaća osobno i odluči izazvati Talijana na njegovom terenu. Zadatak preuzima Carroll Shelby (Damon), dizajner trkaćih automobila koji kao svog pomoćnika, glavnog mehaničara i vozača bira Kena Milesa (Bale) čiji talent ide zajedno s burnim temperamentom koji mu ponekad donosi pobjede na trkalištu, ali i probleme s autoritetom. Oni zajedno stvaraju i testiraju Ford GT 40, automobil s kojim će se u lipnju 1966. godine suočiti s Ferrarijevim modelima i vozačima na 24 sata Le Mansa, tehnički, fizički i psihološki najzahtjevnijoj od svih automobilskih utrka.

Izazivač: Le Mans ’66 je nakon premijere imao neočekivano dobar uspjeh na kino-blagajnama, a što se često tumači trailerom koji je sugerirao spektakularnu adrenalinsku akcijadu. Ono što će gledatelji umjesto toga vidjeti je, međutim, daleko bliže drami, iako prilično uspješno upakirano u celofan povijesnog epa stare hollywoodske škole. Režiser Mangold, koji je kroz svoj opus pokazivao daleko sklonost ozbiljnoj, često baš ne i najvedrijoj, drami, čak i kada su u pitanju bili filmovi o superherojima, se čini solidnim izborom. Iako film traje dva i pol sata i iako scenarij prečesto skreće u vode klišeja, ponekad i na račun povijesne utemeljenosti, spašava ga izuzetno raspoložena glumačka ekipa. Tu se prije svega moraju istaknuti karakterni glumci, uključujući Traceya Lettsa u ulozi industrijskog patrijarha koji duboko u sebi krije nedostatak samopouzdanja, kao i sveprisutnog Bernthala koji odrađuje još jednu impresivnu ulogu kao Lee Iacocca. Vrlo dobar posao je napravio i Matt Damon koji je lik nadarenog ali nimalo umišljenog dizajnera odglumio bez nekakvog prenemaganja. To se, međutim, ne bi moglo reći za njegovog kolegu Balea koji lik Milesa glumi kao da po svaku cijenu želi osvojiti “Oscara”, a i lik Lea Beebeja, jednog od Fordovih direktora koji je skeptičan prema projektu, je na previše umjetan način pretvoren u negativca, pa bi ga i daleko raspoloženiji glumac od Josha Lucasa pretvorio u karikaturu. Još je žalosnija stvar s Caitrionom Balfe, zvijezdom Outlandera, koja je dobila nezahvalnu ulogu Milesove surpruge, odnosno lika ubačenog samo zato što je trebalo ispuniti minimalnu kvotu likova koji nisu cisheteroseksualni bijeli muškarci. Usprkos toga, kao i povremenog skretanja u sentimentalnu “ljigu”, Izazivač ipak služi svojoj svrsi te će na kraju priče ipak zabaviti gledatelje. Barem one koji ne brinu to da će vozeći se do kino-dvorane zagaditi ovaj planet.

IZAZIVAČ: LE MANS ’66

(FORD V FERRARI)

uloge: Matt Damon, Christian Bale, Jon Bernthal, Caitriona Baife, Tracy Letts, Josh Lucas, Noah Juppe

scenarij: Juzz Butterworth, John Henry Butterworth & Jason Keller

režija: James Mangold

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 152 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The Punisher (sezona 1, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Netflix nas je u posljednjih godinu dana naučio da njegove nove serije o Marvelovim junacima, koje su se dotada bile čekale sa nestrpljenjem, sada dočekuju s prilično skepse, pa i strepnje. Nije više u pitanju samo očigledan kreativni i financijski zamor, pa čak i očekivani pad kvalitete nakon iznenađujuće dobrih debitantskih sezona Daredevila i Jessice Jones, nego se čini da je projekt Netflixove superherojske multi-serije slično i njegov kino-ekvivalent postao žrtvom procesa koji, izgleda, ne mogu zaustaviti ni njegovi tvorci. Tako se čini da će svaka nova serija ili nova sezona biti lošija od prethodne, dijelom zbog objektivnih okolnosti, dijelom zbog potrebe da se forsira narativna i sadržajna formula koja se svodi na sve razvučenije sezone koje završavaju sve melodramatskijim i sve manje uvjerljivim cliffhangerima. Takvu su sudbinu mnogi očekivali za The Punisher, najnovijoj od svih Netflix-Marvelovih serija, ali ju je ona, na svu sreću, uglavnom uspjela izbjeći.

Protagonist, kojeg tumači Jon Bernthal, je već bio uveden u drugoj sezoni Daredevila kao prilično značajan lik i svojevrsni Daredevilov alter ego koji je njegov vigilantizam doveo do brutalne i krvave krajnosti. Frank Castle je za svoje postupke, koji su stvorili nezapamćeni bodycount u redovima njujorškog kriminala, ima itekakvo opravdanje, s obzirom da su mu u gangsterskom obračunu tragično stradali voljena supruga i djeca, a s druge strane, za svoju krvavu i izuzetno efikasnu osvetu je stekao nužne preduvjete kao časnik marinskih specijalaca te u bogatom iskustvu američkih ratova po Iraku i Afganistanu. Njegova vojnička prošlost, prilikom koje je, pak, otkrio i tamnu stranu “širenja demokracije” kroz mučenja i brutalne likvidacije zatvorenika, kao i upetljanost svojih pretpostavljenih u šverc droge, je isto tako izvorom dubokih i nikada prevladanih trauma. Koliko-toliko sretna okolnost za Castlea je u tome što ga vlasti nakon jednog od spektakularnih okršaja smatraju mrtvim. U sličnoj situaciji je i David “Micro” Lieberman (Ebon Moss-Bachrach), haker i bivši analitičar NSA čiji je pokušaj da raskrinka prljave rabote u Afganistanu rezultirao time da se istraga i policijski progon okrenu protiv njega, a on sam jedva preživi pokušaj hapšenja nakon kojega ga vlasti smatraju mrtvim. “Microu” je, s druge strane, obitelj još uvijek živa, te on žudi za time da joj se vrati i stoga nastoji regrutirati Castlea za projekt pronalaženja dokaza koji bi ga oslobodili optužbe. Castle se s njim nevoljko udruži, ali samo zato jer je uvjeren da će mu “Microve” hakerske i analitičke sposobnosti pomoći da dovrši osvetu. Stvari, s druge strane, komplicira to što se za Castleove afganistanske dane počela zanimati Dinah Madani (Amber Rose Evah), agentica Odjela domovinske sigurnosti koju, pak, počinje zanimati Castelov bivši suborac Billy Russo (Bern Barnes), sada vlasnik uspješne i političko-poslovnim vezama “podmazane” zaštitarske tvrtke.

Netflix-Marvelove serije se ističu inzistiranjem na realizmu, te se njihovi zapleti i junaci u pravilu mogu daleko lakše zamisliti na stvarnim ulicama New Yorka od njihovih filmskih ekvivalenata u drečavih kostimima. Realizam je u slučaju The Punishera doveden na jednu novu, nekima možda čak i uznemirujuću razinu. Frank Castle, naime nije nikakav superheroj; njegove moći uopće nisu nadljudske, te se u nemalom broju scena suočava s prilično neugodnim posljedicama balističkih i drugih projektila po svoje tijelo. On čak nije ni heroj u onom uobičajenom smislu, i to prije svega zbog,, u najmanju ruku, moralno upitnih metoda borbe protiv zločina, a koji uključuju mučenja, sakaćenja i orgije ubijanja pri čemu se postavlja pitanje da li on u svemu tome na neki bolestan način uživa. S druge strane, Castle je prilično kompleksan lik, koji je još u sebi zadržao nekakve tragove ljudskosti, odnosno sve vrijeme mu je savršeno jasno da više nikad neće biti dio normalnog ljudskog društva. Svemu tome je izuzetan doprinos dao Bernthal, koji je u posljednje vrijeme odglumio niz sjajnih likova, ali Frank Castle/Punisher je bez svake sumnje najbolji od svih njih.

Vrlo je dobra bila i scenaristička odluka da se Punisheru kao partner, ali i svojevrsni “alter ego” doda “Micro”. Slično kao što je Punisher u istu svrhu služio Daredevilu, tako ovdje služi lik kojeg tumači relativno nepoznati, ali sjajni Moss-Bachrach. Lik, koji je, usprkos svog porijekla iz originalnih stripova velikim dijelom inspiriran stvarnim likom Snowdena, s druge strane, izbjegava mnoge geekovske stereotipove. Naprotiv, u njemu se vidi nešto najbliže što bi Castle imao od savjesti, a “Microvljeva” obitelj, koju Castle stjecajem okolnosti ima priliku posjećivati predstavlja svojevrsnu idiličnu viziju, odnosno zamjenu svega onoga što je Castle izgubio.

Ukotvljenost Punishera u stvarni svijet se možda najjasnije vidi u tome što jedan od važnih motiva radnje predstavljaju događaji vezani uz “širenje demokracije” po Bliskom Istoku, od čijih se neugodnih posljedica današnji svijet, slično kao i protagonist, nikada nije oporavio. I u pitanju nije samo glavni junak, nego i njegovi pretpostavljeni, koji su zagazili u duboku korupciju, zločin i stekli opravdanja za masovno kršenje ljudskih prava, nego i suborci. U tome su, pak, producenti dijelom iskazali svoja očekivana salonskoljevičarska uvjerenja, pa je, na primjer, jedan od negativaca, odnosno alternativnih verzija Franka Castlea, vojnik (čiji lik tumači australski glumac Daniel Webber) koji iskazuje “trumpoljubačke” stavove protiv federalne vlade i zaštitu prava na oružje prije nego što će postati sumanuti i opasni terorist. Iz istih salonskoljevičarskih poriva je klišejima žrtvovan lik Madani, koja manje funkcionira kao ozbiljan federalni policajac, a više kao reklama nove “političke korektnosti” koja taj posao obavlja ne samo kao žena, nego i kao muslimanka. Problem s tim likom što ga kao ozbiljnog policajca ne možemo shvatiti nakon što bude opterećen s nekim romantičnim podzapletima koji će imati prilično predvidljive melodramatične obrate. Najveći nedostatak serije, ili barem ove sezone, s druge strane, je njena razvučenost. Prvih nekoliko epizoda se radnja razvija prilično sporo, da bi se ubrzala tek pred kraj, ali i tada bila opterećena s nekoliko suvišnih epizoda. Možda je najgori primjer posljednja epizoda, koja dolazi nakon spektakularne scene velikog obračuna u pretposljednjoj epizodi, i nakon koje Castleov obračun s glavnim zlikovcem izgleda antiklimaktičan i neuvjerljiv. Iako je još uvijek riječ o vrlo dobroj seriji, tvorci Punishera će se morati itekako potruditi da u predstojećoj drugoj sezoni izbjegnu prilično izgledan pad kvalitete.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tragovi u snijegu (Wind River, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
TRAGOVI U SNIJEGU
 (WIND RIVER)
 uloge: Jeremy Renner, Elizabeth Olsen, Gil Birmingham, Jon Bernthal, Julia 
 Jones, Kelsey Chow, Graham Greene
 scenarij: Taylor Sheridan
 režija: Taylor Sheridan
 proizvodnja: Acacia Entertainment/Film 44, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Mjesta koja se ističu izuzetnom prirodnom ljepotom su lijepa najčešće zbog toga što tamo nema ljudi koji bi tu prirodnu ljepotu nagrdili. Riječ je najčešće o nepristupačnim džunglama, pustinjama, močvarama, planinama ili šumama gdje obično ne živi nitko osim onih koji nemaju izbora. Njima je život ne samo izuzetno težak, nego obično kratak i ne baš tako rijetko nasilan. To se stanje stvari, međutim, pokazalo izuzetno zahvalnim po filmaše, a možda najviše po autore vesterna. Na jednom takvom vesternovskom mjestu radnje se odvija radnja Tragova u snijegu, filma Taylora Sheridana koji svojim žanrom, iako ima dosta vesternovskih elemenata, nominalno pripada trileru sa snažnim primjesama socijalne drame.

Film se u originalu zove Wind River, a radnjom je smješten u istoimeni rezervat koji zauzima relativno veliki dio američke federalne države Wyoming i u kojem žive pripadnici indijanskog naroda Arapaho. Protagonist je Corey Lambert (Renner), djelatnik američke federalne Uprave za divljač i ribarstvo, čiji je posao lov na problematične vukove, pume, medvjede i druge grabežljivce. Lambert je jedan od rijetkih bijelaca koji dobro poznaje rezervat, te se zahvaljujući svom poslu ne samo dobro upoznao i sprijateljio s lokalnim življem, nego je i s Arapaho ženom zasnovao obitelj. Zbog toga će ga izuzetno teško pogoditi kada prilikom rutinskog lova u planinskim bespućima pronađe leš mlade indijanske djevojke Natalie Hanson (Chow), za koju je odmah jasno kako je smrtno stradala zahvaljujući nasilnom zločinu. S obzirom da je poznavao djevojku i njenu obitelj, Benu (Greene), šefu malobrojne plemenske policije, nudi pomoć u istrazi. Policajcima, s obzirom da je rezervat u federalnoj nadležnosti, kao ispomoć dolazi usamljena agentica FBI Jane Banner (Olsen) za koju je odmah jasno da joj nedostaju odjeća, oprema i iskustvo potrebno da bi mogla istraživati nasilni zločin u bespućima snijegom prekrivenog rezervata.

Uvodna špica tvrdi da su Tragovi u snijegu inspirirani istinitim događajima, a što je Taylor Sheridan (koji je također napisao scenarij) objasnio time da su ga potakli brojni nikada razjašnjeni slučajevi nestanaka indijanskih žena u rezervatima, kao da federalne i druge službe o njima, za razliku od nekih drugih društvenih grupa, ne vode statistike. Film ne krije svoju angažiranost, odnosno nastojanje da publiku upozori na žalosno stanje stvari u indijanskim rezervatima, gdje je stanovnicima život okruženom netaknutom prirodom slaba utjeha kada ovisi o socijalnoj pomoći, te gdje sklonost da se dosada prekrati alkoholom i drogom stvara začarani krug ovisnosti i nasilja. Sheridanov film, s druge strane, nikada ne prelazi tanku liniju koja bi ga pretvorila u tipičan “politički korektan” agitprop, te najvećim dijelom funkcionira kao konvencionalni kriminalistički triler. Iako su Tragovi u snijegu dobili službeno priznanje festivala u Cannesu. nekakvog posebnog art-snoberaja tipičnog za festivalske filmove u njemu nema, s izuzetkom na trenutak zbunjujećeg flashbacka pred kraj filma, kao i previše pretenciozne glazbene podloge Nicka Cavea i Warena Ellisa. Scenarij također ne nastoji otkriti toplu vodu, te je detektivski misterij relativno jednostavan, te se rješava manje zbog naročite genijalnosti istražitelja, a više zbog igre slučaja i, kao što se to zna dogoditi, gluposti počinitelja.

Sheridana je od nekakvog briljantnog koncepta više zanimala prilika da stvori atmosferu, odnosno da stvori i prikaže upečatljive likove. U tome je imao izuzetnu pomoć Jeremyja Rennera, koji je tumačio jedan od najpozitivnijih likova u svojoj karijeri, odnosno nešto najbliže klasičnom vestern-junaku što može proizvesti današnji Hollywood. Od Rennera, koji u tu svrhu čak skoro sve vrijeme nosi svijetli kaubojski šešir, je mnogo manje impresivna njegova nominalna partnerica Elizabeth Olsen. Inače talentirana glumica u Tragovima u snijegu uglavnom služi kao ukras, a njen lik, usprkos feminističkih imperativa o “snažnim ženama” u suvremenom Hollywoodu, treba čekati tek nasilnu završnicu da bi bio od nekakve koristi. Izuzetno dobar dojam je, pak, ostavio Gill Birmingham, glumac publici najpoznatiji kao Jacobov otac u Sumrak Sagi, a koji jednostavno briljira u ulozi oca stradale djevojke koji očajnički nastoji sačuvati djelić dostojanstva suočen s nezamislivim gubitkom. Zbog tako kvalitetne glume, kao i solidne režije, Tragovi u snijegu zaslužuju preporuke kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje naizgled privlačnim slikama gledatelje podsjeća na neke ne baš ugodne istine.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Vozač (Baby Driver, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
BABY DRIVER
 uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Eliza Gonzalez, Jon Hamm, Jamie Foxx, Jon Bernthal, CJ Jones
 scenarij: Edgar Wright
 režija: Edgar Wright
 proizvodnja: TriStar Pictures/Sony, SAD, 2017.
 trajanje: 113 min.

Kreativnosti u Hollywoodu danas ima prilično malo, a to se možda najbolje vidjeti po tome što gotovo sve njegove blockbustere čine nastavci, remakeovi, spin-offovi ili, u najboljem slučaju, ekranizacije nekog opskurnog Marvelovog stripa. Oni filmaši koji tamo pokušaju primijeniti nešto kreativnosti se provedu kao bosi na trnju, a za što je jedan od primjera Edgar Wright, engleski režiser koji se bio proslavio nizom hvaljenih komedija sa Simonom Peggom u glavnoj ulozi. Njegov pokušaj da svoj kreativni talent iskoristiti za hollywoodski superherojski blockbuster je u slučaju Ant-Mana završio fijaskom, odnosno protjerivanjem s mjesta režisera uslijed onoga što se danas eufemistički naziva “kreativnim razlikama”. A kreativnosti čak ne treba biti mnogo da bi se stvorio kvalitetan film, o čemu možda najbolje svjedoči sljedeći naslov u Wrightovoj filmografiji, akcijski film Baby Driver. Zbog protagonista, osnovnog koncepta, zapleta i žanrovskog određenja bi se vrlo lako mogao nazvati svojevrsnim remakeom hvaljenog filma Vožnja danskog režisera Nicholasa Windinga Refna. Međutim, Wright ga je napravio tako da nitko ne može poreći da je riječ o bitno različitom filmu.

Protagonist je Baby (Elgort), mladić obdaren izninmnim vozačkim talentom kojeg je prisiljen koristiti za aktivnosti s onu stranu zakona. Lokalni gangsterski bos Doc (Spacey) ga je angažirao kao stalnog člana svog tima pljačkaša banaka, zaduženog da pljačkaše neopaženo, brzo i diskretno odveze u sigurnost pred policijom. Baby svojim kolegama, koje se stalno izmjenjuju u timu, u oči upada skromnošću, šutljivošću ali i vrhunskom profesionalnošću. To i ne iznenađuje, s obzirom da se kriminalom bavi protiv svoje volje, motiviran isključivo željom da Docu kroz pljačke Docu otplati dug. Snove o jednom drukčijem, boljem i ljepšem životu će potaknuti susret s Debora (James), mladom konobaricom u koju se do ušiju zaljubi. Ona za njega predstavlja sve čemu težiti, ali i za Doca sredstvo da svog mladog uposlenika zadrži za sebe za još nekoliko spektakularnih “poslova”, koje će dodatno zakomplicirati Babyjevi drogi i nasilju skloni kolege.

Usprkos izuzetnih sličnosti sa Refnovom Vožnjom, film je kao ideja nastao još daleke 1994. godine, a Wright ju je djelomično iskoristio za glazbeni videospot za pjesmu “Blue Song” grupe Mint Royale (koji je, pak, inspiraciju pronašao u uvodnoj sceni pljačke u filmu). Iako scenarij sugerira “emtvijevsku” videospotovsku orgiju, i iako je radi mlađe i cinizmu manje sklonije publike protagonist pretvoren u gotovo anđeoskog dobričinu koji se samo stjecajem okolnosti našao na krivom putu (a što možda najbolje sugerira lik njegovog ostarjelog crnog gluhonijemog štićenika kojeg tumači CJ Jones), Baby Driver je izuzetno originalan i za današnje hollywoodske standarde neuobičajeno autorski film. To se ne odnosi samo na izuzetan trud u stvaranju dojmljivih akcijskih scena, nego i nastojanje da se od sličnih proizvoda ističe ne samo neuobičajenim mjestom radnje (Atlanta), nego i time da se impresivna glumačka postava koristi na neuobičajen i originalan način.

Ansel Elgort, koji se s 23 godina uspio nametnuti kao jedna od najmlađih zvijezda današnjeg Hollywooda, se snalazi kao riba u vodi u ulozi koja se čini primjerenija ikonama kao što je Steve McQueen i koji bi u svakom drugom hollywoodskom filmu tumačili njegovi barem desetljeće stariji kolege. Lily James, mlada Britanka dosad poznata po Downton Abbeyu, također ostvaruje izvrstan dojam u gotovo saharinskoj ulozi simpatične “djevojke iz susjedstva”. Kevin Spacey se u ulozi slatkorječivog, ali zastrašujućeg gangsterskog bosa snalazi kao riba u vodi, ali ipak obavlja manje impresivan posao od glumaca koji tumače njegove potčinjene. To uključujue kako danas prilično aktivnog Jona Bernthala u ulozi veteranskog pljačkaša, ali i Jamieja Foxxa koji se očigledno dobro zabavlja tumačeći lik negativca koji je istovremeno neugodan ali i zastrašujuće inteligentan. Konačno je tu i Jon Hamm, koji će se ulogom kokainom i seksom opsjednutog kriminalca konačno odmaknuti od uloge Dona Drapera u Momcima s Madisona.

Wrightov je film vrlo dobar i zbog scenarija koji ne robuje konvencijama. Tako se pojedini likovi pojavljuju da bi potom nestali kao da ih ne bi bilo, isto kao što nestanak nekih drugih dolazi u eksplozijama iznenadnog i prilično eksplicitnog nasilja, zahvaljujući Baby Driver dobiva mračnu, naturalističku notu toliko različitu od bajkovitosti s kojom je prikazan njegov protagonist. Međutim, najbolji primjer Wrightove kreativnosti je izuzetno domišljata i efektna ideja s kojom se omogućilo da u filmu “cool” soundtrack, kojeg čine brojni pop hitovi iz posljednjih pola stoljeća, služi ne samo kao glazbena podloga, nego čini i integralni i potpuno uvjerljivi dio radnje. Doduše, na kraju dolazi do robovanja akcijskim klišejima, prije svega u sceni apokaliptičkog završnog obračuna koja podsjeća na horore 1980-ih. Završnica, u kojoj se nastoji isforsirati najbolji mogući hepi end, će nekim gledateljima izgledati previše zašećereno. Drugima će, s druge strane, predstavljati puni pogodak, odnosno podsjetiti ih da nekad to mogu očekivati i u stvarnom životu. Ili barem u kontekstu hollywoodskih filmaša koji nastoje iskazati svoju kreativnost.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Zakon jačeg (Shot Caller, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
ZAKON JAČEG
 (SHOT CALLER)
 uloge: Nikolaj Coster-Waldau, Omari Hardwick, Lake Bell, Jon Bernthal, Emory Cohen
 scenarij: Ric Roman Waugh
 režija: Ric Roman Waugh
 proizvodnja: Patricipant Media, SAD, 2017.
 trajanje: 134 min.

Danas više uopće ne bi trebalo biti spora oko toga da je televizija kao format dramskog sadržaja uspostavila potpunu hegemoniju nad cjelovečernjim filmom. Za razliku od ne tako davnih vremena, kada se hollywoodskom zvijezdom postajalo gotovo isključivo na velikom ekranu, a televizijski nastupi bili rezervirani za “druge violine”, danas filmovi glumcima služe za ispunjavanje pauze između angažmanima u TV-serijama. A i ta ostvarenja sve češće izgledaju kao komprimirani derivati onoga što se u mnogo kvalitetnijoj formi moglo vidjeti na malom ekranu. Jedan takav primjer bi mogao predstavljati Zakon jačeg, zatvorski triler u režiji Rica Romana Waugha čiji osnovni zaplet predstavlja kombinaciju dvije izuzetno popularne TV-serije iz prethodnih par desetljeća, a čijom glumačkom postavom dominiraju imena koja su također reputacije izgradila televizijskim nastupima. A da stvar bude još više u duhu vrlog novog televizijskog svijeta, pobrinuli su se distributeri na način da se u SAD (za razliku od Hrvatske) premijera održala na specijalnom kablovskom kanalu prije redovne kino-distribucije.

Protagonist filma je Jacob “Harlon” Money (Coster-Waldau), zatvorenik koji nakon deset godina uspije ishoditi uvjetno puštanje na slobodu. Tamo mora brinuti ne samo o nadzoru vlasti koje predstavlja sumnjičavi službenik Kutcher (Hardwick), nego i o tome da obavi zadatak koji mu je povjerilo “Arijevsko bratstvo”, zloglasna bjelačka zatvorska banda. Money, koji je uspio ostati službeno neregistriran kao njen član, mora sprovesti dogovor sa hispanoameričkom zatvorskom bandom oko prodaje oružja prokrijumčarenog iz Afganistana. Money vrlo brzo počinje sumnjati da posao neće ići glatko, odnosno da postoji velika mogućnost da završi natrag u zatvoru zbog kršenja uvjeta otpusta ili mrtav. Istovremeno se kod flashbackove prikazuje kako je prije deset godina bio uspješan burzovni mešetar i besprijekoran obiteljski čovjek, ali i kako ga je sitna neopreznost pri vožnji dovela iza rešetaka i odvela na put bez povratka.

Glavni lik, koji je predstavljen kao običan pristojan čovjek koji stjecajem okolnosti mora završiti s najogavnijim kriminalnim ološem te prihvatiti njihove metode kako bi preživio, će mnogim gledateljima izazvati deja vu efekt, s obzirom na izuzetne sličnosti s Beecherom u Ozu i Walterom Whiteom u Breaking Badu. Dodatne asocijacije će izazvati i angažman danskog glumca Nikolaja Coster-Waldaua koji upravo uživa svjetsku slavu tumačeći lik moralno ambivalentnog Jamieja Lannistera u planetarno popularnoj Igri prijestolja. Zapažen nastup kao Moneyev prijatelj ima i Jon Bernthal, koga je proslavila TV-serija Živi mrtvaci. Sve to vjerojatno neće u kino-dvorane dovesti fanove tih serije, ali će onima koji dođu ukazati koliko je film kao medij danas postao ograničen u odnosu na moderne televizijske epove. Waugh je, čak i u dva sata trajanja, prisiljen na izuzetnu ekonomičnost u scenariju i jednostavnost karakterizacije, a što često skreće u klišeje. To se pogotovo vidi u scenama s Moneyejvom obitelji u kojima glavni lik, zato da se i najmanje perceptivnoj publici predstavi kao pozitivac, inzistira na razdvajanju na način koji često grca u patetici. Kao što iskusni gledatelj neće imati problema predvidjeti Moneyevu reakciju kada mu društvo kao poklon pri izlasku iz zatvora ponudi golu prostitutku – naravno, sasvim drukčiju od one koju je u sličnoj prigodi imao protagonist Bilo jednom u Americi. Tu je, dakako, i lik službenika za uvjetni otpust čija požrtvovnost i predanost javnom interesu izgleda kao da je ispala iz sovjetske propagande o udarnicima.

Usprkos svih tih ograničenja i klišeja, Zakon jačeg funkcionira kao jednostavan i nepretenciozan triler. Gluma je više nego solidna, scene borbi su kratke i impresivne, a i finale se čini efektnim. Možda bi se većim razočaranjem moglo nazvati to što je scenarist i režiser Ric Roman Waugh, za razliku od svog ranijeg trilera Doušnik, koji je kritizirao američki “rat protiv droge”, odustao od socijalnog angažmana. Jedini izuzetak bi se mogao predstavljati motiv jednog drugog rata – onog u Afganistanu, koji traje više od desetljeće i pol bez da je itko postavio ozbiljno pitanje zašto. Zakon jačeg kroz lik mladog deziluzioniziranog veterana (koga tumači vrlo dobri Emory Cohen) sugerira da je iza svega “dobri stari” profit, odnosno da su “mrvice” koje u tim gudurama ostavi vojno-industrijski kompleks toliko izdašne da se njime mogu nahraniti i mnogo manji “igrači” s onu stranu zakona. Iako taj motiv, kao i mnogo toga, predstavlja uglavnom propuštenu priliku, dovoljan je razlog da se Zakon jačeg preporuči kao jedan od zanimljivijih naslova na našem kino-repertoaru.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Daredevil (sezona 2, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Marvelov filmski univerzum je lijep primjer kako i najvećim i najuspješnijim majstorima prijeti opasnost da pretjeraju u primjeni jedne formule, pa tako s vremenom svi ti filmovi o superherojima počinju previše sličiti jedan na drugi. Posao koji rade tvorci njegovog televizijskog, odnosno Netflixovog, ekvivalenta je samo naizgled lakši, s obzirom da umjesto svakog novog nastavka ili spinoffa u trajanju od dva sata i nešto moraju proizvesti materijal od najmanje 13 sati. A tu se ima razloga vjerovati da je pronalaženje nečega originalnog mnogo teže. S tim problemom su se, između ostalih, suočili tvorci druge sezone Daredevila, koji su početkom 2016. godine morali nekako opravdati očekivanja napumpana iznenađujuće kvalitetnom prvom sezonom kao i njenim spin-offom u obliku Jessice Jones.

Matt Murdock (Charlie Cox), slijepi njujroški odvjetnik , je na početku druge sezone već etabliran kao Daredevil, maskirani osvetnik koji noću, koristeći svoj istančani sluh, borilačke i druge impresivne vještine nastoji ispraviti nepravde i spasiti živote svojih sugrađana koje ne može u sudnici. Njegov trijumf nad zločinačkim imperijem Wilsona Fiska (Vincent d’Onofrio) je, međutim, kratak, jer je odlazak opakog i svemoćnog gangsterskog bosa u zatvor na opakim ulicama Hell’s Kitchena stvorio vakuum koji nastoje ispuniti brojni drugi, često podjednako nasilni i bezobzirni “igrači”. Jedan od njih je, čini se, mnogo opakiji i nasilniji od drugih, odnosno čini se da njegova kampanja masovnih i brutalnih likvidacija kriminalaca nema nikakvu drugu svrhu osim krvoprolića. Tek kada Murdock zajedno sa svojim prijateljem i odvjetničkim partnerom Foggyjem Nelsonom (Elden Henson) bude uključen u slučaj, otkrit će se da iza svega stoji Frank Castle (Jon Bernthal), bivši marinski specijalac koji je nakon tragične pogibije obitelji u dilerskom obračunu odlučio na svoj način očistiti New York od kriminalnog šljama. Murdock ne samo što se mora suočiti s nekime tko je Daredevilov vigilantizam doveo na jednu drugu i mnogo krvaviju razinu, nego se suočava i s duhovima vlastite prošlosti u obliku dolaska Elektre Natchios (Elodie Yung), bivše djevojke i majstorice borilačkih vještina koja traži njegovu pomoć u borbi s tajnim udruženjem drevnih japanskih ubojica.

Producenti serije su bili svjesni da druga sezona mora biti drukčija od prve, a u tome im je na ruku išlo i to što njeni kreatori Drew Goddard i Steven S. DeKnight više nisu bili raspoloživi, te su posao vođenja preuzeli Doug Petrie i Marco Ramirez. Različitost serije se najviše vidjela u tome što Daredevil više nema jednog moćnog arhineprijatelja i superzlikovca s kojim mora ući u epski sukob za srce i dušu New Yorka, nego se umjesto toga suočava s likovima koji, svatko na svoj način, predstavljaju alternativne verzije njega samog. Najbolji primjer za to je Frank Castle, koga će dobri poznavatelji stripa lako prepoznati kao Marvelovog Punishera, a koga Jon Bernthal tumači na maestralan način ostavljajući svjetlosnim godinama iza sebe trojicu glumaca koji su prije njega isti lik tumačili na velikom ekranu. Bernthalov Punisher je realističan lik, koji izgledom, gestama, ali najviše svojim postupcima jasno sugerira kako duboki traumatski poremećaj, ali i svijest o posljedicama, odnosno da za njegove postupke svi ne moraju imati razumijevanja. Stvari stoje dobro i s dolaskom još jednog legendarnog marvelovskog lika – Elektre – koja je prikazana kao naizgled savršena partnerica Daredevilu, ali čija ljepota, inteligencija, šarm i majstorstvo borilačkih vještina isto tako kriju duboko sakrivanu i sputavanu, ali u nekim trenucima nezaustavljivu sklonost ubijanju. Francuska glumica Elodie Yung, koja tumači taj lik, predstavlja pravo otkriće ne samo zbog egzotičnog izgleda, nego i talenta koji uz glumu uključuje i baratanje šakama, a što njen nastup čini daleko boljim od Jennifer Garner koja je isti lik bila tumačila u filmskoj verziji. Setu svih tih moralno ambivalentnih likova se može pridodati i Daredevilov stari mentor Stick, koji za razliku od relativno kratkog pojavljivanja u prvoj sezoni ovdje ima nešto značajniju ulogu i čije prisustvo na samom kraju sprečava da obavezni cliffhanger i “neočekivani” obrat dobije nepotrebno melodramatsku dimenziju, odnosno bude neuvjerljiv. Uvijek pouzdani epizodist Scott Glen u ulozi Sticka pokazuje da je i pod stare dane u stanju svojim nastupom kvalitetno “začiniti” sadržaj.

Ostatak glumačke družine, odnosno Daredevilovo društvo iz prve sezone, je ostalo zasjenjeno. U tome je Foggy Nelson, koga tumači izvrsni Henson, prošao bolje od tajnice Karen Page; njegov lik funkcionira ne više kao “comic relief” i Murdock/Daredevilova druga violina nego kao izuzetno sposobni odvjetnik i protagonistova savjest. Dok je lik Karen Page dobio nekoliko dobrih scena, pogotovo onih u kojima pokušava preobratiti Franka Castlea sa njegovog nasilnog puta, scenaristi su joj na kraju nisu bili skloni – kako zbog isforsirane i na propast unaprijed osuđene romanse s protagonistom, tako i zbog ne baš najuvjerljivije transformacije u novinarku. Druga sezona Daredevila je zato nešto lošija od prve, ali je zadržala dovoljno kvalitete da opravda treću i, što je možda najvažnije, bude kvalitetno vezivo za nove spinoffove i uvođenje novih likova i serija u Netflixov marvelovski univerzum.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Obračun legendi (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
OBRAČUN LEGENDI
(GRUDGE MATCH)
uloge: Robert DeNiro, Sylvester Stallone, Kevin Hart, Alan Arkin, Kim Basinger, Jon Bernthal
scenarij: Doug Ellin, Tim Kelleher, Rodney Rothman
režija: Peter Segal
proizvodnja: Warner Bros., SAD/Britanija, 2013.
trajanje: 113'

Često se govori da ne postoji tužniji prizor od ostarjelog boksačkog prvaka koji ulazi u ring nesvjestan da je njegovo vrijeme odavno prošlo. Iskustvo nam govori da, zapravo, postoje tužniji prizori. Jedan od njih bi mogao biti prizor dvojice ostarjelih boksačkih prvaka koji ulaze u ring kako bi se međusobno obračunali, nesvjesni da je njihovo vrijeme odavno prošlo. U današnjem Hollywoodu se, međutim, drži kako to nije tužan prizor nego, zapravo, ideja za urnebesnu komediju. Barem se takav dojam može steći na temelju zapleta filma Obračun legendi, ostvarenja koje je dio kritike od sebe odbacilo još na temelju samog trailera.

Neprijateljstvo kritike se može protumačiti dijelom zbog zgađenosti idejom da se eksploatira šaketanje dvojice staraca, a dijelom zbog opravdanog straha da bi film mogao trajno okaljati neke od najvrijednijih dijelova hollywoodske baštine. Dva boksačka prvaka u filmu, naime, tumače dva glumca koji su se proslavili u dva vjerojatno najpoznatija i najbolja filma s radnjom u boksačkom ringu – Sylvester Stallone, koji je zvijezdom postao kao junak Rockyja, te Robert DeNiro, kome mnogi vrhunac karijere vide u ulozi Jakea LaMotte u Razjarenom biku. Iako je iz razumljivih razloga (Rocky je proizvod fikcije, a LaMotta stvarna ličnost) bilo nemoguće napraviti crossover, scenaristički odbor se pobrinuo da likove koje Stallone i DeNiro tumače budu predstavljali njihove najbliže moguće ekvivalente. Oni su Henry “Razor” Sharp i Billy “The Kid” McDonnen, dva profesionalna boksača iz Pittsburgha čije je suparništvo, odnosno borba za titulu prvaka početkom 1980-ih ušlo u legendu, ali koje je okončano nakon samo dva meča s dva različita pobjednika, a nakon što se Razor iznenada odlučio povući s ringa. Tri desetljeća kasnije Razor, koji je odavno potrošio novac od sponzora i mora raditi u brodogradilištu, prihvaća ponudu mladog i ambicioznog boksačkog promotora Dantea Slatea Jr. (Hart) da se vrati u ring; to s još većim oduševljenjem čini McDonnen kome je to prilika da se osveti za poraz i konačno dobije odgovor na pitanje koji je boksač bolji. Pripreme za meč kompliciraju ne samo zdravstveni problemi, nego i duhovi međusobne prošlosti u obliku McDonnenovog odraslog sina B.J.-a (Bernthal), koga je dobio napravivši dijete Razorovoj bivšoj djevojci Sally Rose (Basinger).

Dio kritičara, pogotovo onih sklonih snoberaju, bi Obračun legendi mogao nazvati travestijom i zbog toga što pokušava staviti znak između komercijalne akcijske zvijezde ograničenih glumačkih mogućnosti kao što je Stallone i “Oscarom” potvrđenog dramskog umjetnika kao što je DeNiro. U posljednje vrijeme se taj znak jednakosti, međutim, prilično trudi stvoriti sam DeNiro glumeći u velikom broju komedija prilično upitne vrijednosti isto onako kao što Stallone “štanca” niskobudžetne akcijade. Njihov nastup, zapravo, nije uopće problem u filmu. Problem ne bi trebao biti ni sam zaplet, od koga bi netko s malo više talenta, sklonosti crnom humoru i izbjegavanju klišeja mogao napraviti barem zabavno ostvarenje. Tročlani scenaristički odbor, međutim, to nije bio u stanju. Humor se gotovo isključivo svodi na gerijatrijske klišeje, kojima smo nedavno bili izloženi u Legendama u Vegasu, gdje je također glumio DeNiro. A onda kada humora nema, u igru ulaze sapunski klišeji – dvojici boksača nije dovoljno to što su suparnici na ringu, nego su se još morali sukobiti oko iste žene – odnosno prilika za scene kojima se na prilično predvidljiv način promoviraju obiteljske vrijednosti. Sve to završava u prilično antiklimaktičkom i predvidljivom meču gdje se koriste klišeji koji veličaju sportske vrijednosti. Ne može se reći da u filmu nema pokoji lucidan trenutak, pogotovo onda kada se pokušavaju parodirati legendarni filmovi ili ličnosti iz svijeta boksa, niti da u posljednje vrijeme prilično aktivni Jon Bernthal pokušava izvući najbolje iz nezahvalne uloge Kidovog sina. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi deprimirajući dojam o hollywoodskim zvijezdama koje se još uvijek ne mogu pomiriti sa svojom prolaznošću ili spoznajom da je bolje da više ne ulaze u ring.

OCJENA: 3/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

~ Dragan Antulov ~ 4 komentara

Red Granite Pictures
(izvor: god visual communication systems)

VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Doušnik (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

EL INFILTRADO - SNITCH
(izvor: Movies / Cinema)

DOUŠNIK
(SNITCH)
uloge: Dwayne Johnson, John Bernthal, Susan Sarandon, Rafi Gavron, Melina Kankaredes
scenarij: Jason Haythe & Ric Roman Waugh
režija: Ric Roman Waugh
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 112'

Jedna od najpopularnijih izreka kaže da je konzervativac ništa drugo do liberal koga su opljačkali na ulici. Kao primjer obrnute političke konverzije bi moglo poslužiti ono što se zove “rat protiv droge”. Fenomen, nedavno viđen u nas, se ogleda u vatrenim zagovornicima nemilosrdnih pravno-policijskih obračuna s dilerima koji odjednom postaju zagovornici ljudskih prava, rehabilitacije, prevencije i “harm reductiona” čim netko od njihove djece “padne” s vrećom “bijelog” ili “žutog”. Potencijali za takav preokret su, dakako, najveći u zemljama čiji su kazneni zakoni usmjereni protiv droge najstroži, a među njih spadaju i Sjedinjene Države, gdje minimalna kazna za trgovanje drogom iznosi deset godina zatvora. Kakve posljedice takva politika može imati po obitelji nastoji istražiti kriminalistička drama “Doušnik” Rica Romana Waugha.

Scenarij Waugha i Justina Haythea je inspiriran stvarnim događajima. Radnja započinje kada srednjoškolac Jason Collins (Gavron) pristane učiniti uslugu svom prijatelju i preuzeti paket s tabletama “ecstasyja”. Vrlo brzo se ispostavi da je u pitanju fatalna greška kada odmah nakon preuzimanja paketa Jasona uhite agenti DEA. Njegovi roditelji – majka Sylvie (Kanakaredes) i otac John Matthews (Johnson) – tek postupno shvaćaju u kakvoj joj je nevolji sin, odnosno da je u očima zakona diler koji mora “odguliti” najmanje desetljeće iza rešetaka. Beskrupulozna savezna tužiteljica Joanne Keeghan (Sarandon) kao jedinu alternativu nudi da mladić “otcinka” svog dobavljača ili neku drugu krupnu ili sitnu “ribu” uključenu u narko-biznis. Problem je u tome što je Jasonu pošiljka “ecstasyja” bila jedini posao s narkoticima u životu, odnosno da ne zna nikoga osim svog prijatelja koji ga je, dakako, bez mnogo problema bio izdao. John, dijelom potaknut i grižnjom savjesti što je sina i Sylvie ostavio radi mlađe žene, se odlučuje za očajnički korak i odlučuje sam potražiti dilere kojima bi mogao “smjestiti” i tako ishoditi slobodu svog sina. U tu svrhu bi mu mogao poslužiti Daniel James (Bernthal), zaposlenik njegove građevinske tvrtke koji je neko vrijeme proveo iza rešetaka i ima veze sa ljudima s druge strane zakona.

“Doušnik” je jedan od neobičnijih filmova na našem kino-repertoaru. Razlog za to nije toliko u zapletu koliko u prilično hrabroj, ali ne baš najspretnije izvedenoj zamisli da se mrtvački ozbiljno ukazivanje na aktualne društvene probleme smjesti u žanrovski okvir akcijskog trilera. Još neobičnije izgleda angažman fizički impozantnog Dwaynea “The Rock” Johnsona za lik koji zahtjeva daleko više glumačkih nego razbijačkih vještina. Usprkos svemu, on više nego adekvatno obavlja svoj posao omogućavajući gledateljima da ga zamisle kao običnog čovjeka u neobičnoj situaciji, a ne kao heroja. Možda je tome najbolji primjer scena u kojoj njegov lik u mračnoj ulici okruže četiri barabe, i koja završi onako kako bi završila u stvarnom životu, a ne kao u tipičnom filmu iz njegovog opusa. Još bolje izgleda uvođenje Danielovog lika, koga izvrsno tumači Jon Bernthal, poznat po ulozi Shanea u “Živim mrtvacima”; kao bivši zatvorenik koji pokušava poštenim radom nahraniti obitelj filmu daje dodatnu ljudsku dimenziju, a priča još veću kompleksnost, jer protagonist s Danielom manipulira isto onako kao što s njim manipulira bešćutni represivni aparat.

Dobar dojam, međutim, nestaje kada realizam bude zamijenjen jeftinim žanrovskim klišejima –oni se pojavlujuu u obliku crnačke bande kojom upravlja Michael Kenneth Williams, proslavljeni Omar iz “Žice”, kao i do zuba naoružane paravojske meksičkog narko-kartela. Tada film mora ispuniti i svoju kvotu akcijskih scena u kojima se ispaljuju na tisuće metaka i razbijaju deseci automobila, kao i posve nepotrebne melodramatske scene vezane uz Jasonov boravak iza rešetaka. “Doušnik”, na sreću, završava na vrijeme, odnosno prije nego što klišeji postanu previše zamorni da bi zasjenili njegove dobre strane.

OCJENA: 6/10