RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RETRO-RECENZIJA: Vremenska mašina (The Time Machine, 2002)

uloge: Guy Pearce, Samantha Mumba, Jeremy Irons, Orlando Jones,
 Mark Addy, Phyllida Law, Siena Guillory, Omero Mumba
 glazba: Klaus Badelt
 scenarij: John Logan (po romanu H.G. Wellsa i scenariju Davida
 Duncana)
 režija: Simon Wells (Gore Verbinski van spice)
 proizvodnja: Warner/Dreamworks SKG, SAD, 2002.
 distribucija: Issa
 trajanje: 96 '

Holivudske ekranizacije književnih klasika obično završe kao razočaranje, a klasici SF-književnosti u tome nisu izuzetak. No, ova je ekranizacija Vremeplova, romana H.G. Wellsa koji je udario temelje pod-žanru putovanja kroz vrijeme, davala naznake da bi mogla biti nešto bolja od suvremenog holivudskog prosjeka. Vremeplov je već jednom dao predložak za kultni SF-film u verziji Georgea S. Pala iz 1960. godine, a najnoviju je verziju režirao Simon Wells, praunuk velikog pisca. Ovo potonje je trebalo garantirati vjernost originalu, ali je Wells relativno malo vremena proveo iza kamera – snimanje je prekinuo nakon 18 dana, nakon čega je zamijenjen Goreom Verbinskim, režiserom američke verzije Kruga.

Godine 1899. u New Yorku profesor Alexander Hartdegen (Pearce) predaje mehaniku na sveučilistu Columbija i u slobodno vrijeme razrađuje koncept putovanja kroz vrijeme. Jedina stvar u njegovom životu koja nema veze sa suhoparnom znanošću jest zaručnica Emma (Guillory), ali će ona poginuti od ruke uličnog razbojnika. Ne želeći se pomiriti s time, Hartdegen svoje teoretske zamisli primjenjuje u praksi te nakon četiri godine gradi vremenski stroj. No, pokušaji da spasi život svoje voljene uvijek rezultiraju njenom smrću. Hartdegen rješenje tog problema pokušava pronaći putovanjem u budućnost, te će nakon kraćeg boravka u New Yorku 2030. godine završiti 800.000 godina u budućnosti. Svijet se dosta promijenio i čovjecanstvo je podijeljeno na dvije rase – nedužne Eloe koji žive na površini Zemlje u potpunoj harmoniji s prirodom i zle Morloke koji su izgradili industrijski svijet ispod zemlje i Eloe koriste kao izvor hrane. Hartdegen će se za sudbinu Eloa osobno zainteresirati kada simpatična Eloika Mara (Mumba) završi u rukama Morloka. U pokušaju da je spasi, Hartdegen će morati otići u podzemlje i suočiti se s vođom Morloka (Irons).

Već na samom početku Vremenska mašina (takav je naslov bio u hrvatskim kinima) odaje kako je opterećena holivudskim klišejima 90-tih. Radnja je iz viktorijanskog Londona premještena u New York, dijelom zato da se podilazi američkom šovinizmu, a dijelom zato što je publici ispranog mozga teško zamisliti Engleza kao pozitivca. No, još je gore mijenjanje glavnog motiva za vremensko putovanje – u originalu je to bila čista radoznalost i ostvarivanje znanstvenih ideala; u novoj verziji, očito napisanoj pod utjecajem Titanica, glavni je motiv tragična ljubavna priča, tako da se jedan SF-klasik svodi na razinu herc-romana. Stvari postaju još gore pri prikazu čudnog novog svijeta u dalekoj budućnosti – Eloi, hedonistički arijevci iz originala, postali su kombinacija crnaca i Indijanaca, “politički korektna” djeca Prirode. Ali, najgore od svega je casting – irska pop-zvijezda Samantha Mumba je ulozi Mare tako grozna da joj se smiješi “Zlatna malina” za 2002. godinu (iako je jasno da ce tu nagradu dobiti Britney Spears za Zauvijek prijatelji) i potpuno je nejasno što je siroti protagonist u njoj vidio. Ni Guy Pearce se u glavnoj ulozi nije baš pretrgao, iako je njegov nastup daleko uvjerljiviji od Mumbinog.

Neki od sporednih glumaca su, pak, daleko bolji – gotovo neprepoznatljivi Mark Addy (Skidajte se do kraja) je vrlo dobar u ulozi Hartdegenovog najboljeg prijatelja. Jeremy Irons je takošer prilicno efektan u inače standardnoj ulozi negativca, te svojim talentom uspijeva poboljšati ono što je moglo biti najgori dio Vremenske mašine.  Ipak, najveća su zvijezda filma specijalni efekti, pogotovo u scenama koje pokazuju protok vremena kroz nekoliko stotina tisuća godina. Wellsu i Verbinskom, pak, najveće priznanje treba odati ne za scene u kojima se pokazuje putovanje kroz vrijeme ili svjetovi budućnosti, nego za neobično realističan i fascinantan prikaz New Yorka na kraju 19. stoljeća, pri cemu mnoge scene podsjećaju na umjetničke slike iz tog razdoblja. No, lijepe sličice ipak nisu dovoljne da prikriju glavni nedostatak Vremenske mašine – to što je usprkos pretenzijama na bezvremenost previše očiti komercijalni proizvod svog vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dungeons & Dragons (2000)

uloge: Justin Whalin, Marlon Wayans, Zoe McLellan, Thora Birch, Jeremy
 Irons, Bruce Payne, Lee Arenberg, Kristen Wilson, Richard O'Brien, Tom Baker
 glazba: Justin Caine Burnett
 scenarij: Topper Lilien & Carroll Cartwright
 režija: Courtney Solomon
 proizvodnja: MDP/New Line/Stillking, SAD/Češka, 2000.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 107'

Bezidejnost današnjeg Hollywooda dolazi do točke u kojoj će veliki studiji nakon negdašnjih velikih hitova, opskurnih TV-serija, kompjuterskih igara i albuma sa samoljepljivima sličicama inspiraciju za buduće velike projekte pronalaziti u jelovnicima losanđeleskih restorana. No, do tog trenutka će poslužiti i RPG-ovi – kulturni fenomen koji je tu već skoro četvrt stoljeća, ali je zbog svojeg prevelikog naglaska na intelektualne sposobnosti ipak ostao van matice svjetske popularne kulture. Od RPG-a je, dakako, najpopularnija Dungeons & Dragons, igra na temelju koje je u posljednjih trideset godina stvoren ne samo cijeli jedan fiktivni univerzum (odnosno više njih), nego i poslovni imperij sa stotinama knjiga, romana, stripova, kompjuterskih igara te milijunima zagriženih fanova. Ta igra (svojevremeno optuživana za promicanje satanizma, odnosno homicidalnih nagona i raznih oblika psihopatologije) je među svojim fanovima imala i mladog Courtneya Solomona koji je 1990. godine, u dobi od 19 godina, za sitnu lovu otkupio filmska prava i slijedeće desetljeće lekao da mu se smiluje neki veliki producent i omogući mu da ostvari svoj veliki san te Dungeons & Dragons prenese na veliko platno. Tvrtci New Line Cinema je film s fantasy tematikom i tako brojnom fanovskom bazom dobro došao kao generalna proba za Gospodara prstenova. Iza projekta je stajao Joel Silver, ali Solomon nije imao sve želje ispunjene . S jedva 36 mil. US$ budžeta Dungeons & Dragons su bili jedni od jeftinijih holivudskih megaprojekata, ali ga ni to nije spasilo od komercijalnog kraha na američkim kino-blagajnama.

Radnja filma se dogadja u fantasy svijetu Ismerskog imperija, na čije prijestolje je upravo stupila mlada carica Savina (Birch), koja nastoji reformirati Imperij i izjednačiti obične građane s povlaštenim Magima. Nepovjerenje potonjih koristi zli Mag Profion (Irons) kako bi zavladao umjesto nje, a najveća prepreka u tome je Savinino žezlo s kojim ona može upravljati zlatnim zmajevima. Da bi spriječila Profionove namjere, Savina se mora dočepati Savrilleinog štapa kojim se dozivaju još moćniji crveni zmajevi. U predvečerje građanskog rata i sveopće destrukcije će potraga za Savrilleinim štapom postati pustolovinom u kojoj će svoje snage i umijeća udruziti lopovi Ridley (Whalin) i Snails (Wayans), čarobnjacka pripravnica Marina (McLellan), borbeni patuljak Elwood (Arenberg) i vilenjakinja Norda (Wilson).

Dungeons & Dragons je projekt u kojeg je režiser Courtney Solomon očigledno uložio dosta ljubavi, ali ne i dovoljno mudrosti da shvati da bi režiju ipak trebalo povjeriti nekome tko možda i nije tako upućen u D&D svijet, ali zato ima više režiserskog iskustva. Najveća Solomonova greska je u tome što nije znao prepoznati dobar scenarij, jer ovo što su mu uvalili Lilien i Cartwright je hrpa klišeja, papirnatih stereotipova i očajnih replika. No, najužasnije od svega jest casting – nezainteresiranost Thore Birch (Vrtlog života) bi se još i mogla oprostiti, ali za sadističko iživljavanje nad gledateljima, koje je priredio Jeremy Irons preglumljujući svoj lik, jednostavno nema opravdanja. S druge strane, simpatična Zoe McLellan i Justin Whalin (angažiran zbog svojeg D&D iskustva u stvarnom životu) su relativno dobro obavili posao, a Marlon Wayans (Mrak film) popravlja dojam kao “comic relief”. U nedostatku budžeta za kompjuterski generirane fantasy pejzaže i interijere Solomon se relativno dobro koristi živopisnim češkim lokacijama, a tamo gdje su korišteni, CGI efekti su relativno dobri. Zbog svega toga Dungeons & Dragons ipak zaslužuju prolaznu ocjenu, ali ništa vise od toga, jer u svojoj suštini ipak predstavljaju promašaj – D&D geekovi će ga ionako smatrati izdajom, a obična raja će imati problema shvatiti zašto bi netko zbog ovakvih likova i priča noći provodio s hrpama papira, figurica i kockama.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.