RETRO-RECENZIJA: Jesen u New Yorku (Autumn in New York, 2000)

uloge: Richard Gere, Winona Ryder, Vera Farmiga, Elaine Stritch,
 Anthony La Paglia, Sherry Stringfield, J.K. Simmons, Jill Henessy
 glazba: Gabriel Yared
 scenarij: Allison Burnett
 režija: Joan Chen
 proizvodnja: MGM, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 103'

Will Keane (Gere) je 48-godišnji vlasnik popularnog njujorškog restorana i nepopravljivi ženskar. Stjecajem okolnosti, njegova posljednja meta će postati 22-godišnja Charlotte Fielding (Ryder) s kojom započinje ljubavnu vezu. Ta je romansa već na samom početku opterećena problemom koji je mnogo ozbiljniji od činjenice da je Will više nego dvostruko stariji od svoje nove ljubavnice. Charlotte je, naime, teško bolesna i ne preostaje joj više od godinu dana života. U početku nespreman da se suoči s tom činjenicom, Will će s vremenom shvatiti da je zaljubljen u Charlotte te početi preispitivati svoj način života i odnos prema ženama.

Jesen u New Yorku je mnogo bolji film nego što bi se to dalo zaključiti na temelju njegove reputacije (i činjenice da je američki distributer, plašeći se sramotnog komercijalnog fijaska, dotični film strpao u “siguran” termin), ali to ne znači da je u pitanju posebno dobar film. Scenarij Allison Burnett predstavlja kolekciju svih melodramatskih klišeja i najgore sentimentalne “ljige” koja se mogla zamisliti, a izbor glavnih glumaca predstavlja primjer katastrofalnog castinga. Dok Richard Gere još kako-tako može proći kao ljubimac žena, teško je zamisliti što je njegov lik mogao vidjeti u jednoj heroin chic “polovnjači” nalik na Winonu Ryder. Da stvar bude gora, oboje užasno loše glume i među njima nema nikakve romantičnih “fluida”. S druge strane, ekipa sporednih glumaca na čelu s uvijek pouzdanim Anthonyjem La Pagliom je solidno obavila posao, a Joan Chen, glumica poznata iz TV-serije Twin Peaks, se dobro snašla na svom prvom holivudskom zadatku iza kamere. Kamera Ghangwei Gua je dobro dočarala jesen u New Yorku te tako nedostatke sadržaja nadoknadila lijepim sličicama. No, kada se sve zbroji i oduzme, Jesen u New Yorku predstavlja film kojeg možete zaobići bez neke prevelike grižnje savjesti.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Mothmanova proročanstva (The Mothman Prophecies, 2002)

uloge: Richard Gere, Laura Linney, Debra Messing, Will Patton, Alan
 Bates, David Eigenberg
 glazba: Jeff Rona & "Tomandandy"
 scenarij: Richard Hatem (po knjizi Johna A. Keela)
 režija: Mark Pellington
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2002.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

John Klein (Gere) je čovjek koji ima sve što mu treba u životu – uspješnu karijeru novinara “Washington Posta” te zanosnu suprugu Mary (Messing) s kojom za Božić namjerava kupiti novu kuću. No, nakon razgledavanja novog doma njih dvoje dožive prometnu nesreću nakon koje se ispostavi da je Mary oboljela od rijetke i neizlječive vrste raka. Prije nego što umre, Mary će sve vrijeme crtati tajanstveno krilato stvorenje koje ju je, navodno, natjeralo da skrene s ceste. Ucviljeni Klein će zaboraviti taj incident, ali dvije godine kasnije će, vozeći se na rutinskom zadatku prema Richmondu, bez ikakvog objašnjenja završiti na skroz drugom kraju države, odnosno u gradiću Point Plesant u Zapadnoj Virginiji. Tamo će ga lokalna policajka Denise Smallwood (Linney) upoznati s cijelim nizom tajanstvenih i zastrašujućih događaja vezanih uz “mothmana” – lokalnu legendu, odnosno stvorenje koje je po svom izgledu identično Maryinim predsmrtnim črčkarijama. Klein, koji će i sam postati svjedokom sličnih incidenata, počinje istraživati cijeli slučaj i postaje uvjeren kako su “mothmani” tajanstvena natprirodna bića u stanju predviđati katastrofalne događaje. Klein na temelju svega zaključi kako će upravo Point Pleasant postati metom slične katastrofe, ali mu, naravno, nitko ne vjeruje.

Inspirirana urbanom legendom (koja je svojevremeno, kao gotovo i svaka druga, poslužćila Chrisu Carteru u Dosjeima X kao predložak za jednu od lošijih epizoda te nekoć kultne serije), Mothmanova proročanstva su film kojemu je dosta toga trebalo ići u prilog. Osim scenarija koji je na prvi pogled atipičan za horor (glavni “negativac” ostaje misterijem od početka do kraja, odnosno nije monstrum u klasičnom smislu riječi), tu je i režija Marka Pellingtona, filmaša koji se proslavio uznemirujućim filmom političke paranoje Arlington Road (Građani opasnih namjera). No, Pellington ovdje nije imao “čistu” priču pa se njegovo stvaranje “uznemirujuće” atmosfere svelo na niz “kulerskih”, tobože uznemirujućih kadrova koji bi kao trebali biti “lynchovski”, a uglavnom maltretiraju gledatelje. No, misterij je ipak takav da će gledatelji sve negdje do polovice biti zaintrigirani prije nego što sve stvari postanu kristalno jasne i film doživi svoju “atipičnu”, a opet tako predvidljivu i neuvjerljivu završnicu (koju su nam scenarist Hathem i Pellington telegrafirali vec negdje na sredini). Uzalud je tu i Richard Gere u jednoj od rijetkih uloga gdje se ne preglumljuje, i sirota Laura Linney (Iskonski strah, Truman Show), inače autoru ovih redova prilično draga glumica, uzalud troši sav svoj talent na ulogu sličnu onoj koja je svojevremeno donijela slavu Frances McDormand u Fargu. Dojam postaje još gori kada se scenarij filma usporedi sa istinitim događajima koji su ga navodno inspirirali – nesreći koja je pogodila Point Pleasant godine 1967. i inspirirala novinara Johna A. Keela da na temelju svojih članaka stvori novog “bigfoota”. Dakle, iz 60-tih radnja je premještena u današnjicu, glavni junak je dobio i životnu druzicu s melodramatske dodatcima, a završnica je, dakako, izmišljena kako bi se svemu dao uobičajeno holivudski hepi end. Da nije toga, Mothmanova proročanstva su još mogla proći kao pokušaj “atipičnog” horora, a sada ih se ne može gledati drukčije nego kao uobičajeni holivudski gnoj.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Sve njegove žene (Dr. T & the Women, 2000)

uloge: Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Laura Dern, Shelley
 Long, Tara Reid, Kate Hudson, Liv Tyler, Robert Hays, Matt Malloy,
 Andy Richter, Lee Grant, Janine Turner,
 glazba: Lyle Lovett
 scenarij: Anne Rapp
 režija: Robert Altman
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 121'

Protagonist filma Sve njegove žene ima posao koji predstavlja životni san svakog heteroseksualnog muškog pubertetlije. Dr. Sullivan “Sully” Travis alias “Dr. T” (Gere) je uspješni dallaski ginekolog čija je reputacija takva da klijentice, u pravilu pripadnice gornjeg društvenog sloja, opsjedaju njegovu ordinaciju, a mnogima od njih glavni motiv nije briga za vlastito zdravlje. Travis, koji je ženama okružen i privatno, vodi skladan obiteljski život sve do trenutka kada mu se za suprugu Kate (Fawcett) ispostavi da je duševno oboljela, a kći Dee Dee (Hudson) krije strašnu tajnu zbog koje bi njen predstojeći brak došao u pitanje. I dok se bizarni događaji počinju odvijati meteorskom brzinom, Travis, kojemu preljub nije bio ni na kraj pamet, počinje osjećati ljubav prema simpatičnoj golf-instruktorici Bree Davis (Hunt).

Sve njegove žene su manje važne kao jos jedan naslov u filmografiji slavnog Roberta Altmana, koliko kao primjer “politički korektnog” licemjerja američkog kulturnog establishmenta. Naime, ova komedija je dočekana na nož kao “ženomrzacka” i “seksistička” jer se Altman, zamislite, usudio gotovo sve ženske likove prikazati licemjernim, duševno oboljelim, seksualno ugroženim, dok je glavni junak, umjesto da po nepisanim holivudskim pravilima bude prikazan kao klasični muški šovinistički prasac, u usporedbi s njima izgleda kao moralna vertikala. Nije nimalo pomoglo ni to što je Altmanu scenarij napisala žena, niti što su mete Altmanove satire pripadnici dallaske bijele, protestantske i republikanske aristokracije – upravo ona vesela družina kojoj pripada Dubya, kojeg Altman, kao pripadnik liberalnog Hollywooda organski ne može smisliti. Kritičari su djelomično u pravu – radnja u altmanovskom stilu započinje sporo, treba nam vremena da upoznamo likove i s vremenom gledatelju postane jasno da je smisao cijelog filma ništa drugo do sadističko iživljavanje nad likovima koje autor ne može smisliti. Srećom, pred kraj, kada stvari postaju predvidljivo dosadne, Altman nam u stilu Andersonove Magnolije servira nadrealni i ironični finale koji će bitno popraviti dojam o filmu i učiniti ga zabavnim čak i onim gledateljima kojima Altmanovo ime ne znači ništa.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.