RETRO-RECENZIJA: Brodolom života (Castaway, 2000)

uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Nick Searcy, Chris Noth, Lari White,
 Jenifer Lewis, David Allen Brooks
 glazba: Alan Silvestri
 scenarij: William Broyles Jr.
 režija: Robert Zemeckis
 proizvodnja: Dreamworks/20th Century Fox, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 143 '

Brodolom živora bi mogao poslužiti kao jedan od dobrih primjera rasipničkog ludila u modernom Hollywoodu – 90 milijuna US$ budžeta za film čija je tema život jednog jedinog čovjeka na pustom otoku. No ta rasipnost, slično kao jednako idiotska odluka da se film publici prepriča u službenom foršpanu, nije previše utjecala na komercijalne rezultate, koji su bili više nego pristojni. Na žalost, Tom Hanks, na čijoj ideji se temelji scenarij filma, nije uspio u pokušaju da dobije treći “Oscar”. Brodolom života, koji je prije nekoliko mjeseci izašao na videu, tek odnedavno se u hrvatskim videotekama može naći kao DVD-izdanje.

Glavni junak filma je Chris Noland (Hanks), namještenik “Fed Exa”, tvrtke za dostavu pošiljki koja ima svoje urede raštrkane širom svijeta. To znači da radoholičar Chris mora letjeti od kontinenta do kontinenta, jedva pronalazeći vremena za svoju voljenu djevojku Kelly Frears (Hunt). Stjecajem okolnosti se nalazi na “Fed Exovom” avionu koji leti iznad Pacifika. Avion doživljava havariju, prisilno slijeće na more i Chris na jedvite jade uspijeva preživjeti dočepavši se čamca na napuhavanje. Struje ga dovode na mali tropski otok i Chris ubrzo shvaća da je mala vjerojatnost da će ga pronaći spasitelji. Stoga je prisiljen koristiti sve ono sto je naučio iz filmova i TV-serija ne bi li sebi nekako osigurao stvari koje je u normalnom životu uzimao zdravo za gotovo – hranu, piće, krov nad glavom i vlastito mentalno zdravlje.

Malo koji holivudski film predstavlja antitezu modernom konceptu blockbustera kao Brodolom života. Zemeckis je jednostavnu ideju pretočio u jednostavan film, lišivši ga svih uobičajenih holivudskih ukrasa. Tako u filmu gotovo da i nema glazbe; većina radnje se odvija na pustom otoku gdje su jedini zvukovi prirodni, odnosno dijalog glavnog junaka s loptom za odbojku. Režija pokazuje kako je Zemeckis spretan u korištenju različitih stilova i tehnika u različitim situacijama. Tako su kadrovi na otoku dugi, spori, ali zato neobično efektni u dočaravanju situacije u kojoj se našao glavni junak – usamljenosti i bespomoćnosti pred prirodnim silama. Istovremeno Zemeckis koristi posve drukčiji stil prilikom prikazivanja avionske nesreće – taj stravični događaj vidimo iz perspektive samog junaka, tako da nema nikakvih spektakularnih eksplozija ili udara aviona o more, ali je Zemeckis vještom montažom i korištenjem zvuka uspio dočarati sav užas u kome se našao glavni junak. Uz Zemeckisa se istakao i Tom Hanks, i to ne samo spremnošću da smršavi dvadeset kilograma ne bi li što vjernije dočarao učinak dugotrajnog boravka na pustom otoku. Hanks, na čijim plećima leži cijeli film, obavio je sjajni posao. Njegov lik je u suštini dobar, ali ne i savršen, pa će se zbog toga mnogi gledatelji s njim lako identificirati. Broylesov scenarij također veoma inteligentno pokazuje sve probleme koji očekuju čovjeka lišenog civilizacijskih dostignuća, odnosno koliko se idealističke vizije iz popularne kulture razlikuju od stvarnog zivota. Film je prepun ironije – naizgled bespotrebni predmeti postaju korisnim alatima, a idilični tropski otok – mjesto koje bi svatko nazvao rajem na zemlji – predstavljeno je kao pakao. Zbog svega toga Brodolom života mogao je ostati upamćen kao remek-djelo. No, to se nije dogodilo zbog ipak malo prezašećerene i nepotrebne završnice, koja je filmu dala nekoliko nepotrebnih minuta nakon inače savršenog svršetka. Svemu tome usprkos, Brodolom života valja pohvaliti kao jedan od najboljih filmova kojeg možemo pronaći u našim videotekama.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Sve njegove žene (Dr. T & the Women, 2000)

uloge: Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Laura Dern, Shelley
 Long, Tara Reid, Kate Hudson, Liv Tyler, Robert Hays, Matt Malloy,
 Andy Richter, Lee Grant, Janine Turner,
 glazba: Lyle Lovett
 scenarij: Anne Rapp
 režija: Robert Altman
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 121'

Protagonist filma Sve njegove žene ima posao koji predstavlja životni san svakog heteroseksualnog muškog pubertetlije. Dr. Sullivan “Sully” Travis alias “Dr. T” (Gere) je uspješni dallaski ginekolog čija je reputacija takva da klijentice, u pravilu pripadnice gornjeg društvenog sloja, opsjedaju njegovu ordinaciju, a mnogima od njih glavni motiv nije briga za vlastito zdravlje. Travis, koji je ženama okružen i privatno, vodi skladan obiteljski život sve do trenutka kada mu se za suprugu Kate (Fawcett) ispostavi da je duševno oboljela, a kći Dee Dee (Hudson) krije strašnu tajnu zbog koje bi njen predstojeći brak došao u pitanje. I dok se bizarni događaji počinju odvijati meteorskom brzinom, Travis, kojemu preljub nije bio ni na kraj pamet, počinje osjećati ljubav prema simpatičnoj golf-instruktorici Bree Davis (Hunt).

Sve njegove žene su manje važne kao jos jedan naslov u filmografiji slavnog Roberta Altmana, koliko kao primjer “politički korektnog” licemjerja američkog kulturnog establishmenta. Naime, ova komedija je dočekana na nož kao “ženomrzacka” i “seksistička” jer se Altman, zamislite, usudio gotovo sve ženske likove prikazati licemjernim, duševno oboljelim, seksualno ugroženim, dok je glavni junak, umjesto da po nepisanim holivudskim pravilima bude prikazan kao klasični muški šovinistički prasac, u usporedbi s njima izgleda kao moralna vertikala. Nije nimalo pomoglo ni to što je Altmanu scenarij napisala žena, niti što su mete Altmanove satire pripadnici dallaske bijele, protestantske i republikanske aristokracije – upravo ona vesela družina kojoj pripada Dubya, kojeg Altman, kao pripadnik liberalnog Hollywooda organski ne može smisliti. Kritičari su djelomično u pravu – radnja u altmanovskom stilu započinje sporo, treba nam vremena da upoznamo likove i s vremenom gledatelju postane jasno da je smisao cijelog filma ništa drugo do sadističko iživljavanje nad likovima koje autor ne može smisliti. Srećom, pred kraj, kada stvari postaju predvidljivo dosadne, Altman nam u stilu Andersonove Magnolije servira nadrealni i ironični finale koji će bitno popraviti dojam o filmu i učiniti ga zabavnim čak i onim gledateljima kojima Altmanovo ime ne znači ništa.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Šalji dalje (Pay It Forward, 2000)

ŠALJI DALJE
(PAY IT FORWARD)

uloge: Kevin Spacey, Helen Hunt, Haley Joel Osment, Jay Mohr, James
Caviezel, Jon Bon Jovi, Angie Dickinson, David Ramsey, Gary Werntz,
Colleen Flynn, Marc Donato, Kathleen Wilhoite, Liza Snyder
scenografija: Leslie Dilley
kostimografija: Renee Ehrlich Kalfus
fotografija: Oliver Stapleton
montaza: David Rosenbloom
glazba: Thomas Newman
scenarij: Leslie Dixon (po romanu Catherine Ryan Hyde)
rezija: Mimi Leder
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 123'

Mali Trevor McKinney (Osment) živi zajedno sa samohranom majkom Arlene (Hunt), ženom koja radi dva posla da bi prehranila dijete i stalno se bori s vlastitim alkoholizmom. Prvog dana škole Trevorov razred dobija novog nastavnika – Eugenea Simoneta (Spacey), koji je razuzdanu djecu prije u stanju utišati ožiljcima od opekotina na svom licu nego nekim posebnim autoritetom. Ipak, njegov domaći zadatak pod naslovom “Što sam u stanju učiniti da svijet ucinim boljim” će malog Trevora natjerati na razmišljanje i rezultirati s jednostavnom ali efektnom idejom zvanom “šalji dalje”. Trevor je, naime, uvjeren kako je svatko u stanju učiniti tri dobra djela u korist slučajnih namjernika, a svatko od njih potom učiniti tri dobra djela drugim namjernicima. Prvi od njih je heroinski ovisnik i beskućnik Jerry (Caviezel) kojeg će Trevor na kratko primiti u kuću. Drugi je njegova majka, a treći sam gospodin Simonet za kojeg je Trevor uvjeren da predstavlja idealnog muškarca za njegovu majku. Ali, stvari, kao i obično, ne funkcioniraju onako kako su zamišljene. Nakon određenog vremena za sve to se zainteresira novinar Chris Chandler (Mohr) koji je i sam postao predmetom “šalji dalje” altruizma.

Šalji dalje je film koji vapi za “Oscarima” isto onako kako je Budiša vapio za ključevima od Amruševe. Na prvi pogled se čini da ta ambicija i nije tako velika, s obzirom da od troje glavnih glumaca dvoje (Spacey i Hunt) imaju vec zlatne kipiće u svojim ormarima, a treći, mali Osment, je već imao jednu nominaciju za Šesto čulo. Kada se tome doda da i Spacey i Huntova glume invalide, bilo je jasno da su se producenti nadali kako će se glasači losanđeleske Akademije držati svojih obićaja i nagraditi uloge hendikepiranih ljudi. Što se glavnog “Oscara” tiče, njega je trebala donijeti altruistička poruka filma u koju scenaristica Dixon očigledno duboko vjeruje. Ali, dobre namjere same po sebi nisu dovoljne da bi se stvorio dobar film. Rezišerka Mimi Leder (Mirotvorac, Žestoki udar) se, kao jedna od Spielbergovih učenica, trudi film obogatiti mješavinom sentimentalnosti i obiteljskih vrijednosti koje su postale zaštitni znak njenog velikog učitelja. No, to se u filmu događa na skroz pogrešnim mjestima, pogotovo u drugoj polovici filma, kada se socijalno angažirana drama pretvara u jeftini ljubić, odnosno obiteljsku kroniku primjereniju televizijskoj produkciji. Kada sve to eskalira u ultrasentimentalnoj i ne bas najuvjerljivijoj završnici, već je kasno – gledatelji su do tada već shvatili kako su bili izloženi holivudskoj manipulaciji. Iako u filmu ima nekoliko simpatičnih trenutaka (za koje je najzaslužniji Lederin suprug Gary Wentzler u ulozi altruističkog odvjetnika), te iako Spacey i Huntova pokazuju kako znaju glumiti, njih je premalo za dva sata koliko traje ovaj film. Zbog svega ovog Šalji dalje je film kojemu njegov naslov sasvim odgovara barem u jednoj prilici – kada vam ga netko preporuci za gledanje.

OCJENA. 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.