RECENZIJA: Dobri ljudi (Good People, 2014)

Gledajući kako javnost, donedavno tako žustra u razapinjanju “lopina”, sada odjednom lije stvarne i virtualne suze i organizira ulične procesije podrške gradskim i drugim “očevima” koji su “pali” zbog stvarnih ili navodnih “ruka u pekmezu”, teško je ne složiti se s ciničnim zaključkom talijanske poslovice o tome da je ključna razlika između lopova i poštenog čovjeka u nedostatku prilike. Upravo je ovo posljednje – situacija u kojoj običan čovjek dobija priliku “omrsiti” se bogatstvom stečenim na protuzakonit, nemoralan ili sumnjiv način – zahvalni motiv za brojne filmske trilere, pogotovo one koji svoj žanrovski sadržaj žele obogatiti elementima drame ili socio-ekonomskog komentara. Kao jedan od takvih primjera bi mogli poslužiti Dobri ljudi, američki film danskog režisera Henrika Rubena Genza koji se pojavio u domaćim kino-dvoranama.

Protagonisti, koje tumače James Franco i Kate Hudson, su Tom i Anna Wright, čikaški bračni par koji je zbog financijskih nedaća i naslijeđene nekretnine odlučio sreću potražiti u Londonu. Sreća ih ni tamo previše ne mazi, pa tako i uz Annin stalni posao učiteljice i Tomove povremene poslove kućnog majstora ne mogu sastaviti kraj s krajem, te im zbog dugova prijeti deložacija. Kada im podstanar podlegne predoziranju heroinom i tako nestane i dodatni izvor prihoda, stanje se čini očajnim, ali samo do trenutka kada Tom otkrije kako je pokojnik skrivao torbu s hrpom novaca. Wrightovi je odluče zadržati, svjesni da time riskiraju daleko ozbiljnije probleme od financijskih. Novac je, naime, pokojnik bio ukrao krvoločnom gangsteru Jacku Witkowskom (Spruell), koji je, pak, prethodno bio opelješio francuskog narko-bosa Khana (Sy). Oba kriminalca ne prežu ni od čega u potrazi za novcem i osvetom, a situaciju dodatno komplicira i policijski inspektor Holden (Wilkinson), koji je brzo zaključio da Wrightovi drže novac, ali čiji postupci sugeriraju da je u cijelu stvar upetljan iz razloga koji nisu potpuno profesionalne prirode.

Mnogi koji budu gledali Dobre ljude će film nazvati “generičkim”, odnosno tvrditi da su sve što se vidi u filmu “vidjeli već negdje prije”. Deja vu se, barem kod onih starijih, može objasniti sa Shallow Grave (u Hrvatskoj prevedenom kao Sasvim malo ubojstvo), dva desetljeća starim cjelovečernjim prvijencem britanskog režisera Dannyja Boylea koji je imao gotovo identičnu premisu. Neumitne usporedbe dva ostvarenja će, dakako, biti na štetu novog filma, s obzirom da je Boyle upravo sa svojim prvim filmom postao mezimac i kritike i publike. Za razliku od Boyleovog filma, koji je hitchocockovsku formulu o “običnom čovjeku u neobičnoj situaciji” iskoristio kako bi izgledao i zvučato “cool”, Dobri ljudi ne samo što se ne trude sakriti svoj relativno niski budžet, nego i priličnu štedljivost kada su u pitanju zaplet i likovi. Scenarij Kellyja Mastersona se kod karakterizacije drži načela “manje je više”, pa je tako od samog početka jasno tko je u filmu pozitivac, a tko negativac; među njima nema nikakvih skrivenih motiva ili složenosti, pa u radnji nema niti prostora za nekakve iznenadne obrate. Gledatelji, čak i oni malo iskusni, će unaprijed moći pogoditi i rasplet. Ono što Dobre ljude drži iznad vode je prije svega tehnička realizacija – Genz je predviđeni sadržaj u 90 minuta uspio ugurati s vojničkom preciznošću te napravio niz efektnih scena koji vješto koriste sumorno ozračje Londona. Njegov spartanski pristup režiji se najbolje odražava u sceni završnog obračuna koja pokazuje inventivnost bez obzira na svoju predvidljivost. Glumačka ekipa, dakako, tu nema nekog naročitog posla, ali solidno odrađuje posao –što uključuje u posljednje vrijeme hiperaktivnog Franca i pomalo zaboravljenu Kate Hudson (koja će, pak, fanovima koji još vode računa o takvim detaljima, u jednoj sceni nakratko na uvid staviti svoju golu stražnjicu) te uvijek pouzdanog Toma Wilkinsona.

Dobre ljude, međutim, najzanimljivijim čine upravo usporedbe s Boyleovom ostvarenjem, i to kao povod za razmišljanje kako se filmski svijet, a i svijet uopće, bitno promijenio u posljednja dva desetljeća. Nestala je srednja klasa koju su činili arogantni i pohlepni “yuppieji” i zamijenili su ih obični “šljakeri”, koji sami za sebe kažu da su “dobri ljudi”, koji su sve vrijeme poštovali pravila i pokušali marljivim radom izgraditi “američki san”, ali kojima današnji, recesijom nagriženi kapitalizam, za razliku od vrlog novog svijeta 1990-ih, ne jamči krov nad glavom. I možda se zato sa Tomom i Annom, čak i kada su u pitanju “generički” i jednodimenzionalni likovi u jednom solidnom, ali lako zaboravljivom trilerčiću, daleko lakše poistovjetiti. Kao što se slični fenomeni događaju s likovima nekih kriminalističkih drama iz stvarnog života.

DOBRI LJUDI

(GOOD PEOPLE)

uloge: James Franco, Kate Hudson, Tom Wilkinson, Sam Spruell, Omar Sy, Anna Friel

scenarij: Kelly Masterson

režija: Henry Ruben Genz

proizvodnja: Millennium Films, SAD, 2014.

trajanje: 90′

OCJENA: 5/10

RETRO-RECENZIJA: Sve njegove žene (Dr. T & the Women, 2000)

uloge: Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Laura Dern, Shelley
 Long, Tara Reid, Kate Hudson, Liv Tyler, Robert Hays, Matt Malloy,
 Andy Richter, Lee Grant, Janine Turner,
 glazba: Lyle Lovett
 scenarij: Anne Rapp
 režija: Robert Altman
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 121'

Protagonist filma Sve njegove žene ima posao koji predstavlja životni san svakog heteroseksualnog muškog pubertetlije. Dr. Sullivan “Sully” Travis alias “Dr. T” (Gere) je uspješni dallaski ginekolog čija je reputacija takva da klijentice, u pravilu pripadnice gornjeg društvenog sloja, opsjedaju njegovu ordinaciju, a mnogima od njih glavni motiv nije briga za vlastito zdravlje. Travis, koji je ženama okružen i privatno, vodi skladan obiteljski život sve do trenutka kada mu se za suprugu Kate (Fawcett) ispostavi da je duševno oboljela, a kći Dee Dee (Hudson) krije strašnu tajnu zbog koje bi njen predstojeći brak došao u pitanje. I dok se bizarni događaji počinju odvijati meteorskom brzinom, Travis, kojemu preljub nije bio ni na kraj pamet, počinje osjećati ljubav prema simpatičnoj golf-instruktorici Bree Davis (Hunt).

Sve njegove žene su manje važne kao jos jedan naslov u filmografiji slavnog Roberta Altmana, koliko kao primjer “politički korektnog” licemjerja američkog kulturnog establishmenta. Naime, ova komedija je dočekana na nož kao “ženomrzacka” i “seksistička” jer se Altman, zamislite, usudio gotovo sve ženske likove prikazati licemjernim, duševno oboljelim, seksualno ugroženim, dok je glavni junak, umjesto da po nepisanim holivudskim pravilima bude prikazan kao klasični muški šovinistički prasac, u usporedbi s njima izgleda kao moralna vertikala. Nije nimalo pomoglo ni to što je Altmanu scenarij napisala žena, niti što su mete Altmanove satire pripadnici dallaske bijele, protestantske i republikanske aristokracije – upravo ona vesela družina kojoj pripada Dubya, kojeg Altman, kao pripadnik liberalnog Hollywooda organski ne može smisliti. Kritičari su djelomično u pravu – radnja u altmanovskom stilu započinje sporo, treba nam vremena da upoznamo likove i s vremenom gledatelju postane jasno da je smisao cijelog filma ništa drugo do sadističko iživljavanje nad likovima koje autor ne može smisliti. Srećom, pred kraj, kada stvari postaju predvidljivo dosadne, Altman nam u stilu Andersonove Magnolije servira nadrealni i ironični finale koji će bitno popraviti dojam o filmu i učiniti ga zabavnim čak i onim gledateljima kojima Altmanovo ime ne znači ništa.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Trač (Gossip, 2000)

uloge: James Marsden, Lana Headey, Norman Reedus, Kate Hudson, Marisa
Coughlan, Sharon Lawrence, Eric Bogosian, Joshua Jackson, Edward James Olmos
glazba: Graeme Revell
scenarij: Gregory Poirier & Theresa Rebeck
režija: Davis Guggenheim
proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 90′

Iako naslov i mlađahna glumačka ekipa sugeriraju kako je Trač ništa drugo nego još jedan teenage slasher film u stilu Vriska i Stravičnih legendi, troje protagonista – arogantni Derrick (Marsden), lijepa Cathy (Headley) i šutljivi Travis (Reedus), studenti uglednog njujorškog sveucilista – imaju mnogo važnije probleme od pomahnitalih serijskih ubojica. U nastojanju da nekako opravdaju svoj boravak na sveučilištu i možda jednom dobiju i diplomu, odlučuju da kao seminarski rad iz društvenih znanosti izmisle trač i poslije prate kako se on širi među studentima. No, kao što to obično bude, ono što je počelo kao neobavezna glasina o tome kako je uštogljena i nevinošću opsjednuta studentica Naomi (Hudson) dala svom dečku Beauu (Jackson) ubrzo postaje pravi pravcati kriminalistički slučaj u koji je upetljana policija, i koji bi mogao čak ugroziti nečije živote. Iz svega ovog se može zaključiti kako je scenarist Poirier imao ambicije da od ovog teen-trilerlčića napravi sasvim ozbiljnu dramu koja ispituje nesposobnost suvremenog čovjeka da spozna istinu u moru laži i medijskih manipulacija. Na žalost, bez obzira na u početku zanimljivu pricu, kao i solidnu glumu glavnih junaka (koje, pak, rastura izvrsni Edward James Olmos u epizodnoj ulozi detektiva), Trač predstavlja promašaj, i to prije svega zbog odvratno loše deus ex machina završnice, kao i režisera Guggenheima koji u nekih 30-ak minuta uspijeva uvaliti sve moguće trilerske klišeje čineći završni obrat sve nego iznenadnim. Možda se bolje i nije moglo očekivati od filma kojem je Joel Schumacher jedan od producenata, ali Trač svejedno odaje dojam ostvarenja koje je ispunilo daleko manje od onog što je na prvi pogled obećavalo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Nešto o Adamu (About Adam, 2000)

uloge: Stuart Townsend, Kate Hudson, Frances O'Connor, Charlotte Brady, Adam
 Maher, Rosaleen Linehan
 glazba: Adrian Johnston
 scenarij: Gerard Stembridge
 režija: Gerard Stembridge
 proizvodnja: BBC Films/Bord Scannan na hEireann, Britanija/Irska, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

Nešto o Adamu se od niza romantičnih komedija (uključujući one s Britanskog Otočja, koje su posebna klasa) razlikuje prije svega po u najmanju ruku nekonvencionalnom protagonistu. Adam (Townsend) je simpatični dečko koji u jednom dublinskom baru uspije zavesti konobaricu Lucy (Hudson) i njih dvoje se ubrzo zaruče. Naravno, kada se Lucyna neugledna sestra Laura (O’Connor) počne zanimati za tajanstvenog stranca, Adam će joj odmah uzvratiti osjećaje, isto kao sto će drugoj Lucynoj sestri Alice (Bradley) pružiti malo relaksacije od dosadnog braka, a i Lucyn brat David (Maher) će ubrzo sa užasom shvatiti kako ga Adam privlači. I dok bi konvencionalni filmaši ovu situaciju razriješili tako što bi Adama prikazali kao bezdušnu varalicu ili psihopata, scenarist i režiser Stembridge Adama pokazuje kao pozitivca – idealnog muškarca koji je uvijek spreman svakoj ženi pružiti upravo ono za čime ona zudi. Osim osvježavajuće pozitivnog odnosa prema poligamiji, Nešto o Adamu pruža i prilično zanimljivu sliku moderne Irske koja se nedavno počela oslobađati stega nesretne prošlosti i utjecaja Katoličke crkve, te Dublin izgleda poput svake normalne zapadne metropole. Stembridge je za ovaj film također koristio prilično modernu nelinearnu “rashomonsku” narativnu strukturu, a i britansko-irskoj glumačku ekipu je dosta obogatila simpatična Amerikanka Kate Hudson (Korak do slave), koja se relativno dobro snalazi s irskim naglaskom. Dojam o filmu kvari pomalo isforsirana završnica koja svojom konvencionalnošću odudara od ostatka filma, ali Nešto o Adamu svejedno predstavlja još jedan dokaz da i prezreni i hipereksploatirani žanr romantične komedije uvijek može donijeti nešto novo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.