RETRO-RECENZIJA: Špijunske igre (Spy Games, History Is Made at Night, 1999)

uloge: Bill Pullman, Irene Jacob, Bruno Kirby, Glenn Plummer, Udo
Kier, Andre Oumansky, Feodor Atkine, Janne Kinuunen, Linda Gyllenberg,
Jevgeni Haukka, Marcia Diamond
glazba: Courtney Pine
scenarij: Jean-Pierre Gorin & Patrick Amos (sinopsis: Patrick Amos)
rezija: Ilkka Järvi-Laturi
proizvodnja: Heikon Media/Scala Productions/IMA Productions/Smile
Entertainment, Njemacka/Britanija/Francuska/Finska, 1999.
distribucija: UCD
trajanje: 95'

Hladni rat je završio ali CIA i njen ruski ekvivalent, čija je skraćenica danas SVR, svejedno za svaki slucaj drže dežurne operativce u svakom kutku svijeta, uključujući Helsinki. Agent CIA-e Harry Howe (Pullman) i njegova ruska kolegica Nataša Skrjabina (Jacob) tamo nemaju špijunirati išta osim jedno drugo, pa su se s vremenom tako dobro upoznali da je njihov odnos prešao u ljubavnu vezu. Njihovu idilu, pak, pokvari dolazak tajanstvene video-vrpce u Helsinki na kojoj se nalazi porno-film sa skrivenom kodiranom porukom koja će primatelju omogućiti kontrolu nad svijetom. Naravno, i CIA i SVR će se nastojati dočepati vrpce po svaku cijenu, pa će zbog toga Harry i Nataša doći u neugodnu situaciju u kojoj moraju birati između dužnosti prema domovini i osjećaja koje gaje jedno prema drugom.

Finski režiser Ilkka Järvi-Laturi nije potpuna nepoznanica hrvatskoj publici zahvaljujući na HRT-u emitiranoj crnoj komediji Mrak u Tallinu, za koju se naknadno ispostavilo da predstavlja prilično neugodno iznenađenje od strane jedne od najotkačenijih i najkulerskijih evropskih kinematografija. No, u slučaju Špijunskih igara, Järvi-Laturi, opskrbljen kvalitetnim evropskim glumcima i visokim budžetom, pokazuje svoj talent vješto kombinirajući špijunski triler i romantičnu komediju, uz istovremeni ironični odmak koji predstavlja svojevrsnu parodiju oba žanra. Prilično kompliciran, a istovremeno tanak i ne baš uvjerljiv zaplet ipak ostavlja dosta mjesta za nekoliko dobrih scena kao i dosta humora kojeg ima i u prilično nekonvencionalnoj i krvavoj završnici. Bill Pullman se, kao i obično, dobro snalazi u ulozi šarmera koji istovremeno, kada zatreba, može postati hladnokrvni ubojica, a atraktivna Irene Jacob, heroina Kieszlowskijevih filmova, očigledno se dobro zabavlja u komičnoj ulozi. No, najugodnije iznenađenje od svih je crni glumac Glenn Plummer (Showgirls, Čudni dani) kojeg ovdje ni rođena majka neće prepoznati bez njegove rastafarijanske frizure, i koji je prilično efektan u ulozi pedantnog CIA-inog birokrata. No, najatraktivniji element ovog filma svakako su autentične lokacije Helsinkija koji će svojom egzotičnom arhitekturom, opuštenom atmosferom i glazbenom scenom kojom dominira jazz možda uspjeti osvojiti čak i one gledatelje kojima zašećerene parodije posthladnoratovskih trilera previše i ne leže.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s