uloge: Bill Pullman, Irene Jacob, Bruno Kirby, Glenn Plummer, Udo Kier, Andre Oumansky, Feodor Atkine, Janne Kinuunen, Linda Gyllenberg, Jevgeni Haukka, Marcia Diamond glazba: Courtney Pine scenarij: Jean-Pierre Gorin & Patrick Amos (sinopsis: Patrick Amos) rezija: Ilkka Järvi-Laturi proizvodnja: Heikon Media/Scala Productions/IMA Productions/Smile Entertainment, Njemacka/Britanija/Francuska/Finska, 1999. distribucija: UCD trajanje: 95'
Hladni rat je završio ali CIA i njen ruski ekvivalent, čija je skraćenica danas SVR, svejedno za svaki slucaj drže dežurne operativce u svakom kutku svijeta, uključujući Helsinki. Agent CIA-e Harry Howe (Pullman) i njegova ruska kolegica Nataša Skrjabina (Jacob) tamo nemaju špijunirati išta osim jedno drugo, pa su se s vremenom tako dobro upoznali da je njihov odnos prešao u ljubavnu vezu. Njihovu idilu, pak, pokvari dolazak tajanstvene video-vrpce u Helsinki na kojoj se nalazi porno-film sa skrivenom kodiranom porukom koja će primatelju omogućiti kontrolu nad svijetom. Naravno, i CIA i SVR će se nastojati dočepati vrpce po svaku cijenu, pa će zbog toga Harry i Nataša doći u neugodnu situaciju u kojoj moraju birati između dužnosti prema domovini i osjećaja koje gaje jedno prema drugom.
Finski režiser Ilkka Järvi-Laturi nije potpuna nepoznanica hrvatskoj publici zahvaljujući na HRT-u emitiranoj crnoj komediji Mrak u Tallinu, za koju se naknadno ispostavilo da predstavlja prilično neugodno iznenađenje od strane jedne od najotkačenijih i najkulerskijih evropskih kinematografija. No, u slučaju Špijunskih igara, Järvi-Laturi, opskrbljen kvalitetnim evropskim glumcima i visokim budžetom, pokazuje svoj talent vješto kombinirajući špijunski triler i romantičnu komediju, uz istovremeni ironični odmak koji predstavlja svojevrsnu parodiju oba žanra. Prilično kompliciran, a istovremeno tanak i ne baš uvjerljiv zaplet ipak ostavlja dosta mjesta za nekoliko dobrih scena kao i dosta humora kojeg ima i u prilično nekonvencionalnoj i krvavoj završnici. Bill Pullman se, kao i obično, dobro snalazi u ulozi šarmera koji istovremeno, kada zatreba, može postati hladnokrvni ubojica, a atraktivna Irene Jacob, heroina Kieszlowskijevih filmova, očigledno se dobro zabavlja u komičnoj ulozi. No, najugodnije iznenađenje od svih je crni glumac Glenn Plummer (Showgirls, Čudni dani) kojeg ovdje ni rođena majka neće prepoznati bez njegove rastafarijanske frizure, i koji je prilično efektan u ulozi pedantnog CIA-inog birokrata. No, najatraktivniji element ovog filma svakako su autentične lokacije Helsinkija koji će svojom egzotičnom arhitekturom, opuštenom atmosferom i glazbenom scenom kojom dominira jazz možda uspjeti osvojiti čak i one gledatelje kojima zašećerene parodije posthladnoratovskih trilera previše i ne leže.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
