RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 3, 2016/2017)

Ostale sezone: 1, 2

Kad se neka serija velikim dijelom temelji na flashbackovima i manipulacijama sjećanjem, za očekivati je da će vremenski odmaci igrati ulogu u rasporedu radnje između sezona. U slučaju Preljuba početak treće sezone predstavlja najveći skok, s obzirom da je smješten pet godina iza početka prve, odnosno tri godine nakon kraja druge sezone. Za njenog protagonista, sredovječnog bivšeg profesora književnosti Noaha Sollowaya (Dominic West) to nije baš najsretniji trenutak, s obzirom da mora sahraniti nedavno preminulog oca, što je samo jedan od brojnih gubitaka s kojima se suočio u prethodnom razdoblju. Solloway je ostao bez mjesta na fakultetu, bez unosne karijere pisca bestselera, bez supruge Helen (Maura Tierney) i četvoro djece i, konačno, bez bivše konobarice Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson) zahvaljujući kojoj je i pokrenut pogubni niz tih događaja. No, stvari barem malo idu nabolje, s obzirom da je vratio dio izgubljenog, prije svega slobodu nakon tri godine odležane u zatvoru zbog ubojstva iz nehata koje nije počinio. Zahvaljujući starim vezama je uspio naći i posao na jednom koledžu gdje se za njega počne zanimati Juliette Le Gall (Irene Jacob) gostujuća francuska profesorica srednjovjekovne književnosti. Prethodnih nekoliko godina nisu bili dobri ni za Allison, koja je doživjela živčani slom i neko vrijeme provela u duševnoj bolnici, te se nakon povratka s Coleom i njegovom suprugom Louisom (Catalina Sandino Moreno) mora boriti za skrb nad kćeri Joanie. Noah se, pak, brzo mora suočiti s traumama vezanim uz boravak u zatvoru, gdje je važnu ulogu igrao njegov poznanik iz srednje škole, sadašnji čuvar John Gunther (Brendan Fraser), kao i time da se tamošnja noćna mora nastavlja kroz niz zastrašujućih i tajanstvenih događaja.

Iskustvo nas uči da je treća sezona neke serije obično lošija od druge, pogotovo u slučajevima kada je druga sezona bila lošija od prve. A upravo se to dogodilo Preljubu, koji je na početku naizgled banalnu i milijunima puta prežvakanu temu preljubničke veze prikazivao na izuzetno intrigantan i ineligentan način, detaljno oslikavajući kako psihološke profile likova tako i socio-ekonomske aspekte radnje, da bi u drugoj sezoni počeo kliziti prema sapunjači, a u nekoliko navrata čak i prijeći granicu koja ozbiljne drame dijele od “trasha”. Treća sezona, na prvi pogled, predstavlja pokušaj da serija, poput glavnog lika, okrene novu stranicu. A u slučaju treće sezone je riječ o glavnom liku, a ne likovima, s obzirom da je Alison degradirana u drugu violinu, te da njeni problemi – bilo ekonomske bilo psihološke prirode – izgledaju ništavnima u odnosu na ono što proživljava Noah. Njen život u provincijskom gradiću Montauku, uostalom, nije toliko zanimljiv u odnosu na Noaha koji se stropoštao od zvijezda do zatvorskog trnja, a sada se i na slobodi nalazi u jednoj sasvim drugoj vrsti zatvora.

Nova stranica se ogleda i u tome što Preljub koketira s još jednim žanrovskim izletom iz “čiste” drame u krimić, ali ovaj put na nešto drukčiji način od prve dvije sezone, gdje su policijska istraga i suđenje Noahu služili kao narativni okvir za flashbackove. Ovdje se izvor Noahovih ne samo socijalnih i financijskih, nego i zdravstvenih i psiholoških problema vezuje uz njegov boravak u zatvoru. Sarah Treem i Hagai Levi, tvorci Preljuba, pak izgleda nemaju neke prevelike sklonosti niti vještine da se natječu s tvorcima Oza, te su Noahovi zatvorski dani kondenzirani u nekoliko relativno kratkih, ali prilično dojmljivih epizoda. Za njih je najzaslužniji Brendan Fraser, nekoć jedan od vodećih hollywoodskih ljepotana, koji se za ulogu Gunthera udebljao do neprepoznatljivosti, ali usprkos toga stvorio od naizgled arhetipskog zlikovca izuzetno zastrašujući i impresivan lik. Problem za Preljub je, međutim, u tome što Gunther u općem zapletu predstavlja digresiju, slično kao i misterij počinitelja krvavog i šokantnog zločina koji predstavlja cliffhanger prve epizode, a koji će oni iskusniji gledatelji uspjeti riješiti davno prije finala sezone. Naravno, riječ je o obratu koji se već godinama koristi u hollywoodskim hororima, trilerima i dramama i koji je, dakako, sad već postao toliko izlizan da nakon njega Preljub izgleda mnogo “sapunskije” nego što bi inače trebao biti.

Treem i Levija su, dijelom i zbog toga, ispravno zaključili da će uzrok Noahovih problema i problematičnih postupaka, prije pronaći u njegovoj daljoj prošlosti, pa se relativno veliki dio sezone bavi njegovim odrastanjem, traumama i mladenačkim moralnim dvojbama koje ga, kao što će se ispostaviti, izjedaju do današnjeg dana. Preljub ovdje, dobrim dijelom zato da bi uštedio na budžetu, mudro ne koristi flashbackove (gdje bi Noaha trebao tumačiti mlađi glumac od Westa) nego Noahov rani život prikazuje kroz kazivanje sada već odraslog Noaha, odnosno razgovore sa sestrom Ninom (Jennifer Esposito), kao i prijateljima i poznanicima iz rodnog provincijskog gradića koje nije bio vidio desetljećima. To je također bila jedna od rijetkih prilika da se na Preljub odraze i aktualna politička zbivanja, prije svega prošlogodišnji izbori. Tako se u jednoj od epizoda spominje Trump, a na samom početku sezone Noah, prilikom dolaska na koledž, svjedoči prosvjedima studenata protiv seksualnog zlostavljanja na kampusu – problema i uz njega vezane medijske kampanje za koji su stratezi Hillary Clinton i s njima povezan hollywoodski establishment vjerovali da će glasačko tijelo uspjeti okrenuti na njenu stranu. Noah nedugo nakon toga svjedoči debati među studentima koji promiskuitet i seksualne slobode svoje generacije pokušavaju pomiriti s neopuritanskim impulsima radikalnog feminizma. Za Noaha, kao i ostatak Amerike, svi ti razgovori imaju mnogo manje važnosti od onih sa svojim nekadašnjim školskim prijateljima u pensilvanijskoj provinciji. Riječ je o istom onom području koja je Trumpu prošle godine donijela Bijelu kuću, i čiji žitelji, pripadnici osiromašene, zaboravljene i omalovažene radničke klase u Noahu vide predstavnike umišljene urbane liberalne inteligencije, te ne kriju uživanje u Noahovoj propasti.

Svi ti detalji, međutim, neće previše popraviti opći dojam o trećoj sezoni Preljuba. Za nju bi se prije moglo reći da je, poput glavnog lika, ušla u krizu srednjih godina te da pokušajima okretanja novog lista kroz nove likove i podzaplete samo krije vlastiti strah od starenja i monotonije. Možda je to najvidljivije kroz lik Juliette koji se doima kao svojevrsno strano tijelo, odnosno pokušaj da se kroz američkoj publici “egzotičan” lik evropske intelektualke sa seksi naglaskom serija umjetno napravi zanimljivijom. A taj dojam se stvara usprkos napora Irene Jacob, darovite i iskusne glumice starijoj publici poznate kao muza Krzysztofa Kieszlowskog. Sve to stvara isti dojam kao Noahova djetinjasta radost kratkim izletom na otok Block, gdje se nada ponovno proživiti preljubničke trenutke. U tim trenucima se Preljub počinje ponavljati na najiritantniji mogući način. I upravo zbog toga je daleko bolja na samom kraju sezone, kada su cliffhangeri izbjegnuti, odnosno kada završi na prirodan i realističan način na koji bi komotno mogla završiti i cijela serija. No, s obzirom da su već stigle vijesti o četvrtoj sezoni, riječi s kojima Preljub zasad završava – “Kamo sad?” – se čine prilično aktualnim za njene tvorce.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Špijunske igre (Spy Games, History Is Made at Night, 1999)

uloge: Bill Pullman, Irene Jacob, Bruno Kirby, Glenn Plummer, Udo
Kier, Andre Oumansky, Feodor Atkine, Janne Kinuunen, Linda Gyllenberg,
Jevgeni Haukka, Marcia Diamond
glazba: Courtney Pine
scenarij: Jean-Pierre Gorin & Patrick Amos (sinopsis: Patrick Amos)
rezija: Ilkka Järvi-Laturi
proizvodnja: Heikon Media/Scala Productions/IMA Productions/Smile
Entertainment, Njemacka/Britanija/Francuska/Finska, 1999.
distribucija: UCD
trajanje: 95'

Hladni rat je završio ali CIA i njen ruski ekvivalent, čija je skraćenica danas SVR, svejedno za svaki slucaj drže dežurne operativce u svakom kutku svijeta, uključujući Helsinki. Agent CIA-e Harry Howe (Pullman) i njegova ruska kolegica Nataša Skrjabina (Jacob) tamo nemaju špijunirati išta osim jedno drugo, pa su se s vremenom tako dobro upoznali da je njihov odnos prešao u ljubavnu vezu. Njihovu idilu, pak, pokvari dolazak tajanstvene video-vrpce u Helsinki na kojoj se nalazi porno-film sa skrivenom kodiranom porukom koja će primatelju omogućiti kontrolu nad svijetom. Naravno, i CIA i SVR će se nastojati dočepati vrpce po svaku cijenu, pa će zbog toga Harry i Nataša doći u neugodnu situaciju u kojoj moraju birati između dužnosti prema domovini i osjećaja koje gaje jedno prema drugom.

Finski režiser Ilkka Järvi-Laturi nije potpuna nepoznanica hrvatskoj publici zahvaljujući na HRT-u emitiranoj crnoj komediji Mrak u Tallinu, za koju se naknadno ispostavilo da predstavlja prilično neugodno iznenađenje od strane jedne od najotkačenijih i najkulerskijih evropskih kinematografija. No, u slučaju Špijunskih igara, Järvi-Laturi, opskrbljen kvalitetnim evropskim glumcima i visokim budžetom, pokazuje svoj talent vješto kombinirajući špijunski triler i romantičnu komediju, uz istovremeni ironični odmak koji predstavlja svojevrsnu parodiju oba žanra. Prilično kompliciran, a istovremeno tanak i ne baš uvjerljiv zaplet ipak ostavlja dosta mjesta za nekoliko dobrih scena kao i dosta humora kojeg ima i u prilično nekonvencionalnoj i krvavoj završnici. Bill Pullman se, kao i obično, dobro snalazi u ulozi šarmera koji istovremeno, kada zatreba, može postati hladnokrvni ubojica, a atraktivna Irene Jacob, heroina Kieszlowskijevih filmova, očigledno se dobro zabavlja u komičnoj ulozi. No, najugodnije iznenađenje od svih je crni glumac Glenn Plummer (Showgirls, Čudni dani) kojeg ovdje ni rođena majka neće prepoznati bez njegove rastafarijanske frizure, i koji je prilično efektan u ulozi pedantnog CIA-inog birokrata. No, najatraktivniji element ovog filma svakako su autentične lokacije Helsinkija koji će svojom egzotičnom arhitekturom, opuštenom atmosferom i glazbenom scenom kojom dominira jazz možda uspjeti osvojiti čak i one gledatelje kojima zašećerene parodije posthladnoratovskih trilera previše i ne leže.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.