Net.hr je prvi, i zasad jedini, hrvatski portal koji se potrudio da smrt Dolores Lambaša ne ostane bez dugoročnih posljedica. Eksplozija sociopatskog vitriola ispod članaka o tom događaju je bila kap koja je prelila čašu i dovela do toga da se na tom portalu trajno ukloni mogućnost komentiranja. Riječ je o drastičnoj odluci koja je, s jedne strane, sasvim legitimna, dok se, s druge strane, isto tako legitimno i može postaviti pitanje da li je najispravnija.
Ovo potonje sugerira Radoslav Dejanović u svom tekstu koga je nazvao Poraz on-line demokracije. Sam naslov sugerira kako je riječ o odluci koja ne bi trebala nikoga obradovati. Njome je, zapravo, jedan od najposjećenijih, pa dakle i potencijalno najutjecajnijih, hrvatskih web-stranica priznala svoju nemoć, a zajedno s njom i neuspjeh “građanske”, “cool” Hrvatske u borbi protiv virtualnog barbarstva. E, pa kada se barbare ne može “civilizirati”, onda privlačnom izgleda ideja da im se nekakvim zidom, makar on bio virtualan, zapriječi pristup u “civilizirane” prostore.
Dio javnosti je pozdravio ovaj postupak net.hr, ali svemu tome neugodniji kontekst daje aktualna referendumska bitka. Dio komentatora – anonimnih i oni koji su to nisu – su u zatvaranju komentatorske slavine na net.hr vidjeli profilaktičku mjeru pred eskalaciju verbalnog nasilja koje će uslijediti kako se referendumski “dan D” bude bližio. Dio će, pak, u svemu tome vidjeti i dio kampanje da se pristaše opcije “Za” na referendumu, koji po prirodi stvari nisu dio “cool ekipe”, što je više moguće ušutkaju, odnosno da se manjinski status opcije “Protiv” pokuša kompenzirati njenim monopolom na hrvatski on-line medijski prostor.
Iako je najvjerojatnije u pitanju koincidencija koja je posljedice tragične, ali banalne prometne nesreće povezala s mjesecima pogrijavanim “kulturnim ratom” u Hrvatskoj, “čišćenje” Augijevih štala hrvatskog Interneta, odnosno zatvaranje komentara za homofobe, rasiste i šoviniste – stvarne ili navodne – bi se moglo dovesti u vezu s nekim sličnim, ali daleko ozbiljnijim inicijativama vezanim uz izražavanje nečijeg mišljenja. Isto onako kao što su Internet komentari žalostan odraz hrvatske žalosne stvarnosti, tako će i referendum (koji je, zahvaljujući mišljenju Ustavnog suda upravo u trenutku pisanja ovog teksta postao izvjestan) biti njen još žalosniji odraz.
Pripadnici hrvatske LGBT zajednice, koji su u ovom sukobu, najčešće ni krivi ni dužni, postali njegove žrtve, na žalost, neće biti jedine. Jedna od posljedica pozitivnog ishoda referenduma bit će i sve ozbiljnija, i sve zahuktalija inicijativa da se slične, odnosno potencijalno opasnije inicijative spriječe na isto onako drastičan način na koji se net.hr “riješio” internetskog barbarstva. Tako se sve više govori kako nove promjene Ustava moraju referendum kao instituciju ukinuti, odnosno ili barem tako ograničiti da na njemu ne može proći nijedna inicijativa koja nije organizacijski, financijski i, prije svega politički “potkožena”, odnosno iza koje ne stoji prešutni ili eksplicitni konsenzus hrvatske političke elite i/li njenih europskih ili svjetskih pokrovitelja.
Kao i mnogi slični primjeri u prošlosti, tako se i ovo drastično ograničavanje demokratskih sloboda nastoji opravdati najplemenitijim namjerama, odnosno zaštitom manjina. Tome dodatno u prilog daje inicijativa za novi referendum, ovaj put usmjeren na ograničavanje prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Takvu inicijativu, kao i njen prilično izgledni uspjeh, dio komentatora je potakao da referendum proglase “igračkom”, odnosno sugerira da se ona mora trajno oduzeti neodgovornoj i nestašnoj djeci.
Zatvaranje referendumske slavine na prvi pogled izgleda privlačno, i to kao najjednostavnije rješenje problema koji Hrvatska, barem ona koja se voli nazivati “civiliziranom”, godinama nije bila u stanju riješiti. Međutim, kratkoročna dobrobit takve drakonske mjere bi mogla imati dugoročne i mnogo negativnije posljedice.
Prije svega, valja zamisliti situaciju u kojoj bi jednom moglo doći na red poništenje odluke koju će hrvatski prilično izgledno donijeti 1. prosinca, odnosno da se u hrvatskom društvu stvori konsenzus o tome da brak ipak ne mora biti isključiva zajednica muškarca i žene. Takva nova odluka bi legitimitet mogla dobiti jedino ako bude donesena na isti način na koji je dobila prethodna – dakle, kroz suvereno odlučivanje građana putem referenduma.
Nadalje, ako se prihvati da su hrvatski birači suviše glupi, primitivni, zaostali i zadrti da bi im se u ruke mogla dati “igračka” zvana referendum, postavlja se pitanje zašto bi im se onda moglo dati da odlučuju o bilo čemu, uključujući i navodno manje “opasne” stvari kao što je sastav Sabora. Sudeći po tome koliko su “mudri”, “sposobni” ili “čestiti” likovi koje je taj isti narod poslao u klupe, i kako je do ovog cirkusa došlo upravo na temelju odluke “narodnih predstavnika”, ništa ne garantira da će posredna demokracija neće proizvesti iste rezultate. Za to najbolji primjer daje susjedna Mađarska, zemlja koja je iste ustavne promjene koje su na dnevnom redu 1. prosinca donijela bez ikakvog referenduma, odnosno zahvaljujući banalnoj činjenici da su birači jednoj političkoj opciji udijelili više od dvije trećine nacionalnog parlamenta.
Ništa ne garantira da se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti moglo dogoditi nešto slično. Ako se slični “nestašluci” birača trebaju trajno zaustaviti, onda isto tako treba ograničiti i predstavničku demokraciju. A takva ograničenja, ma koliko bila motivirana najplemenitijim namjerama, polako ali sigurno vode stazom u totalitarni pakao gori od svega onoga što su nastojale spriječiti.
