Oznaka: Ustav RH

Županije (neće) ukinuti referendumom

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Iako će se sljedećih nekoliko dana, kao i još nekoliko tjedana kasnije, dosta govoriti o referendumu, velika je vjerojatnost da će nakon 1. prosinca 2013. godine ta institucija iz hrvatske političke prakse prijeći u domenu apstraktne teorije. Za to postoje brojni razlozi, a prije svega u tome da se ustavno definiranje braka, opravdano ili ne, tumači kao “prčkanje” u svetu domenu ljudskih prava, kao i da predstojeće ili možebitno ustavno tjeranje ćirilice s par službenih hrvatskih putokaza (kao i mnogim “bien pensantima” teško probavljiv primjer iz “civilizirane” Švicarske) za mnoge predstavlja konačni dokaz da je neposredna demokracija previše opasna igračka za nedozrelu djecu poput hrvatskih birača.

Međutim, ako kojim slučajem Grbinatoru i drugim vlastodržačkim zatvaračima referendumske slavine ne bi pošlo za rukom da uvođenjem drakonskih ustavnih i drugih ograničenja preventivno uklone sve buduće referendume u Hrvatskoj, to, naravno ne znači  da se referendumi ne bi mogli koristiti kao oruđe za brojne korisne stvari. Zapravo, postoji cijeli niz društvenih i pitanja i problema za koje zdrav razum govori da je bolje da  o njima konačnu odluku donose neposredno građani nego njihovi predstavnici u Saboru. I to onih koja, barem na prvi pogled, ne daju previše prostora da pred-referendumske rasprave degeneriraju u uobičajeno prebrojavanje kostiju po jamama iz drugog svjetskog rata.

Jedna takva tema, ne samo zanimljiva, nego i prilično ozbiljna, preustroj hrvatske državne uprave, odnosno sve popularnija inicijativa da se u Hrvatskoj ukinu županije, odnosno zamijene sa 5-7 regija, a da se  sadašnjih 126 gradova i 429 općina “sreže” na neki “pristojan” broj, odnosno transformira u 100-ak maksi-općina, nalik na one kakve su postojale u SR Hrvatskoj. Ako bi netko takav prijedlog stavio na dnevni red, o njemu bi prije svega trebali odlučivati građani, najvećim dijelom i zbog toga što se, za razliku od referenduma o definiciji braka ili primjeni jezika manjina, ta odluka po prirodi stvari tiče ama baš svih građana Hrvatske. Nije ni potrebno govoriti koliko bi takva promjena imala dalekosežne posljedice na hrvatsku ekonomiju, društvo i politički život, vjerojatno u rangu onih koje je izazvao izlazak iz Jugoslavije ili ulazak u Europsku uniju. Ako se takva odluka donese, njen legitimitet jednostavno mora biti potvrđen na referendumu.

A to je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zašto je neće biti, odnosno zašto će upravo predstojeće zatvaranje referendumske slavine poslužiti kao glavni argument, odnosno prepreka da tako radikalni preustroj Hrvatske ikada dođe na dnevni red. Naime, ma koliko se u javnost puštali “probni baloni” o tome da  županijice, gradiće i i općine sa svojim lokalnim šerifima i desecima tisuća parazitskih uhljeba treba nekako ukloniti prije nego što isiše i posljednju kap krvi od hrvatskih poreznih obveznika, u pitanju je potez koji se hrvatske vladajuće stranke nikada neće usuditi povući.

Za bivšu (a, čini se, i buduću) vladajuću stranku je jasno zašto će ovu inicijativu dočekati na nož. Županije su u Hrvatskoj uvedene upravo u prvim godinama HDZ-ove vlasti, a može se reći dada postojanje županija predstavlja  najprimjetniju i najstabilniju od svih tekovina HDZ-ove “revolucije”. Županije, koje su bile dio hrvatske upravne tradicije sve do 1918. godine, predstavljaju jedan od simbola tog “zapadnog”, “mitteleuropskog”, “uglađenog” svijeta kojemu se Hrvatska 1990. godine počela vraćati, i formalno se vratila ulaskom u Europsku uniju. Pristankom na ukidanje županija HDZ bi potkopao dobar dio svojih ideoloških temelja. Nadalje, podjela Hrvatske na regije bi mogla iz naftalina vratiti babarogu regionalizma, koncept koji svaki pravovjerni hrvatski nacionalist ima običaj izjednačavati sa separatizmom. Plašenje desničarskih i drugih birača regionalnim “bosovima” koji misle “raskomadati Hrvatsku” će služiti kao dobar adut u još nekoliko izbornih ciklusa. Naravno, tu su i oni banalno pragmatični politički interesi, odnosno spoznaja da je sadašnja podjela Hrvatske na županije, kao i veliki broj minijaturnih općina HDZ-u stvorio izuzetno vrijednu političku klijentelu i predizborni adut kojeg se nitko ne bi dobrovoljno odrekao.

Na prvi pogled bi se moglo reći da će upravo posljednji razlog biti onaj zbog kojeg bi na uklanjanju županija trebala inzistirati sadašnja vladajuća stranka (a, uostalom, najave o mogućem preustroju su dolazile od strane ministra Arsena Bauka). Međutim, čini se sve izglednijim da će ti probni baloni doživjeti sudbinu “Plana 21”, odnosno da će se SDP potruditi da sebe i ostatak hrvatske javnosti uvjeri da je postojeća podjela Hrvatske, barem  “u ovom trenutku”, predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova. Kratkoročno će se to skakanje u vlastita usta nastojati pravdati borbom za zadržavanje vlasti, odnosno opstanak županija će se navoditi kao prihvatljiva cijena za “spašavanje Hrvatske od razgoropađene desnice”.

SDP je, naravno, u tome motiviran prije svega spašavanjem samog sebe, odnosno spoznajom da mu je demontiranje županija i postojećeg ustrojstva protivno ne samo kratkoročnom, nego i dugoročnom interesu. Naime, županijske granice su uistinu bile napravljene, slično kao i “gerrymandering” sa izbornim jedinicama za Sabor, kako bi maksimalno pomogle HDZ-u, isto kao što je toj stranci izuzetno pogodovalo stvaranje velikog broja malih općina u ruralnim sredinama čiji su birači orijentirani desno ili konzervativno. Međutim, ta je podjela za posljedicu imala i to da je gradove, općine i županije koje nisu orijentirani desno i konzervativno, odnosno ono što Kuljiš naziva “Zapadnom Hrvatskom”, izolira od desničarstva i konzervativzma. Tako su stvorene teritorijem ili stanovništvom možda inferiorne, ali zato jednako, a možda čak i postojanije enklave “urbane” i “cool” Hrvatske. U njima SDP-ovi gradonačelnici i župani, koji više ne moraju ovisiti o ruralnim biračima, mogu vladati jednako komotno i ležerno kao i HDZ-ovi šerifi u svojim općinskim mini-feudima.

Možda je najbolji primjer za to upravo Split, gdje HDZ, usprkos svih priča o “crnilu” i desničarenju, nije uspio samostalno osvojiti vlast još od 1993. godine, a čak ni ujedinjenje svega što u tom gradu “diše” desno nije spriječilo SDP-ovog kandidata Baldasara da prije nekoliko mjeseci iščupa tijesnu pobjedu. Nije nimalo slučajno da je HDZ-ova “suša” u Splitu (prekidana tek kupovinom vijećnika i frankenštajnskim koalicijama u Gradskom vijeću) otpočela upravo 1993. godine, kada je novo ustrojstvo stupilo na snagu. Rubna naselja Splita, koji su predstavljali najčvršća HDZ-ova uporišta, su izdvojena u zasebne općine i njihovo biračko tijelo više nije moglo kvariti račune “urbanim” Splićanima. Nije teško pretpostaviti što bi se dogodilo kada bi projekt “racionalizacije” državne uprave, a koji bi uključio širenje Splita na njome ukinute općine, učinio po šanse SDP-a da u tom gradu zadrži vlast.

Isto tako nije teško pretpostaviti da će se slične kalkulacije dolaziti i oko drugih “urbanih” sredina, odnosno da će mnogi SDP-ovi čelnici držati da je sadašnji vrabac u ruci, odnosno sigurna vlast u od sela odrezanim gradovima bolja od goluba na grani koga bi donijelo ukidanje županija. Građanima koji nekakvu efikasnost i racionalnost državne uprave pretpostavljaju stranačkim interesima će zato preostati tek da svoje frustracije iskaljuju na virtualnim referendumima.

Nevukovarska Hrvatska i weimarska Europa

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Iako teško itko može reći da su jučerašnji događaji u Vukovaru bili neočekivani, isto kao što nije bilo teško predvidjeti kako će se prilikom njih ponijeti ono što se u Hrvatskoj naziva “državnom vlašću”, hrvatski medijski prostor se doima preplavljen reakcijama u kojima se izražava šok i nevjerica. To pogotovo dolazi iz dijela javnosti koji se voli nazivati “urbanim”, “cool” i “europskim”, odnosno lijevim, ali se fenomen proširio i na one koji se smatraju “umjerenima” i pripadaju nekadašnjem hrvatskom idealu “normalnog” centra. Svi su odjednom šokirani time što je problem, koji se, kao i mnogi drugi godinama uporno pospremao pod tepih, sada odjednom više ne može ignorirati i što su čudovišta s kojima su se, i to ne baš previše uvjerljivo, plašila mala djeca, sada odjednom stvarnost umjesto ružne bajke.

Među tim reakcijama, barem kada je u pitanju hrvatska blogosfera, jednu od najzanimljivijih predstavlja ona koja na prvi pogled izgleda najemocionalnija. Bivši “Večernjakov” novinar Vojislav Mazzocco je tako u nastojanju da objasni što se to s Hrvatskom događa potegao Goodwinov zakon i povukao paralele s ni manje ni više nego Weimarskom Njemačkom. Iako nije ni prvi ni posljednji tekst koji današnju Hrvatsku i njenu budućnost nastoji protumačiti kroz prizmu nečije tuđe prošlosti, mora mu se priznati da se, za razliku od većine komentatora današnje stvarnosti, potrudio za svoje teze o “weimarizaciji” pronaći argumente. Tekst izgleda prilično uvjerljiv, ali i prilično uznemirujući, čak i ako  u njemu nije navedeno kako je weimarska priča u Njemačkoj završila, koga dovela na vlast i kakve posljedice imala po desetke milijuna ljudi i ostatak svjetske povijesti.

Ono što bi trebalo kompenzirati depresivne zaključke tog teksta jest podsjećanje da Hrvatska nije ni prva ni posljednja zemlja koja se opisivala “weimarskom”, kao i da su sva  upozorenja  o povratku fašizma i novim masovnim krvoprolićima obično bila neutemeljena. Nadalje, kada se Hrvatska 2010-ih uspoređuje s Njemačkom 1920-ih, nije teško vidjeti kako se govori o kruškama i jabukama. Hrvatska je, za razliku od Njemačke, a što je i sam Mazzoco priznao, dobila svoj rat. I, ne samo to, nego je, barem u formalnom smislu, ostvarila sve svoje ciljeve s kojima se početkom 1990-ih ušlo projekt odvajanja od Jugoslavije i stvaranja nezavisne države, pri čemu je, uz sav dužni pijetet prema ratnim žrtvama, plaćena neusporedivo manja cijena od one koju je Njemačka platila za svoju pustolovinu započetu 1914. godine. Čak i na unutarnjem planu Hrvatska u usporedbi s weimarskom Njemačkom izgleda kao oličenje uspjeha; nije bilo nikakve hiperinflacije, točkica za hranu, ali ni pokušaja nasilnog rušenja vlasti i oružanih obračuna političkih protivnika na ulicama. U Hrvatskoj, barem na formalnoj razini, nema političkog ekstremizma – stranačka scena se, institucionalnim i vaninstitucionalnim metodama, nastojala svesti na kopiju “normalnih” ili, mnogi će bez previše ironije reći, “dosadnih” europskih zemalja gdje se u redovnim i prilično predvidljivim razmacima na vlasti smjenjuju dvije “normalne”, tj. umjerene stranke centra.

Zašto onda svi oni koji upozoravaju na “weimarizaciju” Hrvatske zvuče tako uvjerljivo? Stvar je u tome što su temelji hrvatske političke stabilnosti danas potkopani, pa se hrvatske političke, kulturne i druge elite više ne mogu oslanjati na vanjske i unutarnje faktore koji su osiguravali dosadašnji status quo. Glavni razlog je upravo u tome što je Hrvatska postigla svoj glavni cilj – ulazak u Europsku uniju – pa se time lišila procesa koji ju sve ove godine, sporo, nekada presporo, ali stalno, “dovodio u red”. To se odnosilo kako na hrvatsku desnicu koja je radi “povratka kući” morala gutati razne gorke pilule kao Sanaderovo “Hristos se rodi”, ali i ljevicu koja upravo zbog “dobrog djedice” iz Bruxellesa nije imala nikakvog ozbiljnog poticaja da se toj desnici na neki suvisli ili dosljedni način suprotstavi. Nadalje, nastojanje da se zbog Europe očuva stabilnost i “normalnost” Hrvatske je učinila da po pitanju političke platforme – i na vanjskom, unutarnjem i ekonomskom planu – nestane bilo kakvih razlika dvije vodeće hrvatske stranke; one su se, dakako, kompenzirale, ispočetka diskretnim i implicitnim, a kasnije sve eksplicitnijim oživljavanjem podjela iz drugog svjetskog rata, s obzirom da, barem u teoriji, opredijeljenje glasača za HDZ ili SDP prije svega temelji na tome koliko je nečijih predaka  nosilo određeni znak na kapi prije sedam desetljeća.

Ta strategija, koja se najčešće mogla prepoznati u ritualnom predizbornom kopanju masovnih grobnica na koje bi se zaboravilo čim bi zatrebala postizborna koalicijska preslagivanja, je postala duh koji se više ne može vratiti u bocu. Ona, doduše, još uvijek nije Frankensteinovo čudovište koje namjerava uništiti svog tvorca, ali je blizu tome. Čarobne riječi “to od nas traži Europa”, sa kojima su se smirivali oni “problematični” koji bi taj igrokaz shvatili previše ozbiljno, više nisu čarobne sada kada je Hrvatska dio te Europe, odnosno kada je  realnost sve masovnijeg kopanja po kontejnerima postaje najbolji od svih mogućih svjetova. Nimalo različit od onoga što se događa u Grčkoj i Španjolskoj, i isti onaj svijet u koji je ušla čak i Slovenija – zemlja koja je Hrvatskoj desetljećima bila europski uzor, a sada predstavlja tek podsjetnik na gorke europske iluzije.

Stoga i ne iznenađuje što su hrvatske podjele, ispočetka primjenjivane kao jeftina predizborna taktika, danas postale “nova normala”. Priča o dvije Hrvatske, koja se donedavno (kao što svjedoči teza Denisa Kuljiša o Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj) smatrala  herezom ili, u najboljem slučaju, verbalnim egzibicionizmom, danas je stekla legitimitet te se tako počinje doslovno govoriti o “vukovarskoj” i “nevukovarskoj Hrvatskoj”. Tako je podjela koja je, velikim dijelom bila i umjetno stvorena, danas postala stvarna. I na toj podjeli može nastati sukob mnogo ozbiljniji od izbornog nadmetanja dvije – danas je svima to jasno –  stranke koje su, svaka na svoj način, potrošile smisao svog postojanja. Mnogo ozbiljniji ne samo zato što se više ne može “smiriti” blagoglagoljivim mantrama o “Europi”, a još teže mirovinama, tunelima, cestama, mostovima i drugim Potemkinovim selima za kojih novaca više nema, a čak ni prijetnje prestankom isplata mirovina koje, jednom kada počnu “kašljucati” smrtno bolesne državne financije, neće biti više tako efikasne kao sada. Jednako onako kao što današnju “građansku” Hrvatsku užasava politika koja se  se jučer “valjala” u Vukovaru, tako bi i suprotnu stranu trebalo užasavati ono što će tu politiku jednog dana zamijeniti. I to najvjerojatnije ne na nekakvim demokratskim izborima.

Hrvatsku može, između ostalog, tješiti da nije jedina zemlja koja se posljednjih godina susreće s istim fenomenima. Već će sljedeći izbori za Europski parlament, kao što to navodi Guardianov kolumnist, biti “zanimljivi”. U značenju s kojim Kinezi koriste kletvu “Dabogda živio u zanimljiva vremena”. Možda na kraju tih zanimljivih vremena, koje mogu sadržavati iznenađenja čija je neugodnost iznad naše moći poimanja, Europa, a zajedno i Hrvatska, bude zavidjela weimarskoj Njemačkoj.

Zatvaranje slavine

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Net.hr je prvi, i zasad jedini, hrvatski portal koji se potrudio da smrt Dolores Lambaša ne ostane bez dugoročnih posljedica. Eksplozija sociopatskog vitriola ispod članaka o tom događaju je bila kap koja je prelila čašu i dovela do toga da se na tom portalu trajno ukloni mogućnost komentiranja. Riječ je o drastičnoj odluci koja je, s jedne strane, sasvim legitimna, dok se, s druge strane, isto tako legitimno i može postaviti pitanje da li je najispravnija.

Ovo potonje sugerira Radoslav Dejanović u svom tekstu koga je nazvao Poraz on-line demokracije. Sam naslov sugerira kako je riječ o odluci koja ne bi trebala nikoga obradovati. Njome je, zapravo, jedan od najposjećenijih, pa dakle i potencijalno najutjecajnijih, hrvatskih web-stranica priznala svoju nemoć, a zajedno s njom i neuspjeh “građanske”, “cool” Hrvatske  u borbi protiv virtualnog barbarstva. E, pa kada se barbare ne može “civilizirati”, onda privlačnom izgleda ideja da im se nekakvim zidom, makar on bio virtualan, zapriječi pristup u “civilizirane” prostore.

Dio javnosti je pozdravio ovaj postupak net.hr, ali svemu tome neugodniji kontekst daje aktualna referendumska bitka. Dio komentatora – anonimnih i oni koji su to nisu – su u zatvaranju komentatorske slavine na net.hr vidjeli profilaktičku mjeru pred eskalaciju verbalnog nasilja koje će uslijediti kako se referendumski “dan D” bude bližio. Dio će, pak, u svemu tome vidjeti i dio kampanje da se pristaše opcije “Za” na referendumu, koji po prirodi stvari nisu dio “cool ekipe”, što je više moguće ušutkaju, odnosno da se manjinski status opcije “Protiv” pokuša kompenzirati njenim monopolom na hrvatski on-line medijski prostor.

Iako je najvjerojatnije u pitanju koincidencija koja je posljedice tragične, ali banalne prometne nesreće povezala s mjesecima pogrijavanim “kulturnim ratom” u Hrvatskoj, “čišćenje” Augijevih štala hrvatskog Interneta, odnosno zatvaranje komentara za homofobe, rasiste i šoviniste  – stvarne ili navodne – bi se moglo dovesti u vezu s nekim sličnim, ali daleko ozbiljnijim inicijativama vezanim uz izražavanje nečijeg mišljenja. Isto onako kao što su Internet komentari žalostan odraz hrvatske žalosne stvarnosti, tako će i referendum (koji je, zahvaljujući mišljenju Ustavnog suda upravo u trenutku pisanja ovog teksta postao izvjestan) biti njen još žalosniji odraz.

Pripadnici hrvatske LGBT zajednice, koji su u ovom sukobu, najčešće ni krivi ni dužni, postali njegove žrtve, na žalost, neće biti jedine. Jedna od posljedica pozitivnog ishoda referenduma bit će i sve ozbiljnija, i sve zahuktalija inicijativa da se slične, odnosno potencijalno opasnije inicijative spriječe na isto onako drastičan način na koji se net.hr “riješio” internetskog barbarstva. Tako se sve više govori kako nove promjene Ustava moraju  referendum kao instituciju ukinuti, odnosno ili barem tako ograničiti da na njemu ne može proći nijedna inicijativa koja nije organizacijski, financijski i, prije svega politički “potkožena”, odnosno iza koje ne stoji prešutni ili eksplicitni konsenzus hrvatske političke elite i/li njenih europskih ili svjetskih pokrovitelja.

Kao i mnogi slični primjeri u prošlosti, tako se i ovo drastično ograničavanje demokratskih sloboda nastoji opravdati najplemenitijim namjerama, odnosno zaštitom manjina. Tome dodatno u prilog daje inicijativa za novi referendum, ovaj put usmjeren na ograničavanje prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Takvu inicijativu, kao i njen prilično izgledni uspjeh, dio komentatora je potakao da referendum proglase “igračkom”, odnosno sugerira da se ona mora trajno oduzeti neodgovornoj i nestašnoj djeci.

Zatvaranje referendumske slavine na prvi pogled izgleda privlačno, i to kao najjednostavnije rješenje problema koji Hrvatska, barem ona koja se voli nazivati “civiliziranom”, godinama nije bila u stanju riješiti. Međutim, kratkoročna dobrobit takve drakonske mjere bi mogla imati dugoročne i mnogo negativnije posljedice.

Prije svega, valja zamisliti situaciju u kojoj bi jednom moglo doći na red poništenje odluke koju će hrvatski prilično izgledno donijeti 1. prosinca, odnosno da se u hrvatskom društvu stvori konsenzus o tome da brak ipak ne mora biti isključiva zajednica muškarca i žene. Takva nova odluka bi legitimitet mogla dobiti jedino ako bude donesena na isti način na koji je dobila prethodna – dakle, kroz suvereno odlučivanje građana putem referenduma.

Nadalje, ako se prihvati da su hrvatski birači suviše glupi, primitivni, zaostali i zadrti da bi im se u ruke mogla dati “igračka” zvana referendum, postavlja se pitanje zašto bi im se onda moglo dati da odlučuju o bilo čemu, uključujući i navodno manje “opasne” stvari kao što je sastav Sabora. Sudeći po tome koliko su “mudri”, “sposobni” ili “čestiti” likovi koje je taj isti narod poslao u klupe, i kako je do ovog cirkusa došlo upravo na temelju odluke “narodnih predstavnika”, ništa ne garantira da će posredna demokracija neće proizvesti iste rezultate. Za to najbolji primjer daje susjedna Mađarska, zemlja koja je iste ustavne promjene koje su na dnevnom redu 1. prosinca donijela bez ikakvog referenduma, odnosno zahvaljujući banalnoj činjenici da su birači jednoj političkoj opciji udijelili više od dvije trećine nacionalnog parlamenta.

Ništa ne garantira da se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti moglo dogoditi nešto slično. Ako se slični “nestašluci” birača trebaju trajno zaustaviti, onda isto tako treba ograničiti i predstavničku demokraciju. A takva ograničenja, ma koliko bila motivirana najplemenitijim namjerama, polako ali sigurno vode stazom u totalitarni pakao gori od svega onoga što su nastojale spriječiti.

Pet stadija pred referendum

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju  gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.

Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, “cool” i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.

Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski “krtičarski” kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na  Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.

Sada se, po svemu sudeći, došlo negdje između drugog i trećeg stadija, odnosno ušlo se u fazu cjenkanja. Tako bi se najbolje mogao protumačiti probni balon o tome da će “redovne” ustavne promjene, koje po etabliranoj proceduri pokušati progurati SDP u sklopu post-perkovićevskog paketa, uključivati povratak na referendumska rješenja prije 2010. godine, odnosno stroge kriterije kojima se praktički zatvara pipa kroz koju je procurila sporna inicijativa. S obzirom na postojeći broj raspoloživih ruku u Saboru te se promjene neće moći provesti bez ozbiljne  trgovine koja uključuju i neke, uvjetno rečeno, “problematične” igrače kao što je HDSSB. A i pitanje je hoće li cjenjkanje u konkretnom slučaju uspjeti zaustaviti Milanovićev Titanic prije sudara sa referendumskim ledenjakom.

Nije potrebno raspolagati nekim naročitim proročkim sposobnostima da se ustanovi kako će vrlo uskoro na vidjelo izaći i četvrti stadij, odnosno depresija. Mada će bez svake sumnjih biti onih hrabrih i dosljednjih ljudi, koji će pozivati i izlaziti na referendum kako bi se, makar simbolički, zaokružilo “ne”,  najveći dio protivnika referenduma će se, kao i mnogo puta u posljednjih dvadeset i nešto godina, okrenuti samosažaljenju. Mogu se očekivati mnogi gorki komentari na činjenicu da se netko rodio u zemlji u kojoj su turske sapunice veći hit od “Breaking Bada”,  Ceca i Thompson trešte iz zvučnika češće od Lady Gage, a na referendumima prolazi ono što u nekom “cool” progresivnom svijetu ne bi trebalo prolaziti. I bit će, dakako, onih koji će zaključiti kako borba protiv svega onog što se krije iza referenduma nema smisla, te da je nazadnu, zadrtu, “katotalibansku” i “Istočnu” Hrvatsku mnogo bolje ostaviti njenoj zasluženoj sudbini i pokušati sreću pronaći u nekim zapadnijim i “coolerskijim” zemljama gdje je trava mnogo zelenija.

Do petog stadija, prihvaćanja stvari onakvih kakvih jesu umjesto onakvih kakve bi trebali biti, se još nije stiglo, a na njega će se morati itekako čekati. A upravo je taj stadij najvažnije doseći. Hrvatska se ne može promijeniti ako se prethodno ne prihvati onakvom kakvom ona jest, te tako započne dugi, mučni, spori i rizični put njene transformacije u “cool” zemlju. Za takvu transformaciju je trebalo trošiti znoja, suza, pa i krvi, ali mnogi od njenih zagovornika, još uvijek uvjereni u hrvatski san o “liniji manjeg otpora” i dobrom djedici iz Bruxellesa koji će rješavati sve hrvatske probleme, za to još uvijek nisu bili spremni. Možda je upravo ovaj udarac potreban za otrežnjenje od tih potencijalno kobnih iluzija.

A prihvaćanje te nove, referendumske stvarnosti u sebi krije rješenje problema koje je ona sa sobom donijela. Referendum sam po sebi nije nikakvo zlo; on služi isključivo kao oruđe s kojim se mogu raditi loše, ali i dobre stvari. Ako se sada mogla izglasati jedna stvar, putem istog ovakvog referenduma će se u budućnosti moći izglasati i druga, te tako ispraviti pogreške. Hoće li to biti za nekoliko godina ili desetljeća ovisi prije svega o tome koliko je javnost spremna prihvatiti taj mali, jednostavni, ali dugoročno blagotvorni detalj.

Kad demokracija postane naporna

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.

Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca  tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa,  i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda  i još jedna hrvatska sramota.

Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.

Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.

S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s  tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.

S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.

Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.

Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.

A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati  referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.

Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.  

Glas za SDP je glas za HDZ

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ustav je najvažniji od svih dokumenata o kojima se treba raspravljati u parlamentu neke države. Stoga ne iznenađuje da prosječni građanin ove države o Ustavu RH nema pojma, kao i da će se vrlo brzo zaboraviti da je danas izglasana njegova četvrta promjena od donošenja prije nepunih dvadeset godina.

Memorija zlatne ribice s kojom raspolaže prosječni birač je dosad jako dobro koristila HDZ-u, ali bi u ovom konkretnom slučaju mogla čak više koristiti SDP-u. Naime, koristeći famu o nužnosti donošenja novog Ustava radi ekspresnog ulaska u Evropu, Milanovićeva stranka je davala dojam da igra “hardball” te da će po prvi put uspjeti isposlovati ono što od nje traže birači i narod. A na kraju, od sve te epske borbe je ostao “mućak” u obliku odredbi o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, smanjivanja broja “dijasporskih” glasova i dvostrukog prava glasa za etničke

Nijedna od tih odredbi nema ama baš nikakvu konkretnu važnost. Za odredbe o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala nikada neće biti izglasani provedbeni zakoni niti će, da se kojim slučajem izglasaqju, uz ovakvo “sjajno” pravosuđe ikada biti primjenjivane. Nakon svih onih priča sa izbora 2007. godine o nužnosti da o sudbini Hrvatske odlučuju samo oni koji u njoj žive SDP i Milanović su pojeli svoje riječi i opet dozvolili mogućnost da na sljedećim izborima iskopaju poraz iz ralja pobjede. A dvostrukim pravom glasa za manjine je uvedena ista ona neravnopravnost i nepravda radi koje se grmilo u slučaju “dijaspore”, odnosno sjajni predizborni adut ekstremnoj desnici koja će bjesniti zbog oduzimanja prava “našima” i stvaranja dodatnih privilegija za “njihove”.

Ipak, ništa nije bilo gore od SDP-ove ideje da u posljednji trenutak predloži smanjenje praga za provođenje referenduma, pa odustajanje od nje samo zato što se s njome nije složio Vladimir Šeks. Time je SDP ponovno pokazao svoju “principijelnost” i potpunu beskorisnost kao opozicijske stranke, s obzirom da nije mogao iskoristiti možda jedinstvenu priliku da natjera HDZ da svira po njegovim notama. Umjesto toga se pod firmom “saveza za Europu” ponovno sveo na karikaturalnu “konstruktivnu opoziciju” početka 1990-ih koja je samo služila kao alibi HDZ-u za tvrdnje da u Hrvatskoj postoji višestranačka demokracija i tjerala mnoge frustrirane hrvatske opozicionare da alternativu Tuđmanu vide u Budiši i Paragi.

Dvadeset godina kasnije SDP se nalazi na istom putu, iako su okolnosti sasvim drukčije. Pitanje je da li SDP uistinu želi preuzeti vlast ili se i pod Milanovićem obnovljena račanovska paradigma o 15-20 % glasova koji garantiraju tople saborske fotelje i druge privilegije bez ikakve odgovornosti za stanje u zemlji, čineći SDP glavnim suučesnikom stranke na vlasti. Način na koji se SDP postavio prema Ustavu sugerira ovo drugo. Tko god želi nekakvu suvislu promjenu, odnosno poboljšanje vlasti u ovoj zemlji, morat će dobro razmisliti prije nego što sljedeći put zaokruži slova “SDP” na listiću.

Još jedna ustavna farsa je završena

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

La comedia e finita. Vođe HDZ-a i SDP-a su postigle još jedan truli kompromis kojim je iz jeftinih dnevnopolitičkih interesa, a bez imalo brige za interese javnosti ili konzultacije istih, promijenjen najvažniji od svih dokumenata koji može postojati u hrvatskoj državi. Dragutin Lesar, koji je prije nekoliko mjeseci predvidio da će “teški i mučni pregovori” završiti upravo na ovakav način, dobio je svoju zadovoljštinu.

Na žalost, hrvatska javnost nema prevelikih razloga da bude zadovoljna. Njome je jasno pokazano da SDP pod Milanovićem, usprkos svih nastojanja “spin doktora” da dokažu, ima isto onoliko cojonesa kao u “dobrim starim” vremenima Ivice Račana, a da principa i načela ima još manje. Milanović je, naime, uspio izgubiti unaprijed izgubljene izbore upravo zato što je inzistirao da se hrvatskoj dijaspori ukine pravo glasa, izazvavši time mobilizaciju uspavanih hadezeovskih glasača. To samo po sebi ne bi bilo loše da je na takvom stavu ostao; ali se sada pokazuje kako je Milanović od njega ne samo spreman odustati, nego to svoje odustajanje cementirati u Ustavu.

Naravno, njegovi navijači će reći kako je u pitanju bio jedini realni kompromis, odnosno da je od potrošene Kosor i uspaničenog HDZ-a izmuzao najviše što se moglo izmusti. Međutim, nije teško pretpostaviti kako cijela haranga na dijasporu ima manje veze s nekakvim principijelnim stavom o tome da o Hrvatskoj mogu odlučivati samo oni koji u njoj žive i snose posljedice tih odluka, a više po jednostavnoj računici da je SDP s dijasporom na biralištima osuđen gubiti izbore ili sklapati svakojake frankenštajnske koalicije da anulira HDZ-ovu prednost.

Kompromis je, dakle, omogućila prije svega Milanovićeva pretpostavka da će SDP na sljedećim izborima osvojiti dovoljno glasova i dovoljno saborskih mandata u Hrvatskoj te da sebi može dozvoliti luksuz da HDZ-u ostavi “utješnu nagradu” od tri fiksna umjesto dosadašnjih pet mjesta.

Međutim, kada se ispostavi da bi – za razliku od 2007. godine – upravo ta tri mjesta bila razlog zbog koga HDZ ima više mjesta u Saboru od SDP-a te na temelju toga dobije mandat za sklapanje još jedne koalicije, moguće je zamisliti da će Milanović gorko požaliti zbog svoje bahatosti. A i ovakvo smanjenje “hrvatskih” mjesta u Saboru uz istovremeno zadržavanje “manjinskih” će samo tokom sljedeće izborne kampanje samo dati vodu na mlin ekstremnoj nacionalističkoj desnici, a što će, naravno, znati iskoristiti i HDZ.

Ono što je, možda, najzanimljivije u ovoj priči jest da je najsporniji detalj sporazuma bio onaj koji je čisto tehničke prirode i, zapravo, nema neku političku važnost. Hrvatski glasači u BiH će, tako, umjesto na 120, glasati na pet birališta. Međutim, teoretski njihov broj ostaje isti, odnosno oni, zapravo, dolaze u privilegiran položaj u odnosu na birače u Hrvatskoj.

Da bi netko bio siguran da će butu izabran za saborskog zastupnika u Hrvatskoj, mora osvojiti otprilike 17.000 glasova u jednoj od deset jedinica. Da bi netko bio izabran za saborskog zastupnika u BiH, teoretski mora osvojiti 4 glasa, odnosno 4250 glasova manje. Naravno da se nešto tako drastično neće učiniti, ali je šteta temeljnom demokratskom načelu “jedan čovjek jedan glas” već napravljena.

No, pravo pitanje nije što će se dogoditi s bosanskohercegovačkim Hrvatima koliko gdje će oni, zapravo, iskoristiti svoje glasačko pravo. Iskustva sa zloglasnom “Dusinom 0” pokazuju da će jedini praktični efekt današnjeg kompromisa biti u tome da im uštedi gorivo, s obzirom da mnogi od njih više neće morati ići na dva birališta u jednom danu.

Milanovićevi ustavni prioriteti

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

Minareti, Jugoslavija i ostale ustavne babaroge

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.

Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.

Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.

Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.

Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?

Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko  ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.

Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.