Pet razloga zašto je uspio Brexit

Ako postoji nešto što bi trebalo biti antiteza čuda, odnosno događaj koji je fantastično nevjerojatan, ali umjesto ostvarenja sna izaziva noćnu moru, onda bi to trebao biti ishod referenduma o Brexitu. Barem ako ste pobornik Europske unije i dalje pijete 25 godina servirani “Kool Aid” o tome kako je ona najplemenitje i najgenijalnije dostignuće svjetske povijesti, odnosno rješenje svih hrvatskih, kontinentalnih i globalnih problema. A pod tim pobornicima se podrazumijeva oko 100 % hrvatskih političara, analitičara, opinion makera, umjetnika, glumaca zabavljača i svega onoga što predstavlja domaći establishment. U reakcijama na jučerašnji događaj se od početne nevjerice i poricanja brzo stiglo do stadija bijesa, odnosno iskaljivanja frustracija na britanske birače koji su usudili na tako spektakularan način uništiti nečiji višedesetljetni san.

Taj bijes se možda najbolje odražava kroz naslovnice koje ishod referenduma nastoje objasniti na manihejski crno-bijeli način, odnosno trijumf ruralnog, primitivnog, neobrazovanog, ostarjelog Zla nad urbanim, sofisticiranim, prosvijećenim i mladim Dobrom. Ili, slikovitije rečeno, kao posljedicu toga da su zagovornici izlaska iz EU bili vještiji i beskrupulozniji u eksploataciji neukosti i šovinizma u engleskoj provinciji nego što su zagovornici ostanka u EU bili u stanju apelirati na “cool” europske vrijednosti stanovnika velikih gradova.

Iako će, bez svake sumnje, u sljedećim tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima ishod referenduma biti podvrgavan intenzivnim analizama i pokušajima da se pronađe razlog zašto je opcija izlaska odnijela prevagu nad opcijom ostanka, već sada bi se moglo reći da je taj odgovor daleko složeniji. Točnije, Brexit je pobijedio ne zbog jednog, nego zbog kombinacije nekoliko faktora. I to onih koji sami po sebi ne bi bili dostatni da izazovu izlazak.

Ti razlozi, navedeni nasumičnim redoslijedom su:

1) Otočki mentalitet. Za Veliku Britaniju u odnosu na kontinentalnu Europu važi isto ono što važi i za Irsku u odnosu na Veliku Britaniju ili bodule u odnosu na kontinentalnu Hrvatsku. Britanci ili, preciznije, Englezi i Velšani (Škoti su se na ovom referendumu izjašnjavali iz motiva koji s EU nemaju neposredne veze) sebe tradicionalno smatraju kao corpus separatum u odnosu na ostatak Europe. U pitanju je tradicija ništa drukčija od one kada su se Briti smatrali drugačijima u odnosu na svoje keltske suplemenike s druge strane La Manchea, normanski vitezovi par generacija nakon Hastingsa drugačijim u odnosu na francuske, a anglosaski pravnici stvorili pravni sustav Common Law suštinski drugačiji od na rimskom pravu temeljenog kontinetalnog pravnog sustava. Birači su Brexitom jednostavno poručili ostatku Europe da se smatraju drugačijim, da to vole i žele ostati i da je s takvom tisućljetnom tradicijom bilo nespojiva europska jednoobraznost na kojoj su inzistirali briselski eurokrati.

2) Višedesetljetna akumulacija nezadovoljstva s EU. Farage i družina zasigurno jesu koristili jeftini populizam i šovinizam kako bi na svoju stranu doveli većinu birača, ali se, zapravo, i nisu trebali pretjerano truditi. U Britaniji je oduvijek dio stanovništva bio nezadovoljan britanskim položajem u EU, ali je sve do početka 1990-ih taj dio predstavljao manjinu. Tek kada su sjećanja na pred-europsko doba ranih 1970-ih počela blijediti, a dostignuća poput slobodnog protoka roba, ljudi i kapitala postala dio banalne i samorazumljive svakodnevnice, stvorila se percepcija kako su neugodnosti i štete vezane uz Britaniju u EU daleko veće od koristi. Taj je proces u mnogo čemu započeo 1992. godine, kada je izglasavanje Maastrichtskog ugovora, s kojim je EU transformirana u državnu zajednicu polufederalnog tipa koincidiralo s burzovnim špekulacijama i katastrofalnim padom funte. Ne iznenađuje da je sljedeće godine osnovao UKIP koji će se, usprkos niza neuspjeha i promašaja, uspjeti odlijepiti s redikulske margine i na kraju postići donedavno nezamislivo dostignuće kojim je ispunio svoju svrhu postojanja. A to ne bi uspio da se nezadovoljstvo koje mu je davalo prvo simpatije, a potom glasove, nije akumuliralo, kao i da tome svoj doprinos nije dala i globalna recesija s kraja 2000-ih, od koje se možda odavno oporavio yuppiejvski londonski City, ali ne i engleska provincija. To nezadovoljstvo se, pak, zbog specifičnosti britanskog izbornog sustava koji preferira konzervativno-laburističko dvostranačje, nije moglo izraziti na izborima (pa su tako prošle godine mnogi ukipovci “taktički” glasali za Cameronove konzervativce kao manje zlo da im ne propadne glas). S referendumom je bio sasvim drugi slučaj – tu se nezadovoljstvo izrazilo na najiskreniji, najneposredniji i sa pro-europskog stajališta devastirajuće efikasan način.

3) Samozavaravajući život proeuropske elite u londonskom “mjehuru”. Dok je referendum britansko stanovništvo oštro podijelio, u redovima establishmenta – ekonomskog, kulturnog, političkog – vladao je gotovo potpuni konsenzus o nužnosti ostanka Britanije u EU. Taj se konsenzus, međutim, ne samo održavao nego i hranio time da su svi njegovi pripadnici imali i osobnih razloga podržati status quo koji im je omogućavao lagodan život, ali ih također štitio od negativnih posljedica ostanka Britanije u EU. To je, pak, stvorilo svojevrsno stakleno zvono ili “mjehur” u kome su argumenti za ostanak bili samorazumljivi, ali oni izlazak potpuno neshvatljivi i nepojmljivi. Ne iznenađuje, stoga, što je opcija “ostanka” sve do posljednjeg trenutka smatrala da je opcija “izlaska” u najboljem slučaju malo prenapuhani prosvjedni glas, odnosno da će britansko stanovništvo doći pameti. Kada se to nije dogodilo šok je bio nalik onome zaslužnom za sindrom Pauline Kael, odnosno nevjericu njujorških liberalnih intelektualaca da bi 1972. godine itko mogao glasati za republikanskog predsjednika Nixona (koji je na tadašnjim izborima imao spektakularan uspjeh) s obzirom da “nitko u njihovim krugovima ne glasa za Nixona”. Kako protivnik nije bio shvaćen ozbiljno, tako je i kampanja za “ostanak” bila neozbiljna te se svodila na izrugivanje i sprdnju, izazivajući suprotnu reakciju s kobnim posljedicama.

4) Škotsko taktiziranje ili nezainteresiranost. Jedna od najčešćih tvrdnji kojima se protivnici Brexita izvan Britanije tješe jest taj da će najvjerojatnije dovesti do raspada Ujedinjenog Kraljevstva, s obzirom da je Škotska uvjerljivo glasala za ostanak u EU i ostala u manjini, a što aktualnim čini novi referendum o nezavisnosti. A rezultat u Škotskoj je onima koje zanima takav razvoj događaj bio idealan – s jedne strane izrazito određenje za “ostanak”, a s druge strane niska izlaznost (daleko niža nego na referendumu o izlaznosti) koja više nije mogla nadoknaditi zaostatak u Engleskoj i Velsu. Netko ciničan ili sklon teorijama zavjere bi rekao da je vladajuća Škotska nacionalna stranka na ovaj ili onaj način izmanipulirala takav rezltat.

5) Vremenske neprilike. Povijest nas uči da je na ishod nekih od najvažnijih vojnih ili drugih okršaja ključno utjecalo vrijeme. U slučaju jučerašnjeg referenduma to je bila kiša koja je nemilice padala po Londonu i južnim dijelovima Engleske, i to upravo onima u koje su se najviše ufali zagovornici “ostanka” te gdje je za uspjeh njjihove opcije trebala što veća izlaznost. London je, kao što se očekivalo, listom bio za “ostanak”, ali je očito preveliki broj londonskih pristaša “ostanka” smatrao da se izlazak na birališta pod kišom ne isplati, pogotovo ako su sve vodeće ankete sugerirale da je gotova stvar. Na sjeveru Engleske, gdje je bila najveća podrška za “izlazak” vrijeme je bilo lijepo.

Vjerojatno postoji još nekoliko važnih faktora koji su doveli do Brexita, ali ovih pet će danas biti dovoljno za razmišljanje.

Oglasi

Pouke škotskog referenduma

Jučer održani referendum o nezavisnosti Škotske od Ujedinjenog Kraljevstva, koji je stjecajem okolnosti koincidirao s aktualnim referendumskim kontroverzama u Hrvatskoj, nije imao rezultat koji bi se trebao nazvati nekakvim posebnim iznenađenjem. Iako su Twitter, Facebook i hrvatski “informativni” mediji navodili jedno, oni malo bolje upućeni u prilike su znali i mogli osnovano pretpostaviti nešto drugo. I tako se na kraju balade veliki Oleg Maštruko se iskazao kao daleko bolji poznavatelj problematike od svih onih čije su neznanje, predrasude i Internetska žuč doveli do toga da mu se tekst briše sa stranica index.hr. Taj događaj zaslužuje da o njemu iznesem nekoliko svojih zapažanja.

Prva stvar koja bi trebala upasti u oči jest nevjerojatno visok odziv birača, koji je, kako javljaju britanski mediji, razbio dosadašnje rekorde u povijesti britanske i škotske demokracije, te koji se može smatrati impozantnim čak i kada se u obzir uzme da je riječ o povijesnom događaju za koga je malo vjerojatno da će se ponoviti u sljedećih nekoliko desetljeća, ili možda čak stoljeća. Građani Škotske su imali pravo da odluče o svojoj sudbini i nitko ne može reći da to pravo nisu iskoristili; za razliku od nekih nama bližih desetinacija, gdje se na referendume ne izlazi ili se o nekim važnim pitanjima (kao što je, na primjer, članstvo u NATO-u) uopće ne održavaju, Škotska je zemlja gdje oni nezadovoljni odlukom svojih sugrađana neće moći osporavati njen legimitet ili odgovornost za njene negativne posljedice svaljivati na “lijenčine koje su ostale kod kuće”.

Drugi važan detalj koji upada u oči jest to što je ishod referenduma u značajnoj mjeri potvrdio jedna, a osporio druga očekivanja. Od samog početka kampanje, koja je trajala gotovo nekoliko godina, su zagovornici ostanka Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu imali prednost pred separatistima u anketama. Ona je, iako se kontinuirano topila, a brojevi pobornika otcjepljenja rasli,  zadržana sve do samog kraja, te, ishod, zapravo, nije predstavljao nekakvo preveliko iznenađenje. Jedino iznenađenje bi moglo biti to da je pobjeda unionista nešto malo veća nego što su sugerirale posljednje ankete, odnosno da je na kraju ipak bilo nešto manje drame od one koje su sugerirali britanski i svjetski mediji.  A drame je, pak, bilo daleko manje ako se u obzir uzmu društvene mreže koji mnogim kvazinovinarima i kvazianalitičarima danas služe kao zamjena za obavljanje domaćeg rada. Da su rezultati izbora uistinu održavali trendove na Twitteru i Facebooku – gdje su separatisti uživali više nego impozantnu prednost – Ujedinjenog Kraljevstva danas više ne bi bilo. Oni malo ozbiljniji, ili barem oni koji su se sjećali nedavnih hrvatskih referendumskih iskustava i twibbona s natpisom “PROTIV” su mogli pretpostaviti da će škotski referendum završiti kao još jedan primjer toga kako je u doba Interneta  “sindrom Pauline Kael” prije pravilo nego izuzetak.

Mnogo važnija pouka škotskog referenduma jest da se politika u sređenim i “kulturnim” zemljama kao Ujedinjeno Kraljevstvo, čak i kada su na dnevnom redu ovako pret-politička pitanja, na kraju krajeva svodi na izreku “It’s the economy, stupid”. Najuspješnije države i entiteti su se u ovakvim prilikama obično više vodili razumom nego osjećajima, pa na kraju ni Škotska u svemu tome nije bila izuzetak. Oni koji malo bolje poznaju škotsku povijest, odnosno predodžbu o njoj nisu stvorili na temelju hollywoodskih fantazija poput Bravehearta, se mogu podsjetiti kako Škotska u uniju s Engleskom 1707. godine ne samo da nije ušla nasilno, nego kroz politički proces i nakon rasprava u kojima je  glavni argument bio ekonomske i financijske prirode. Baš kao i njihovi preci prije 307 godina, današnji Škoti su o uniji odlučivali razmišljajući manje o sviranju gajdi, nošenju kiltova i slavljenju bitke kod Bannockburna, a više o tome da li im ulazak u državnopravnu zajednicu s Engleskom donosi više ili manje novaca u džep. Pobornicima nezavisnosti na kraju nije presudio nikakav generacijski jaz, pa čak ni tradicionalne podjele – opcija “protiv” je pobijedila čak u krajevima gdje se umjesto engleskog govori gelski – koliko rasprava o tome da li će nezavisna Škotska zadržati britansku funtu, da li će njeni građani moći očekivati istu razinu zdravstvenih usluga i socijale, i hoće li  troškovi stvaranja nove države  imati dugoročan ili kratkoročan negativan efekt na životni standard budućih škotskih generacija. Separatisti na sva ta pitanja nisu dali adekvatan odgovor, odnosno ostavili su dovoljno prostora za sumnju i izgovor svima onima koji su, odlazeći na birališta,  odlučili igrati “na sigurno”. Iz nekih nama bližih prostornih koordinata takvo razmišljanja mogu izgledati kao kukavičluk, ali Škoti  zasad imaju razloga vjerovati da je u njihovom slučaju ono što Kinezi u svojim kletvama vole zvati “zanimljivim vremenima” barem privremeno završilo.

 

 

 

Referendumom na referendum ili “Na ljutu ranu ljuta trava”

LEGAL Colorado Marijuana Grow
(izvor: Brett Levin Photography)

Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.

Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj   prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.

Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.

A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.

Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali  nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno  objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.

Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.

Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.

Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.

Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.

Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.

Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.

U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti  isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji  je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da  plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.

U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.

Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.

SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.

Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.

U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo  žestoko protivljenje Katoličke crkve  i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).

Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.

 

 

 

Enhanced by Zemanta

Referendumi imaju posljedice

Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.

Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.

Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je  neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.

Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.

Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.

Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.

Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija  – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija –  previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi  formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.

A i neposredno nakon referenduma  je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.

Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice –  pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.

Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada  takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.

Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.

 

 

 

Istopljena pahulja

Lako je biti general poslije bitke, ali je to još lakše ako je bitka izgubljena bez ispaljenog metka. Takvom se dojmu teško oteti nakon što je Hamed Bangoura objavio kako odustaje od svog razvikanog projekta Pahulja. Iako, s obzirom na tradicionalnu hrvatsku sklonost “netalasanju” i kretanju “linijom manjeg otpora”, sudbina ove najnovije revolucije previše iznenađuje, od sličnih neslavnih projekata u bližoj i daljoj prošlosti se razlikuje prije svega zbog toga što je do njenog kraja došlo prilično brzo. A još više po tome  što je njen pokretač, za razliku od brojnih sličnih samozvanih mesija i hrvatskih usrećitelja, zaključio kako takav projekt premašuje njegove fizičk e, intelektualne i druge sposobnosti, te je bio dovoljno pošten da takav zaključak podijeli s ostatkom javnosti.

Može se očekivati da će ta ista javnost na vijest o Bangourinoj kapitulaciji reagirati s mnogo manje emocija nego na vijest o početku njegovog zlosretnog pohoda. I oni koji su s njome bili oduševljeni, i oni koji su s njome plašili malu djecu – u oba slučaja neopravdano – će, kao i mnogo puta dosad, jednostavno slegnuti ramenima i pronaći milijun razloga zbog kojih stvari u Hrvatskoj ostaju iste kako što su uvijek bile, odnosno da njeni građani i dalje žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Razlog za fijasko Pahulje, međutim, valja manje tražiti u objektivnim okolnostima, koliko u tome da njen tvorac nije najbolje osmislio niti javnosti najbolje predstavio svoju inicijativu. Već samo ime je bilo pogrešno odabrano. Pahulja možda pokreće lavinu, ali većini stanovnika Hrvatske – odnosno svima onima koji će ove zime skijanje moći gledati jedino na televizijskim aparatima – ti pojmovi previše ne znače. Sam pojam pahulja će ih podsvjesno podsjetiti na topljenje, odnosno na nešto nestalno; one koji malo bolje barataju engleskim jezikom će podsjetiti na frazu “snowball in hell” kojom se opisuju šanse koje je imao taj projekt.

Još više je u oči mogla upasti zavodljiva jednostavnost cijele ideje – lustracija dosadašnjeg političkog establishmenta. Ne samo što bi se njoj taj isti establishment, koji iza sebe, dakako, ima i represivni i propagandni aparat, pronašao razne elegantne i manje elegantne načine da je eliminira, nego bi, da se kojim slučajem i formalno ostvari, pronašao još lakše načine da je zaobiđe. Ako bi se, na primjer, sadašnjim strankama zabranio rad, one bi vrlo jednostavno osnovale nove pod starim imenom; zabrana rada njihovih čelnika bi se još lakše izigrala kandidiranjem rodbine, prijatelja, ljubavnika i zahvalnih “uhljeba” koji bi, barem neko vrijeme, štetočinsku aktivnost nastavili u njihovo ime.

Bangoura je imao dodatnu nesreću da sa svojom idejom o radikalnom uklanjanju hrvatske političke paradigme dođe u referendumsko vrijeme, kada su ideološke i druge podjele koje tu paradigmu hrane došle do svog vrhunca. Svatko tko bi se pred “sudbonosni” 1. prosinac odbio eksplicitno opredijeliti za jednu od dviju “kristalno jasnih” opcija je mogao računati na status izdajnika ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota” koji pomaže suprotnoj strani. Moglo bi se pretpostaviti da je upravo to motiviralo hrvatske intelektualce i javne ličnosti da Bangouri uskrate podršku daleko ispod razine koju je on mogao očekivati; i da je to, više od svega ostalog, Bangouru uvjerilo da se ostavi “ćorava posla”.

I, tako se stvari, bez obzira na to koliko se sadašnja ekonomska kriza produbljuje, ponovno vraćaju na “normalu”, istu onu koju bi konstantnom trebale učiniti i predložene ustavne promjene (koje, između ostalog, zatvaraju svaku mogućnost referenduma koji bi ugrozio postojeći  izborni sustav ili u pitanje doveo tople briselske sinekure u EU i NATO-u). Bangoura u povijest ulazi kao još jedan naivni i nesposobni idealist koji je precijenio vlastitu moć da zamuti hrvatsku političku “močvaru”.

Što, dakako, ne znači da nema “igrača” koji su to u stanju. Samo što oni, poput Željke Markić koju Bangoura, slučajno ili namjerno, spominje u svom oproštajnom pismu, za takve aktivnosti obično ulažu daleko više truda i strpljenja od najgorljivijih Facebook revolucionara.

Reality check 1. prosinca

Referendum_Prizor01Ishod, značenje i posljedice prekjučerašnjeg referenduma se može tumačiti na različite načine, uključujući one koji nisu previše konstruktivni, originalni i efikasni, i izgledno je da će se na tu temu proliti još mnogo virtualne tinte i voditi brojne rasprave. Međutim, ako nekome treba neki jednostavni izraz ili rečenica kojom bi se opisalo ono što se dogodilo 1. prosinca u Hrvatskoj, onda se to može posuditi iz engleskog jezika, odnosno upotrijebiti riječi “reality check”. Ukratko, jučer su hrvatski birači na najočigledniji mogući način pokazali koliko je drastična, a možda i nepremostiva, razlika između Hrvatske kakva ona uistinu jest i Hrvatske u obliku kakvom nam je prodavao naš politički, ekonomski i kulturni establishment.

Pobjeda opcije “za” je, više nego bilo što drugo, uništila pet mjeseci dugu iluziju da  ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja nekakav povijesni iskorak nakon koga stvari u ovoj zemlji mogu mogu i smiju iči jedino unaprijed i nabolje. Međutim, taj magični europski štapić nije djelovao. Isto onako kao što nakon 1. srpnja nije nestalo korupcije i nesposobnosti u državnoj upravi i  kao što ekonomski pokazatelji uporno odbijaju ići nagore, tako je i hrvatsko biračko tijelo, zajedno sa svojim svjetonazorom, tradicijom, povijesnim i današnjim frustracijama ostalo upravo ondje gdje je bilo 30. lipnja. A pokušaji kampanje “Protiv” da  na brzinu izmijeni tu realnost su vrlo vjerojatno imali sasvim suprotni učinak, i Hrvatsku su, slučajno ili namjerno, okrenuli u smjeru suprotnom od svega onog što je  liberalno, “urbana” i  “cool”.

O taboru “Za” se može govoriti mnogo toga, ali je sasvim jasno da je bila mnogo bolje organizirana, kvalitetnija, i, što je najvažnije, njeni organizatori su bili daleko više svjesni hrvatske realnosti. A ta realnost mnogo manje odgovara prizoru nekoliko stotina ili tisuća razdraganih i šarenim balonima oboružanih “hipstera”  koji jednom usred ljeta paradiraju ulicama velikih gradova praćeni bataljunom interventne policije, a mnogo više prizoru kontejnera za smeće.

Autor ovog teksta je tako prije par dana zapazio jedan takav prizor – kontejner za smeće na kome se nalazio poster kampanje “Za”. Na prvi pogled takav postupak nije imao smisla. Nije li aktivist (ili kontra-aktivist) time sugerirao da je referendum smeće? Da su djeca smeće? Da je obitelj smeće? Da je heteroseksualni brak smeće?

Ne. Aktivist koji je postavio poster je možda vrlo dobro znao zašto poster valja postaviti upravo na kontejner za smeće. Svjesno ili podsvjesno, prepoznao je da pravi motiv zbog koga će netko izaći na ovaj referendum ili – što je možda još i važnije – ostati kod kuće, leži upravo u onome što taj kontejner za smeće simbolizira. Za sve veći broj građana taj kontejner više nije sredstvo za odlaganje otpada, nego izvor hrane i prihoda; a i one koji još nisu došli dotle da po njemu prebiru nastojeći sastaviti kraj s krajem predstavlja neugodno i neizbježno podsjećanje da su mu sve bliži.

A što je tim ljudima mogla ponuditi kampanja “Protiv”? Ništa osim pozivanja na nekakve apstraktne “europske” vrijednosti, odnosno pripadnost nekakvom mitskom “Zapadu” koji, zapravo, više ne postoji ili se urušava pod teretom ekonomske krize i globalnih geopolitičkih preslagivanja. Za prosječnog hrvatskog birača ta “Europa”, pogotovo sada kada je Hrvatska njen dio, ne znači ništa drugo osim izgovora za još više gladi, zime, poniženja i odbijanja hrvatske vladajuće elite da išta učini po tom pitanju.

Toga možda nisu bili svjesni hrvatski urbani “hipsteri”,celebrityji i intelektualci zaključani u svojim zagrebačkim kulama od bjelokosti, ali su bili dužni. Ako  već nisu htjeli svoj pogled skrenuti u bandićevska i kerumovska predgrađa i Spičkovine, mogli su barem obratiti pažnju kako stvari stoje u toj njihovoj ljubljenoj “Europi” koja je trebala biti rješenje svih hrvatskih problema. A stvari tamo ne izgledaju nimalo lijepo, zapravo ne izgledaju nimalo bolje nego u Hrvatskoj. Samo što to netko nije imao volje, hrabrosti ili poštenja priznati.

Županije (neće) ukinuti referendumom

Iako će se sljedećih nekoliko dana, kao i još nekoliko tjedana kasnije, dosta govoriti o referendumu, velika je vjerojatnost da će nakon 1. prosinca 2013. godine ta institucija iz hrvatske političke prakse prijeći u domenu apstraktne teorije. Za to postoje brojni razlozi, a prije svega u tome da se ustavno definiranje braka, opravdano ili ne, tumači kao “prčkanje” u svetu domenu ljudskih prava, kao i da predstojeće ili možebitno ustavno tjeranje ćirilice s par službenih hrvatskih putokaza (kao i mnogim “bien pensantima” teško probavljiv primjer iz “civilizirane” Švicarske) za mnoge predstavlja konačni dokaz da je neposredna demokracija previše opasna igračka za nedozrelu djecu poput hrvatskih birača.

Međutim, ako kojim slučajem Grbinatoru i drugim vlastodržačkim zatvaračima referendumske slavine ne bi pošlo za rukom da uvođenjem drakonskih ustavnih i drugih ograničenja preventivno uklone sve buduće referendume u Hrvatskoj, to, naravno ne znači  da se referendumi ne bi mogli koristiti kao oruđe za brojne korisne stvari. Zapravo, postoji cijeli niz društvenih i pitanja i problema za koje zdrav razum govori da je bolje da  o njima konačnu odluku donose neposredno građani nego njihovi predstavnici u Saboru. I to onih koja, barem na prvi pogled, ne daju previše prostora da pred-referendumske rasprave degeneriraju u uobičajeno prebrojavanje kostiju po jamama iz drugog svjetskog rata.

Jedna takva tema, ne samo zanimljiva, nego i prilično ozbiljna, preustroj hrvatske državne uprave, odnosno sve popularnija inicijativa da se u Hrvatskoj ukinu županije, odnosno zamijene sa 5-7 regija, a da se  sadašnjih 126 gradova i 429 općina “sreže” na neki “pristojan” broj, odnosno transformira u 100-ak maksi-općina, nalik na one kakve su postojale u SR Hrvatskoj. Ako bi netko takav prijedlog stavio na dnevni red, o njemu bi prije svega trebali odlučivati građani, najvećim dijelom i zbog toga što se, za razliku od referenduma o definiciji braka ili primjeni jezika manjina, ta odluka po prirodi stvari tiče ama baš svih građana Hrvatske. Nije ni potrebno govoriti koliko bi takva promjena imala dalekosežne posljedice na hrvatsku ekonomiju, društvo i politički život, vjerojatno u rangu onih koje je izazvao izlazak iz Jugoslavije ili ulazak u Europsku uniju. Ako se takva odluka donese, njen legitimitet jednostavno mora biti potvrđen na referendumu.

A to je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zašto je neće biti, odnosno zašto će upravo predstojeće zatvaranje referendumske slavine poslužiti kao glavni argument, odnosno prepreka da tako radikalni preustroj Hrvatske ikada dođe na dnevni red. Naime, ma koliko se u javnost puštali “probni baloni” o tome da  županijice, gradiće i i općine sa svojim lokalnim šerifima i desecima tisuća parazitskih uhljeba treba nekako ukloniti prije nego što isiše i posljednju kap krvi od hrvatskih poreznih obveznika, u pitanju je potez koji se hrvatske vladajuće stranke nikada neće usuditi povući.

Za bivšu (a, čini se, i buduću) vladajuću stranku je jasno zašto će ovu inicijativu dočekati na nož. Županije su u Hrvatskoj uvedene upravo u prvim godinama HDZ-ove vlasti, a može se reći dada postojanje županija predstavlja  najprimjetniju i najstabilniju od svih tekovina HDZ-ove “revolucije”. Županije, koje su bile dio hrvatske upravne tradicije sve do 1918. godine, predstavljaju jedan od simbola tog “zapadnog”, “mitteleuropskog”, “uglađenog” svijeta kojemu se Hrvatska 1990. godine počela vraćati, i formalno se vratila ulaskom u Europsku uniju. Pristankom na ukidanje županija HDZ bi potkopao dobar dio svojih ideoloških temelja. Nadalje, podjela Hrvatske na regije bi mogla iz naftalina vratiti babarogu regionalizma, koncept koji svaki pravovjerni hrvatski nacionalist ima običaj izjednačavati sa separatizmom. Plašenje desničarskih i drugih birača regionalnim “bosovima” koji misle “raskomadati Hrvatsku” će služiti kao dobar adut u još nekoliko izbornih ciklusa. Naravno, tu su i oni banalno pragmatični politički interesi, odnosno spoznaja da je sadašnja podjela Hrvatske na županije, kao i veliki broj minijaturnih općina HDZ-u stvorio izuzetno vrijednu političku klijentelu i predizborni adut kojeg se nitko ne bi dobrovoljno odrekao.

Na prvi pogled bi se moglo reći da će upravo posljednji razlog biti onaj zbog kojeg bi na uklanjanju županija trebala inzistirati sadašnja vladajuća stranka (a, uostalom, najave o mogućem preustroju su dolazile od strane ministra Arsena Bauka). Međutim, čini se sve izglednijim da će ti probni baloni doživjeti sudbinu “Plana 21”, odnosno da će se SDP potruditi da sebe i ostatak hrvatske javnosti uvjeri da je postojeća podjela Hrvatske, barem  “u ovom trenutku”, predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova. Kratkoročno će se to skakanje u vlastita usta nastojati pravdati borbom za zadržavanje vlasti, odnosno opstanak županija će se navoditi kao prihvatljiva cijena za “spašavanje Hrvatske od razgoropađene desnice”.

SDP je, naravno, u tome motiviran prije svega spašavanjem samog sebe, odnosno spoznajom da mu je demontiranje županija i postojećeg ustrojstva protivno ne samo kratkoročnom, nego i dugoročnom interesu. Naime, županijske granice su uistinu bile napravljene, slično kao i “gerrymandering” sa izbornim jedinicama za Sabor, kako bi maksimalno pomogle HDZ-u, isto kao što je toj stranci izuzetno pogodovalo stvaranje velikog broja malih općina u ruralnim sredinama čiji su birači orijentirani desno ili konzervativno. Međutim, ta je podjela za posljedicu imala i to da je gradove, općine i županije koje nisu orijentirani desno i konzervativno, odnosno ono što Kuljiš naziva “Zapadnom Hrvatskom”, izolira od desničarstva i konzervativzma. Tako su stvorene teritorijem ili stanovništvom možda inferiorne, ali zato jednako, a možda čak i postojanije enklave “urbane” i “cool” Hrvatske. U njima SDP-ovi gradonačelnici i župani, koji više ne moraju ovisiti o ruralnim biračima, mogu vladati jednako komotno i ležerno kao i HDZ-ovi šerifi u svojim općinskim mini-feudima.

Možda je najbolji primjer za to upravo Split, gdje HDZ, usprkos svih priča o “crnilu” i desničarenju, nije uspio samostalno osvojiti vlast još od 1993. godine, a čak ni ujedinjenje svega što u tom gradu “diše” desno nije spriječilo SDP-ovog kandidata Baldasara da prije nekoliko mjeseci iščupa tijesnu pobjedu. Nije nimalo slučajno da je HDZ-ova “suša” u Splitu (prekidana tek kupovinom vijećnika i frankenštajnskim koalicijama u Gradskom vijeću) otpočela upravo 1993. godine, kada je novo ustrojstvo stupilo na snagu. Rubna naselja Splita, koji su predstavljali najčvršća HDZ-ova uporišta, su izdvojena u zasebne općine i njihovo biračko tijelo više nije moglo kvariti račune “urbanim” Splićanima. Nije teško pretpostaviti što bi se dogodilo kada bi projekt “racionalizacije” državne uprave, a koji bi uključio širenje Splita na njome ukinute općine, učinio po šanse SDP-a da u tom gradu zadrži vlast.

Isto tako nije teško pretpostaviti da će se slične kalkulacije dolaziti i oko drugih “urbanih” sredina, odnosno da će mnogi SDP-ovi čelnici držati da je sadašnji vrabac u ruci, odnosno sigurna vlast u od sela odrezanim gradovima bolja od goluba na grani koga bi donijelo ukidanje županija. Građanima koji nekakvu efikasnost i racionalnost državne uprave pretpostavljaju stranačkim interesima će zato preostati tek da svoje frustracije iskaljuju na virtualnim referendumima.

Lustracija 2.0 ili novi početak

Trendu Facebook postova koji dolaze na naslovnice portala umjesto prijelomnih vijesti i/li ozbiljnih kolumni se pridružio i Hamed Bangoura, čiji se tekst našao na index.hr. Njegov tekst se od sličnih razlikuje po jednom sitnom, ali vrlo bitnom detalju. Dok većina Facebook i drugih komentatora samo ukazuje na probleme koji desetljećima muče hrvatsko društvo, Bangoura se potrudio ponuditi rješenje. I to ne bilo kakvo, nego jedno koje je istovremeno radikalno, jednostavno, ali i, bez svake sumnje popularno među najširim slojevima hrvatskog stanovništva. I, ono što je u svemu tome najvažnije, “sjela” je na plodno tlo, s obzirom da je uspjeh pokretanja najnovijeg ustavnog referenduma svima onima koji sanjaju o radikalnim rješenjima, uključujući Bangouru i njegovu armiju Facebook sljedbenika, u ruke dao izuzetno efikasan i moćan alat. Neki bi rekli, da je slično kao u slučaju LGBT prava i ćirilice, u pitanju opasna igračka s kojom se ne bi trebala igrati djeca; trebat će, doduše, vremena da se takva upozorenja od strane hrvatskog političkog establishmenta još isprofiliraju. Bangouru se, zasad, ne shvaća previše ozbiljno, iako se kroz ironiju u ovom komentaru  može prepoznati mnogo ozbiljnije upozorenje.

Bangourina inicijativa, zapravo, nije naročito nova ni originalna. Predstavlja samo varijaciju ideje o lustraciji o kojoj se od 1989. godine mnogo pričalo i koja je malo primijenjivana u postkomunističkim zemljama, a gotovo uopće nije u Hrvatskoj. Bangourina Lustracija 2.0 bi samo primjenu njenog osnovnog načela – imkompatibilnost pojedinaca i organizacija koji su svoju karijeru, bogatstvo i politički utjecaj izgradili u bivšem “problematičnom” sustavu sa novim demokratskim poretkom – pomakla nepunih četvrt stoljeća unaprijed. Isto onako kao što je komunistička, totalitarna i represivna prošlost diskvalificirala ili trebala diskvalificirati pojedine ljude i stranke od sudjelovanja u novoj političkoj igri, isto tako bi novu Hrvatsku trebalo lišiti onih koji su tokom postkomunističke tranzicije Hrvatsku upropastili svojom korupcijom i nesposobnošću.

Iako ideja na prvi pogled izgleda revolucionarno, takva dramatična “preslagivanja” političke scene nisu bez presedana u suvremenim demokracijama, pa čak ni ne moraju sadržavati mase na ulicama ili juriše na Bastilju. U Italiji je tako svojevrsna mini-lustracija provedena 1990-ih kada su korupcijski skandali sa scene preko noći “zbrisali” Demokršćansku i Socijalističku stranku, a što je bilo dovoljno da se ono što slijedi nazove Drugom republikom. U gotovo svim postkomunističkim zemljama Evrope danas vodeće stranke nisu one koje su dominirale na samom početku ili prvim godinama demokracije.

Ono što Bangourinu ideju razlikuje od svih tih procesa jest to da ona pretpostavlja da do njih u Hrvatskoj ne može doći prirodnim, odnosno institucionalnim putem. HDZ i SDP već 23 godine drže monopol na vlast, koji se doima jednako čvrst i neprobojan kao i onaj koji je do 1990. godine držala SKH/SKJ. Svaki pokušaj da se Hrvatskoj nametne neka treća opcija je unaprijed otpisan kao ljevičarski i/li desničarski ekstremizam ili “neodgovorni” populizam. Najveći problem svim zagovornicima treće opcije je, međutim, taj da “tiha većina” koja traži nešto drugo svoje frustracije zadovoljava gunđanjem na Facebooku, dok HDZ i SDP mogu slobodno računati na manjinu koju će potkpiti uhljebljivanjem u sve mastodontskijoj upravi, odnosno zavoditi guranjem priča o ćirilici i istospolnim brakovima. Dok god te dvije stranke zajedno mogu dobiti više od 50 % glasova, ozbiljnije razmrdavanje hrvatske stranačke scene, a zajedno s njima i ozbiljnije ekonomske i političke reforme, ne dolaze u obzir.

Stoga je potrebno učiniti nešto što bi okorjelog hrvatskog desničara natjerala da glasa za nešto drugo od stranke čiji je vođa poslao Gotovinu u Haag,  isto kao okorjeli hrvatski ljevičar mora pronaći razlog da zaokruži nešto drugo od “liberalne stranke centra” koja smanjuje radnička prava i privatizira državnu imovinu radikalnije od Margaret Thatcher. I jedan i drugi, dakako, će se za sadašnje opcije opredijeliti manje zbog toga što osjeća neku posebnu ljubav prema Karamarkovoj ili Milanovićevoj družini, a više zbog toga što ga godinama i desetljećima plaše da će oni drugi Hrvatskoj – kroz obnovu NDH ili Jugoslavije – prirediti sudbinu goru od smrti. Istovremena zabrana rada HDZ i SDP bi razbila taj začarani krug i natjerala neka nova, nešto pragmatičnija “preslagivanja” koja na svoj način funkcioniraju na lokalnim i regionalnim razinama i gdje, što je posebno bitno, daleko bolje prolaze nezavisne liste i “treće opcije”.

Iako se Bangourina ideja na prvi pogled izgleda privlačnom, ona je, na žalost, tek jedan primjer hrvatske sklonosti liniji manjeg otpora. Ako je cilj razbiti začarani krug koji čine HDZ i SDP, on se na pravilni način mora postići tek težim, odnosno prirodnim ili institucionalnim putem. Presijecanje Gordijskog čvora kroz zabrane, čak i ako i iza njih stoji referendumska većina građana, je presedan koji bi u budućnosti mogao imati  neočekivane i, vrlo vjerojatno, neugodne posljedice. Prije svega, svaki budući hrvatski vlastodržac bi ga mogao koristiti tako da pojedine političke opcije, stranke i pojedince proglasi “neprihvatljivima” i prema njima primijeni ne samo zabrane, nego i neka druge represivne metode. Ako se svemu tome doda umjetno napuhana, ali danas prilično stvarna hrvatska politička polarizacija, kao i sve oštrija borba za krizom sve nagriženiji dio kolača za uhljebljivanje, lako je zamisliti kako će tako zamišljeni ostracizam postati tek jedan katalizator za eskalaciju donedavno nezamislivog nasilja. Jedini argument za Bangourinu inicijativu je u tome što bi ona neke od tih neugodnih procesa –  koji će se pojaviti bilo “neolustracijskog” referenduma ili ne – mogla, barem na neko vrijeme, odgoditi ili ublažiti.

Zatvaranje slavine

Net.hr je prvi, i zasad jedini, hrvatski portal koji se potrudio da smrt Dolores Lambaša ne ostane bez dugoročnih posljedica. Eksplozija sociopatskog vitriola ispod članaka o tom događaju je bila kap koja je prelila čašu i dovela do toga da se na tom portalu trajno ukloni mogućnost komentiranja. Riječ je o drastičnoj odluci koja je, s jedne strane, sasvim legitimna, dok se, s druge strane, isto tako legitimno i može postaviti pitanje da li je najispravnija.

Ovo potonje sugerira Radoslav Dejanović u svom tekstu koga je nazvao Poraz on-line demokracije. Sam naslov sugerira kako je riječ o odluci koja ne bi trebala nikoga obradovati. Njome je, zapravo, jedan od najposjećenijih, pa dakle i potencijalno najutjecajnijih, hrvatskih web-stranica priznala svoju nemoć, a zajedno s njom i neuspjeh “građanske”, “cool” Hrvatske  u borbi protiv virtualnog barbarstva. E, pa kada se barbare ne može “civilizirati”, onda privlačnom izgleda ideja da im se nekakvim zidom, makar on bio virtualan, zapriječi pristup u “civilizirane” prostore.

Dio javnosti je pozdravio ovaj postupak net.hr, ali svemu tome neugodniji kontekst daje aktualna referendumska bitka. Dio komentatora – anonimnih i oni koji su to nisu – su u zatvaranju komentatorske slavine na net.hr vidjeli profilaktičku mjeru pred eskalaciju verbalnog nasilja koje će uslijediti kako se referendumski “dan D” bude bližio. Dio će, pak, u svemu tome vidjeti i dio kampanje da se pristaše opcije “Za” na referendumu, koji po prirodi stvari nisu dio “cool ekipe”, što je više moguće ušutkaju, odnosno da se manjinski status opcije “Protiv” pokuša kompenzirati njenim monopolom na hrvatski on-line medijski prostor.

Iako je najvjerojatnije u pitanju koincidencija koja je posljedice tragične, ali banalne prometne nesreće povezala s mjesecima pogrijavanim “kulturnim ratom” u Hrvatskoj, “čišćenje” Augijevih štala hrvatskog Interneta, odnosno zatvaranje komentara za homofobe, rasiste i šoviniste  – stvarne ili navodne – bi se moglo dovesti u vezu s nekim sličnim, ali daleko ozbiljnijim inicijativama vezanim uz izražavanje nečijeg mišljenja. Isto onako kao što su Internet komentari žalostan odraz hrvatske žalosne stvarnosti, tako će i referendum (koji je, zahvaljujući mišljenju Ustavnog suda upravo u trenutku pisanja ovog teksta postao izvjestan) biti njen još žalosniji odraz.

Pripadnici hrvatske LGBT zajednice, koji su u ovom sukobu, najčešće ni krivi ni dužni, postali njegove žrtve, na žalost, neće biti jedine. Jedna od posljedica pozitivnog ishoda referenduma bit će i sve ozbiljnija, i sve zahuktalija inicijativa da se slične, odnosno potencijalno opasnije inicijative spriječe na isto onako drastičan način na koji se net.hr “riješio” internetskog barbarstva. Tako se sve više govori kako nove promjene Ustava moraju  referendum kao instituciju ukinuti, odnosno ili barem tako ograničiti da na njemu ne može proći nijedna inicijativa koja nije organizacijski, financijski i, prije svega politički “potkožena”, odnosno iza koje ne stoji prešutni ili eksplicitni konsenzus hrvatske političke elite i/li njenih europskih ili svjetskih pokrovitelja.

Kao i mnogi slični primjeri u prošlosti, tako se i ovo drastično ograničavanje demokratskih sloboda nastoji opravdati najplemenitijim namjerama, odnosno zaštitom manjina. Tome dodatno u prilog daje inicijativa za novi referendum, ovaj put usmjeren na ograničavanje prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Takvu inicijativu, kao i njen prilično izgledni uspjeh, dio komentatora je potakao da referendum proglase “igračkom”, odnosno sugerira da se ona mora trajno oduzeti neodgovornoj i nestašnoj djeci.

Zatvaranje referendumske slavine na prvi pogled izgleda privlačno, i to kao najjednostavnije rješenje problema koji Hrvatska, barem ona koja se voli nazivati “civiliziranom”, godinama nije bila u stanju riješiti. Međutim, kratkoročna dobrobit takve drakonske mjere bi mogla imati dugoročne i mnogo negativnije posljedice.

Prije svega, valja zamisliti situaciju u kojoj bi jednom moglo doći na red poništenje odluke koju će hrvatski prilično izgledno donijeti 1. prosinca, odnosno da se u hrvatskom društvu stvori konsenzus o tome da brak ipak ne mora biti isključiva zajednica muškarca i žene. Takva nova odluka bi legitimitet mogla dobiti jedino ako bude donesena na isti način na koji je dobila prethodna – dakle, kroz suvereno odlučivanje građana putem referenduma.

Nadalje, ako se prihvati da su hrvatski birači suviše glupi, primitivni, zaostali i zadrti da bi im se u ruke mogla dati “igračka” zvana referendum, postavlja se pitanje zašto bi im se onda moglo dati da odlučuju o bilo čemu, uključujući i navodno manje “opasne” stvari kao što je sastav Sabora. Sudeći po tome koliko su “mudri”, “sposobni” ili “čestiti” likovi koje je taj isti narod poslao u klupe, i kako je do ovog cirkusa došlo upravo na temelju odluke “narodnih predstavnika”, ništa ne garantira da će posredna demokracija neće proizvesti iste rezultate. Za to najbolji primjer daje susjedna Mađarska, zemlja koja je iste ustavne promjene koje su na dnevnom redu 1. prosinca donijela bez ikakvog referenduma, odnosno zahvaljujući banalnoj činjenici da su birači jednoj političkoj opciji udijelili više od dvije trećine nacionalnog parlamenta.

Ništa ne garantira da se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti moglo dogoditi nešto slično. Ako se slični “nestašluci” birača trebaju trajno zaustaviti, onda isto tako treba ograničiti i predstavničku demokraciju. A takva ograničenja, ma koliko bila motivirana najplemenitijim namjerama, polako ali sigurno vode stazom u totalitarni pakao gori od svega onoga što su nastojale spriječiti.

Pet stadija pred referendum

Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju  gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.

Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, “cool” i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.

Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski “krtičarski” kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na  Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.

Sada se, po svemu sudeći, došlo negdje između drugog i trećeg stadija, odnosno ušlo se u fazu cjenkanja. Tako bi se najbolje mogao protumačiti probni balon o tome da će “redovne” ustavne promjene, koje po etabliranoj proceduri pokušati progurati SDP u sklopu post-perkovićevskog paketa, uključivati povratak na referendumska rješenja prije 2010. godine, odnosno stroge kriterije kojima se praktički zatvara pipa kroz koju je procurila sporna inicijativa. S obzirom na postojeći broj raspoloživih ruku u Saboru te se promjene neće moći provesti bez ozbiljne  trgovine koja uključuju i neke, uvjetno rečeno, “problematične” igrače kao što je HDSSB. A i pitanje je hoće li cjenjkanje u konkretnom slučaju uspjeti zaustaviti Milanovićev Titanic prije sudara sa referendumskim ledenjakom.

Nije potrebno raspolagati nekim naročitim proročkim sposobnostima da se ustanovi kako će vrlo uskoro na vidjelo izaći i četvrti stadij, odnosno depresija. Mada će bez svake sumnjih biti onih hrabrih i dosljednjih ljudi, koji će pozivati i izlaziti na referendum kako bi se, makar simbolički, zaokružilo “ne”,  najveći dio protivnika referenduma će se, kao i mnogo puta u posljednjih dvadeset i nešto godina, okrenuti samosažaljenju. Mogu se očekivati mnogi gorki komentari na činjenicu da se netko rodio u zemlji u kojoj su turske sapunice veći hit od “Breaking Bada”,  Ceca i Thompson trešte iz zvučnika češće od Lady Gage, a na referendumima prolazi ono što u nekom “cool” progresivnom svijetu ne bi trebalo prolaziti. I bit će, dakako, onih koji će zaključiti kako borba protiv svega onog što se krije iza referenduma nema smisla, te da je nazadnu, zadrtu, “katotalibansku” i “Istočnu” Hrvatsku mnogo bolje ostaviti njenoj zasluženoj sudbini i pokušati sreću pronaći u nekim zapadnijim i “coolerskijim” zemljama gdje je trava mnogo zelenija.

Do petog stadija, prihvaćanja stvari onakvih kakvih jesu umjesto onakvih kakve bi trebali biti, se još nije stiglo, a na njega će se morati itekako čekati. A upravo je taj stadij najvažnije doseći. Hrvatska se ne može promijeniti ako se prethodno ne prihvati onakvom kakvom ona jest, te tako započne dugi, mučni, spori i rizični put njene transformacije u “cool” zemlju. Za takvu transformaciju je trebalo trošiti znoja, suza, pa i krvi, ali mnogi od njenih zagovornika, još uvijek uvjereni u hrvatski san o “liniji manjeg otpora” i dobrom djedici iz Bruxellesa koji će rješavati sve hrvatske probleme, za to još uvijek nisu bili spremni. Možda je upravo ovaj udarac potreban za otrežnjenje od tih potencijalno kobnih iluzija.

A prihvaćanje te nove, referendumske stvarnosti u sebi krije rješenje problema koje je ona sa sobom donijela. Referendum sam po sebi nije nikakvo zlo; on služi isključivo kao oruđe s kojim se mogu raditi loše, ali i dobre stvari. Ako se sada mogla izglasati jedna stvar, putem istog ovakvog referenduma će se u budućnosti moći izglasati i druga, te tako ispraviti pogreške. Hoće li to biti za nekoliko godina ili desetljeća ovisi prije svega o tome koliko je javnost spremna prihvatiti taj mali, jednostavni, ali dugoročno blagotvorni detalj.