Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Oglasi

Kolinda Derangement Syndrome

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

Treba li (B)DP-irati hrvatske birače?

O tome koliko je duboka kriza u današnjoj Hrvatskoj je gotovo izlišno govoriti. Jedan od najboljih indikatora za to jesu prijedlozi za promjene hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog sustava koja su donedavno bila nezamislivi bilo zbog svoje učestalosti, bilo zbog radikalizma, bilo zbog toga što više ne dolaze samo s krajnjih rubova hrvatske društvene scene. Kao što je to u Hrvatskoj običaj, Murphyjev i Sturgeonov zakon će se pobrinuti da samo zanemarivi postotak takvih prijedloga budu ozbiljno shvaćeni i(li) dobiju šansu za realizaciju, a od njih će, dakako, uvjerljiva većina biti oni koji čine više štete nego koristi. Jedan od njih je ideja koju je na naslovnici T-portala iznijela kolumnistica Helena Puljiz.

U tekstu pod naslovom Birali ste lošu vlast? Treba vas opaliti po džepu! se postavlja teza o kojoj postoji manje-više čvrsti konsenzus u Hrvatskoj – ekonomska kriza koja godinama nagriza hrvatsko društvo svoj korijen ima u disfunkcionalnosti hrvatskog političkog sistema. Točnije, ona je dobila tako virulentni oblik prije svega zahvaljujući tome da se u četvrt stoljeća postojanja višestranačke demokracije izbor hrvatskih birača sveo na dvije stranke koje, ako netko malo zagrebe ispod površine i ignorira ustaško-partizanski i slični politički folklor, u ključnim pitanjima vanjske i ekonomske politike, te, a što je to najvažnije, metodama upravljanja i sposobnosti, izgledaju isto onako kao Peđa Grbin kada se slika zajedno s Vladimirom Šeksom. Puljiz je, pak, među onim, relativno rijetkim hrvatskim kolumnistima koje razlog za to žalosno stanje stvari ne vidi u protuhrvatskoj i antidemokratskoj zavjeri pripadnika hrvatskog dvopartijskog establishmenta, nego u tome da je takav establishment, svidjelo se to nekome ili ne, odraz volje hrvatskih birača. Barem onih koji se svakih par godina nekako dovuku do birališta i pobrinu da više od polovice ukupnih glasova pripadnu jednoj od te dvije stranke, te tako garantiraju da će jedna od njih po prirodi stvari biti vladajuća, a druga glavna opozicijska stranka.

I kako riješiti taj problem, kada birači već godinama i desetljećima prkose vlastitom iskustvu i zdravom razumu te uporno zaokružuju kandidate HDZ-a i SDP-a? Puljiz je, dakako, inspiraciju pronašla u susjednoj zemlji, gdje se sličan fenomen odrazio kroz znameniti grafit Glasali ste – gladujte! Njegov anonimni autor, očigledno frustriran time da birači dan-danas glasove daju strankama i političarima zaslužnima za krvoproliće 1990-ih i kasnije siromaštvo i besperspektivnost, došao je do istog zaključka kao i Puljiz – ako su tako bedasti, za to trebaju snositi posljedice. Odnosno, kao što to govori još jedna starija politička poslovica – “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

T-portalova kolumnistica, pak, vjeruje da u Hrvatskoj to nije slučaj, ili barem ne u takvoj mjeri da bi birače njihova iskustva s vlašću koju biraju, poput kriminalnog recividista, izvela na “pravi put”. Zbog toga treba primijeniti načela slična onima iz “tvrdokuhane” škole kaznenog prava ili narodne poslovice “Batina je iz raja izašla”. Točnije, birače koje se lijepim i pametnim riječima ne može spriječiti da rade protiv svoje štete valja kazniti, i to drastično, sa mnogo surovijim lupanjem po džepu nego što su to u stanju uraditi ili se usude današnji hrvatski “usrećitelji”. Puljiz iznosi i konkretne prijedloge, temeljene na nekakvim okvirnim procjenama da godišnji porast hrvatskog BDP-a tokom sljedećih nekoliko godina i desetljeća ne smije biti manji od 5 % ukoliko netko uistinu želi da Hrvatska postane onako “uredna”, “normalna” i “zdrava” srednjoeuropska država kakvom su je zamišljali zagovornici njene EU-budućnosti. Ako to neka vlast nije voljna ili sposobna učiniti, za to ne treba kazniti samo nju rušenjem na izborima, nego i tako da se iste one kretenske birače koji su je doveli na vlast opali s dodatnim porezom od 5 ili više posto, i da se ista stvar ponavlja svaki put prije nego što konačno uspiju izabrati nekoga tko je u stanju ekonomiju i financije dovesti u red. Autor teksta, doduše, priznaje da batina najčešće slabo funkcionira bez nekakve mrkve, te također predlaže i suprotno načelo – da se birači, ukoliko uspiju izabrati vlast koja će nadmašiti pet posto, nagrade s poreznim olakšicama ili odgovarajućim snižavanjem porezne stope. Vlast bi, s druge strane, bila dodatno motivirana za poticanje rasta BDP-a tako što bi se odredilo da vlada pada svaki put kada godišnji rast bude ispod 3 posto, te se ide na prijevremene izbore.

Na prvi pogled, prijedlog izgleda razuman, odnosno da se primijeni, Hrvatska bi bila upravo onakva odgovorna višestranačka demokracija kakvom treba biti. Birači bi imali razloga dva puta razmisliti prije nego što zaokruže neki broj na listiću, a vlastodršci, suočeni s opcijom da ih se nakon jedva godinu dana šutira iz tople fotelje, imali daleko snažniji poticaj da bolje rade svoj posao.

Međutim, kao i mnoge druge ideje u povijesti koje su na papiru izgledale previše dobro da bi bile praktične u stvarnom životu, i ona o hrvatskoj vlasti i biračima temeljenoj na godišnjoj stopi BDP-a u sebi krije brojne nedostatke. I to u onakvoj mjeri da daje osnovanu sumnju kako bi pokušaj njene primjene izazvao daleko više štete nego koristi.

Možemo, na primjer, početi sa onime što se odnedavno u američkoj akademskoj praksi naziva trigger warning, ili, slikovito rečeno, riječima koje bi kod dosljednih zagovornika liberalne demokracije trebali izazvati isti onaj efekt koju je kod Göringa izazivalo spominjanje riječi “kultura”. Prijedlog na naslovnici T-portala, naime, nastoji cjelokupnu hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo svesti na matematičke, financijske i ekonomske pokazatelje na isti onakav način na koji su takve brojke zagovornici tzv. znanstvenog socijalizma u praksi koristili kao temelje izgradnje jednog novog društva. Pri čemu su sloboda poduzetništva, sloboda izražavanja i sve druge slobode, mic po mic, postale daleka uspomena.

Pretpostavimo, doduše, da to ovdje neće biti slučaj, ili barem ne na početku. Isto tako zamislimo neku hrvatsku vlast koja je ovaj prijedlog shvatila ozbiljno, kao i da njenu ozbiljnost dijele njeni birači. Nekako su na izborima uspjeli izabrati stranku ili koaliciju na čijem čelu je netko tko zna svoj posao, ili barem zna svoju u vladu dovesti i zadržati ekipu vrhunskih stručnjaka. Ta vlast čini sve što bi trebala, ali… Onda se dogodi neka neočekivana stvar koja s Hrvatskom ili sa njenim radom nema ama baš nikave veze. Ne mora u pitanju biti udar asteroida o Zemlju ili zombi apokalipsa; dovoljno je, na primjer, da neka od značajnijih ekonomija u Regionu ili, što je vjerojatnije, nekoj od bratskih zemalja EU, pod vodstvom ekipe koja nije dovoljno ozbiljno shvatila ovaj prijedlog. U svakom slučaju, dovoljno je da netko tamo žestoko zabrlja i izazove jedan malo žešći kolaps burzi, valutnih tečaja, banaka i izazove lančanu reakciju zbog koje će, s obzirom da je hrvatska ekonomija pupčanom vrpcom vezana sa svima ostalima, hrvatska vlast ni kriva ni dužna gledati kako sljedećih par godina njen BDP ponovno odlazi na jug. I onda bi njeni birači ni krvi ni dužni zbog toga morali plaćati nekakve ekstra poreze? I tako još nekoliko puta? Sve dok im ne postane apsolutno svejedno da li biraju “prave” ili “krive”?

Na gore navedene primjedbe bi se moglo odgovoriti tvrdnjom da će, tko god pokušao ovakav prijedlog sročiti u Ustav ili zakone, uz njega uvesti i odredbe o izvanrednim prilikama. Dakle, pretpostavimo da će sljedećih nekoliko godina i desetljeća svijet biti mirno i dosadno mjesto gdje se ne događa ništa nepredviđeno ili spektakularno loše. Hrvatski BDP, kao i BDP svih relevantnih država, raste kao što bi trebao rasti. Ili, da li je doista tako? Eh, tu dolazimo do još jednog, mnogo ozbiljnijeg i, na žalost, mnogo aktualnijeg problema vezanog uz BDP, a koji se najbolje može ilustrirati Churchillovom izrekom da postoji “laž, prokleta laž i vladine statistike”. To jest, vlast čiji opstanak doslovno ovisi o godišnjim stopama BDP-a će učiniti sve ta stopa ostane što viša, te će, ukoliko to nije u stanju učiniti u stvarnosti, kao nadomjestak iskoristiti različite metode kreativne aritmetike, računovodstva i tumačenja objektivnih podataka. Riječ je o praksi bogate povijesti i tradicije, posebno u ovom dijelu svijeta, a koja je karakteristična čak i za neke naoko moderne, prosvijećene i odgovorne članice EU, kao što svjedoči nedavni slučaj Grčke. Koliko statistike vezane uz BDP znaju biti pouzdane, ili barem općeprihvaćene, može se vidjeti i iz skepse koju je upravo sada izazvala tvrdnja da je po veličini BDP-a Kina prešišala SAD, odnosno postala najveća svjetska ekonomija.

Ako nekako uspijemo zamisliti i to da će statistike voditi, objavljivati i kontrolirati netko sa strane, netko koga se ne može korumpirati ili tko zbog nekakvih geostrateških ili drugih interesa nije spreman “lošim momcima” progledati kroz prste, to svejedno ne jamči da će primjena sistema koji se predlaže u T-portalovoj kolumni dovesti do željenog efekta. On se, između ostalog, može zloupotrebljavati čak i na način da se dosljedno provodi. I to iz nečijeg kratkoročnog i sebičnog interesa. Zamislimo situaciju da neka vlada namjerno uvede carine, zabrane i slične mjere, odnosno donese nekakve restriktivne zakone s isključivim ciljem da BDP sruši ispod 5 posto godišnje. Zašto bi to učinila? Pa, na primjer, zato da bi biračima koji su je izabrali uvali ekstra i nepopularne poreze, a da se pri tome uz “spin” i propagandu navede neke dovoljno “dobre” razloge (bivša vlast, UDBA, Orjuna, bitka na Kosovu i sl.) te tako prikupljena sredstva iskoristi za zbrinjavanje dodatnih par desetaka tisuća uhljeba, bojanje tunela, rukometne dvorane ili jednostavno dodatno punjenje računa na Kajmanskim Otocima. Ili, na primjer, da vodeći birokrati u državnoj upravi, organiziranih preko sindikata ili na neke druge načine, namjerno sabotiraju hrvatsku ekonomiju kako bi BDP srušila ispod 3 posto te tako ishodila prijevremene izbore, i spriječila nekakvog reformatorski nastrojenog Eliotta Nessa u Banskim dvorima da ih počisti kroz nekakvu racionalizaciju ili kriminalističke istrage.

Konačno, u svemu ovome se ne smije iz računa izostaviti ni tvrdoglavost i konzervativnost hrvatskih birača, koja će, s obzirom na demografske i druge trendove, s godinama i desetljećima postati sve izraženija. I odraziti se, naravno, kroz sve učestalije i upornije biranje upravo onih političara i stranaka koji će se truditi pronaći što domišljatije načine da se omrse i naslade na račun svojih mazohističkih i autodestruktivnih birača. Ideja koju je Helena Puljiz iznijela u svom članku će im pri tome samo olakšati posao.

Referendumom na referendum ili “Na ljutu ranu ljuta trava”

LEGAL Colorado Marijuana Grow
(izvor: Brett Levin Photography)

Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.

Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj   prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.

Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.

A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.

Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali  nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno  objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.

Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.

Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.

Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.

Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.

Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.

Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.

U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti  isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji  je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da  plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.

U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.

Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.

SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.

Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.

U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo  žestoko protivljenje Katoličke crkve  i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).

Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.

 

 

 

Enhanced by Zemanta

Referendumi imaju posljedice

Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.

Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.

Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je  neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.

Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.

Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.

Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.

Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija  – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija –  previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi  formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.

A i neposredno nakon referenduma  je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.

Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice –  pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.

Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada  takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.

Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.

 

 

 

Čekajući europsko proljeće

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost  za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te  bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može  zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste   na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko  “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide  kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.

Istopljena pahulja

Lako je biti general poslije bitke, ali je to još lakše ako je bitka izgubljena bez ispaljenog metka. Takvom se dojmu teško oteti nakon što je Hamed Bangoura objavio kako odustaje od svog razvikanog projekta Pahulja. Iako, s obzirom na tradicionalnu hrvatsku sklonost “netalasanju” i kretanju “linijom manjeg otpora”, sudbina ove najnovije revolucije previše iznenađuje, od sličnih neslavnih projekata u bližoj i daljoj prošlosti se razlikuje prije svega zbog toga što je do njenog kraja došlo prilično brzo. A još više po tome  što je njen pokretač, za razliku od brojnih sličnih samozvanih mesija i hrvatskih usrećitelja, zaključio kako takav projekt premašuje njegove fizičk e, intelektualne i druge sposobnosti, te je bio dovoljno pošten da takav zaključak podijeli s ostatkom javnosti.

Može se očekivati da će ta ista javnost na vijest o Bangourinoj kapitulaciji reagirati s mnogo manje emocija nego na vijest o početku njegovog zlosretnog pohoda. I oni koji su s njome bili oduševljeni, i oni koji su s njome plašili malu djecu – u oba slučaja neopravdano – će, kao i mnogo puta dosad, jednostavno slegnuti ramenima i pronaći milijun razloga zbog kojih stvari u Hrvatskoj ostaju iste kako što su uvijek bile, odnosno da njeni građani i dalje žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Razlog za fijasko Pahulje, međutim, valja manje tražiti u objektivnim okolnostima, koliko u tome da njen tvorac nije najbolje osmislio niti javnosti najbolje predstavio svoju inicijativu. Već samo ime je bilo pogrešno odabrano. Pahulja možda pokreće lavinu, ali većini stanovnika Hrvatske – odnosno svima onima koji će ove zime skijanje moći gledati jedino na televizijskim aparatima – ti pojmovi previše ne znače. Sam pojam pahulja će ih podsvjesno podsjetiti na topljenje, odnosno na nešto nestalno; one koji malo bolje barataju engleskim jezikom će podsjetiti na frazu “snowball in hell” kojom se opisuju šanse koje je imao taj projekt.

Još više je u oči mogla upasti zavodljiva jednostavnost cijele ideje – lustracija dosadašnjeg političkog establishmenta. Ne samo što bi se njoj taj isti establishment, koji iza sebe, dakako, ima i represivni i propagandni aparat, pronašao razne elegantne i manje elegantne načine da je eliminira, nego bi, da se kojim slučajem i formalno ostvari, pronašao još lakše načine da je zaobiđe. Ako bi se, na primjer, sadašnjim strankama zabranio rad, one bi vrlo jednostavno osnovale nove pod starim imenom; zabrana rada njihovih čelnika bi se još lakše izigrala kandidiranjem rodbine, prijatelja, ljubavnika i zahvalnih “uhljeba” koji bi, barem neko vrijeme, štetočinsku aktivnost nastavili u njihovo ime.

Bangoura je imao dodatnu nesreću da sa svojom idejom o radikalnom uklanjanju hrvatske političke paradigme dođe u referendumsko vrijeme, kada su ideološke i druge podjele koje tu paradigmu hrane došle do svog vrhunca. Svatko tko bi se pred “sudbonosni” 1. prosinac odbio eksplicitno opredijeliti za jednu od dviju “kristalno jasnih” opcija je mogao računati na status izdajnika ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota” koji pomaže suprotnoj strani. Moglo bi se pretpostaviti da je upravo to motiviralo hrvatske intelektualce i javne ličnosti da Bangouri uskrate podršku daleko ispod razine koju je on mogao očekivati; i da je to, više od svega ostalog, Bangouru uvjerilo da se ostavi “ćorava posla”.

I, tako se stvari, bez obzira na to koliko se sadašnja ekonomska kriza produbljuje, ponovno vraćaju na “normalu”, istu onu koju bi konstantnom trebale učiniti i predložene ustavne promjene (koje, između ostalog, zatvaraju svaku mogućnost referenduma koji bi ugrozio postojeći  izborni sustav ili u pitanje doveo tople briselske sinekure u EU i NATO-u). Bangoura u povijest ulazi kao još jedan naivni i nesposobni idealist koji je precijenio vlastitu moć da zamuti hrvatsku političku “močvaru”.

Što, dakako, ne znači da nema “igrača” koji su to u stanju. Samo što oni, poput Željke Markić koju Bangoura, slučajno ili namjerno, spominje u svom oproštajnom pismu, za takve aktivnosti obično ulažu daleko više truda i strpljenja od najgorljivijih Facebook revolucionara.

Reality check 1. prosinca

Referendum_Prizor01Ishod, značenje i posljedice prekjučerašnjeg referenduma se može tumačiti na različite načine, uključujući one koji nisu previše konstruktivni, originalni i efikasni, i izgledno je da će se na tu temu proliti još mnogo virtualne tinte i voditi brojne rasprave. Međutim, ako nekome treba neki jednostavni izraz ili rečenica kojom bi se opisalo ono što se dogodilo 1. prosinca u Hrvatskoj, onda se to može posuditi iz engleskog jezika, odnosno upotrijebiti riječi “reality check”. Ukratko, jučer su hrvatski birači na najočigledniji mogući način pokazali koliko je drastična, a možda i nepremostiva, razlika između Hrvatske kakva ona uistinu jest i Hrvatske u obliku kakvom nam je prodavao naš politički, ekonomski i kulturni establishment.

Pobjeda opcije “za” je, više nego bilo što drugo, uništila pet mjeseci dugu iluziju da  ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja nekakav povijesni iskorak nakon koga stvari u ovoj zemlji mogu mogu i smiju iči jedino unaprijed i nabolje. Međutim, taj magični europski štapić nije djelovao. Isto onako kao što nakon 1. srpnja nije nestalo korupcije i nesposobnosti u državnoj upravi i  kao što ekonomski pokazatelji uporno odbijaju ići nagore, tako je i hrvatsko biračko tijelo, zajedno sa svojim svjetonazorom, tradicijom, povijesnim i današnjim frustracijama ostalo upravo ondje gdje je bilo 30. lipnja. A pokušaji kampanje “Protiv” da  na brzinu izmijeni tu realnost su vrlo vjerojatno imali sasvim suprotni učinak, i Hrvatsku su, slučajno ili namjerno, okrenuli u smjeru suprotnom od svega onog što je  liberalno, “urbana” i  “cool”.

O taboru “Za” se može govoriti mnogo toga, ali je sasvim jasno da je bila mnogo bolje organizirana, kvalitetnija, i, što je najvažnije, njeni organizatori su bili daleko više svjesni hrvatske realnosti. A ta realnost mnogo manje odgovara prizoru nekoliko stotina ili tisuća razdraganih i šarenim balonima oboružanih “hipstera”  koji jednom usred ljeta paradiraju ulicama velikih gradova praćeni bataljunom interventne policije, a mnogo više prizoru kontejnera za smeće.

Autor ovog teksta je tako prije par dana zapazio jedan takav prizor – kontejner za smeće na kome se nalazio poster kampanje “Za”. Na prvi pogled takav postupak nije imao smisla. Nije li aktivist (ili kontra-aktivist) time sugerirao da je referendum smeće? Da su djeca smeće? Da je obitelj smeće? Da je heteroseksualni brak smeće?

Ne. Aktivist koji je postavio poster je možda vrlo dobro znao zašto poster valja postaviti upravo na kontejner za smeće. Svjesno ili podsvjesno, prepoznao je da pravi motiv zbog koga će netko izaći na ovaj referendum ili – što je možda još i važnije – ostati kod kuće, leži upravo u onome što taj kontejner za smeće simbolizira. Za sve veći broj građana taj kontejner više nije sredstvo za odlaganje otpada, nego izvor hrane i prihoda; a i one koji još nisu došli dotle da po njemu prebiru nastojeći sastaviti kraj s krajem predstavlja neugodno i neizbježno podsjećanje da su mu sve bliži.

A što je tim ljudima mogla ponuditi kampanja “Protiv”? Ništa osim pozivanja na nekakve apstraktne “europske” vrijednosti, odnosno pripadnost nekakvom mitskom “Zapadu” koji, zapravo, više ne postoji ili se urušava pod teretom ekonomske krize i globalnih geopolitičkih preslagivanja. Za prosječnog hrvatskog birača ta “Europa”, pogotovo sada kada je Hrvatska njen dio, ne znači ništa drugo osim izgovora za još više gladi, zime, poniženja i odbijanja hrvatske vladajuće elite da išta učini po tom pitanju.

Toga možda nisu bili svjesni hrvatski urbani “hipsteri”,celebrityji i intelektualci zaključani u svojim zagrebačkim kulama od bjelokosti, ali su bili dužni. Ako  već nisu htjeli svoj pogled skrenuti u bandićevska i kerumovska predgrađa i Spičkovine, mogli su barem obratiti pažnju kako stvari stoje u toj njihovoj ljubljenoj “Europi” koja je trebala biti rješenje svih hrvatskih problema. A stvari tamo ne izgledaju nimalo lijepo, zapravo ne izgledaju nimalo bolje nego u Hrvatskoj. Samo što to netko nije imao volje, hrabrosti ili poštenja priznati.

Županije (neće) ukinuti referendumom

Iako će se sljedećih nekoliko dana, kao i još nekoliko tjedana kasnije, dosta govoriti o referendumu, velika je vjerojatnost da će nakon 1. prosinca 2013. godine ta institucija iz hrvatske političke prakse prijeći u domenu apstraktne teorije. Za to postoje brojni razlozi, a prije svega u tome da se ustavno definiranje braka, opravdano ili ne, tumači kao “prčkanje” u svetu domenu ljudskih prava, kao i da predstojeće ili možebitno ustavno tjeranje ćirilice s par službenih hrvatskih putokaza (kao i mnogim “bien pensantima” teško probavljiv primjer iz “civilizirane” Švicarske) za mnoge predstavlja konačni dokaz da je neposredna demokracija previše opasna igračka za nedozrelu djecu poput hrvatskih birača.

Međutim, ako kojim slučajem Grbinatoru i drugim vlastodržačkim zatvaračima referendumske slavine ne bi pošlo za rukom da uvođenjem drakonskih ustavnih i drugih ograničenja preventivno uklone sve buduće referendume u Hrvatskoj, to, naravno ne znači  da se referendumi ne bi mogli koristiti kao oruđe za brojne korisne stvari. Zapravo, postoji cijeli niz društvenih i pitanja i problema za koje zdrav razum govori da je bolje da  o njima konačnu odluku donose neposredno građani nego njihovi predstavnici u Saboru. I to onih koja, barem na prvi pogled, ne daju previše prostora da pred-referendumske rasprave degeneriraju u uobičajeno prebrojavanje kostiju po jamama iz drugog svjetskog rata.

Jedna takva tema, ne samo zanimljiva, nego i prilično ozbiljna, preustroj hrvatske državne uprave, odnosno sve popularnija inicijativa da se u Hrvatskoj ukinu županije, odnosno zamijene sa 5-7 regija, a da se  sadašnjih 126 gradova i 429 općina “sreže” na neki “pristojan” broj, odnosno transformira u 100-ak maksi-općina, nalik na one kakve su postojale u SR Hrvatskoj. Ako bi netko takav prijedlog stavio na dnevni red, o njemu bi prije svega trebali odlučivati građani, najvećim dijelom i zbog toga što se, za razliku od referenduma o definiciji braka ili primjeni jezika manjina, ta odluka po prirodi stvari tiče ama baš svih građana Hrvatske. Nije ni potrebno govoriti koliko bi takva promjena imala dalekosežne posljedice na hrvatsku ekonomiju, društvo i politički život, vjerojatno u rangu onih koje je izazvao izlazak iz Jugoslavije ili ulazak u Europsku uniju. Ako se takva odluka donese, njen legitimitet jednostavno mora biti potvrđen na referendumu.

A to je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zašto je neće biti, odnosno zašto će upravo predstojeće zatvaranje referendumske slavine poslužiti kao glavni argument, odnosno prepreka da tako radikalni preustroj Hrvatske ikada dođe na dnevni red. Naime, ma koliko se u javnost puštali “probni baloni” o tome da  županijice, gradiće i i općine sa svojim lokalnim šerifima i desecima tisuća parazitskih uhljeba treba nekako ukloniti prije nego što isiše i posljednju kap krvi od hrvatskih poreznih obveznika, u pitanju je potez koji se hrvatske vladajuće stranke nikada neće usuditi povući.

Za bivšu (a, čini se, i buduću) vladajuću stranku je jasno zašto će ovu inicijativu dočekati na nož. Županije su u Hrvatskoj uvedene upravo u prvim godinama HDZ-ove vlasti, a može se reći dada postojanje županija predstavlja  najprimjetniju i najstabilniju od svih tekovina HDZ-ove “revolucije”. Županije, koje su bile dio hrvatske upravne tradicije sve do 1918. godine, predstavljaju jedan od simbola tog “zapadnog”, “mitteleuropskog”, “uglađenog” svijeta kojemu se Hrvatska 1990. godine počela vraćati, i formalno se vratila ulaskom u Europsku uniju. Pristankom na ukidanje županija HDZ bi potkopao dobar dio svojih ideoloških temelja. Nadalje, podjela Hrvatske na regije bi mogla iz naftalina vratiti babarogu regionalizma, koncept koji svaki pravovjerni hrvatski nacionalist ima običaj izjednačavati sa separatizmom. Plašenje desničarskih i drugih birača regionalnim “bosovima” koji misle “raskomadati Hrvatsku” će služiti kao dobar adut u još nekoliko izbornih ciklusa. Naravno, tu su i oni banalno pragmatični politički interesi, odnosno spoznaja da je sadašnja podjela Hrvatske na županije, kao i veliki broj minijaturnih općina HDZ-u stvorio izuzetno vrijednu političku klijentelu i predizborni adut kojeg se nitko ne bi dobrovoljno odrekao.

Na prvi pogled bi se moglo reći da će upravo posljednji razlog biti onaj zbog kojeg bi na uklanjanju županija trebala inzistirati sadašnja vladajuća stranka (a, uostalom, najave o mogućem preustroju su dolazile od strane ministra Arsena Bauka). Međutim, čini se sve izglednijim da će ti probni baloni doživjeti sudbinu “Plana 21”, odnosno da će se SDP potruditi da sebe i ostatak hrvatske javnosti uvjeri da je postojeća podjela Hrvatske, barem  “u ovom trenutku”, predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova. Kratkoročno će se to skakanje u vlastita usta nastojati pravdati borbom za zadržavanje vlasti, odnosno opstanak županija će se navoditi kao prihvatljiva cijena za “spašavanje Hrvatske od razgoropađene desnice”.

SDP je, naravno, u tome motiviran prije svega spašavanjem samog sebe, odnosno spoznajom da mu je demontiranje županija i postojećeg ustrojstva protivno ne samo kratkoročnom, nego i dugoročnom interesu. Naime, županijske granice su uistinu bile napravljene, slično kao i “gerrymandering” sa izbornim jedinicama za Sabor, kako bi maksimalno pomogle HDZ-u, isto kao što je toj stranci izuzetno pogodovalo stvaranje velikog broja malih općina u ruralnim sredinama čiji su birači orijentirani desno ili konzervativno. Međutim, ta je podjela za posljedicu imala i to da je gradove, općine i županije koje nisu orijentirani desno i konzervativno, odnosno ono što Kuljiš naziva “Zapadnom Hrvatskom”, izolira od desničarstva i konzervativzma. Tako su stvorene teritorijem ili stanovništvom možda inferiorne, ali zato jednako, a možda čak i postojanije enklave “urbane” i “cool” Hrvatske. U njima SDP-ovi gradonačelnici i župani, koji više ne moraju ovisiti o ruralnim biračima, mogu vladati jednako komotno i ležerno kao i HDZ-ovi šerifi u svojim općinskim mini-feudima.

Možda je najbolji primjer za to upravo Split, gdje HDZ, usprkos svih priča o “crnilu” i desničarenju, nije uspio samostalno osvojiti vlast još od 1993. godine, a čak ni ujedinjenje svega što u tom gradu “diše” desno nije spriječilo SDP-ovog kandidata Baldasara da prije nekoliko mjeseci iščupa tijesnu pobjedu. Nije nimalo slučajno da je HDZ-ova “suša” u Splitu (prekidana tek kupovinom vijećnika i frankenštajnskim koalicijama u Gradskom vijeću) otpočela upravo 1993. godine, kada je novo ustrojstvo stupilo na snagu. Rubna naselja Splita, koji su predstavljali najčvršća HDZ-ova uporišta, su izdvojena u zasebne općine i njihovo biračko tijelo više nije moglo kvariti račune “urbanim” Splićanima. Nije teško pretpostaviti što bi se dogodilo kada bi projekt “racionalizacije” državne uprave, a koji bi uključio širenje Splita na njome ukinute općine, učinio po šanse SDP-a da u tom gradu zadrži vlast.

Isto tako nije teško pretpostaviti da će se slične kalkulacije dolaziti i oko drugih “urbanih” sredina, odnosno da će mnogi SDP-ovi čelnici držati da je sadašnji vrabac u ruci, odnosno sigurna vlast u od sela odrezanim gradovima bolja od goluba na grani koga bi donijelo ukidanje županija. Građanima koji nekakvu efikasnost i racionalnost državne uprave pretpostavljaju stranačkim interesima će zato preostati tek da svoje frustracije iskaljuju na virtualnim referendumima.

Lustracija 2.0 ili novi početak

Trendu Facebook postova koji dolaze na naslovnice portala umjesto prijelomnih vijesti i/li ozbiljnih kolumni se pridružio i Hamed Bangoura, čiji se tekst našao na index.hr. Njegov tekst se od sličnih razlikuje po jednom sitnom, ali vrlo bitnom detalju. Dok većina Facebook i drugih komentatora samo ukazuje na probleme koji desetljećima muče hrvatsko društvo, Bangoura se potrudio ponuditi rješenje. I to ne bilo kakvo, nego jedno koje je istovremeno radikalno, jednostavno, ali i, bez svake sumnje popularno među najširim slojevima hrvatskog stanovništva. I, ono što je u svemu tome najvažnije, “sjela” je na plodno tlo, s obzirom da je uspjeh pokretanja najnovijeg ustavnog referenduma svima onima koji sanjaju o radikalnim rješenjima, uključujući Bangouru i njegovu armiju Facebook sljedbenika, u ruke dao izuzetno efikasan i moćan alat. Neki bi rekli, da je slično kao u slučaju LGBT prava i ćirilice, u pitanju opasna igračka s kojom se ne bi trebala igrati djeca; trebat će, doduše, vremena da se takva upozorenja od strane hrvatskog političkog establishmenta još isprofiliraju. Bangouru se, zasad, ne shvaća previše ozbiljno, iako se kroz ironiju u ovom komentaru  može prepoznati mnogo ozbiljnije upozorenje.

Bangourina inicijativa, zapravo, nije naročito nova ni originalna. Predstavlja samo varijaciju ideje o lustraciji o kojoj se od 1989. godine mnogo pričalo i koja je malo primijenjivana u postkomunističkim zemljama, a gotovo uopće nije u Hrvatskoj. Bangourina Lustracija 2.0 bi samo primjenu njenog osnovnog načela – imkompatibilnost pojedinaca i organizacija koji su svoju karijeru, bogatstvo i politički utjecaj izgradili u bivšem “problematičnom” sustavu sa novim demokratskim poretkom – pomakla nepunih četvrt stoljeća unaprijed. Isto onako kao što je komunistička, totalitarna i represivna prošlost diskvalificirala ili trebala diskvalificirati pojedine ljude i stranke od sudjelovanja u novoj političkoj igri, isto tako bi novu Hrvatsku trebalo lišiti onih koji su tokom postkomunističke tranzicije Hrvatsku upropastili svojom korupcijom i nesposobnošću.

Iako ideja na prvi pogled izgleda revolucionarno, takva dramatična “preslagivanja” političke scene nisu bez presedana u suvremenim demokracijama, pa čak ni ne moraju sadržavati mase na ulicama ili juriše na Bastilju. U Italiji je tako svojevrsna mini-lustracija provedena 1990-ih kada su korupcijski skandali sa scene preko noći “zbrisali” Demokršćansku i Socijalističku stranku, a što je bilo dovoljno da se ono što slijedi nazove Drugom republikom. U gotovo svim postkomunističkim zemljama Evrope danas vodeće stranke nisu one koje su dominirale na samom početku ili prvim godinama demokracije.

Ono što Bangourinu ideju razlikuje od svih tih procesa jest to da ona pretpostavlja da do njih u Hrvatskoj ne može doći prirodnim, odnosno institucionalnim putem. HDZ i SDP već 23 godine drže monopol na vlast, koji se doima jednako čvrst i neprobojan kao i onaj koji je do 1990. godine držala SKH/SKJ. Svaki pokušaj da se Hrvatskoj nametne neka treća opcija je unaprijed otpisan kao ljevičarski i/li desničarski ekstremizam ili “neodgovorni” populizam. Najveći problem svim zagovornicima treće opcije je, međutim, taj da “tiha većina” koja traži nešto drugo svoje frustracije zadovoljava gunđanjem na Facebooku, dok HDZ i SDP mogu slobodno računati na manjinu koju će potkpiti uhljebljivanjem u sve mastodontskijoj upravi, odnosno zavoditi guranjem priča o ćirilici i istospolnim brakovima. Dok god te dvije stranke zajedno mogu dobiti više od 50 % glasova, ozbiljnije razmrdavanje hrvatske stranačke scene, a zajedno s njima i ozbiljnije ekonomske i političke reforme, ne dolaze u obzir.

Stoga je potrebno učiniti nešto što bi okorjelog hrvatskog desničara natjerala da glasa za nešto drugo od stranke čiji je vođa poslao Gotovinu u Haag,  isto kao okorjeli hrvatski ljevičar mora pronaći razlog da zaokruži nešto drugo od “liberalne stranke centra” koja smanjuje radnička prava i privatizira državnu imovinu radikalnije od Margaret Thatcher. I jedan i drugi, dakako, će se za sadašnje opcije opredijeliti manje zbog toga što osjeća neku posebnu ljubav prema Karamarkovoj ili Milanovićevoj družini, a više zbog toga što ga godinama i desetljećima plaše da će oni drugi Hrvatskoj – kroz obnovu NDH ili Jugoslavije – prirediti sudbinu goru od smrti. Istovremena zabrana rada HDZ i SDP bi razbila taj začarani krug i natjerala neka nova, nešto pragmatičnija “preslagivanja” koja na svoj način funkcioniraju na lokalnim i regionalnim razinama i gdje, što je posebno bitno, daleko bolje prolaze nezavisne liste i “treće opcije”.

Iako se Bangourina ideja na prvi pogled izgleda privlačnom, ona je, na žalost, tek jedan primjer hrvatske sklonosti liniji manjeg otpora. Ako je cilj razbiti začarani krug koji čine HDZ i SDP, on se na pravilni način mora postići tek težim, odnosno prirodnim ili institucionalnim putem. Presijecanje Gordijskog čvora kroz zabrane, čak i ako i iza njih stoji referendumska većina građana, je presedan koji bi u budućnosti mogao imati  neočekivane i, vrlo vjerojatno, neugodne posljedice. Prije svega, svaki budući hrvatski vlastodržac bi ga mogao koristiti tako da pojedine političke opcije, stranke i pojedince proglasi “neprihvatljivima” i prema njima primijeni ne samo zabrane, nego i neka druge represivne metode. Ako se svemu tome doda umjetno napuhana, ali danas prilično stvarna hrvatska politička polarizacija, kao i sve oštrija borba za krizom sve nagriženiji dio kolača za uhljebljivanje, lako je zamisliti kako će tako zamišljeni ostracizam postati tek jedan katalizator za eskalaciju donedavno nezamislivog nasilja. Jedini argument za Bangourinu inicijativu je u tome što bi ona neke od tih neugodnih procesa –  koji će se pojaviti bilo “neolustracijskog” referenduma ili ne – mogla, barem na neko vrijeme, odgoditi ili ublažiti.