ANA KARENJINA (ANNA KARENINA) uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander scenarij: Tom Stoppard režija: Joe Wright proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012. trajanje: 130 '
Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.
Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).
Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”. Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.
Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
