RECENZIJA: Brooklyn (2015)

Malo koja emocija izaziva toliko cinizma u današnjem svijetu kao nostalgija. Dijelom je to posljedica potpune posvećenosti popularne kulture mlađim generacijama, a dijelom i neugodnih iskustava kada je netko nostalgično viđenje prošlosti nastojao pretočiti u sadašnjost temeljenu na obnovi srednjovjekovnih carstava, totalitarnih ideologija ili dosljednog tumačenja drevnih vjerskih knjiga. S druge strane, nostalgija ponekad zna biti i korisna, i to upravo u domeni popularne kulture, kada prikaz “dobrih starih” vremena zna biti osvježavajuća alternativa za monotonu i neinventivnu sadašnjicu. 1950-e su, barem kada se SAD i ostatka zapadnog svijeta tiče, postale svojevrstan izvor inspiracije za različite vrste nostalgije – bilo one političkog tipa, zahvaljujući kojoj američki ljevičari sada Eisenhowerovu eru vide kao zlatno doba socijalne države i sputanog kapitalizma zaboravivši sve ono protiv čega se bunila rock’n’roll generacija, ali i zgodno odredište radnje “dobrih starih” filmova koji se više ne prave. Kao jedan od takvih primjera bi mogao poslužiti i Brooklyn, igrani film temeljen na istoimenom nagrađenom romanu irskog književnika Colma Toibina.

Radnja započinje početkom 1950-ih u Irskoj, mjestu koje je desetljećima daleko od reputacije “keltskog tigra” i gdje siromaštvo nije daleko čak ni onima koji bi se mogli smatrati nekakvom srednjom klasom. To važi i za protagonisticu Ellis Lacey (Ronan), mladu ali neuglednu djevojku koja je neodrasla u depresivnom gradiću Enniscorthy gdje se, usprkos povremenog rada u trgovini, smatra sve većim financijskim teretom za svoju obudovjelu majku i stariju sestru. Srećom, za nju kao i milijune njenih sunarodnjaka postoji alternativa u obliku puta preko Atlantika, a još više nakon što je dobronamjerni svećenik (Broadbent) uredio ne samo useljeničku vizu nego i smještaj i posao u robnoj kući. Ellis, iako zahvalna zbog prilike da ponovno započne život, ispočetka nije previše sretna, prije svega zbog rutine ali i sve snažnije nostalgije za obitelji i prijateljima. Stvari se, međutim, promijene kada na jednom plesu upozna Tonyja Fiorella (Cohen), simpatičnog italoameričkog vodoinstalatera, a nakon čega upiše tečaj i stekne certifikat za knjigovodstvo. Perspektive za budući sretni život s Tonyjem prekidaju tragične vijesti zbog kojih je prisiljena nakratko se vratiti u Irsku. Njen, ispočetka privremeni, boravak se, međutim, produži dijelom zbog toga što je zavičaj počela gledati novim očima, a dijelom zbog toga što se sumještani, impresionirani njenom prekooceanskom karijerom i uspjehom, natječu kako bi je zadržali, a što uključuje i Jima Farrella (Gleeson), lokalnog bogataškog sina koji se s njom želi vjenčati.

Brooklyn, koji je premijeru imao na Sundanceu, se danas smatra umjetničkim filmom. Da je kojim slučajem u kino-dvorane došao u isto ono vrijeme kada se odvija radnja, po svom sadržaju, a manjim dijelom i stilom (ne računajući, dakako, neke moderne detalje kao što je pokoja psovka, blagi zahodski humor i prilično decentna scena vođenja ljubavi u skladu s cenzorskim rejtingom PG-13) bi bio smatrao hollywoodskim mainstream komercijalnim ostvarenjem. To se prije svega odnosi na scenarij hvaljenog britanskog književnika Nicka Hornbyja, koji je Brooklyn postavio kao klasičnu ljubavnu priču gdje se protagonistica mora odlučiti između dva muškarca te gdje su nekakvi “dublji” elementi poput motiva klasnih, etničkih ili kuturnih razlika tek svojevrsni začin. Međutim, upravo je takva jednostavnost razlog zbog koga Brooklyn omogućava tvorcima da se koncentriraju na temeljni zaplet i likove. Režiser John Crowley je, usprkos relativno niskog budžeta, vješto koristeći interijere, uspješno rekonstruirao ne samo irsku provinciju 1950-ih, nego i američki velegrad. Pri tome mu je od pomoći bio direktor fotografije Yves Belanger, koji je Enniscorthy prikazao na dva različita načina – na početku kao sumorno i depresivno mjesto, a na kraju kao atraktivnu, gotovo turističku lokaciju, sugerirajući tako promjenu Ellisine perspektive prema svom rodnom mjestu i Irskoj, odnosno idealiziranje prilično nalik onome iz klasičnih filmova Johna Forda. I za Hornbyja i režisera Johna Crowleya bi se moglo reći da nastavljaju Fordovim stopama, odnosno da Irsku sredinom prošlog stoljeća, usprkos priznanja da je mnoge njene stanovnike bolji život čekao negdje drugdje, promatraju kroz prizmu nostalgije. Tako u filmu gotovo da nema negativaca, predstavnici Katoličke crkve su iste onakve dobričine kakve je svojevremeno glumio Bing Crosby, a tek u jednoj rečenici se referencira tada aktualni Hladni rat. A čak se i konzervativne društvene vrijednosti prikazuju u pozitivnom svjetlu, bez moraliziranja i relativiziranja uobičajenog za modernu kinematografiju.

Usprkos svog, zapravo, prilično plitkog sadržaja, Brooklyn pruža mnogo toga gledateljima. A za to je prije svega zaslužna raznorodna, ali prilično raspoložena glumačka ekipa, s mogućim izuzetkom mladog Gleesona koji ne posjeduje baš previše “kemije” sa svojom partnericom. To se, s druge strane, ne može reći za Emoryja Cohena koji tumači lik italoameričkog šljakera na način koji bi neke podsjetio na Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, s tom razlikom da je u ovom slučaju riječ o apsolutnoj dobrici, odnosno tipu koga bi svaka majka željela za zeta. Najbolji dojam, međutim, ostavlja Saoirse Ronan, irska glumica koji se u prethodnih nekoliko godina nametnula kao jedno od najprepoznatljivijih lica svjetske kinematografije. Usprkos toga, upravo joj je Ellis prva uloga Irkinje u karijeri, a da stvar bude još zanimljivija, ona je rodom iz neposredne okolice mjesta gdje se odvija radnja. Ronan, koju su Crowley i Belanger prikazali inzistirajući na njenom izuzetno blijedom tenu, učinivši je, na početku, nalik na porculansku lutku, izuzetno vješto prikazuje transformaciju od neuglednog “ružnog pačeta” na početku pa sve do poželjne ljepotice na kraju. I pri svemu tome je njen nastup još dojmljiviji, ako se uzme u obzir da njen lik nije opterećen “oskarolovačkim” karakteristikama kao što su fizički i mentalni defekti, odnosno problemi s rodnim identitetom. Iako je teško zamisliti da bi Ronan na temelju ove uloge mogla osvojiti nekakav zlatni kipić, Brooklyn predstavlja barem dobar početak putovanja prema tom cilju.

BROOKLYN

uloge: Saoirse Ronan, Domhnall Gleeson, Emory Cohen, Jim Broadbent, Julie Walters

scenarij: Nick Hornby

režija: John Crowley

proizvodnja: BBC Films, Irska/UK/Kanada, 2015.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbroken, 2014)

Kaže se da život piše romane. U slučaju Louisa “Loua” Zamperinija, američkog zrakoplovca, bivšeg olimpijskog atletičara i veterana Drugog svjetskog rata, moglo bi se reći da je život napisao scenarij za hollywoodski film. Slično se mišljenje počelo stvarati u Hollywoodu još 1950-ih, kada je netko prvi put nabacio ideju da bi se na temelju njegovih životnih iskustava mogao snimiti igrani film. No, kao što to obično bude, od ideje do realizacije vodi naporan, a u slučaju Zamperinija i neuobičajeno dugi put, koji je trajao gotovo šest desetljeća. Pravi poticaj za film je stigao tek 2010. godine kada je Laura Hillenbrand, poznata po knjizi Seabiscuit (kasnije ekraniziranoj u “oskarovsku” uzdanicu Utrka života), Zamperinijev život opisala u djelu koje je postalo bestseler. Nakon što su otkupljena filmska prava, režiju je preuzela Angelina Jolie, koja se za vrijeme produkcije sprijateljila sa Zamperinijem. Starca je, međutim, na samom kraju izdala sreća te je preminuo nekoliko mjeseci prije premijere, ne stigavši vidjeti dugo čekanu inkarnaciju svoje životne priče na velikom ekranu.

Njegov lik, koga u filmu tumači engleski glumac Jack O’Connell, na početku filma upoznajemo kao člana posade američkog bombardera B-24 koji 1943. godine napada japansku bazu na pacifičkom otoku. Letjelica, iako izrešetana u okršaju s japanskim lovcima, se uspije sretno vratiti u bazu, ali već u sljedećoj misiji Zamperinija i njegove drugove napušta sreća. Mehanički kvar dovodi do prisilnog slijetanja na površinu mora, a koga će preživjeti jedino Zamperini i njegova dva druga – Russell “Phil” Phillips (Gleeson) i Francis “Mac” MacNamarra (Witrock). Slijedi nekoliko tjedana u kojoj trojica zrakoplovaca plutaju na gumenim splavima, pokušavajući preživjeti sunčanicu, oluje, valove, nedostatak hrane i pitke vode, kao i morske pse koji se stalno plivaju oko njih strpljivo čekajući novi obrok. Kada spas na kraju dođe, ispostavi se da ga predstavlja japanska mornarica, te Zamperini završi u zarobljeničkom logoru gdje će, kao i gotovo svi njegovi suborci, postati predmetom brutalnog zlostavljanja. Pri tome se posebno ističe mladi čuvar Mutsushiro “Ptica” Watanabe (Miyavi) koji nekadašnjeg olimpijca uzima na pik. Kroz te teške godine Zamperini se kroz flashbackove podsjeća kako je žrtvom zlostavljanja bio i kao dijete siromašnih talijanskih imigranata u Kaliforniji, ali i stekao vrijedne životne lekcije, uključujući geslo “ako mogu izdržati, mogu uspjeti” koje će ga na kraju dovesti i do berlinske Olimpijade.

Nesalomljivi se, na prvi pogled, doima kao više nego solidno biografsko ostvarenje. Jolie se pokazuje prilično spretnom iza kamere, te jednako kvalitetno prikazuje spektakularne scene zračnih okršaja, kao i minimalističke scene preživljavanja trojice na gumenoj splavi koje bi se mogle napraviti i uz budžet europske TV-drame. Fotografija Rogera Deakinsa je, pak, prilično dobra, isto kao i glazba Alexandrea Desplata koja nas u pravim trenucima podsjeti da gledamo film “veći od života”, poput, recimo, Mosta na rijeci Kwai koji je, obrađujući sličnu temu, prije šest desetljeća pokupio hrpu “Oscara”.

Iako su se O’Connell i njegovi kolege Gleeson i Witrock izuzetno potrudili izgladnjivanjem napraviti glumačku transformaciju nužnu za prikaz posljedica brodolomačke odiseje, i kao takvi ispunili jedan od bitnih preduvjeta za “Oscara”, Nesalomljivi na tom planu, barem ako je suditi po nominacijama za Zlatni globus, nema baš prevelike šanse. Glavni razlog za to bi se mogao pronaći u previše “ziheraškom” i konvencionalnom scenariju, kome nije pomoglo ni sudjelovanje braće Coen u izradi. Uglavnom linearna naracija čak i onim gledateljima malo upoznatim sa povijesnom podlogom ostavlja malo sumnje kako će film završiti nakon što se radnja premjesti s gumene splavi u logor. Većina gledatelja zna da tamo protagonist, bez obzira na zlostavljanje, ima daleko veće šanse preživjeti rat nego na pučini. Film, tada, doduše dobija svog prvog, i to prilično dojmljivog negativca u liku Watanabea,; njega japanska pop-zvijezda Miyawi tumači sa zastrašujućom ambivalentnošću, ne dopuštajući gledatelju da pronikne nije li njegov odnos prema Zamperiniju odraz sadizma, potisnute homoseksualnosti ili nepatvorenog ludila. Te scene, međutim, lik Zamperinija čine prilično jednodimenzionalnim i manje zanimljivim od njegovog mučitelja. Upravo će one najviše naškoditi Nesalomljivom, prije svega kod onih gledatelja koji se sjete filma Sretan Božić, Mr. Lawrence, i s tugom se podsjete kako O’Connell nije David Bowie, Miyawi nije Ryuichi Sakamoto, a niti Jolie sebi još može dozvoliti da se usporedi s Nagisom Oshimom.

Još veće razočarenje dolazi na samoj odjavnoj špici, kada titlovi pokažu kako je film, zapravo, završio prerano i jednostavno nije obradio neke potencijalno zanimljive i nimalo nefilmične detalje Zamperinijevog života – poratnu borbu s PTSP-om i alkoholizmom, ali i preobraćenje u gorljivog kršćanina zbog koga je, između ostalog, veliki dio životnih napora uložio kako bi javno oprostio svojim mučiteljima. Taj propust, razumljiv bilo u kontekstu financijskih imperativa, bilo kroz svjetonazorske parametre današnjeg Hollywooda, još je jedan podsjetnik kako neke životne priče ne završe kao hollywoodski film, ma koliko to zaslužile.

NESALOMLJIVI

(UNBROKEN)

uloge: Jack O’Connell, Domnhall Gleeson, Miyavi, Garrett Hedlund, Finn Witrock

scenarij: Joel & Ethan Coen, Richard LaGravenese, William Nicholson

režija: Angelina Jolie

proizvodnja: Universal/Legendary Pictures., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ana Karenjina (2012)

Keira K as Anna K (1 of 2)
(izvor: Photogrammaton)

ANA KARENJINA
(ANNA KARENINA)
uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander
scenarij: Tom Stoppard
režija: Joe Wright
proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012.
trajanje: 130 '

Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.

Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).

Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”.  Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.

Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)