RECENZIJA: Šifra U.N.C.L.E. (The Man from U.N.C.L.E., 2015)

Kada je posljednji put na dnevni red došlo rebootanje filmske serije o Jamesu Bondu, jedna od zanimljivijih, iako najmanje razmatranih, ideja je bila ta da se novi filmovi radnjom smjeste u 1960-e. O njenoj isplativosti se da raspravljati, ali nema sumnje da bi “retro” Bond bio daleko autentičniji od Bonda u sadašnjosti, prije svega zato što je lik poput britanskog tajnog superagenta s dozvolom za ubijanje bio daleko uvjerljiviji u svijetu Hladnog rata, a njegove navike poput alkohola, cigareta i bezočnog ženskarenja manje upadali u oči van konteksta moderne političke korektnosti. Kako bi takvi filmovi izgledali ne znamo, ali se zato pojavio jedan koji nam daje kakvu-takvu predodžbu. Riječ je o Šifri U.N.C.L.E., adaptaciji špijunske TV-serije The Man from U.N.C.L.E. koja je žarila i palila američkim TV-ekranima sredinom 1960-ih, a čiji je začetnik bio nitko drugi do Ian Fleming, britanski književnik i tvorac Bonda, i koja se likovima, zapletima i ikonografijom itekako naslanjala na “klasične” Bondove sa Seanom Conneryjom u glavnoj ulozi. Filmska inkarnacija U.N.C.L.E. je, za razliku od sličnih modernih adaptacija sličnih špijunskih hit-serija iz 1960-ih (kao Nemoguće misije ili Osvetnika iz 1998. godine) nije bila “osuvremenjena”, nego je vremenom radnje smještena u 1960-e, čineći je jednom od vjernijih adaptacija TV-serija u današnjem Hollywoodu.

Problem u tom slučaju predstavlja to što ciljanu publiku čini mlađarija za koju je Hladni rat tek poglavlje u povijesnim udžbenicima. Njega rješava uvodna špica, gdje se na brzinu serviraju najosnovniji podaci o glavnim akterima i detaljima tih zbivanja, a radnja započinje na ključnom ratištu tog sukoba – podijeljenom Berlinu. Na samom početku Napoleon Solo, bivši provalnik u službi CIA-e, odlazi iz Zapadnog u komunistički Istočni Berlin kako bi odatle izbavio Gabrielu Teller (Vikander), kći nestalog njemačkog znanstvenika za koga se sumnja kako za nečiji račun proizvodi nuklearno oružje. U tome ga, pak, bez uspjeha pokušava zaustaviti KGB-ov superagent Ilja Kurjakin (Hammer). Sukob dvojice muškaraca je, međutim, privremeno obustavljen nakon što su njihovi pretpostavljeni zaključili da iza svega stoje takvi zlikovci da se ljuti hladnoratovski protivnici moraju protiv njih udružiti, te tako Solo i Kurjakin zajedno sa Gaby odlaze u Rim gdje ih trag vodi do poslovnog imperija koji vodi zanosna, ali proračunata Victoria Vinciguerra (Debicki).

Guy Ritchie je nedavno s dva filma o Sherlocku Holmesu pokazao kako se zna nositi s kostimiranim pustolovinama, odnosno kako može osvježiti naizgled previše puta prežvakane likove i priče. U slučaju U.N.C.L.E. je imao i lakši i teži posao. S obzirom da je TV-serija iz 1960-ih manje poznata od Sherlocka, imao je više kreativne slobode, ali i potrebe da otkriva toplu vodu; teže je, međutim, bilo publiku vezati za likove koji možda i ne funkcioniraju najbolje izvan svog povijesnog konteksta. S jedne strane je tu pomogla relativna jednostavnost osnovnog koncepta, odnosno to što Solo i Kurjakin predstavljaju svojevrsne arhetipove hladnoratovskog Zapada i Istoka, ali i isto tako i Bonda podijeljenog na dvije ličnosti – profinjenog šarmantnog hedonista koji sve radi “na finjaka” i efikasni ali hladni stroj za ubijanje. Njihov međusobni odnos je pak Ritchie zajedno sa svojim koscenaristom Wilgramom iskoristio ne samo za uobičajenu “buddy buddy” humorističku dinamiku dvojice karakterno i ideološki suprotstavljenih likova, a što uključuje i replike koje će oni oni koji to vole rado protumačiti kao implicitno homoerotske. I sve to usprkos toga što je suparništvo oko ženskog lika jedan od motiva radnje, a Solo žene trpa u svoj krevet poput Conneryjevog Bonda u najboljim danima. Izbor dvojice glavnih glumaca nije bio u potpunosti najsretniji – Cavill je solidan, iako će se dijelu publike biti teško oteti dojmu da gleda Supermana u sakou, dok se Hammer, koji se posljednjih godina nije proslavio komercijalno uspješnim nastupima, mnogo više trudi u za njega rijetkoj glavnoj ulozi.

Osnovni zaplet se ne može pohvaliti nekom naročitom originalnošču – motive megalomana koji prijete svijetu oboružani paklenim oružjem koje štite tajne armije u podzemnim skrovištima je daleko uspješnije koristila ne samo serija o Bondu, nego i niz filmova koji su je prethodnih desetljeća imitirale ili parodirale. Akcijske scene, pak, variraju u kvalitetu – neke izgledaju previše mračno i konfuzno, a neke su prilično dobre, pogotovo kada ih se kombinira s humorom. To se može reći na početnu scenu u Berlinu koja nas upoznaje s glavnim likovima, ali i scenu u sredini u kojoj jedan od dvojice junaka mirno uživa u večeri, dok se u pozadini njegov kolega bori za život s hordama negativaca. Najveća atrakcija filma, pak, nije toliko u akciji koliko u izuzetnom trudu koji je Ritchie uložio kako bi rekonstruirao svijet 1960-ih, a što se ne odnosi samo na europske lokacije, nego i automobile, oružje, rekvizite, modu i glazbu. U.N.C.L.E. je film koji se mora prije svega preporučiti ljubiteljima kostimiranih drama, ali i nepopravljim nostalgičarima, dok bi novim generacijama mogao dobro poslužiti kao uvid u svijet koji se morao spašavati bez oslanjanja na mobitele i Internet. Među atrakcije filma spada i Alicia Vikander, u posljednje vrijeme prilično zapažena švedska glumica kojoj je ovo dosad najkomercijalniji projekt i u kome prilično dobro tumači lik oko koje se bore dvojica protagonista. Još je, međutim, impresivnija Elizabeth Debicki koja izgleda kao femme fatale na n-tu potenciju. Dobar dojam je ostavio i Sylvester Groth koji tumači lik Gabinog ujaka za koga se, kao i kod mnogih drugih, ispostavi da nije ono za što se izdaje.

Najveći nedostatak filma je strukturne naravi, odnosno to što je očigledno zamišljen kao početak nove franšize, te je njegova radnja ništa drugo do “priča o nastanku” nalik na one iz superherojskih filmova. Sama riječ U.N.C.L.E. – odnosno kratice organizacije kojoj pripadaju protagonisti originalne TV-serije – se pojavljuje tek na samom kraju, a u filmu se lik njenog šefa Waverlyja (koji tumači prilično raspoloženi Hugh Grant) relativno malo pojavljuje. Sve to sugerira određenu nedovršenost, odnosno nastavak za koga u trenutku pisanja ovih redova nije sigurno da će biti opravdan početnim komercijalnim rezultatima. Usprkos toga, Šifra U.N.C.L.E. je film koji se itekako može preporučiti, bilo kao fascinantni prozor u jedan relativno bliski, ali ipak daleki svijet hladnoratovske prošlosti, bilo kao osvježavajuća varijacija na temu danas prilično potrošene Nemoguće misije.

ŠIFRA U.N.C.L.E.

(THE MAN FROM U.N.C.L.E.)

uloge: Henry Cavill, Armie Hammer, Alicia Vikander, Elizabeth Debicki, Jared Harris, Hugh Grant

scenarij: Guy Ritchie & Lionel Wilgram

režija: Guy Ritchie

proizvodnja: Warner Bros, SAD/UK, 2015.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Tajne petog staleža: Istinita priča o aferi Wikileaks (2013)

THE FIFTH ESTATE
(izvor: The_JIFF)

TAJNE PETOG STALEŽA: ISTINITA PRIČA O AFERI WIKILEAKS
(THE FIFTH ESTATE)
uloge: Benedict Cumberbatch, Daniel Brühl, Anthony Mackie, David Thewlis, Alicia Vikander, Stanley Tucci, Laura Linney
scenarij: Josh Singer
režija: Bill Condon
proizvodnja: Touchstone/Walt Disney, SAD, 2013.
trajanje: 128 '

Hollywood prema njoj nikada nije iskazivao nekakve naročite simpatije prema računalnoj tehnologiji, a pogotovo prema Internetu, prema kome se odnosilo, u najboljem slučaju s nerazumijevanjem, a daleko češće s otvorenim prezirom. To se može najbolje primijetiti u biografskim filmovima koji obrađuju živote najpoznatijih ličnosti na Internetu. Tako Mark Zuckerberg nije imao razloga biti previše sretan zbog načina na koji je prikazan u “Društvenoj mreži”. Istom klubu se pridružio i Julian Assange, osnivač Wikileaksa, koji je postao jedan od likova u filmu “Tajne petog staleža” Billa Condona.

Assangeovo nezadovoljstvo bi trebalo biti sasvim razumljivo, jer se scenarij Josha Singera temelji na knjizi Daniela Domscheita-Berga, njemačkog hackera koji je sve do prije dvije godine bio Assangeov najbliži suradnik, a potom se nakon svađe okrenuo protiv svog kolege. Berg, koga glumi Daniel Brühl, je protagonist, a radnja započinje u jesen 2007. godine kada na berlinskoj hackerskoj konvenciji upoznaje ekscentričnog ali nadarenog Australca po imenu Jullan Assange (Cumberbatch) koji je zamislio web-stranicu na kojoj bi “zviždači” zaštićeni anonimnošću javnosti iznosili najprljavije tajne najmoćnijih svjetskih država i korporacija. Berg je oduševljen idejom i sve slobodno vrijeme i talent ulaže u taj projekt, čak i nakon što prema njemu postane skeptična njegova djevojka Anke (Vikander). Mala i opskurna stranica s vremenom počinje rasti i “provaljivati” financijske i druge skandale, ali široj javnosti postaje poznata tek u proljeće 2010. godine kada će objaviti znamenitu snimku masakra nedužnih civila koje je u Bagdadu počinila posada američkog vojnog helikoptera. Nakon toga Wikileaks dobije nešto još vrednije – ogromnu zbirku američkih povjerljivih vojnih, obavještajnih i diplomatskih poruka. Ona postaje razlogom za razlaz dvojice prijatelja – dok Assange inzistira da se cjelokupna zbirka objavi odmah i bez uređivanja, Berg je zabrinut da bi time bio ugrožen velikog broja ljudi.

Iako je Assange otvorenim iskazivanjem nezadovoljstva filmu producentima donio dodatni publicitet, “Tajne petog staleža” su prošle iznenađujuće loše na sjevernoameričkim kino-blagajnama, a bolje se nisu provele ni kod kritičara. Njihovo razočarenje se najbolje može objasniti iznenađujuće lošom kvalitetom filma, koji se, pak, može objasniti time da je napravljen na brzinu. Producenti su se najvjerojatnije bojali da bi priča o Assangeu, koji trenutno živi u ekvadorskom veleposlanstvu, mogla imati još koji dramatični obrat prije premijere. Osim što scenarist Singer filmu nije mogao dati adekvatnu završnicu, još veći je problem u tome što hackerske i općenito informatičke aktivnosti izgledaju prilično nefilmično, te ih atraktivnim mogu učiniti filmaši nešto talentiraniji od Billa Condona (hvaljenog zbog biografskog filma “Bogovi i čudovišta”, ali kuđenog zbog dva posljednja “Sumraka”). Ipak, najviše smeta šizofreni pristup fenomenu Wikileaksa. S jedne strane je njegov osnivač fascinantna ličnost, a njegov projekt ima potencijal stvoriti ljepši i bolji svijet. S druge strane, tvorci filma, kao hollywoodski vojnici Partije moraju podržavati Obamu i službenu washingtonsku politiku, te Assangea prikazati kao neodgovornog destruktivca koji prijeti svjetskom miru. Zato su u film ubačene scene koje prikazuju kako američki doušnici i njihove obitelji – a čija je imena Wikileaks razotkrio – moraju bijegom spašavati goli život. Sam Assange je prikazan kao egomanijak i paranoik, iako ga daroviti Benedict Cumberbatch pokušava, mada previše sputan scenarijem, dati nešto humaniju dimenziju. “Tajne petog staleža” na kraju izgledaju kao zbrkan, neuspio i posve nepotreban film. Osim ako nekoga zanima kako bi izgledala biografija Solženjicina u produkciji sovjetskog “Mosfiljma” 1970-ih, ili biografija Gotovine u produkciji Carle del Ponte prije nekoliko godina.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Ana Karenjina (2012)

Keira K as Anna K (1 of 2)
(izvor: Photogrammaton)

ANA KARENJINA
(ANNA KARENINA)
uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander
scenarij: Tom Stoppard
režija: Joe Wright
proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012.
trajanje: 130 '

Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.

Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).

Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”.  Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.

Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kraljevska afera (2012)

A Royal Affair clip
(izvor: Anz-i)

KRALJEVSKA AFERA
(EN KONGELING AFFAERE)
uloge: Mads Mikkelsen, Alicia Vikander, Mikkel Boe Følsgaard, David Dencik, Trine Dynholm
scenarij: Nikolaj Arcel & Rasmus Heisterberg
režija: Nikolaj Arcel
proizvodnja: Zentropa, Danska/Švedska/Češka, 2012.
trajanje: 137 '

Opravdanost kineske kletve o “zanimljivim” vremenima možda najbolje ilustriraju zemlje sjeverne Europe – koje služe kao uzor južnijim dijelovima kontinenta, a čija je povijest u posljednjih par stoljeća uglavnom lišena događaja o kojima se pjeva uz gusle ili snimaju hollywoodski spektakli. U slučaju Danske izuzetak od tog pravila jesu događaji iz druge polovice 18. stoljeća, koji za povijest te zemlje predstavljaju najbliži ekvivalent revolucije. Iako ne tako poznati kao kasniji metež u Americi i Francuskoj, dosad su poslužili kao predložak najmanje tri filma, od kojih je tek posljednji, Kraljevska afera Nikolaja Arcela, snimljen u danskoj produkciji.

Radnja započinje godine 1766. kada engleska princeza Caroline Mathilde (Vikander) odlazi u Dansku kako bi se udala za tamošnjeg mladog kralja Kristijana VII (Følsgaard). Uskoro se ispostavi kako njenom mužu, najblaže rečeno, nisu sve daske u glavi, a da je nova domovina zadrto mjesto kojim, manipulirajući bolesnim kraljem, tiranski vlada klika aristokrata i luteranskih fundamentalista. Kada se kraljevo stanje pogorša, kao njegov novi liječnik je imenovan dr. Struensee (Mikkelsen), Nijemac koji je s oduševljenjem prihvatio liberalne ideje Prosvjetiteljstva. On postupno stiče kraljevo povjerenje, ali i naklonost kraljice, koja dijeli njegove stavove, a potom i krevet. Struensee zahvaljujući tome počinje manipulirati sa svojim pacijentom, postaje njegov glavni savjetnik i de facto vladar, te donosi niz dalekosežnih liberalnih reformi. Kada se veza s kraljicom razotkrije, tako stvoreni skandal koriste reakcionari na čelu s Guldbergom (Dencik).

Arcel i njegov ko-scenarist Rasmus Heisterberg su najpoznatiji po radu na scenariju za “Muškarci koji mrze žene”, švedsku ekranizaciju romana Stiega Larssona. “Kraljevska afera”, smještena u daleko povijesno razdoblje, se doima bitno drukčijim filmom. Uz raskošne kostime i češke lokacije koji uspješno “glume” aristokratske dvorce i pred-industrijski Kopenhagen, film odlikuje hladni, asketski, ali i vrlo disciplinirani stil režije koji publici pruža dovoljno prilika da pohvata sve konce radnje i likova. Iako će zbog toga nekima izgledati predug, kulturne razlike, etničke napetosti, ideološki sukobi, seksualne i političke intrige su uspješno predočene u “Kraljevskoj aferi”.

Arcelu je od velike pomoći bila i mala, ali prilično impresivna ekipa sastavljena od danskih glumaca, uključujući mnoga lica poznata poklonicima kultne danske TV-serije “Ubojstvo”. Najveće ime je svakako Mads Mikkelsen, najpoznatiji po ulozi negativca Le Chiffrea u “Casino Royaleu”; njegov lik Struenseea, u kome prikazuje inteligentnog vizionara koji usprkos svojem lukavstvu pada kao žrtva ljudske nesavršenosti je prilično dojmljiv. Na kraju ga, pak, ipak zasjenjuje mladi debitant Mikkel Følsgaard koji kao “prolupali” kralj, usprkos svim svojim ekscesima na kraju uspije pridobiti simpatije publike, odnosno predstaviti se kao žrtva režima kome je nominalno na čelu. U tome svemu je, pak, najgore prošla švedska glumica Alicia Vikander, kojoj je scenario udijelio ulogu naratora, a koja izgleda kao svojevrsna drugorazredna kopija Keire Knightley i kojoj uglavnom nedostaje “kemije” u scenama s Mikkelsenom.

Arcel je od castinga daleko uspješniji u scenama u kojima kroz detalje ove relativno slabo poznate priče pruža odraz kasnijih, mnogo poznatijih i tragičnijih događaja, odnosno vječne istine o tome kako vlast kvari, a revolucija jede svoju djecu. Možda tome najbolje služe scene koje stereotipove vezane uz juriš na Bastillu i giljotine potpuno izvrću u svjetonazorskom smislu. Iako će dojam pokvariti epilog kojim se pokušava isforsirati nekakav happy end, “Kraljevska afera” je film koji zaslužuje pohvale govoreći kako se neke stvari možda i nisu toliko promijenile u posljednjih četvrt milenija.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)