RECENZIJA: Jack Ryan: Poziv iz sjene (2014)

English: Chris Pine poses for a photograph at ...
Chris Pine (izvor: Wikimedia Commons)
JACK RYAN: POZIV IZ SJENE
(JACK RYAN: SHADOW RECRUIT)
uloge: Chris Pine, Kevin Costner, Kenneth Branagh, Keira Knightley
scenarij: Adam Cozad & David Koepp
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance, SAD, 2014.
trajanje: 99'

U vrijeme krize, kada se počinju preispivati paradigme na kojima počiva današnji svijet, novim očima se počinju gledati i neki naizgled jednostavni povijesni događaji. Tako se i za hladni rat sve više govori da se temeljio na najoobičnijoj laži. Ili, da je barem bio daleko više motiviran nečijim prizemnim ekonomskim i političkim interesima nego što je predstavljao nekakvu plemenitu borbu između “carstva zla” i univerzalnih ljudskih vrijednosti. Takvom se dojmu još teže otgrnuti posljednjih godina, kada svjedočimo reprizi istih događaja s otprilike istim akterima ali sasvim drukčijom argumentacijom. Naime, prilično je zabavno gledati kao se iz američkih i zapadnoeuropskih krugova moderna Rusija razapinje zato što se u njoj malo previše efikasno i dosljedno primjenjuju recepti o kapitalizmu, slobodnom tržištu, ali i oslanjanju na tradiciju – iste stvari koje  je u doba hladnog rata propovijedao Ronald Reagan. Takva ideološka inverzija se, slučajno i namjerno, provukla i u Hollywood, odnosno u Jack Ryan: Poziv iz sjene, špijunsko-politički triler koji danas predstavlja možda najeksplicitniji odraz službene američke politike na velikom platnu.

Ironične konotaciju su u slučaju ovog filma još veće, s obzirom da se on temelji na opusu Toma Clancyja, književnika koji je stekao popularnost, bogatstvo i slavu upravo u Reaganovo doba, i to zahvaljujući romanima o skromnom CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu koji je SAD i “slobodni svijet” štitio od Sovjeta, arapskih terorista i slične gamadi. Popularnost tih romana, dakako, nije mogla izmaći Hollywoodu, iako su filmske ekranizacije pokrenute u malo nezgodno vrijeme kada je Hladni rat završio, kojem se originalna franšiza nije najbolje prilagodila. Nakon Lova na Crveni oktobar (danas poznatijeg po glazbenoj temi i nastupu Seana Conneyja, nego po glavnom junaku koga je glumio bezlični Alec Baldwin) i nešto uspješnijeg uskakanja Harrisona Forda u dva sljedeće filma, Paramount Pictures je 2002. godine pokrenuo “reboot” franšize pod naslovom The Sum of All Fears (u Hrvatskoj preveden kao Cijena straha). To je ostvarenje, međutim, stradalo zbog neugodnih konotacija vezanih uz 11. rujan, ali i “političkom korektnošću” vezanom odlukom da se glavni negativci – u originalnom romanu arapski teroristi – “prekrste” u neonaciste. Novi “reboot” dolazi nedugo nakon Clancyjeve smrti, a glavna uloga je povjerena Chrisu Pineu, glumcu zahvaljujući ili usprkos kome je sličan “reboot” Zvjezdanih staza i donedavno ikonoklastička zamjena Williama Shatnera doživjela komercijalni uspjeh.

Kao i kod mnogih današnjih filmova o superherojima prvi film iz franšize je zamišljen kao “priča o nastanku”. Scenarij Adama Cozada i Davida Koeppa, koji se direktno ne temelji na Clancyjevoj prozi, započinje 11. rujna 2001. godine kada mladi Ryan kao briljantni student Londonske škole ekonomskih znanosti doznaje da mu je zemlja napadnuta. Kao pravi domoljub se prijavljuje u marince i služi u Afganistanu prije nego što mu vojničku karijeru okonča rušenje helikoptera. Tokom višemjesečne mukotrpne terapije u veteranskoj bolnici upoznaje privlačnu bolničarku Cathy Muller (Knightley), ali i postaje predmetom pažnje tajanstvenog CIA-inog agenta Thomasa Harpera (Costner) koji će ga diskretno regrutirati i postati njegov mentor. Ryan dobija zadatak prikupljanja obavještajnih informacija pod krinkom uposlenika međunarodno “potkožene” njujorške mešetarske tvrtke. Nakon što neki detalji u poslovanju Viktora Čerevina (Branagh), moćnog ruskog oligarha u dosluhu s Kremljem, ukažu na mogućnost terorističke zavjere, Ryan dobija zadatak otići u Moskvu pronaći dokaze o zavjeri, nesvjestan da će ne samo nego i Cathyn život dovesti u opasnost.

Film je režirao Kenneth Branagh, jedan od najuglednijih britanskih glumaca, a koji se također očigledno dobro zabavljao tumačeći lik negativca kome je iznenađujuće crno-bijeli scenarij uvalio sve moguće poroke (alkoholizam, nasilništvo, razvrat), a bez ijedne naznake opravdanja ili objašnjenja njegovih zločina. Crno-bijeli karakter filma se ogleda i u tome da, za razliku od sličnih hollywoodskih post-hladnoratovskih filmova, Čerevin nije “odmetnuti” KGB-ovac, nego da je “insajder” slizan s Kremljom, ali i kroz da su svi Rusi bez iznimke prikazani kao zlikovci. Tako je, na primjer, ispovijedanje ruskoe pravoslavne vjere  dovoljan razlog da netko sudjeluje u dijaboličnim terorističkim akcijama. Još je zanimljivije gledati i kako je slobodan protok ljudi, novca, informacija, globalizacija i Internet – dakle, upravo ono što je trebala biti najveća tekovina posthladnoratovskog svijeta – prikazano kao moćno i opasno oružje u rukama zlih Rusa, te se implicitno sugerira da se mora staviti pod čvrstu zapadnu pasku, ma koliko kojekakvi Assangei i Snowdeni tvrdili suprotno.

Ako se iz filma, pak, izbaci njegova dnevno-politička i propagandna komponenta, odnosno ako se gleda isključivo kao žanrovski proizvod, Poziv iz sjene gubi svu svoju zanimljivost i predstavlja veliko razočarenje. Jedina stvar koja scenarij dobro radi jest kratki ali efektni prikaz evolucije glavnog lika u CIA-inog agenta. Sama zavjera koju treba razotkriti, ali i njegove pustolovine u Moskvi (koju “glumi” Liverpool), je prilično predvidljiva i izaziva zijevanje. Suvremeni hollywoodski ljepotan Chris Pine je jednostavno pogrešan izbor  za Ryana, odnosno nema ni zrnce karizme ili uvjerljivosti koju su imali Baldwin i Ford (a čak se i za notorno “drvenog” Afflecka može reći da je bio uvjerljiviji u Cijeni straha). Akcijske scene su solidno izrežirane, ali nisu najuvjerljivije, a čak i spektakularna završnica u New Yorku izgleda “deja vu”. Veteran Kevin Costner je dobar kao junakov mentor, ali se pojavljuje prekratko da bi popravio djojam. Keira Knightley dobro izgleda i prilično se trudi, ali ni ona ne može nadići kreativne nedostatke scenarista.

Bez obzira što je bio opterećen (novo)hladnoratovskom propagandom, novi Jack Ryan je mogao biti vrlo dobar, možda čak i remek-djelo akcijskog žanra. Dovoljno se podsjetiti Goldfingera, klasičnog filma o Jamesu Bondu, koji je prije pedeset godina koristio sličan zaplet. Usporedbe današnjeg Jacka Ryana i nekadašnjeg Bonda će ovaj film, pak, ostaviti u prilično zasluženoj sjeni.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta
Oglasi

RECENZIJA: Ana Karenjina (2012)

Keira K as Anna K (1 of 2)
(izvor: Photogrammaton)
ANA KARENJINA
(ANNA KARENINA)
uloge: Keira Knightley, Aaron Taylor-Johnson, Jude Law, Domnhall Gleeson, Alicia Vikander
scenarij: Tom Stoppard
režija: Joe Wright
proizvodnja: Working Title/Focus Features, V. Britanija, 2012.
trajanje: 130 '

Usprkos toga što zbog svoje dužine baca u očaj sve prisiljene da je čitaju kao lektiru, Tolstojeva “Ana Karenjina” uživa izuzetnu popularnost među filmašima. U više od sto godina na ekranima se izredao cijeli niz filmskih Ana Karenjina, uključujući Greta Garbo u dva filma u rasponu od osam godina. Zbog toga svaka nova adaptacija Tolstojevog romana predstavlja izazov za filmaša koji publici nastoji pružiti nešto originalno. U slučaju britanskog režisera Joea Wrighta dodatni problem je bio taj što su njegovi najuspješniji filmovi upravo kostimirane drame, odnosno što je za naslovnu ulogu angažirao svoju muzu Keiru Knightley, kojoj mnogi pripisuju uspjeh Ponosa i predrasuda i Okajanja. Wright je, nastojeći spriječiti da njegova adaptacija izazove “deja vu” kod gledatelja, kod stvaranja novog filma povukao neke prilično radikalne poteze, nastojeći da njegova Ana Karenjina bude, kao što su to nekada govorili montipajtonovci, “nešto sasvim drugo”.

Radnja započinje u carskoj Rusiji 1874. godine, u kojoj grof Aleksej Aleksandrovič Karenjin (Law) uživa ugled na mjestu visokog državnog službenika. Posvećen karijeri, uglavnom je zanemario svoju dvadeset godina mlađu suprugu Anu Arkadjevnu, s kojom ima sina po imenu Sergej. Ona, pak, ima dovoljno vremena za intenzivni društveni život, ali i pomaganje u rješavanju obiteljskih i bračnih problema svoje rodbine. Na jednom takvom putovanju se sretne s grofom Aleksejom Kirilovičem Vronskim (Taylor-Young), mladim i privlačnim konjičkim časnikom. U njega se zaljubi te započne preljubničku aferu koja će rezultirati s djetetom i velikim skandalom. U međuvremenu idealistički seoski plemić Konstantin Dimitrijevič Levin (Gleeson) pokušava osvojiti srce mlade kneginje Jekaterine “Kiti” Ščerbacke (Vikander).

Većina ekranizacija Tolstojevog romana se iz razumljivih razloga koncentrirala prvenstveno na glavni zaplet vezan uz vezu naslovne junakinje i Vronskog, nastojeći maksimalno iskoristiti njene melodramatske potencijale. Sve je to obično bilo nauštrb Levina čiji je lik, svojevrsni alter ego Lava Nikolajeviča, služio kako bi roman dobio “dublji” društveni sadržaj i eksplicitnije promicao agrarno-socijalističke ideje svog autora. Tu je nepravdu u ovom slučaju nastojao ispraviti ugledni britanski dramatičar Tom Stoppard čiji scenarij daleko vještije nastoji pomiriti vjernost predlošku s ograničenjima cjelovečernjog formata. U tome je od velike pomoći i Domnhall Gleeson, sin mnogo poznatijeg irskog karakternog glumca Brendana Gleesona, koji prilično suzdržanom ali efektnom glumom uspijeva od publike ishoditi simpatije za svoj lik. Dobar je posao napravila i šarmantna Alicia Vikander, čiji je aristokratski lik bitno različit od onog koga je tumačila u “Kraljevskoj aferi”.  Wright sve to upotpunjuje i s neobičnim castingom Jude Lawa, glumca koji je ne tako davno bio “muška barbika”, a sada hrabro tumači lik sredovječnog rogonje.

Najhrabriji potez Joea Wrighta u adaptaciji “Ane Karenjine” se, međutim, pokazao pogrešnim. Wright je zaključio kako je briga o održavanju ugleda među pripadnicima ruske aristokracije njih tjerala da se u javnosti ponašaju poput glumaca u predstavi. Kako bi to telegrafirao publici, odlučio je skoro cijeli film snimiti na kazališnoj pozornici uključujući korištenje očigledno umjetnih kulisa, maketa željeznica, a i kroz scene u kojima se likovi kreću kroz baletnu koreografiju. Ovakav pristup ispočetka izgleda kao osvježenje, ali s vremenom postaje samodopadno i za publiku sve iritantnije iživljavanje filmaša koji je davno priznao “da se voli pokazivati”. Sreća koja ga je ranije pri tome dobro služila ga je ovdje ostavila. Izuzetno je loš izbor Aarona Taylora-Younga za Vronskog, čija plava perika film pretvara u samoparodiju. Ni Knightley se sa svojim prikazom neurotične heroine nije proslavila. Srećom, na bolju “Anu Karenjinu” najvjerojatnije nećemo morati dugo čekati.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)