Cirkus zvan predsjednički izbori je završio. Hrvatska je, suočena s dvije loše opcije, odabrala manje lošu te će joj sljedećih pet godina na čelu biti Ivo Josipović.
“Test inteligencije”, kako nakon objave rezultata neki nazivaju ove izbore, ne bi trebao ostaviti previše razloga za trijumfalizam ili posebno zadovoljstvo. Treći hrvatski predsjednik je izabran prije svega kao stranački kandidat, odnosno kao kandidat hrvatskog političkog establishmenta, i to od strane žrtava tog istog establishmenta. Gotovo svi se slažu da njegove osobne kvalitete nisu imale gotovo nikakvog efekta na birače, odnosno da je glavni motiv za izbor bio ili protest protiv vladajuće stranke, protest protiv korupcije odnosno odbacivanje “problematičnih” likova, stranaka i hrvatske prošlosti s kojom se povezao njegov protivnik u drugom krugu.
Josipović, čija je kampanja inzistirala na “pravdi”, odnosno rješavanju gorućih socio-ekonomskih pitanja Hrvatske, na njenom će čelu imati vrlo male mogućnosti da svoja obećanja pretvara u djelo. Postoji vrlo malo razloga vjerovati da će tabula rasa koja je do predsjedničke kandidature došla svojom bezličnošću i “netalasanjem” pokazati nekakvu kralježnicu ili velike državničke sposobnosti na Pantovčaku. Činjenica da izvršnu vlast sada drži premijerka koja je također na svoj položaj došla beskrvšnošću i netalasanjem – a koju sada u nebesa dižu isti oni koji su to činili njenom sada sataniziranom prethodniku – ostavlja vrlo loš dojam o općem stanju hrvatske demokracije.
Još je žalosnije to što se tokom kampanje vrlo malo govorilo o gorućem problemu ustavnih promjena, odnosno što je novoizabrani predsjednik potvrdio svoj nadimak “lignje” šuteći o inicijativama da mu se oduzmu ovlasti, odnosno da se istom narodu koji ga je izabrao oduzme mogućnost neposrednog izbora.
Ostaje, međutim, nada da će u Hrvatskoj i dalje biti političara spremnih da ne plešu kako svira “orkestar stari”. Najsvjetliji primjer je Damir Kajin, koji je Josipoviću, iako deklariran kao njegov pristaša, poručio da će “biti isto onako žestoka oporba kao što je bio Tuđmanu” ukoliko na Pantovčaku bude “činio isto što je činio dok je bio kao saborski zastupnik”. Tek ako taj nonkonformistički i anti-euforijski stav bude prihvaćen od svih onih koji sada poput ovaca prate pastira Josipovića moći se će reći da je Hrvatska položila “test inteligencije”.
